U najnovijem Mostu Radija Slobodna Evropa razgovaralo se o tome
kakav je danas odnos prema Josipu Brozu Titu u Srbiji i Hrvatskoj.
Sagovornici su bili dva istoričara - Hrvoje Klasić, profesor
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i Srđan Milošević, saradnik
Instituta za noviju istoriju u Beogradu. Bilo je reči o tome zbog
čega vladajući HDZ u Hrvatskoj o Titu govori sve najgore, zašto na
paradi povodom sedamdesetogodišnjice oslobođenja Beograda Tito nije
ni pomenut, kako Tito prolazi u udžbenicima istorije, kako to da je
u anketama u Hrvatskoj Tito najpopularniji Hrvat svih vremena, a u
Srbiji ga petina anketiranih građana smatra najznačajnijom ličnošću
u istoriji te zemlje, kao i o tome kakav je bio Tuđmanov odnos prema
Titu , a kakav Miloševićev.
Omer Karabeg: Da li se može reći da sadašnja hrvatska vlast ima
najnegativniji odnos prema Titu otkako je Hrvatska postala
nezavisna?
Hrvoje Klasić: Kad god je HDZ na vlasti i kad god su političari
desnog spektra na vlasti, oni imaju vrlo negativan stav prema Josipu
Brozu Titu. I ne samo prema njemu, nego i prema partizanima i prema
socijalističkoj Jugoslaviji. Ima tu jedan zanimljiv paradoks kada
uspoređujemo Zagreb i Beograd. Od svih glavnih gradova država bivše
Jugoslavije u Zagrebu je najizraženiji animozitet prema Titu, barem
što se tiče službenih stavova. S druge strane, jedan od najvećih
zagrebačkih trgova zove se Trg maršala Tita. Beograd ima
tolerantiniji odnos prema Titu. Tamo možete u centru grada kupiti
majicu sa Titovim likom ili kakav suvenir vezan za Tita, dok u
Zagrebu to ne možete. Ali u Beogradu glavna ulica ne nosi više ime
Josipa Broza Tita, to je sada Ulica kralja Milana. Istovremeno, u
Beogradu postoji sedam ulica maršala Tita i sve se nalaze u
predgrađima.
Omer Karabeg: Predsednica Kitarović je izbacila Titovu bistu iz svog
ureda koja je tu godinama stajala?
Hrvoje Klasić: Da. Paradoksalno je da ona podržava antifašističku
borbu i hvali se antifašizmom, a onda onoga, koji je vodio tu borbu,
izbacuje iz svog ureda.
Srđan Milošević: Odnos prema Titu u Srbiji je posredan. Naime, čitav
partizanski pokret i antifašistička borba partizana se uglavnom
svode na borbu srpskih partizana, a svi drugi učesnici te borbe, pa
čak i vrhovni komandant tog pokreta, se prećutkuju. Na svečanoj
paradi povodom sedamdesete godišnjice oslobođenje Beograda, kojoj je
prisustovao i ruski predsednik Putin, pominjala su se imena Peke
Dapčevića i Koče Popovića, a Tito je bio potpuno izostavljen. Njega
više niko ni ne pominje. Sveden je na marginu, kao što su na
marginu, odnosno na periferiju, pomerene i ulice koje nose njegovo
ime. Odnos prema Titu je rezultat zvaničnog odnosa prema antifašizmu
koji se svodi na sledeće - antifašizam jeste važan, važni su i
partizani, ali to je manje-više čisto srpska stvar.
Titovi spomenici
Omer Karabeg: Ima li Titovih spomenika u Srbiji?
Srđan Milošević: Oni koji su najvažniji, recimo
spomenik u Užicu,
odavno je uklonjen. Nalazi se iza zgrade muzeja i bio je u ležećem
položaju poslednji put kada sam tamo bio. Titovi spomenici postoje
jedino u kompleksu Kuće cveća, gde je on sahranjen, i na još
nekoliko nereprezentativnih mesta.
Omer Karabeg: Ima li Titovih slika i spomenika u Hrvatskoj ili su
svi uklonjeni? Vidim da neke stranke traže da se zabrane bedževi sa
Titovim likom.
