|
Florian Bieber sveučilišni je profesor iz Graza i voditelj tamošnjeg
Centra za studije o jugoistočnoj Europi. Studirao je politologiju u
SAD-u i Austriji, a doktorirao na Bečkom sveučilištu. Autor je niza
znanstvenih radova i knjiga o raspadu Jugoslavije, Bosni i
Hercegovini, Srbiji i nacionalizmu u regiji, te ga smatraju jednim
od vodećih europskih stručnjaka za područje jugoistočne Europe i
nacionalizam. Živio je u Beogradu i Sarajevu, te govori srpski,
odnosno hrvatski, odnosno bosanski jezik.
Sve to su bili razlozi da ga zamolimo za intervju o aktualnoj
situaciji u regiji, na koji je profesor Bieber rado pristao.
Razgovarali smo o graničnom sporu Hrvatske i Slovenije, razlozima
zbog kojih EU nema problema s autoritarnom vladavinom Aleksandra
Vučića u Srbiji, o tome zašto Hrvatska nije liderica regije, kao i o
Inicijativi tri mora i geopolitičkim igrama velikih sila, ali i što
bi bilo potrebno da Zapadni Balkan iz faze konstantne krize konačno
uđe u period dosadne stabilnosti.
Kako ste se zainteresirali za jugoistočnu Europu i odlučili se
znanstveno baviti ovim područjem?
Tijekom studija politologije u Beču ranih 1990-ih. Ratovi u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su utjecali na mene te sam tijekom
ratnih godina proputovao Hrvatsku i Srbiju, trudeći se razumjeti
kako je taj rat moguć. Odrastao sam u Luksemburgu, u okolini u kojoj
su Europa i mir bili normalno stanje stvari, pa mi je bilo teško
razumjeti ratovanje. Upravo to me privuklo ovoj regiji.
U ovom našem dijelu svijeta nikada nema dosadne faze, uvijek se
nalazimo u nekoj vrsti krize. Vidite li šansu za stabilnost u
regiji, što bi se trebalo promijeniti da se to postigne?
Nestabilnost i nedostatak dosade imaju mnogo veze s raspadom
Jugoslavije i ratovima iz devedesetih, koje regija još nije do kraja
probavila. Regionalne ekonomije nisu našle put razvoja, granice i
politički sustavi nisu općeprihvaćeni, a ratovi iz devedesetih i
dalje polariziraju aktualnu politiku. Mnoge političke elite vladaju
na isti način kao devedesetih, trudeći se stvoriti ili iskoristiti
izvanredne okolnosti kako bi skrenule pažnju s onoga što bi trebalo
biti normalno upravljanje. U nedavnoj studiji o Balkanu za Europe
Policy Advisory Group, koju inače koordiniram, takvi su političari
opisani kao “stabilokrati” - oni obećavaju stabilnost, ali
konstantno proizvode krize i podrivaju demokratske institucije.
Mađarska i Poljska primjeri kako se erozija demokratskih institucija
može dogoditi i unutar EU-a
Ne postoji jednostavan način da se zaustavi ta dinamika. Smatram da
je integracija u Europsku uniju dio odgovora, ali primjeri Mađarske
i Poljske nas uče da se erozija demokratskih institucija može
dogoditi i unutar EU-a. Najdestruktivnija za regiju je
polarizirajuća svakodnevna politika, uključujući i Hrvatsku, koja
nema veze s pravom politikom, nego s različitim pogledima na
prošlost. Dakle, promjene nazivlja, proslave i slične stvari
ispadaju važnijima od dosadne politike.
Početak ljeta u Hrvatskoj obilježila je arbitražna odluka u
graničnom sporu sa Slovenijom. Čini se da u EU-u nema mnogo podrške
kada je riječ o ovoj temi. Da ste u prilici savjetovati hrvatsku
vladu oko toga, što biste im rekli?
Rekao bih im da odustanu. Ta svađa sa Slovenijom je uvijek bila
blesava i većina ljudi izvana nema mnogo strpljenja za žuč koja se
oko toga prolijeva. U akademskim krugovima ima stara izreka o tome
da su svađe među znanstvenicima tako zločeste baš zato što su ulozi
mali, a isto se može primijeniti na ovaj slučaj. Kada se uzme u
obzir veličina hrvatske obale, spor sa Slovenijom izgleda prilično
sitničavo. Obje strane su ga pak kroz godine pretvorile u
populističku i nacionalističku temu, umjesto da su sve prepustili
pravnicima i stručnjacima. Zbog toga je teško riješiti taj prijepor
u racionalnom i smirenom maniru.
Njemačka zagovara u regiji ono što njemački dnevnik Die Welt naziva
“mini-Jugoslavijom”, zonu slobodne trgovine koja će okupiti
balkanske zemlje koje nisu članice Europske unije. Što mislite o toj
ideji?
