|
Kulturolog, pravnik i politički analitičar iz Banje Luke Srđan
Šušnica sudjelovao je na okruglom stolu u Zagrebu koji se u
organizaciji udruge Documenta bavio temom procesuiranja ratnih
zločina u Hrvatskoj i pred pravosuđima zemalja u regiji. Tim povodom
za ‘Novosti’ govori o političkoj situaciji u regiji, s naglaskom na
Bosnu i Hercegovinu, i politici Hrvatske prema BiH.
Kada govorimo o ratnim zločinima, ne možemo preskočiti ostavštinu
Haškoga suda. Iako, čini se da interes javnosti za suđenja polako
opada?
Premda je imao svojih propusta i slabosti, Haški sud ostavio nam je
milione stranica presuda i fakata koji će se izučavati sljedećih
stotinu godina. Isto je i s državnim sudovima u zemljama bivše
Jugoslavije koji svojim radom i međusobnom saradnjom daju
kakav-takav uvid u te činjenice. Sve se to odvija u političkom
kontekstu u kojem karakter rata devedesetih, što se tiče BiH, nije
politički razriješen. Iako je Dejtonski sporazum mogao otvoriti
vrata nekoj dugoročnijoj političkoj konferenciji o regionalnoj
bezbjednosti, saradnji i razrješenju izvora sukoba te pomirenju, on
takav efekat u regionu nije proizveo. Taj sporazum, nažalost, nije
nadograđen nekom novom konferencijom ni sporazumom, već je ostao
nekom vrstom realpolitičke nagodbe. Sporazum nije podcrtao karakter
rata i uloge strana u ratu, niti je zaštitio vrijednosti koje su se
u ratu napadale ili derogirale: vrijednosti međunarodnog i
humanitarnog prava, ljudskih sloboda i prava na samoopredjeljenje.
Ostavivši na terenu gotovo sve realpolitičke stečevine genocida i
etničkog istrebljenja, ova nagodba je maksimalno otežala katarzu i
kontekst procesuiranja ratnih zločina.
Čović Dodiku drži svijeću
Koliko trenutačni nestabilni odnosi između vlada zemalja u regiji
utječu na rad tužilaštava?
Saradnja između tužilaštava, odnosno pravosudnih organa, svodi se na
odavno prisutnu pseudodiplomatiju. Zbog mnogobrojnih zločina u
regiji tužioci imaju češće kontakte od diplomata i ti kontakti često
kreiraju problematičnu diplomatsku politiku, poteze, stajališta i
aktivnosti vlada, ali i tenzije. A trebalo bi biti suprotno: da
politika i diplomatija kreiraju povoljno okruženje za rad pravosuđa.
Krucijalno političko pitanje na bazi rada Haškog tribunala i
državnih tužilaštava i sudova traži sljedeći odgovor: tko je vodio
rat, tko je bio gospodar rata i mira, tko je činio zločine koji su
bili cilj rata, a tko zločine nastale kao posljedica rata. Kada bi
krenuli od toga, možda bi otvorili prostor dijaloga i katarze u
formi međudržavne komisije ili Instituta za istoriju raspada
Jugoslavije, poput Mađarske koja je formirala Institut za istoriju
mađarske revolucije 1956. No kako možemo očekivati tako nešto kada
pojedine države regije blokiraju čak i uspostavu faktografske
međudržavne komisije koja bi popisala nestale i mrtve?
Aktualna hrvatska vanjska politika, uz podršku predsjednice Kolinde
Grabar Kitarović, svojim najvažnijim poslom smatra Bosnu i
Hercegovinu, njezin europski put i zaštitu Hrvata kao konstitutivnog
naroda u toj državi. Kako gledate na ovu ambiciju?
Zaštita Hrvata u BiH može da znači puno toga: od podrške građanskoj
demokratiji i vladavini prava do kopiranja srpske
kleronacionalističke matrice u formi ‘trećeg entiteta’. Ukoliko se
udalji od politike zasnovane na evropskim vrijednostima građanskog
društva, Hrvatska se može susresti s velikim problemima koji bi je
posredstvom ‘hercegovačkog entiteta’ uvukli u trajnu nestabilnost.
Ukoliko želi ostati stabilnom, Hrvatska ne smije pristati na igru
koju iz svojih kriminalnih i korupcionaških interesa igra Dragan
Čović, predsjednik HDZ-a BiH, s predsjednikom Republike Srpske
Miloradom Dodikom. Hrvatska mora voditi principijelnu politiku
zasnovanu na zaštiti ljudskih prava i međunarodnom pravu koje
reguliše pravo na samoopredjeljenje. Zalažući se za dalju podjelu
BiH, hercegovački lobi direktno radi protiv međunarodnopravnih
temelja na kojima je Hrvatska dobila svoju zasluženu samostalnost.
