„Ko kome krade jezik?“ naziv je debate koja je u sredu održana u Beogradu, u okviru dvodnevne konferencije „Jezici i nacionalizmi“, u organizaciji književnog festivala Krokodil. Na ovo pitanje odgovor su, u do poslednjeg sedišta popunjenom Centru za kulturnu dekontaminaciju, pokušali da pronađu stručnjaci iz Hrvatske, BiH, Srbije i Crne Gore.

Na razvalinama socijalističke Jugoslavije zajedno sa novim državama iznikli su i nacionalni jezici. Više od četvrt veka u nacionalističkim akademskim krugovima iz Srbije, Hrvatske, BiH i Crne Gore traju prepirke oko toga ko je kome „otuđio“ jezik.

Kako primećuje antropolog Ivan Čolović, jezik je za srpski nacionalizam postao neka vrsta svetinje koja se mora čuvati ponajpre od krađe.

„Ako dozvolimo nebrigom i nepažnjom da nam Hrvati, Bosanci i Crnogorci ukradu jezik, neće nastati situacija u kojoj ćemo svi mi govoriti istim jezikom. Ne, dolazi do jedne katastrofalne, opasne situacije u kojoj mi, pošto nam je ukraden jezik, ostajemo bez jezika“, kaže Čolović, te zaključuje:

„Sa stanovišta nacionalističkog mita o jeziku i identitetu, jezik je nedeljiv, ne možete ga ni sa kim podeliti. On je ili samo vaš ili ga nema. A, budući da je po toj nacionalističkoj mitskoj priči, jezik temelj nacionalnog identiteta i nacionalne duše, bez čega ostajemo? Pa bez duše.“

Nacionalističku teoriju da je jezik temelj nacionalnog identiteta opovrgava svakodnevni život, smatra Snježana Kordić, lingvistkinja iz Hrvatske.

„Ne može jezik biti nacionalna svetinja kad, evo, imamo četiri naroda i svi govore tim istim jezikom. Dakle, on očito nije povezan samo s jednim narodom, evo u praksi vidimo da nije povezan s tim. Šta je problem u vezi s tim da se na jezik gleda kao na idol ili božanstvo kome čovjek treba služiti? Problem je sasvim banalan: jezik je obično sredstvo za sporazumijevanje“, podseća Snježana Kordić.

"Jezik su ukrali nacionalisti"

Uz jezik, za ovdašnje nacionaliste je ugroženo i pismo. U slučaju Srbije to je ćirilica, čijim nestankom bi, kako smatraju desničari, bio ukinut i srpski jezik, pa samim tim i nacionalni identitet.

Ranko Bugarski, lingvista i penzionisani profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, kaže da takav katastrofični scenario nema dodirnih tačaka sa onim što se dešava u realnosti.

„Poznati su primeri da su neki narodi u određenim okolnostima i iz određenih razloga promenili pismo – Rumuni, Turci, da ne nabrajamo dalje. Oni pri tom nisu izgubili jezik. Rumunski jezik i dalje postoji, kao što postoji i turski“, kaže Bugarski.

„Pravo naroda na svoj jezik“ je mantra koju uporno ponavljaju politički lideri u postjugoslovenskim zemljama. Međutim, prevodilac i publicista iz Hrvatske Vuk Perišić smatra da jezik nije nacionalno, već individualno pravo, pošto je sama nacija izmišljena tvorevina.

Jezik jeste ukraden, ali ukrali su ga nacionalisti, dodaje Perišić.

„Cijela ova tragedija koja se dogodila sa Jugoslavijom i sa njenzinim jezicima je zapravo otela našu slobodu ne samo da pišemo ili prevodimo spontano, nego i da mislimo spontano. Neke riječi našeg jezika su – možda je prejak izraz, ali upotrebit ću ga – zabranjene u sredini A ili u sredini B. Dakle, ako ja odem u trgovinu i pazim da neću izgovoriti riječ ’hiljada’, ja više nisam slobodan čovjek“, kaže Perišić.

Može li munjovoz biti i srpska reč?

Iako je Crna Gora poslednja među ex-Yu zemljama pokrenula pitanje jezičke politike, čini se da je u tim promenama najdalje otišla, pa je uvela i nova slova, podseća Ksenija Rakočević, profesorka jezika i književnosti u Podgorici.

Ona dodaje da se trenutno najsnažnija nacionalistička jezička politika vodi na lingvističkoj katedri na Cetinju.

