|
U nedelju je zatvoren 62. Beogradski sajam knjiga, a bilans bi morao
izgledati ovako: glavni grad Srbije posjetio je monstrum. Taj utisak
se, sva je prilika, morao nametnuti konzumentima srpskih medija.
Monstrumu je, po njima, ime Herta Miler - odrasla u susjednoj
Rumuniji i dobitnica Nobelove nagrade za književnost.
Gospođa Miler je ove godine bila počasni gost na Beogradskom Sajmu
knjiga, a da bi je predstavili stanovnišvu u 'Krugu Dvojke' na
početku ove tradicionalne manifestacije upriličen je soare u
Jugoslovenskom dramskom pozorišu. To veče je osjenčilo - s pravom
ili ne, drugo je pitanje - preostali dio Sajma knjiga. Ko je, dakle,
žena "otpad" (Srpski telegraf), što je zloupotrijebila gostoprimstvo
Beograda (Politika) i - kako manje više sve novine pišu - uvrijedila
Srbiju?
Herta Miler je rođena i odrasla u jednom njemačkom selu u rumunskom
dijelu Banata. Kao omladinka prelazi za Temišvar, gdje je studirala
i radila. Kad joj je, posle dugogodišnjeg maltretiranja od strane
Čaušeskuove obavještajne službe Sekuritate, 1987. dopušteno da
napusti Rumuniju i preseli se u Berlin, bila je u srednjim
tridesetim godinama. Iskustva iz mračno-sirotinjskog, rumunskog
komunističkog raja obilježila su njen život i književnost.
Herta Miler - maltretirana od Sekuritatee, saslušavana, društveno
izopšena, pod prijetnjama hapšenjem i smrću jer je odbijala da bude
špijunka - ovo iskustvo nasilja nosi sobom kao neku vrstu svoje
druge kože. Radi se o iskustvu koje je obilježilo i njen odnos ka
politici.
Milerova nije pacifista. Jeste da njena vjera u izvikanu moć riječi
važi za sopstvenu književnost, ali van nje samo s ogradama. U knjizi
“Moja otadžbina bijaše jezgro jabuke” štampanoj 2014, Herta Miler je
dala opširni inervju na više od 230 strana: o svom životu i
estetici. Tamo se nalazi značajni pasus: Ovdje, u Njemačkoj, mnogi
misle da puno pomaže pričati i da se stoga o svemu mora govoriti. A
sve dok međusobno govorimo, vele, neće biti rata. U to ne vjerujem.
Istu misao je autorka konkretizovala u jednom intervju za njemački
dnevni list “Velt", iz marta 2015: "Kad sam stigla u Njemačku, svako
malo sam bila suočena s dobronamjernim ubjeđenjem da se mora samo
dovoljno dugo međusobno razgovarati i svako malo opet sjedničariti
pa će sve biti u najboljem redu. Uz to, ovde se uvrežilo i
stanovište “Dokle god se priča, neće se pucati”- kao da jedno
isključuje drugo."
Kome je ova izjava poznata, tog neće iznenaditi pozicioniranje Herte
Miler po pitanju ratova na Balkanu. Godine 1995. je u hamburškom
Rovoltu izišla zbirka eseja "Glad i svila", koja obuhvata desetak
decidirano političkih tekstova ove autorke.
Sad bi sigurno Milerova protestovala i rekla da su svi njeni
tekstovi politički. To je i tačno, ali u "Gladu i svili" je sadržana
forma tekstova koji nisu ni priče ni romani, nego govori, novinski
članci i nastupi na simpozijumima.
U dva od ovih tekstova se Herta Miler bavi ratovima u Jugoslaviji.