Politika Hrvatske u BiH mora promovisati građanske vrijednosti:
jedan čovjek – jedan glas, teritorijalnu decentralizaciju koja za
osnovu neće imati etno-vjerski ekskluzivitet na jednom dijelu BiH i
vrijednosti koje neće diskriminirati druge. Principijelnom politikom
Hrvatska može zaštititi prava Hrvata i katolika u cijeloj BiH. Zar
katolici u Bosanskoj Posavini, Prijedoru ili Banjoj Luci manje
vrijede? Čović sada drži Dodiku svijeću u njegovoj separatističkoj
politici i dok ovaj slavi ratne zločine kao ‘stvaranje RS-a’. Po
Dejtonskom ustavu mi imamo entitetsko glasanje, sistem u kojem
partije imaju etničke predznake, potpuno etniciziranu politiku, uz
istovremeno potpuno isključen i diskriminiran koncept građana –
demosa. Glavnu riječ vode eksponenti tih konstitutivnih naroda koji
su se potpuno kriminalizovali, etnicizirali politiku i sada se
ugrađuju u globalne realpolitičke tokove. Dodik se odavno ugradio u
rusofilski, proruski blok, Bakir Izetbegović u Erdoganov blok. I to
je isto problem: posljednje tri-četiri godine imamo i bošnjački
nacionalizam, ali ne građanski integrišući u kojem su bošnjaštvo i
bosanstvo istorijsko-politički sinonimi, već prekopiran srpski
etno-vjerski ekskluzivistički nacionalizam koji raste.
Smatrate li da će novi američki predsjednik Donald Trump promijeniti
politiku prema regiji? Odnedavno je SAD Dodiku uveo sankcije?
Ne mislim da će se nešto posebno u Trumpovoj eri promijeniti u
američkoj prisutnosti na Balkanu. Sankcije bacaju svjetlost na
Dodika. To će barem podići stepen pažnje međunarodne diplomatije na
Dodikov režim i eventualno polučiti neku preventivnu akciju.
Dodik je najavio i ujedinjenje s maticom Srbijom?
Poslije događanja na Krimu i ukrajinske krize u Republici Srpskoj su
shvatili da je moguće izdejstvovati ‘pravo na samoopredjeljenje’,
ali ne na bazi međunarodnog prava, već pomoću realpolitike sfera
utjecaja. Iako lobira na sve strane, jako dobro koristi ruski
utjecaj, vješto podiže tenzije i zaokružuje (para)državotvorni oblik
RS-a, Dodikova najava ujedinjenja ipak je malo preambiciozna. RS
nema vojsku, granicu, carinu i zvaničnu diplomatiju. Deklaracija
Dodikovog SNSD-a i njegove najave jasno govore da se radi na
vraćanju tih nadležnosti. No ono što Dodik ima je sasvim dovoljno da
se krene u hibridni rat i odcjepljenje, uz rusku podršku. Dodik bi
ove godine mogao zagristi i ono što neće moći da proguta, pogotovo
ako krene u formiranje vojske RS-a ili obezbijedi prisustvo ruskih
proksija u RS-u. Dosta toga zavisi od predsjedničkih izbora u Srbiji
9. aprila. Ukoliko Aleksandar Vučić ne bude više predsjednik Vlade,
ruske aspiracije će porasti u toj mjeri da će Dodik do kraja godine
proglasiti nezavisnost Republike Srpske. Svojom prisutnošću Vučić bi
mogao trankvilizirati Dodika, čak posredovati njegov odlazak s
vlasti kako bi se spriječila dalja eskalacija i sukob koji bi
uslijedio nakon referenduma o vojsci ili odcjepljenju. Najveći dio
svog bogatstva Dodik drži u Rusiji i jedino tamo može naći utočište,
koje će dobiti samo ako uspješno destabilizira Balkan. U suprotnom
ide u zatvor. Vučića Rusi već odavno ne smatraju svojim čovjekom i u
slučaju pobjede istinskih proruskih kleronacionalista Vučić će
morati napustiti Srbiju. On se razgolitio pred srbijanskim
ultradesničarima podržavajući crnogorsku istragu o pokušaju rušenja
vlasti u oktobru 2016., dok je, nakon što ih Vučić nije primio,
crnogorska opozicija četničkog vojvode Mandića tražila zaštitu od
Dodika. Time je Dodik promovisan u najozbiljnijeg konkurenta Vučiću
za ‘svesrpskog vožda’. Oba političara igraju igru, ne samo za vlast,
već na život i smrt.