Ne bih to zvao mini-Jugoslavija. Regija već ima dogovor o slobodnoj
trgovini CEFTA, pa razlika između postojećeg stanja i tog prijedloga
nije velika. Nemojmo zaboraviti da je takva zona prvotno bila
uspostavljena u srednjoj Europi. To nije zamjena za ulazak u EU,
nego dio priprema u tom procesu. Naravno, korist bi bila asimetrično
raspoređena - Srbija bi kao proizvođač imala više koristi od
ostalih, primjerice Crne Gore.
"Hrvatska se u regiji nije uspjela pozicionirati kao konstruktivan
partner"
Srbija se pod vodstvom Aleksandra Vučića uspješno pozicionirala kao
najvažniji saveznik Berlina u regiji. Hrvatska je uvijek imala
sentimentalan stav prema Njemačkoj te se danas mnogi ljudi, posebno
na desnici, osjećaju izdano zbog toga. Je li Hrvatska prokockala
svoju šansu da bude vodeća država u regiji?
Vučić je shvatio da dobar odnos s Njemačkom može pomoći njegovoj
moći i sustavno ga je kultivirao. Njemačka je svjesna da je on
problematičan partner i taj odnos nije saveznički, nego suradnički i
zasniva se na obostranoj koristi. Za Vučića to znači da dobiva
legitimitet, a Njemačkoj nudi stabilnost u regiji i pragmatizam kada
je riječ o Kosovu i BiH. No njegova vlast u Srbiji je sve
autoritarnija, s malo neovisnih medija i konstantnom demonizacijom
opozicije i nevladinih organizacija. Za Njemačku je pak odnos sa
Srbijom važan jer utječe na razrješenje odnosa između Srbije i
Kosova, kao i na to da se BiH učini funkcionalnijom.
Ne bih na to gledao kao na izdaju, to je vrlo pojednostavljeno i
nereflektirano razumijevanje međunarodnih odnosa. S druge strane,
Hrvatska nije bila efektivna u tome da zauzme utjecajniju ulogu u
regiji. S brojnim otvorenim bilateralnim sporovima, koristeći svoje
članstvo u EU kako bi vršila pritisak na svoje susjede, te svojom
uskom brigom samo za Hrvate u BiH i Srbiji umjesto strateškog
pristupa, Hrvatska se nije uspjela pozicionirati kao konstruktivan
partner.
Poznati časopis Foreign Affairs nedavno je objavio analizu koja
Hrvatsku predstavlja kao branu protiv ruskog utjecaja u regiji.
Slažete li se s tom procjenom i kako gledate na ulogu Rusije u
regiji?
Taj članak je izazvao čuđenje među mnogim znanstvenicima koji se
bave ovom regijom. U njemu se, između ostalih stvari, pretjerano
prikazuje uloga Hrvatske, zanemaruje se spomenuti novu vladu u
Makedoniji. Čudno je i da se ne spominje utjecaj Sberbanka, odnosno
Rusije u Hrvatskoj u kontekstu Agrokora.
Što se tiče ruskog utjecaja u regiji, njega se često koristi za
skretanje pažnje s važnijih stvari i predstavlja većim nego što
zaista jest. Dva područja u kojima Rusija ima nekog utjecaja su
Srbija i Republika Srpska. U Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji i
Kosovu ima vrlo malo simpatija za ruski utjecaj. Rusija je zapravo
utjecajnija u nekim članicama Europske unije, poput Mađarske i
Bugarske.
I male zemlje ograničenog suvereniteta poput Hrvatske mogu dobro
voditi brigu o svojim građanima
Vučićevi kritičari ističu njegov autoritarni stil vladanja, ali EU
kao da nema velikih problema s time. Mnoge stvari koje bi bile
neprihvatljive i oštro kritizirane u vrijeme Zorana Đinđića i Borisa
Tadića danas se ignoriraju. Što se promijenilo?
Ima malo entuzijazma za proširenje EU-a u ovom trenutku te je
političar koji nudi stabilnost i govori o reformama i pristupanju
Uniji,što je zadovoljavajuće za mnoge u EU-u. To je različito u
odnosu na prije 10 ili 15 godina, kada je bilo više entuzijazma za
proširenje. Vučićev pragmatizam prema Kosovu i BiH, koji je
retorički, učinio ga je prihvatljivim partnerom.
Zemlje jugoistočne Europe danas nemaju mnogo suverenosti. Svoje
geopolitičke igre u regiji igraju Njemačka, Rusija, Turska i SAD.
Sve to podsjeća na situaciju u 19. stoljeću. Jesu li to posljedice
raspada Jugoslavije?
Naravno, što je neka zemlja manja i ekonomski slabija, ona ima manje
suvereniteta. No, ne treba od suvereniteta napraviti fetiš. Kao što
rekoh, odrastao sam u Luksemburgu, koji je malen i ima ograničen
suverenitet, ali je to iskoristio da bi omogućio dobar život svojim
stanovnicima. Dakle, pitanje je može li mala zemlja ograničenog
suvereniteta dobro voditi brigu o svojim građanima. Odgovor je da
može. Problem zemalja u regiji je što se njima loše upravlja i što
su mnogi lideri iz oportunizma sami pozvali veće sile da se
umiješaju. Ni Turska ni Rusija ne bi imale utjecaja u regiji da nije
bilo takve odluke lokalnih elita.