Prvi je objavljen 1992. u berlinskom "taz"-u, ljevičarskom njemačkom
dnevnom listu. Ako je nekome baš stalo da nađe "skandal" u njenim
tekstovima o Jugoslaviji, taj će ga ovdje sigurno i naći. Pored puno
adekvatnih posmatranja, autorka na jednom mjestu ispisuje i ove
rečenice o opoziciji protiv Slobodana Miloševića: "Ko nema iskustva
s diktaturom u svojoj biografiji, taj u srpskim studentima na
ulicama Beograda vidi mirom inspirisane demonstrante, a previđa da
oni govore samo o svom strahu da će zbog izolacije biti lišeni
potrošačkih proizvoda. A da ni rečenice o ratu prozborili nisu."
To je vaistinu jedan nepravedni šamar za sve one koji su se od
početka protivili ratnoj politici Slobodana Miloševića i njegov
bande, a koji su ga napokon 5. oktobra 2000 i srušili. Uopšte ne
morate poznavati Srbiju da biste razumjeli da tvrdnja kako su u
Srbiji 1992. postojali samo Miloševićeve pristalice ili potrošački
orijentisani opozicionari naprosto nije tačna.
Isto važi i za još jednu rečenicu u ovom tekstu, koja glasi: "Titova
država je bila nacionalno definisana, a nacionalno je uvijek bila
srpska." Ko ovako nešo napiše, tome izgleda niti je poznat ustav iz
1974, niti se može stvarno smatrati informisanim o zemlji - ili je
nije shvatio.
S druge strane, u ovom prvom tekstu postoje i rečenice koje su
principijalno tačne, a u najmanju ruku i interesantne za
debatovanje: "Koliko će se dugo još pričati o 'neprijateljskim
taborima' samo da bi se iskonstruisala obostrana krivica?" - pitala
je Miler 1992. i tvrdila: "Hrvati, Muslimani i Srbi su u istoj mjeri
stupidno, katastrofalno i zasljepljujuće upetljani u pucnjave,
klanja i mučenja. No pošo se sve to dešava na području Hrvatske i
Bosne-Hercegovine, pošto u Beogradu u letnjim popodnevima sjede po
kafićima i u srpskim novinama čitaju vijesti o pobjedama kao da se
radi o sportskim rezulatima, da se ne ne čuje nijedan pucanj i da se
nijedno lice ne mora izobličiti od smrtnoga straha, (....) sve to
biva koprenom riječi pokriveno."
I u njenom drugom eseju o Jugoslaviji, nastalom 1994, kasnija
dobitnica Nobela za književnost, nažalost, miješa mudra zapažanja i
opravdani moralni furor s nepravednim osudama: "Ovo civilno
stanovnišvo, koje u Beogradu šeta po nedirnutim iako ponešo
osirotjelim ulicama, odavno je odbacilo je riječ ´civil´, piše ona o
srpskom drušvu, a koju rečenicu potom dodaje: "Nema srpske opozicije
protiv ovog rata." Šteta šo tada nije bilo nijednog urednika koji bi
ove rečenice Herte Miler izbacio iz teksta, obzirom koliko štete
nanose vjerodostojnosti njenih ostalih rečenica.
Živio sam u devedestim godinama prošlog vijeka u Rusiji te
Miloševićevu Srbiju poznajem samo iz priča. Ali toliko sam
izvještaja pročitao i iskaza čuo da vjerujem da one godine - koje,
uostalom, ni u Rusiji nisu bile puno drugačije - mogu da razumijem.
Imali smo srpsku državu, koja je u susjednim zemljama počinila ili
podržala užasne zločine, ali i sprovodila nasilje i protiv
sopstvenog stanovnišva: dok su na ulicama srpskih gradova vlast
imali polupismeni, nabildovani bikovi u trenerkama - takođe i iz
okruženja današnjeg državnog poglavara Aleksandra Vučića - pristojno
građanstvo zemlje sjedjelo je tiho i nemoćno po svojim stanovima,
životarilo od plate i penzije od nekih deset njemačkih maraka. I
imalo da istrpi da nad njime vladaju ljudi koji bi u normalnim
državama i normalnim vremenima iz mnogih razloga bili smješteni po
zatvorima ili odgovarajućim psihijatrijskim ustanovama. U grčkom se
za ovakve ustalio izraz "Ohlokratija", vladavina pučine, svetine,
otpada.