Hrvoje Klasić: Koliko znam, Titovih slika ima jako puno, ali po
privatnim stanovima i kućama. Na javnim prostorima ih nema. Što se
tiče spomenika, za razliku od Srbije gde su oni uklonjeni, u
Hrvatskoj su uglavnom dignuti u zrak. To se odnosi čak i na spomenik
pred rodnom kućom Josipa Broza Tita u Kumrovcu koji je bio oštećen
eksplozivom. Kasnije je obnovljen. U ostalim gradovima ih nema, sa
izuzetkom Istre, ali Istra je po svemu bitno drugačija od ostalih
dijelova Hrvatske. Ali tu opet imamo jedan paradoks. Sa jedne
strane, imate ludilo i šizofreniju kada se uopće spomene Titovo ime,
a s druge strane, kada god su se u zadnjih 25 godina pravile ankete
o tome ko je najvažniji ili najpopularniji Hrvat svih vremena -
Josip Broz bi uvijek premoćno pobjeđivao. Dakle, nije to bio ni
Franjo Tuđman, ni Ante Starčević, ni Stjepan Radić, nego uvijek
Josip Broz Tito. To govori o velikoj razlici između onoga što se
službeno želi proizvesti i onoga što je stanje na terenu.
Omer Karabeg: Kako Tito prolazi u anketama u Srbiji?
Srđan Milošević: U Srbiji je, čini mi se 2010. godine, dakle nije to
bilo tako davno, urađeno istraživanje na reprezentativnom uzorku, a
pitanje je glasilo - ko je najznačajnija ličnost u istoriji Srbije
ikada, dakle ne samo u 20. veku? Blizu 20 posto ispitanika
odgovorilo je da je to Tito. Poređenja radi, Karađorđe je dobio 12
procenata. Postavljeno je i pitanje - ko je najznačajnija ličnost u
istoriji sveta i 10 posto anketiranih je reklo je da je to bio Tito.
Dakle, Tito je i te kako prisutan u sećanju. Može se pretpostaviti
da epitet najznačajnija ličnost podrazumeva afirmativnu konotaciju,
ali ne nužno. To bi svakako moglo dalje da se ispituje. U
intelektualnim krugovima postoji neka vrsta podele, kada je reč o
odnosu prema Titu. Jedni govore da je Tito bio najveći neprijatelj
srpskog naroda ikada, a drugi da Srbija nikada nije doživela veći
napredak nego u periodu kada je bila u sastavu Titove Jugoslavije.
Ljudi se sećaju gde su sve mogli da putuju sa crvenim pasošem, kako
su se besplatno lečili, kako su dobijali stanove i teško ih je
ubediti da je sve to bila laž.
Omer Karabeg: Kako je Tito predstavljen u udžbenicima?
Hrvoje Klasić: Zavisi u kojim. Hrvatska je, što se tiče udžbeničkih
standarda, dosta odmakla u odnosu na devedesete, kada je u
udžbenicima bilo svega. Tito se danas uglavnom spominje u kontekstu
antifašističke borbe, kao predvodnik Narodnooslobodilačke borbe.
Međutim, u udžbenicima iz devedesetih godina period nakon 1945.
godine se karakterizirao kao zločinački, jugokomunistički, a država
se ponekad nazivala i "srboslavijom". Sam Tito se nije nazivao
zločincem, ali pošto se taj period vezivao za Tita, onda se mogao
izvući zaključak da je on bio na čelu zločinačkog režima, pa onda i
zločinačke države.
U Hrvatsko se dogodila jedna čudna inverzija. Umjesto da
proučavanjem 20. stoljeća pokušamo shvatiti što se dogodilo
devedesetih godina - u Hrvatskoj se dogodio obrat, pa se kroz prizmu
devedesetih krenulo interpretirati cijelo 20. stoljeće. U takvim
interpretacijama na ustaški režim se gleda kroz prizmu žrtve, pa se
o NDH najviše govori kroz prizmu Blajburga, a komunistički režim se
gleda kroz prizmu zločina. Cijeli kompleks jugoslavenskog
socijalizma je u Hrvatskoj sveden na tri, četiri ili pet
poslijeratnih godina u kojima su se zbilja događali različiti oblici
terora i masovna ubojstava bez suđenja. Kao povjesničar uvijek
pokušavam staviti stvari u kontekst. Takvi zločini su se u to
vrijeme dešavaju po cijelom svijetu. Bombardiranje Drezdena,
Hirošime i Nagasakija kao i obračun sa kolaboracionistima u
Francuskoj, Nizozemskoj i Italiji nisu bili ništa drugo nego osveta.
Srđan Milošević: I u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, postoji više
udžbenika i u njima imamo više-manje neutralnu sliku o Titu, o
partizanskom pokretu i svemu onome što se dešavalo posle rata. Tito
je u srpskim udžbenicima odvojen od partizanskog pokreta. On se,
istina, spominje kao nekakav vođa tog pokreta, ali akcent nije na
njemu i njegovoj ulozi.
Tito i Draža Mihailović
Omer Karabeg: Kako Tito prolazi u poređenju sa
Dražom Mihailovićem?
