|
Poštovani prijatelji,
Čini mi čast što večeras, ovde i u ovakvom društvu, učestvujem u
predstavljanju knjige Vladimira Velebita Moj život koju je objavila
Fraktura iz Zaprešića u Hrvatskoj.
Knjigu je uredio i predgovor napisao sveučilišni profesor dr Tvrtko
Jakovina.
Rukopis ove obimne knjige (812 stranica) bio je još obimniji. Dobro
su mi poznate muke priređivača ove vrste rukopisa. Prinuđeni smo, iz
raznih razloga, da štedimo prostor i izostavljamo delove rukopisa.
Možda ovoga puta to nije trebalo činiti makar se radilo i o opširnim
opisima lovova. Lov je bio velika strast Vladimira Velebita, možda
jedina, kaže sam Jakovina. Ono, dakle, što je bilo važno autoru,
važno je i nama. A, onda, da li će se ikada pojaviti izdanje
integralne celine rukopisa Vladimira Velebita ili će se, po
inerciji, ponavljati ovo njegovo prvo izdanje. To je moja jedina
napomena, ali načelna.
Inače, ono što pre svega želim da kažem jeste da knjigu Vladimira
Velebita smatram vrhunskim delom žanra kome ona pripada. Kao što
njen naslov kaže, ona je autobiografija. I to, dugovečne istorijske
ličnosti (1907 – 2004) u čijem se životu na totalno ogleda bezmalo
čitav jedan vek. Više njenih odlika stavlja je u vrh autobiografske
literature ne samo u kulturama južnoslovenskih naroda.
Moj život Vladimira Velebita potiče iz pripadnika liberalnog
građanstva koje je, kako autor kaže, novo, suviše malo odmaklo od
građanstva. Preci autora, od sredine 18. do kraja 20. veka, u
etničkom smislu, predstavljaju mali kosmos. Oni žive i deluju u
Habzburškoj monarhiji, Kraljevini Jugoslaviji i SFRJ. Autor je
temeljno školovan na više jezika i brižljivo obrazovan. Rano otkriva
vrednost novca ne po osnovi naslednog prava već – vlastitog rada.
Uz sve ove odlike, autor pripada onoj generaciji elite u
južnoslovenskim zemljama koja se moralno i intelektualno formirala u
vreme Prvog svetskog rata, revolucije u Rusiji, svetske krize i
pojave fašizma. Generaciji koja je verovala u opšte dobro i bila
spremna da se u ime njega žrtvuje. Ta je generacija bila potrebna
Komunističkoj partiji koja se rađala kao alternativa, ali i
Komunistička partija njoj kao oblik udruživanja i solidarnosti u
borbi za jedan bolji svet: pravedniji i slobodniji. Odnos će ostati
ambivalentan kroz čitavu istoriju komunističkog pokreta: vrhovi ove
generacije u obrazovanom i vrednosnom smislu, ostaće saputnici.
Najzad, i među tim vrhovima, Vladimir Velebit je ličnost sa
talentom. Po porodičnoj tradiciji, Velebitovi su bili vojnici:
njegov pradeda, deda i otac bili su visoki vojni dužnosnici. On,
međutim, nije voleo vojsku: bio je diplomata ne samo po profesiji
već po vokaciji. Od početka je znao da je svet složen i da u njemu
bez obzira na interese i vrednosti Drugog ne možete ostvariti ni
sopstvene.
Možda ovde, pre nego što nastavim, svoje viđenje ličnosti Vladimira
Velebita ne zasnivam samo na čitanju njegove dve knjige koje su
objavljene još za njegova života, i sada – autobiografije, već na
daru sudbine i da sam ga lično poznavala. Blisko mi je viđenje
profesora Jakovine: „Vladimir Velebit je složena ličnost, osoba koja
transedira više generacija i povijesnih epoha, jedna od malobrojnih
osoba čiji su preci i nasljednici bili uspješni i imali značajne
uloge u vremenu i društvima u kojima su djelovali“.
Ipak, i među Velebitovima i među intelektualncima u južnoslovenskim
zemljama, niko više od Vladimira Velebita nije bio čovek sveta. Ne
po tome što je svet proputovao uzduž i popreko, dugo živeo i radio u
svetu, poznavao mnogo značajnih ljudi, već po tome što je o svemu
razmišljao iz perspektive sveta, uključujući i Jugoslaviju.
Za Vladimira Velebita Jugoslavija je bila najracionalnije rešenje za
male i nerazvijene južnoslovenske narode da osiguraju sopstvenu
bezbednost i nezavisnost, te ekonomski i kulturni razvitak. Bio je
ravnodušan prema tome da li će ona biti federacija ili konfederacija
– protivio se centralizmu koji je implicirao hegemonizam i nasilje i
nad čovekom i nad narodom. Pored ostalog, ovo, možda, objašnjava
njegov pogled na srpske liberale sedamdesetih godina prošloga veka i
posebno na njihovu ključnu ličnost Marka Nikezića. Ta mesta u
Velebitovoj autobiografiji imaju, po meni, karakter sinteze, i zato
vas molim za dopuštenje da večeras na njih skrenem vašu pažnju.