A ša je drugo nego Ohlokratija zemlja u kojoj vlada Milošević,
Vojislav Šešelj glumi šefa opozicije, a televizija prenosi vjenčanje
jednog psihodeličnog mega-kriminalca i jedne provincijalne
turbofolk-starlete? Psihopata je kasnije izrešetan, a ime starlete
mi, eto, ne pada na pamet, no stariji čitaoci će ga se sigurno
prisjetiti.
Ali iz ovih okolnosti onda zaključiti, poput Herte Miler, da nije
postojala nikakva srpska opozicija protiv moralnog i finansijkog
pljačkanja srpske države i njenih ratnih zločina u Bosni, Hrvatskoj
ili na Kosovu, nefer je i pogrešno.
S druge strane, Herta Miler je svojim u Rumuniji izošrenim pogledom
na diktatorske režime ipak puno stvari elokventno postavila na svoje
mjesto. Tako je kritikovala Pravoslavnu crkvu, koja istovemeno i
kadi i propovjeda mržnju, pa je već 1994. i prorokovala: "Milošević
i Karadžić neće odustati sami po sebi. Uskoro će svijet pričati i o
Kosovu i o Makedoniji. Sada svijet priča o Bosni."
U trećem i najopširnijem eseju o Jugoslaviji, koji je 1999.
objavljen u "Frankfurter algemajne cajtungu" (FAZ), Milerova između
ostalog korektno konstatuje ono šo su mnogi danas već zaboravili:
rat NATO-a nije imao za cilj rušenje Miloševića. Da je najmoćniji
vojni savez svijeta hteo da ubije vođu jedne male države, prije ili
kasnije bi ga bilo lako eliminisali napadom iz vazduha. Cilj
NATO-napada bio je da s Kosova izagna srpsku soldatesku, što je i
uspjelo.
O Miloševiću je Herta Miler 1999. pisala da s njim nikako ne smije
biti pregovora: "Ko u devet godina povede četiri rata, ko tako
pragmatično gradi groblja kako drugi grade puteve, ko ima takvu
naviku da ubija - kao da je ubiti čovjeka popiti čašu vode - tog se
ne može dosegnuti riječima niti je taj vrijedan posjeta viđenih
ljudi." Miler je 1999. napisala i: "Dok padaju bombe, na državnoj
televiziji emituju 'Šindlerovu listu', a srpski gledaoci se
identifikuju s Jevrejima u koncentracionom logoru. U svojoj
besprizornoj perfidnosti, službenici državne televizije iz unišenja
Jevreja šiju kostim žrtve za Srbe."
Možete s ovom izjavom Herte Miler biti saglasni ili ne - ali zar o
njoj ne treba debatovati u jednoj slobodnoj državi? Ko je taj koji
debatu o tome želi da uguši "argumentom" da je Herta Miler "Srbe"
uvrijedila? Ko se pokondirio da odlučuje da, elem, "svi Srbi" imaju,
moraju biti uvrijeđeni?
Sve šo je Herta Miler one večeri u JDP izgovorila o Pravoslavnoj
crkvi bilo je puno bezazlenije od njenih redova iz eseja iz 1999,
ali i pored toga je u Srbiji 2017. izazvalo buru zgražavanja.
Između ostalog ona je u JDP kazala da "vjeruje" (ne: da zna) da je
Pravoslavna crkva u "dešavanjima" devedestih godina "vrlo jako bila
umiješana". Je li to skandal? Da li je izjava tako uvrjedljiva da
nije ni vrijedna razmišljanja da li je možda i tačna?
Sonja Biserko, koja se već zalagala za ljudska prava dok su drugi
zazivali stvaranje Velike Srbije, kazala je da je SPC "tokom rata u
najmanju ruku imala kontroverznu ulogu, posebno u Bosni, odnosno
Republici Srpskoj. Jedan od primera kontroverzne uloge SPC u
ratovima 90-ih je slučaj jeromonaha Gavrila iz Šida koji je
blagoslovio Škorpione, ratnike u uniformi i s oružjem. Pripadnici
jedinice Škorpion nedugo zatim počinili su ratni zločin nad
Muslimanima zarobljenim u okolini Srebrenice."