„Definicija crnogorskog jezika jeste da je to autohton jezik... Autohton. To znači da taj jezik nema nikakvih srodnika sa ostalim jezicima. Takvi se jezici mogu pobrojiti na prstima jedne ruke. Recimo, baskijski, koptski, japanski i – crnogorski. Dakle, porijeklo tog jezika mi nismo uspjeli da nađemo. Odnosno jesmo, pa nam lingvisti sa Cetinja nude rješenje da je crnogorski nastao od izumrlog polapskog jezika, da smo ga donjeli iz Polablje i da nikakve veze nemamo niti sa Srbima, niti sa Hrvatima, niti sa Bosancima“, objašnjava Ksenija Rakočević.

U nastojanjima da rasparčaju jedan jezik i naprave svoj poseban, nacionalisti su uvođenjem novih reči i grafema, međutim, upali u zamku i obogatili naš zajednički jezik, primećuje Vuk Perišić.

„Svi znamo one blesave riječi iz vremena NDH – brzoglas, munjovoz i slične gluposti. Međutim, koliko god te riječi bile glupe i smiješne, te su riječi i srpske, jer su dio tog našeg cijelog jezika i budalaština koje su se u njemu zbivale. Sve je to dio te baštine“, smatra Perišić.

(Ne)pristajanje na logiku nacionalizma

U Bosni i Hrcegovini već više od decenije postoji institucija „Dve škole pod jednim krovom“, koja razdvaja đake po etničkoj pripadnosti. Između učenika stoji ne samo različiti školski program, već i fizičke barijere.

Nikola Vučić, TV novinar i voditelj iz BiH, problem vidi u tome što su čak i ljudi koji se ne izjašnjavaju kao nacionalisti pristali na ovaj koncept.

„Kada pristanemo na tu nacionalističku logiku, kada pristanemo navodno braniti pravo te djece da se obrazuju na svom jeziku, onda pristajemo i na logiku nacionalizma. Pristajemo na segregaciju, na aparthejd, na fašistički obrazovni sistem koji razdvaja djecu u različite učionice, na različite spratove, čak ih razdvajaju žicama i ogradama“, mišljenja je Vučić.

Lingvistkinja Snježana Kordić uzroke ove separacije vidi u nacionalnom razdvajanju jednog jezika u Srbiji, Hrvatskoj, BiH i Crnoj Gori.

Kao rešenje ona predlaže izbacivanje nacionalnog predznaka iz naziva maternjeg jezika u obrazovnom sistemu sve četiri zemlje.

„To rješenje je primjenjivano u svetu u doba nacionalizma, kada je vladala netrpjeljivost prema drugom narodu pa se to onda prelilo i u imenovanje zajedničkog jezika. Na primjer, u austriji nakon Drugog svjetskog rata, kad je vladala velika netrpeljivost prema Njemcima, sedam godina su u školama primjenjivali ovo rješenje. Znači, rješenje bi bilo u sve četiri države uvesti naziv ’jezik i književnost’ i neutralizirati to dok se naši lingvisti ne usaglase oko zajedničkog imena za naš zajednički jezik“, smatra Snježana Kordić.

Jezik pripada govornicima

Izgleda da se lingvisti za sada slažu u tome da se ne slažu i da je baš njihov jezik otuđila neka druga nacionalna grupa. Jezička politika neodvojiva je od opšte politike, a ta dva kraja povezuje finansijska korist, smatra Ksenija Rakočević.

„Gdje se novac nalazi? Pa, u mitovima, u prodavanju mitova i nuđenju različitosti koje kod nas, nažalost, prolazi. Tu stoje veliki novci, pa godišnje finansije Fakulteta na Cetinju iznose 700.000 eura za 23 zaposlena na fakultetu koji je do sada upisao sedamdesetak studenata. Ja zbilja volim da vjerujem da je nacionalizam neodvojiv od finansija i da mi na Balkanu ne bismo bili toliki nacionalisti da nam se to debelo ne isplati“, kaže Ksenija Rakočević.

Kome na koncu pripada taj zajednički jezik koji se do 1991. zvao srpskohrvatski? Uprkos dominantnom mišljenju da jezici pripadaju narodima, oni pripadaju svojim govornicima, ma koje nacionalnosti oni bili, odgovara lingvista Ranko Bugarski.

„Ako uzmete bilo koji svetski raširen jezik, obično se pominje engleski, ali tu su i svi ostali – španski, francuski, nemački – to su jezici kojima govre različiti narodi i prosto je stvar istorijske slučajnosti da se oni zovu po jednim narodu.“