Srđan Milošević: Tito je uglavnom identifikovan s komunističkim
režimom o kome se generalno daje negativnija slika, a Draža
Mihailović je percipiran kao neko ko je pripadao srpskom nacionalnom
korpusu, pri čemu se insistira na navodnom antifašizmu četničkog
pokreta. Cela se stvar svodi na priču o pomirenju četnika i
partizana. Sve to treba posmatrati u kontekstu nacionalnog pomirenje
koje je elita postavila kao nekakav svoj dubiozni politički cilj. Na
neki način treba pomiriti četničku Ravnu goru i ustaničku Belu
Crkvu. Još nije pronađena formula kako da se to ostvari, pa onda
Srbija u svom prazničnom kalendaru nema niti jedan jedini praznik
koji se vezuje za domaću antifašističku borbu, pa bila ona
partizanska, ili navodna četnička.
Omer Karabeg: Kakav je bio odnos Tuđmana prema Titu?
Hrvoje Klasić: Ja mislim da je Tuđman u puno čemu pokušavao kopirati
Josipa Broza Tita. On je u izjavama bio vrlo blagonaklon prema Titu,
poštivao je njegovo državničko umijeće i činjenicu da je Hrvatsku, a
onda i Jugoslaviju, doveo na pobjedničku stranu. Čestim korištenjem
uniforme kao i patronskim, da ne kažem autokratskim načinom
vladanja, pokazivao je da u Titu vidi uzor. Ali on nije bio taj
kapacitet. Josip Broz Tito je u teškim okolnostima 1945. i 1948.
godine puno bolje znao plivati u vrlo kompliciranim
vanjskopolitičkim, ali i unutrašnjim političkim vodama. Mislim da je
Franjo Tuđman bio svjestan Titovih sposobnosti, bio je svjestan što
je Tito napravio u okolnostima koje nijednom državniku, posebno
državniku male zemlje, nisu bile naklonjene. Ja nikada nisam osobno
čuo Tuđmanove riječi protiv Tita. O njegovom odnosu prema Titu
govori i činjenica da je u svom uredu zadržao Titovu bistu. Zadržao
je i Trg maršala Tita, iako ga je jednim potezom mogao maknuti.
Podsjetio bih na još nešto. Upravo na Tuđmanovo insistiranje 22.
lipanj - dan kada je osnovan prvi partizanski odred u Sisku -
proglašen je Danom antifašističke borbe, a u Ustavu Republike
Hrvatske je zapisano da je moderna Hrvatska nastala na tekovinama
ZAVNOH-a i antifašističke borbe.
Odnos Tuđmana i Miloševića prema Titu
Omer Karabeg: Kakav je bio odnos Slobodana Miloševića prema Titu?
Srđan Milošević: Mislim da se između Tita i Miloševića ne može
uspostaviti nikakva sličnost, čak ni na nivou farse u onom smislu u
kojem je Marks govorio o načinu na koji se ponavlja istorija. To su
dve potpuno različite koncepcije i države i odnosa na Balkanu i
viđenja sveta. Za vreme Miloševićeve vladavine sve ono što se je
vezivalo za period Jugoslavije i vladavinu Josipa Broza Tita
temeljno je uništeno. Čak ni autoritarnost ne može da poveže
Slobodana Miloševića i Tita. Autoritarni način vladanja kod
Miloševića je ličio na neku patrijarhalnu zadrugu, na neku prilično
primitivnu organizaciju, ako se uopšte o organizaciji može govoriti.
U vreme Tita postojala je ozbiljna partijska struktura, demokratski
centralizam, koncept jugoslovenskog samoupravnog socijalizma,
postojali su ozbiljni partijski forumi - koje neko može da
bagateliše i ismejava - ali tu se ozbiljno i raspravljalo i
odlučivalo.
Omer Karabeg: Kako vam izgledaju današnji lideri postjugoslovenskih
država u poređenju sa Titom?
Hrvoje Klasić: Nedavno su me u jednom intervjuu pitali da li bih
mogao da usporedim vanjsku politiku Tome Nikolića, Kolinde Grabar
Kitarović i Josipa Broza Tita. I kada god to pomenem na nekom
predavanju - uvijek krene smijeh u sali, što je najbolji odgovor na
to pitanje. Među ljudima koji su vodili Jugoslaviju od 1945. pa
nadalje bilo je jako puno vizionara, ljudi koji su imali strategiju,
što ovim današnjim političarima nedostaje. Tito je imao, što se
danas voli govoriti, kontekstualnu inteligenciju, on je uspijevao
razumjeti trendove što mu je omogućavalo da stvara dugoročne
strategije. Tito nije razmišljao na dnevnopolitičkoj razini što čini
većina današnjih političara. Činjenica je da se je on pozicionirao
kao jedan od ključnih igrača u svijetu, iako je dolazio iz zemlje
koja je nakon rata bila u ruševinama i imala je svega petnaestak
milijuna stanovnika. Za relativno kratko vrijeme on postajete važan
igrač, rado dočekivan i u Bijeloj kući, i u Kremlju, i u Vatikanu i
staje na čelo Pokreta nesvrstanih koji obihvaća dvije trećine
zemalja u Ujedinjenim narodima. To je nešto što se ne može
zanemariti. Preko toga se danas olako prelazi kao da je to bilo
nomalno. Nije to bilo normalno, niti se to moglo očekivati od
čovjeka koji je imao završenu osnovnu školu u jednom malom selu -
Kumrovcu. Bojim se da niti tu karizmu, niti tu kontekstualnu
inteligenciju većina današnjih političara nema.