Drugi primer je čuvena fotografija, na kojoj patrijrah Pavle 1995.
na Sokocu daje naforu Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću. Sigurno:
ima još Srba koji u Mladiću vide čestitog Srbina, koji je vjerno
ispunio svoj zavjet - braneći Srpstvo. Iako je ta obaveza u
Srebrenici - na žalost, na žalost! - bila realizovana strijeljanjem
nekoliko hiljada Bošnjaka. Vrlo za žaljenje, ali ponekad se za
Otadžbinu mora, eto, biti i ponešto konkretniji - ko to bolje zna
nego mi, Njemci. Za ljude, koji tako razmišljaju, to što Pavle, kao
spiritualni oberkelner Karadžića i Mladića pokazuje, nije skandal.
Ali, za ostale ljude važi: da li je Herta Miler svojom izjavom
stvarno "uvrijedila SPC i Srbe", kako u puno srpskih medija - a i u
šipragu tzv. drušvenih mreža - može da se pročita? A da nije možda
ona samo tadašnje počinioce i jatake prosto nazvala onim što i
jesu? Puno Srba je tako zakonima vjerno da ni u trolejbus ne bi ušli
a da kartu ne plate, a kamoli da podrže ratni zločin - da li je
Herta Miler uvrijedila takve Srbe? Ili možda upravo one, koji
dan-danas tvrde da su Srbi u vascijeloj istoriji bili samo žrtve, a
nikad počinioci? Možete zamisliti: narod, koji je uvijek bio žrtva,
od pronalaska točka, preko rođenja Hristova pa do 1999: ko je sa
svjetskom istorijom nakupio tako puno lošeg iskustva, taj naravno
kad-tad postaje tankokožan, jasno.
"I ša je sa zločinima nad Srbima, npr. masakrom u Kravicama 1993. i
ostalim nedjelima ljudi poput Nasera Orića, u kojima su više stotina
Srba bestijalno ubijeni? Zašo se o tome ne priča?", pitaju poniženi
i uvrijeđeni među patriotima, kad god se pomenu srpski zločini.
Tačno: ni drušvena klima u Zagrebu, Prišini ili Sarajevu takođe nije
bolja kad god se pokuša povesti razgovor o zločinima sopstvenog
naroda. I tamo vrvi od šovinista, koji su gluvi i slijepi za patnje
srpskih civila. I koji uviđaju isključivo mučeništva sopstvenih
nacija. Ali, ko želi uopše išta da ima s takvim elementima, bilo u
Zagrebu, bilo u Beogradu, bilo u Sarajevu?
Ili se hoće prednjačiti dobrim primjerom pa zločinima počinjenim u
ime sopstvenog naroda pogledati u oči ne bi li se vjerodostojnije
moglo zahtjevati priznanje sopstvenih patnji? Crkva bi mogla, kad bi
htjela, da pri tome igra ulogu predvodnice, ali ona teško da će to
biti. O ulozi Pravoslavne crkve Sonja Biserko konstatuje:
"Crkva je zadobila ogroman javni i medijski prostor nakon 5.
oktobra. Očekivalo se da ona mnogo više ispolji svoj etički stav
prema neposrednoj prošlosti, jer to je baš onaj prostor gdje su
vjerske zajednice najpozvanije da se javno izjašnjavaju. Tu je
centralni problem odnos prema ratnim zločinima, prema kriminalnom
naslijeđu iz Miloševićevog vremena. Na žalost, Crkva se tu nije
pokazala, a mogla je imati poseban značaj, jer riječ je ne samo o
pravnim, nego i ozbiljnim moralnim dilemama."
