|
Sonja Biserko, ugledna aktivistica za ljudska prava iz Beograda i
predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava, u četvrtak je u
Zagrebu sudjelovala na predstavljanju knjige »Jugoslavija u
povijesnom kontekstu«, plodu zajedničkog rada pedesetak znanstvenika
iz cijele bivše države. »Suradnja je bila prijateljska i vrlo
konstruktivna, a autori su zainteresirani da se i nastavi, te da
populariziraju projekt povijesti Jugoslavije«, kazala je u intervjuu
za naš list.
Kakva je dosadašnja recepcija knjige i cijelog projekta?
– Knjiga je tek nedavno ušla u život. Postoji i englesko izdanje.
Portal na kojem je objavljena, yuhistorija.com, vrlo je posjećen.
Ljudi se javljaju, jer je riječ o prvome pokušaju iz regije da
ponudi tumačenje Jugoslavije. Dosad je u svijetu objavljeno mnogo
knjiga o Jugoslaviji, ali i mi iz regije dužni smo objektivnije se
pozabaviti vlastitom prošlošću. Jugoslavija je, naime, svim bivšim
republikama postala onaj »Drugi« preko kojega se samodefiniraju
njezine zemlje nasljednice, i to na način koji negira bilo kakva
postignuća te Jugoslavije, što je naravno neopravdano. Naša namjera
nije bila ni glorificirati ni negirati, nego je prikazati na
najobjektivniji mogući način. Nadamo se i kritičkim osvrtima, jer to
je jedini način da se naša namjera ispuni. Cijela ideja oko projekta
plod je iskustva s mladima, koji su zainteresirani, a objektivno,
ništa o Jugoslaviji ne znaju. A oni će, pogotovo u Srbiji, u život
ući s lošom prošlošću s kojom prethodna generacija nije uspjela
ništa učiniti. Ostavljamo im, uz ostalo, i pogrešne interpretacije
Jugoslavije, koje su prije svega u skladu s interesima sadašnjih
političkih elita. Svakako je važno otvoriti prostor za istinsku
debatu o tome što je bila Jugoslavija.
Danas, kao da ima šest Jugoslavija – u svakoj se bivšoj državi
interpretacija razlikuje.
– Nacije su nacionalizirale povijest dvadesetog stoljeća. Obje se
Jugoslavije vrlo malo spominju. Čak i u Srbiji, za koju se smatra da
je Jugoslaviju promatrala kao proširenu Srbiju, i prva Jugoslavija
rijetko se spominje, premda je Srbija u njoj objektivno dominirala.
Svi se identificiraju s vlastitom slavnom prošlošću. Nažalost,
gotovo uvijek se referiraju na radikalno desne pokrete, recimo, iz
Drugoga svjetskog rata, jer su nacionalni, pa ulaze u te
vrijednosti.
Shizofren odnos
S druge strane, kada govorimo o Srbiji, moj je dojam da ljudi silno
žale za Jugoslavijom.
– Postoji shizofren odnos. Službeno se tvrdi da je Srbija branila
Jugoslaviju, a da su Hrvatska i Slovenija, uz podršku Zapada, počele
taj rat. Takva su tumačenja vrlo prijemčiva, jer se vrlo teško
suočiti s ratnim nasljeđem, pa se uvijek izbjegava otvoreni
razgovor, i pribjegava takvim tvrdnjama. S druge strane, Jugoslavija
je imala modernizacijska dostignuća, naročito na međunarodnom planu,
a toga se stariji sjećaju, pa su danas povrijeđeni kada su sadašnje
zemlje postale irelevantne. To se odnosi čak i na Sloveniju i
Hrvatsku, koje su imale jasno proeuropsku politiku, a kada su
postale članice EU, na međunarodnom planu pokazuju neku vrstu manjka
fokusa. Pri tome mislim da bi im regionalna politika sigurno
donijela podršku u EU, a i one bi mogle pridonijeti razvoju regije.
Čini mi se da ta komponenta nedostaje. Istodobno, odnosi Hrvatske i
Srbije na tako su niskoj razini da je svakako nužno otvoriti
komunikaciju, ako ne na državnoj, a onda na društvenoj razini.
Suradnja Hrvatske i Srbije ključna je za regiju, naročito što se
Bosne i Hercegovine tiče. Dok se ne zatvori pitanje BiH, u regiji
neće biti stabilnosti. U posljednje vrijeme pojačao se utjecaj
mnogih aktera, od kojih svaki u regiji ima svoje 'klijente', pa je
neizvjesno kako će se situacija razvijati. Nadam se da se neće
dramatično pogoršavati.
Zanima me vaše viđenje percepcije Jugoslavije u današnjoj Hrvatskoj:
Jugoslavija se često poistovjećuje s komunizmom, čak i s četništvom.
– Mislim da takve interpretacije služe održavanju elita na vlasti.
Inače mi se čini da je to konstituiranje 'postjugoslavenskih'
nacionalnih identiteta prešlo razumnu granicu. Antikomunizam je imao
podršku na Zapadu, ali mi se čini da će i Zapad morati preispitati
taj svoj odnos. Jugoslavija se svakako izdvajala iz tog bloka, prije
svega po liberalnom odnosu prema Zapadu i međunarodnoj ulozi. Nitko
ne može poreći da je jugoslavensko vodstvo, s predsjednikom Titom,
pronašlo mjesto i igralo ulogu između dva bloka. Ovaj se prostor i
danas u većem dijelu svijeta percipira kroz Jugoslaviju, usprkos
tome što je rat bio toliko prisutan u svjetskim medijima.