Savez Zapadnog Balkana
Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić upozorio je da se stanje u
zemlji drastično komplicira i da je nužno poduzeti sve raspoložive
mjere kako bi se spriječilo širenje ratnohuškačke retorike. Je li
stanje zaista toliko komplicirano?
Izuzetno je komplicirano. Krucijalno je da državno BiH tužilaštvo
pritisne Dodika i njegovu kliku i krene s procesuiranjem za
privredni kriminal i nelegalnu proslavu 9. januara, nelegalno
izvođenje Oružanih snaga BiH na ulicu mimo komandnih struktura i
vojnih propisa te za ugrožavanje ustavnog uređenja i teritorijalnog
integriteta BiH. Dodik i njegov ministar unutarnjih poslova Dragan
Lukač intenzivno se posljednje dvije-tri godine naoružavaju:
nabavljena su nova automatska oružja, uniforme, šljemovi, pancirke,
terenska vozila… Policijski kadar se pomlađuje, umnožava i
intenzivno obučava. Otvoreno se najavljuje formiranje vlastite
vojske. Ruski instruktori su stalna pojava na terenu, što stoji u
skorašnjem sporazumu MUP-a RS-a i moskovske policije. Medijski i
pravno-politički negiraju se genocid i ratni zločini; negiraju se
država i istorija BiH, državno-pravne tekovine ZAVNOBiH-a, bosanski
jezik i specifična interetnička kultura, melting pot i identitet i
Bošnjaka i Bosanaca-i-Hercegovaca. Dodik na taj način stvara
revanšizam i mržnju. Premda neće prvi praviti barikade i punktove na
entitetskim granicama, on mudro čeka ishitrenu i očajničku reakciju,
neko vaninstitucionalno nasilje koje bi bilo proglašeno
terorističkim činom: treba mu teroristički akt od strane Bošnjaka, a
ako ga ne bude, spreman ga je fingirati.
S druge strane umirovljeni general Armije BiH Atif Dudaković pozvao
je Bošnjake da počnu nabavljati vojne odore i opremu?
To je jako neozbiljna izjava jednog generala, pogotovo u svjetlu
Dodikove taktike. Sada vidimo zašto sve može eskalirati: odgovor na
Dodikove istupe neće biti institucionalan već hordski. U svemu tome
uloga Hrvatske je krucijalna: ona može i mora biti lider u
obezbjeđivanju regionalne stabilnosti. Hrvatska može inicirati
strukturirani dijalog s Vučićem i razumnijim dijelom političara iz
RS-a i Sarajevom, naročito građanskim sekularnim snagama i
razumnijim dijelom Izetbegovićevog SDA-a, uz angažman EU-a i Angele
Merkel, te izlobirati da se aktiviraju međunarodnopravni mehanizmi
Vašingtonskog sporazuma i obaveza iz NATO-a koji će dozvoliti
preventivno prisustvo i djelovanje misije EUFOR-a, NATO-a i OSCE-a.
Naravno, sve uz stalnu komunikaciju i saradnju s institucijama
države BiH. No prije svega, Hrvatska mora zauzdati Čovića i svoje
najradikalnije i najglasnije šoviniste koji misle da rade u
nacionalnom interesu Hrvata, a zapravo nanose sramotu i štetu
destabilizirajući Hrvatsku. Vlada i Predsjedništvo BiH pozivom
zvaničnom Zagrebu mogu aktivirati obaveze Hrvatske iz Vašingtonskog
sporazuma.
Do čega bi to dalje moglo dovesti?
Sređivanje i jačanje odnosa Hrvatske i građanske BiH moglo bi možda
biti početak stvaranja neke vrste regionalnog ekonomsko-političkog
saveza Zapadnog Balkana ili Jadransko-jonskog saveza, po ugledu na
zemlje Beneluksa ili Skandinavije ili nešto čvršće, poput Unije.
Cilj bi bio obezbjeđivanje stabilnosti, ekonomskog razvoja i
smanjenja siromaštva i drugih socijalnih i političkih rizika od
sukoba. Takva grupa bi nakon ulaska svih zemalja u EU mogla opstati
kao regionalni klub saradnje i podrške. Mogao bi to biti i životno
važan regionalni plan B ukoliko zaista dođe do kolapsa EU-a. No
svjestan sam da nekim snagama u Hrvatskoj svaka vrsta regionalne
unije sa zemljama južno od terase hotela Esplanade, da citiram
Krležu, predstavlja noćnu moru i asocira na Jugoslaviju. A nema
razloga. Jugoslavija je polivalentna istorijsko-politička i kulturna
pojava i ideja, i to ideja koja je započela baš u Hrvatskoj. Ne bi
to morala biti nekakva naddržava, već institucionalizovana saradnja
poput Vijeća zemalja Beneluksa. |