Na sreću, ne postoji samo jedna, u agresivno samooplakivanje
uljuljkana, Srbija koju reprezentuju Nemanja Kusturica i ostali
talentovani šovinisti, nego takođe i ona Srbija hrabrih žena poput
Nataše Mićić, koja je u "Danasu" objavila članak pod naslovom "Zašto
je Srbiji potrebna Herta Miler", a u kojem se kaže: "Milošević je na
Gazimestanu započeo svoj nacionalni, ratni ciklus, koji je završio
iza haških rešetaka gdje je i umro. Danas je, sudeći po reakcijama
na Hertu Miler, življi nego ikada." I Mićić pita: "A šta je to rekla
Herta Miler a da nije tačno?"
Ovo pitanje je stvarno potonulo u svekolikom uzbuđenju oko
"skandaloznog nastupa". Jedna od ključnih rečenica Herte Miler u JDP
je glasila: "Ova zemlja je samoj sebi nanosila zlo, a i Srbi su sami
sebi mnoga zla nanijeli pa s time moraju sada da žive. Kad vidim
žene iz Srebrenice i danas mi srce puca."
Ko čak i ovakvu jednu rečenicu smatra "skandaloznom" - kakvu onda
smatra za normalnu? Upravo to Nataša Mićić i pita: Šta je to šo je
izazvalo tektonski poremećaj u srpskoj javnosti kada se, povodom
Sajma knjiga, ova gošća pojavila u Beogradu? Zašto smo dobitnicu
Nobelove nagrade dočekali na nož, željni njene krvi, brojeći joj
krvna zrnca i osporavajući je kao osobu, pisca, psujući joj i oca i
majku? Kako smo se, preko noći, pretvorili u palanku koja je jedva
dočekala da baci kamen na nju, bez da smo razmislili koliko smo i
sami grešni? A zar nije upravo o tome Herta Miler i govorila, da smo
sami najveći krivci za sve šo nas je snašlo u periodu tranzicije?"
Za Natašu Mićić izjave Milerove pokazuju "da nismo zaista spremni ni
da čujemo istinu, a još manje da se suočimo s njom. Da, zaista ni
ove dvije decenije nisu bile dovoljne da i sami, bez jedne Herte
Miler, priznamo kako smo se našli tu gdje smo danas - na skoro istom
mjestu kao i na kraju prošlog vijeka."
Prateći ovih dana debatu, nisam mogao a da ne mislim na jednu
sentencu Mirjane Miočinović. Gospođu Miočinović često označavaju kao
"udovicu Danila Kiša", ali to nije pravedno prema ovoj ženi, jer ona
je puno više od priveska svog čuvenog muža - ona je reprezentant
istinski liberalne Srbije, žena koja ljude ne dijeli po narodima i
konfesijama ("ti Srbi", "ti Njemci", "ti Jevreji"), kao da se radi o
krdima stoke.
Ona je jednom napisala da je "srpska inteligencija najgori dio
srpskog naroda, da nosi sve najgore duhovne karakteristike u sebi,
da je zatrovana predrasudama koje širi na druge preko institucija
kojima upravlja (kultura, obrazovanje, mediji), da je to
inteligencija, koja je u princip iskovala neprijateljstvo i prezir
prema drugima, iza kojih se niša drugo ne skriva nego goli strah od
tog drugog. Po mom sudu, ona snosi više krivice nego inače bilo ko
drugi zbog svih onih dešavanja, koja su dovela do onoga šo ona danas
naziva ´mučeništvom srpskoga naroda´".
Na sreću, ova oštra presuda nad srpskom inteligencijom je samo
djelimično tačna, jer upravo ličnosti poput Miočinovićke i ostalih
su najbolji dokaz suprotnosti ovim tezama.
Da li se usput iz ove debate može izvući nešo poput pouke? Ne znam.
Ali iz gomile komentara, koji su ovih dana osvanuli, čini mi se
osobito interesantnim jedan, koji postupa onim metodom koji je Herta
Miler u svojim knjigama o Rumuniji tako često opisivala. U jednom
članku u listu "Danas" - koji inače veoma cijenim - autor je
napisao: "Herta Miler ničim nije zaslužila da tokom razgovora u
JDP-u bude izložena unakrsnom moralno-političkom ispitivanju" pa je
tome dodao i svoju sumnju da je neko gospođi Miler - sa bine ili iz
publike - stao spočitavati oca SS-šandartenfirera, a da je ona sama
imala sumnjive veze sa Sekuritateom.