Vladimir Velebit i Marko Nikezić su znali jedan za drugog ali se
nisu poznavali. Razdvajali su ih poslovi na kojima su se našli posle
1945. godine. Prvi temeljit razgovor vodili su u Vašingtonu za vreme
tamošnje Nikezićeve misije. O tom susretu Velebit u autobiografiji
piše: „Već tada sam opazio da se naši pogledi i shvaćanja svjetske
politike potpuno podudaraju i da smo istomišljenici. Već tada sam
sebi obećao da ću gajiti naše novo, dobro poznanstvo i da ću
nastojati da se […] s njim sprijateljim“. To se, zaista, i dogodilo.
Posle odlaska Vladimira Velebita u penziju, Velebitovi su se
preselili u Beograd. Marko Nikezić je tada već bio udaljen iz
političkog života, i izolovan. Velebit piše o uspostavljenim
kontaktima, čestim susretima i razgovorima, o porodičnom
prijateljstvu. Ali, kako je i sam već odavno smatrao da su
Jugoslaviji potrebne reforme, pre svega u ekonomiji i upravljanju
državom, on u autobiografiju unosi svoja razmišljanja o pokušaju
srpske partije u tom pravcu sa Markom Nikezićem kao glavnim
protagonistom.
Prema Velebitu, Nikezić je, odgovarajući na potrebe vremena – „počeo
provoditi jednu vrlo razumnu, humanu i liberalnu varijantu
socijalizma. Humani, racionalni ali ujedno i reformistički pravac
razmišljanja srpskog partijskog rukovodstva morao se, prije ili
poslije, sukobiti s Titovim tradicionalnim, autokratskim, u suštini
staljinističkim shvaćanjem marksizma i njegove primjene u praksi“.
Nije se, dakle, od samog početka „postavljalo pitanje tko će
podleći, a tko odnijeti pobjedu“.
Velebit analizira i jednu i drugu stranu u sukobu na način
karakterističan za njega, napominjući da njegovo mišljenje možda
„nema nikakve vrijednosti“, budući da nikada nije bio član nijednog
partijskog foruma, i da „ne zna raspoloženje članova centralnih
komiteta Srbije, Hrvatske i Slovenije […] tri partije koje su bile
presudne u odlučivanju u pitanju vlasti u Jugoslaviji“.
Međutim, boravak u Beogradu sedamdesetih i osamdesetih godina
prošloga veka; događaji u Srbiji; pojava Memoranduma SANU, koja nije
promakla Vladimiru Velebitu; razgovori sa ljudima iz nauke i kulture
(arheolog Dgragoslav Srejović, profesor međunarodnog prava Vojin
Dimitrijević, vajarka Ana Bašlić, pozorišna rediteljka Mira
Trailović); stalne debate sa prijateljima (Gustav Vlahov, Sergio
Makiedo) – vraćali su Vladimira Velebita na događaje u srpskoj
partiji 1972. godine: otkrivao je njihov dalekosežni značaj za
čitavu Jugoslaviju. Njegovi su zaključci koje izvodi u
autobiografiji nedvosmisleni.
Uklanjanje Marka Nikezića sa vrha srpske partije „jedna (je) od
najsudbonosnijih Titovih pogrešaka“, jer je – „tim potpuno pogrešnim
potezom otvorio široko vrata dolasku beskrupuloznih političara na
vrh srpske partije i omogućio pobjedu šovinizma u Partiji“.
Sa Nikezićem su iz Partije uklonjeni i njegovi istomišljenici: „Sve
ljudi vosokog političkog morala neophodni da održe na okupu krhku
jugoslovensku federaciju. Smjena Marka Nikezića prvi je korak prema
raspadu Jugoslavije“.
Sve to zaslužuje temeljna proučavanja: „O Markovom radu, postupcima
i mišljenju treba napisati više knjiga. Nažalost, manjka mi znanje i
podaci da se latim toga posla“.
Za srpsku istorijsku nauku koja je danas, uprkos svemu, pluralna,
knjiga Vladimira Velebita je važan podsticaj. Ona ne može da
ignoriše ocene Marka Nikezića koje dolaze od čoveka koji je poznavao
toliko mnogo značajnih ljudi u svetu i umeo da neguje trajna i
duboka prijateljstva (Vlahov, Makiedo, Iglberger). A Vladimir
Velebit u svojoj autobiografiji, o Marku Nikeziću kaže: „Po mojoj
ocjeni, Marko Nikezić je jedan od najumnijih, najzanimljivijih i
intelektualno najpoštenijih ljudi koje sam sreo u svom životu“.
Poštovani prijatelji,
Zatvarajući knjigu – riznicu Moj život Vladimira Velebita pomislila
sam kako ima pravde u tome da je on imao vremena i snage da, još
jednom, pređe svoj životni put. U sebi sam rekla: to je divan dar ne
samo njegovom potomstvu.
U Centru za kulturnu dekontaminaciju, 20. januara 2017. godine |