Pomalo je ironično da su najpoznatije političke krilatice
nacionalističkih pokreta s početka devedesetih danas posve
iznevjerene. Govorilo se o “hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu” i o
“svim Srbima u jednoj državi”, no postignuto je upravo suprotno.
Kako to komentirate?
To su bila obećanja utemeljena na strahu, nije tu nikad bilo neke
realne osnove ili plana. Sumnjam da su oni koji su to obećavali to
doista i mislili. Političari koji koriste takvu retoriku kasnije su
zauzeti time da pronalaze nove neprijatelje, da žive od
konfrontacije i polarizacije. To nisu dobri temelji za izgradnju
funkcionalnih država i društava.
Besmislice o protuhrvatskom planu Njemačke i Turske
Teško je odlučiti se između BiH, Kosova i Makedonije za titulu
balkanske zemlje koja je u najvećoj krizi. Kako gledate na situaciju
u tim zemljama?
Makedonija sada ima šansu okrenuti novu stranicu s novom vladom,
koja odaje dojam da je ozbiljna oko reformi i povratka zemlje na put
euroatlantskih integracija. U makedonskom slučaju najveća je
prepreka problem oko naziva i ako se on riješi, može se ići naprijed
s članstvom u NATO-u i Europskoj uniji. BiH i Kosovo su najteži
slučajevi, BiH možda i najteži. Bez dogovora o tome kako bi ta
država trebala funkcionirati s konstantnom polarizacijom, BiH neće
moći ni funkcionirati ni ući u EU.
U nacionalističkim krugovima u Hrvatskoj se širi teorija o tome da
Njemačka i Turska surađuju na politici prema BiH koja je protiv
interesa bh. Hrvata. Vidite li vi nastajanje takvog plana?
Ne, to su besmislice. Odnosi između Njemačke i Turske su loši i ne
postoje nikakvi dokazi o njihovoj suradnji u BiH. Ne vidim u kojem
pravcu bi to išlo. Takve tvrdnje su dio općeg trenda da se strance
krivi za sve. Opsesija hrvatske nacionalističke politike u BiH
uvijek je bila usmjerena na teritorij, tj. na neki hrvatski entitet,
umjesto da ih zanimaju i Hrvati koji žive u dijelovima BiH u kojima
nisu većina. To je destruktivno i za Hrvate i za BiH.
Hrvatska je još jednom proslavila godišnjicu Oluje. Inicijativa
mladih za ljudska prava je prethodno pokrenula kampanju u kojoj se
zagovara isprika hrvatskim građanima srpske nacionalnosti koji su
bili žrtve u Oluji, a reakcije na to su da se te aktiviste proglasi
veleizdajnicima. Jedan HDZ-ovac je čak pozvao na njihovo
strijeljanje. Ima li boljeg načina od postojećeg obilježavanja Dana
pobjede, koji svake godine oko 5. kolovoza izaziva izljeve
ekstremnog nacionalizma diljem zemlje?
Potpuno je neprihvatljivo ljudskopravaške aktiviste nazivati
veleizdajnicima. Dapače, u Hrvatskoj je potrebno više kritičke i
samorefleksivne javne rasprave o Oluji. To je bila vojna pobjeda i
razumljivo je zašto se obilježava. Međutim, potrebno je stvoriti
prostor za priznavanje zločina koji su se dogodili protiv srpskih
građana Hrvatske. Bio bi znak zrelosti da se Oluja slavi i
obilježava bez nacionalističkog naslađivanja. To bi bilo
dostojanstvenije.
Inicijativa tri mora kao još jedna pričaonica
Što mislite o Inicijativi tri mora, omiljenom vanjskopolitičkom
projektu hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?
Nisam siguran što novo ta Inicijativa nudi u odnosu na postojeću
suradnju. Postoji zasićenost svim tim preklapajućim sastancima,
forumima i inicijativama. Ta Inicijativa uključuje veliki broj
zemalja i nisam uvjeren da će biti više od još jedne pričaonice.
Populacijski gubici su ogroman problem za države regije. Ljudi tako
glasaju svojim nogama, kako se to kaže. Postoji li mogućnost za
svijetlu budućnost regije ili će se propadanje nastaviti?
U određenom stupnju, to nije nova pojava. Ljudi su iz ove regije
odlazili više od 100 godina u potrazi za boljim životom. Ono što je
u današnjoj situaciji teže je to što sada odlaze neki od najbolje
obrazovanih, čime se promjene na bolje u zemljama regije otežavaju.
Možda će to “glasanje nogama” potaknuti vladajuće elite da shvate
kako će zbog lošeg upravljanja svi ljudi s vremenom jednostavno
otići.
Potrebno je povratak učiniti i mogućim i atraktivnim. Vlade u regiji
vole o tome pričati, ali nisu ozbiljne u vezi s tim. Primjerice,
jedan od rijetkih dobrih primjera postoji u Hrvatskoj, a to je
program povratka znanstvenika na hrvatska sveučilišta. |