U jedom je autor posve u pravu: Herta Miler ne zaslužuje da joj neko
insinuira da je bila saradnik Sekuritatee, jer, upravo su svi njemi
problemi i nastali stoga šo nije htjela da radi za obavještajnu
službu Čaušeskua. Njen otac jeste bio vojnik SS, ali to joj se ne
može prebacivati, jer je upravo tu temu svako malo obrađivala u
svojim knjigama, esejima i intervjuima. A pošto je to tako, niko u
JDP Herti Miler nije postavio takva pitanja, ni sa bine ni iz
publike - ta pitanja postoje isključivo u glavi jednog autora, koji
piše o događaju kojem nije prisustvovao i o kojem pojma nema. Da
bismo izbjegli nesporazume: uvijek je dobro, kad jedan autor napiše
šta misli. A još bolje je kad razmisli, prije nego što napiše.
Za Hertu Miler, slobodno govoreći, nije nikava novost to što je na
zlobni način povezuju sa Sekuritateom. Ona ima puno neprijatelja u
Rumuniji, a oni već duže vremena pokušavaju - do sada bezuspješno -
da joj prišiju ovu vezu. Da imaju i jedan, makar i najmanji akt o
njoj, kojim bi se moglo dokazati da je bila doušnik Sekuritatee,
odavno bi ga njeni krvnici dostavili medijima. Ni 28 godina od pada
Čaušeskua, neprijatelji Herte Miler nisu mogli da ga prezentuju.
Umesto toga, u Rumuniji postoji jedan drugi metod diskreditacije
autorke: ako nemaš dokaza, onda insinuiraj. Pri čemu je
"insinuacija" jedna vrlo fina riječ umesto koje bi se jednostavno
moglo upotrebiti: tračevi i spletke najgrozomornije vrste.
Njeni dušmani kažu: pa ona je već 1982. smjela da svoju prvu knjigu
objavi u Rumuniji, što je bilo moguće samo ako ste bili u najboljem
dilu sa Sekuritateom. Pri čemu prenebjegavaju da je te 1982. izišla
temeljeno u cenzuri skraćena verzija njene prve knjige.
Takođe joj se prebacuje šo je 1987. smjela da se iz Rumunije preseli
u Njemačku: to joj je Sekuritatea lako mogla zabraniti, a nije. Što
ti lajavci, naravno, ne kažu: SR Njemačka je za svakog rumunskog
Njemca, koji dobije dozvolu da se odseli, plaćala "otkupinu" od do
16.000 maraka, a posebno za politički teške slučajeve. Za Čaušeskua
je prodaja Njemaca - osobito onih s političkom težinom, kojih je
htio da se ratosilja - bio poslovni model.
Insinuirati i podmetati, kad se nema dokaza - konzumentima srpskih
tabloida ovaj metod nije nepoznat. Ne bih se čudio da upravo ovaj
metod, koji pjesnikinja poznaje iz Rumunije, koriste i pojedini u
Srbiji. Oni koji nisu saglasni sa onim šo autorka misli i zbori.
Kad se već Hertu Miler ne može direktno napasti, onda će se tvrditi
da je agent Sekuritatee. Nema veze što za to nema nijednog dokaza -
ostaće da zvoni u glavama čitalaca. Stari trik, koji uvek
funkcioniše.
Finalno: ova debata kazuje puno više o jednom velikom djelu srpskog
drušva nego o Herti Miler. Kćer ss-ovca je srpskom drušvu darivala
ogledalo. Pojedini, koji su se u njemu ogledali, vidjeli su groznu
facu. Koju su zamijenili s licem Herte Miler.
Autor je dopisnik Frankfurter algemajne cajtunga i bio je jedan od
moderatora skupa u JDP |