Srđan Milošević: Tito je postao ličnost od svetskog značaja iako
potiče sa jednog marginalnog geografskog prostora, to je prosto
provincija evropske periferije. Nije bio lišen sujete. Njegovi
motivi su mogli da budu različiti. Voleo je da se dobro obuče, voleo
je da nosi skupe satove - to su nekakvi žovijalni detalji koji nešto
govore o ličnosti, ali suštinski ne mnogo. On je jako puno učio,
radio je na sebi. Za njega se kaže da je bio bravar. Jeste, ali je
uspio da jako dobro savlada Marksovo učenje. Recimo, Tito je 1948.
godine za Peti kongres Komunističke partije napisao referat koji je
predstavljao malu istoriju, ne samo radničkoga pokreta
južnoslovenskih naroda, već i malu istoriju tih zemalja. Naravno,
njemu su prikupljali materijal, ali referat je sam napisao. U Arhivi
Jugoslavije sam gledao stotine stranica ispisanih njegovom rukom.
Nezavisno od vrednovanja njegovog dela pažnju zaslužuje njegova
evolucija od čoveka iz nekakvog malog sela na periferiji evropske
provincije do vrhova svetske politike.
Šta je ostalo od Nesvrstanih
Omer Karabeg: Srbija se u svojoj spoljnopolitičkoj aktivnosti
koristi Titovim nasleđem. Ona je, pozivajući se na Tita, uspostavila
dosta čvrste veze sa zemljama koje pripadaju Pokretu nesvrstanih i
često od njih dobija podršku za svoje spoljnopolitičke poteze.
Recimo, 2011. godine u Beogradu je održan jubilarni samit povodom
pedesete godišnjice osnivanja Pokreta nesvrstanih. Pominju li se
Titove zasluge za taj pokret?
Srđan Milošević: Pominju se samo prigodno i, kada to pozivanje ne
deluje smešno, to je golo falsifikovanje i tu nema ničega
autentičnoga.
Omer Karabeg: U Hrvatskoj je jedino je bivši predsjednik Stipe Mesić
održavao veze sa Pokretom nesvrstanih i išao na njihove samite.
Hrvoje Klasić: Da, Stipe Mesić je to radio, ali to mu je uzimano za
jednu od njegovih najvećih grešaka. Povezivanje sa tim zemljama je
tumačeno kao nekakav kontinuitet sa Jugoslavijom i Titom.
Omer Karabeg: U zaključku, kakav je odnos Srbije i Hrvatske prema
Titu?
Srđan Milošević: Što se tiče Srbije, on je različit. Na nivou
zvanične politike vidimo samo jedno muljanje i oko antifašizma i oko
nesvrstanih. To je jedan mutan odnos. U delu javnosti odnos prema
Titu je izrazito negativan, u delu javnosti izrazito pozitivan. Meni
se čini da, bez obzira koliko je sam Tito kao ličnost bio
kompleksan, sve te različite interpretacije i način na koji se one
međusobno razlikuju mnogo više reflektuju socijalnu i političku
patologiju koja vlada u Srbiji, nego što bilo šta govore o Titu. Na
neku uravnoteženu sliku o Titu ćemo čekati, a možda je nikada nećemo
ni dočekati.
Hrvoje Klasić: U Hrvatskoj je odnos prema Titu onakav kakav je i
odnos prema socijalističkoj Jugoslaviji, a on je vrlo šizofren.
Pokušava se zanemariti sve dobro što se događalo u tom periodu i
isključivo se ističe ono što je bilo loše. Međutim, kada se
ocjenjuje period nakon 1990. godine, onda se isključivo ističu
pozitivne stvari, a negativne odbacuju. Tako se govori i o Franji
Tuđmanu. Kao povjesničar smatram da prema povijesti ne smijemo biti
selektivni i tendenciozni, jer prošlost ne možemo promijeniti, samo
ćemo je gurnuti pod tepih. A kada nešto gurnete pod tepih, to će vam
se kad-tad vratiti, najčešće onda kada to najmanje očekujete i kada
će vas to vas najviše zaboliti. |