U okviru obilježavanja sjećanja na žrtve ustaškog pogroma,
zabilježena je 10. aprila 2016. godišnjica osnivanja Nezavisne
Države Hrvatske u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu. Glavni govor
održao je tehnički premijer, Aleksandar Vučić.
Ni najmanje nije sporna njegova ocjena da je NDH bila monstruozna i
zločinačka „država čije je smisao postojanja bio da bude samo velika
jama za Srbe i to samo zato što su Srbi". Također – ni navođenje
primjera bestijalnih zločina ustaških zlikovaca.
Problem je u onome čega u Vučićevom govoru nema ni u naznaci. To što
nedostaje sastoji se samo od jedne jedine riječi. Ona glasi –
antifašizam. A stvarni antifašizam nezamisliv je bez partizanskog
pokreta, odnosno, Narodnooslobodilačke borbe u čijim su redovima uz
Srbe i Hrvate učestvovali i svi ostali jugoslavenski narodi. O tome
u Jugoslavenskoj kinoteci, između dva dokumentarana filma o ustaškom
genocicu, premijer nije izustio ni slova.
Zna li Vučić, na primjer, za činjenicu da je jedan Hrvat – Josip
Broz Tito – predvodio najveći i najuspješniji antifašistički pokret
u Evropi? Da li mu je poznato da je njegove ciljeve, uključujući i
danas toliko prokaženo bratstvo i jedinstvo, baš velika većina Srba
iz Hrvatske prihvatila kao svoje? Govori li mu išta herojski i
slavni ratni put Šeste ličke proleterske i Sedme banijske udrane
divizije – da se ostale partizinske jedinice sa tih prostora i ne
pominju? Da li je čuo za poklič „Naprijed drugovi" Ante Bakotića,
Hrvata iz Senja, nakon kog je zajedno sa 670 golorukih logoraša,
svojih sapatnika, krenuo 22. aprila 1945. u proboj iz Jasenovca i
poginuo među njih 578?.
Nabrajati se može u nedogled. Zato Vučićeva rečenica da NDH „nisu
stvorili vanzemaljci, ni Adolf Hitler, već Hrvati za Hrvatsku sa
jasnim opredeljenjem da je ona moguća samo bez Srba" ne samo da –
najblaže rečeno – opet raspaljuje nacionalizam i poriče doprinos
hrvatskog naroda borbi protiv nacizma, fašizma i ustaštva, već
dolazi i kao poručena svim revizionistima i ultradesničarima kako u
Hrvatskoj, tako i u Srbiji; kako Zlatanu Hasnbegoviću tako i
Vojislavu Šešelju.
Pijetet prema žrtvama i osuda ustaških pokolja su jedno, a
prećutkivanje boraca protiv ovog zla na obje strane – nešto sasvim
drugo. U ovom kontekstu, posebno zabrinjava mogućnost da se kao
reakcija na blokiranje procesa integracija Srbije u Evropsku uniju
od vlasti iz Zagreba sjećanje na ustaški genocid nad Srbima u NDH
izvlači u demagoške, dnevnopolitičke i predizborne svrhe.
Istinskog pomirenja i dobrosusjedskih odnosa nema bez pune istine, a
ona je nezamisliva bez antifašizma. Što im on znači i kako ga
tretiraju, Vučić, Tomislav Karamarko i ostali slični njima pokazali
su dobro i devedestih i poslije. Vukovar i „Oluja" , Medački džep i
Ovčara– direktna su posljedica tog i takvog odnosa. Zato kada su u
pitanju aktualne vlasti u Beogradu i Zagrebu, sve što se može reći o
njihovom shvatanju istorije, međunacionalnih odnosa i ratova u
bivšoj Jugoslaviji, staje u dva stiha Mile Kekina iz „Hladnog piva":
Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,
Ja nisam vaš, moji su dobili četrdeset i pete |