|
Mora da se Emir Kusturica još uvijek zadovoljno smije, grohotom,
nakon što je čuo da je Oliver Stone primajući nagradu za životno
djelo na Sarajevo Film Festivalu ponudio Vladimira Putina kao osobu
“koja ima dosta utjecaja danas i čiji govori i akcije mogu dosta da
naprave”. I nije da slavni režiser, Stone, nije u pravu!
Zaista, Vladimir Putin je napravio puno: ruskom vojskom je
masakrirao narod u Čečeniji, omogućio je Basharu al-Assadu da
nekažnjeno hemijskim oružjem satire sirijske civile, stvorio je
ambijent za nekažnjena ubistva najhrabrijih ruskih novinara i
opozicionih političara, progone umjetnika, intelektualaca i
pripadnika gej populacije… Doduše, nije da Stoneov junak nije
zadužio i Sarajevo: već duže od decenije je zaštitnik najvećih
ratnih zločinaca sa područja nekadašnje Jugoslavije, nalogodavac je,
pokrovitelj i finansijer najistaknutijih razbijača Bosne i
Hercegovine… pa sve do nedavne akcije kada je ruskim vetom u Savjetu
sigurnosti Ujedinjenih nacija onemogućio odavanje pijeteta žrtvama
genocida u Srebrenici.
Činjenica da se čak i Sarajevo klanja autoru novinarski ljigavog
intervjua sa Vladimirom Putinom još jedan je dokaz vrlo
funkcionalnog zaokreta ka korištenju soft power metoda ruske vanjske
politike. Treba samo naći dovoljno stevena seagala, gerarda
depardieua, olivera stonea… i uvijek i svugdje će se naći dovoljno
srca, poput sarajevskih, da uz mrvicu toliko željenog holivudskog
glamura sa crvenim tepihom, proguta i duplu dozu ruske propagande.
A intervju od četiri sata, izmontiran od dvadesetosatnog snimljenog
Stoneovog divljenja Putinu i impresioniranosti činjenicom da ga je
tzar pripustio i u privatne odaje, školski je primjer poraza ne samo
morala, nego i novinarstva. Nažalost, lekcije iz novinarstva Stone
je dobio tek nakon što je njegova oda Putinu emitirana. Ono što on
nije radio Putinu, američki novinari jesu njemu kada je u seriji
intervjua nakon promocije video-pamfleta pokušao opravdati svoju
snishodljivost i opčinjenost Putinom. “Vi se nekako ponašate kao da
vjerujete da je neupitna istina sve što Putin kaže tokom
intervjua?”, pitala ga je novinarka CBS-a. “Pa, ja ga intervjuiram,
zašto bi lagao”- odgovorio je Stone, prilično neuvjerljivo glumeći
naivka. Lista Putinovih izrečenih laži tokom četverosatnog slikanja
sa Stoneom je duga, ali moguće je da će se najviše pamtiti cinični
osmjeh Vladimira Putina dok je izgovarao: “Za razliku od nekih naših
partnera, mi se nikada ne bismo miješali u unutrašnje poslove drugih
zemalja”.
U intervjuu sa Putinom Stone služi kao konobar zadužen da drži
pladanj na koji šef kuhinje servira vlastite interpretacije
historije i istine – od raspada SSSR-a, njegovog uspona na vlast,
sadašnje geopolitičke slike svijeta, ruske “časne” politike “dobrih
namjera”, pa sve do neviđene slobode medija koja vlada u Rusiji i
njegove nevinosti u aneksiji Krima i razbijanju Ukrajine. Sada je
već definitivno jasno da je ruska “meka moć” dostigla svoj vrhunac u
filmu Olivera Stonea. Doduše, ovdje demonstrirana “meka moć” jeste
fancy oznaka i tepanje tvrdokornoj propagandi KGB-ovskog stila.
Steven Colbert, zvijezda američke satire, ugostio je Stonea nakon
promocije njegovog uratka. I nakon što je strpljivo saslušao
hvalospjeve o Putinu, upitao je Stonea: “Da li ste otkrili bilo šta
negativno o Putinu? Bilo šta? Ili možda drži vašeg psa kao taoca u
nekom kavezu?”
U tekstu “Ljevičarski revizionisti” objavljenom 2003. britanski
historičar Marko Hoare je maestralno dekonstruirao podršku koju je
srpski lider Slobodan Milošević imao od međunarodnih ljevičara koji
su se, treba li na to podsjećati, protivili NATO intervenciji u
Bosni i Hercegovini i koji su poricali, a čine to i danas, čak i
genocid u Srebrenici. Anti-imperijalizam je osnovna, polazišna tačka
ljevičarskog revizionizma, kojem se nimalo ne gade čak ni masovni
zločini i teška kršenja ljudskih prava ukoliko su za njih odgovorni
“anti-imperijalisti”. Jednako kao što politički Zapad ima dvostruke
standarde i žmiri pred zločinima svojih “kučkinih sinova”, tako ni
Oliver Stone nema problema u divljenju prema svojim sugovornicima,
od Fidela Kastra i Huga Chaveza do Vladimira Putina. Poklanjati
“Srce Sarajeva” autoru sjajnih filmova (“Vod smrti”, (1986.), “Rođen
4. jula”(1989.), “JFK” (1991.), “Nebo i zemlja” (1993.), “Rođeni
ubojice”(1994.)…) baš tokom njegove svjetske turneje kojom promovira
pamflet s Putinom jednako je bizarno kao slaviti krajem posljednje
decenije prošlog stoljeća austrijskog književnika Petera Handkea,
“Miloševićevog Stonea”.
Elem, nije teško pretpostaviti kako se osjeća Emir Kusturica, jedan
od narednih dobitnika “Srca Sarajeva”. No, kako li se osjeća Gari
Kasparov, dokazani prijatelj Bosne i Hercegovine iz najtežih dana,
dok gleda kako Sarajevo svoje srce poklanja Oliveru Stoneu,
novinarskom pajacu Vladimira Putina? Iz istih poriva iz kojih je
bivao u Sarajevu i na strani Sarajeva dok je ovdje pucalo, Kasparovu
je pucalo po leđima dok je hrabro demonstrirao protiv Putinove
diktature na ulicama Moskve.
Dodjelom “Srca Sarajeva” Oliveru Stoneu Sarajevo Film Festival i
njegov vlasnik Mirsad Purivatra su demonstrirali (po)etiku Emira
Kusturice i njegovog festivala na Mokroj Gori. Tužno. |