Zasigurno ste svjesni odnosa prema Titu u Hrvatskoj.
– Jesam, nažalost. To uklanjanje imena njegovog trga u Zagrebu, koji
je opstao čak i za vrijeme Tuđmana, nepromišljena je akcija, vođena
interesom minornim u odnosu na štetu koja je napravljena. Hrvatska
je imala najsnažniji antifašistički pokret, a sada Srbija takve
događaje obilato koristi, prikazujući Hrvatsku kao desničarsku i
fašističku. Srbija Hrvatsku drži 'zakucanu' na ustaštvo: teza je da
nijedna nezavisna Hrvatska ne može biti neustaška. Ta propaganda
potječe još od prije rata. Njome su se stvarali uvjeti za ono što će
doći.
Spretna manipulacija s JNA
Što biste odgovorili: je li Hrvatsku napala Srbija ili Jugoslavija?
– Tu se radi o spretnoj manipulaciji s jugoslavenskom armijom. Jest
veliko pitanje je li Milošević kontrolirao armiju ili ona njega, ali
sve je počelo mnogo ranije, još osamdesetih, kada se Srbija počela
boriti za recentralizaciju Jugoslavije. Interes Srbije i JNA
poklopio se na tumačenju ustava iz 1974. i očuvanju socijalizma. U
tom smislu, ne može se govoriti o napadu Jugoslavije. Nije u tome
bila cijela JNA. Postojao je, da tako kažem, jedan klub koji je
'kidnapirao' te institucije. Poslije rata u Hrvatskoj, penzionirali
su veći dio generala, i vrlo brzo JNA transformirali u tri vojske:
vojsku Republike Srpske Krajine, vojsku Republike Srpske i
Jugoslavensku armiju Srbije. Bilo je pokušaja da se JA pretvori u
srpsku vojsku, ali je Milošević iz političkih razloga zadržao
jugoslavensko ime, kako bi pred međunarodnom zajednicom mogao
interpretirati rat. Srpsko je vodstvo vrlo lukavo koristilo
postjugoslavenski pravni vakuum za nametanje svojih teza, koje na
kraju nisu prošle, ali su omogućile vrijeme za rat i osvajanja.
Pravni okvir federacije omogućavao je dogovor.
– Namjerno se preskače haška konferencija iz 1991., koja je ponudila
državni okvir za savez država i posebni status za manjine, koji je
Srbija odbila, premda je odgovarao i srpskim interesima. Srbija je
tad već imala armiju na svojoj strani, i suočavala međunarodnu
zajednicu s novim realnostima na terenu, pravilno procijenivši
nesposobnost Europske unije i NATO-a da djeluju. Šansa je dakle
postojala, ali ju je srpsko rukovodstvo odbacilo.
Potpuno svjesno, pritom, da to znači rat i krvoproliće.
– Sve je bilo unaprijed pripremljeno, ali jako su se iznenadili kad
su naišli na tako snažan otpor jugoslavenskih naroda. Haški
stručnjak i povjesničar Robert Donia u svojoj je novoj knjizi o
Radovanu Karadžiću precizno prikazao pripreme za rat. Vrlo je važno
pratiti kronologiju devedesetih, jer se bez nje ne može doći do
pravih zaključaka. Šteta je što se o ratu u javnosti često govori na
temelju impresija i emocija, što može biti legitimno, ali mislim da
je prošlo dovoljno vremena za objektivni prikaz, na tragu načina
kojim su Mirko Klarin i njegova agencija Sense počeli prezentirati
materijal prikupljen na suđenjima pred Haškim sudom. To je
izvanredan, vrlo vrijedan uvid.
Povezivala je narode
Je li Jugoslavija samo povijesna tema ili ta ideja, usprkos svemu
što se dogodilo, ipak nosi potencijal za razgovor o budućnosti?
– Povijesna tema sigurno, no suživot je vrlo važno iskustvo
Jugoslavije. Također, ona je iskustvo složene države, koje narodi
Jugoslavije, osim Slovenija i Hrvatske, nisu imali. U traženju
formule suživota prošlo je cijelo stoljeće. Pokazalo se da Srbija
odbija prihvatiti federalizaciju. Ipak, Jugoslavija je važna kao
lekcija. Važna je i zato što je, usprkos svim kritikama, na više
planova bila modernizacijski projekt koji treba cijeniti:
obrazovanje, zdravstvo, emancipacija žene... Važna je i društvena
povijest, jer je ona mnogo više povezivala narode: kultura, sport,
ekonomija, lifestyle… Ove su zemlje male, pa mladi spontano traže
'pogled preko plota'. Interes i znatiželja i danas su veliki:
Beograd slovi kao grad za noćni život, Zagreb kao uređen, Priština
kao dinamična i vibrantna, privlačna je jadranska obala… To je
dinamičan proces, i bio bi mnogo brži da ima podršku država, no
postoji i usprkos tome što je nema. I naravno, razumljivost jezika
vrlo je važna i za buduće odnose.
Meni se ključnim čini pitanje: kako održati bilo kakvu razinu od
– Slažem se. Ratovi su traumatizirali cijelo područje. Države se
time ne bave, vrlo često zloupotrebljavaju patnju, i koriste je kao
najgoru propagandu. Zato je cijeloj regiji vrlo važno prići na
drukčiji način. Važno je, naravno, bilo da se kaže što se dogodilo,
i mislim da ljudi uglavnom znaju činjenice, jer mnoge su nevladine
organizacije koje se time bave. No pitanje je, naravno, kako
interpretirate činjenice. Mislim da je mladima, bar za početak,
važno prići na način koji će im biti prihvatljiv. |
