|
Predsjednik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik je
tokom ovosedmičnog zasjedanja Narodne skupštine RS-a uspio u svom
višestanom varvarskom, logorejičnom stend upu uvrijediti Rome i
romsku zajednicu desetak puta bez i da je trepnuo. “Kada sam krenuo
na studije u Beograd, moj djed, koji ima tri-četiri razreda osnovne,
rekao mi je: ‘Sine, ideš u veliki svijet, sa gospodom –
gospodski, sa Ciganima – ciganski.'”
Na ovaj kvazipotresni Dodikov narativ i njegovu “toplu ljudsku
priču” o unuku i djedu niko se u Narodnoj skupštini nije ni osvrnuo.
Ni pozicija, ni opozicija. To što Dodik, ostatak političke vrhuške i
opozicije, pa i većina medija, u ovoj rečenici nije prepoznala
odistinski problem sveprisutnog rasizma, sa svim elementima
omalovažavanja, ništenja i stereotipnog poimanja jednog naroda,
zapravo plastično oslikava suštinu problema koji struji venama
entiteta RS .A taj problem je duboka nesvijest svopstvene pogrešne i
nakaradne vizije svijeta.
Jer, samo nekoliko minuta kasnije, isti ti opozicionari su kao vrane
poskakali kada ih je Dodik u svom piru izjednačio sa Romima,
pominjući ih u najnegativnijem klišeiziranom iskazu. Opozicionari
su, po Dodiku, “najobičniji lijeni i nesposobni Cigani”. Ne, nisu
opozicionari “lijeni Srbi, nego lijeni Cigani”. To je mjerna
jedinica uvrede, to je taj patos po kojem i pozicija, i opozicija, i
većina javnosti hoda u RS-u. Tek obični, bijedni i prezreni, svima
nepotrebni Cigani. Eto, to je rasističko sazviježđe entiteta.
Romski točak jasenovački
I ne čudi onda što u RS-u niko ili je rijetko ko čuo za Ziju Ribića,
istog onog čovjeka kome su srpske paravojne formacije na
najmonstruozniji način u okolini Zvornika pobile doslovno sve
članove porodice. Niko se nije sjetio Zije i “Zijinih Roma”, makar
od sramote da zaćuti nad nedotupavnim, banalnim, nakaznim,
nakaradnim i netačnim poređenjem nečovjeka sa Romom. Upravo je taj
Zijo, svojim praštanjem, mjerna jedinica ljudskosti.
To, velim, i ne čudi, ali čudi Dodikova priča o antifašističkim
korijenima, o genocidnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je, osim
Srba, Jevreja i hrvatskih antifašista, pobila najviše Roma. Čudi
svako normalno ljudsko biće kako se Dodik, uz onaj krst i Davidovu
zvijezdu u Jasenovcu, nije prisjetio romskog točka, točka tog naroda
bez države, koji oblijeće svijet i podsjeća ga na ljepote slobode.
Ili, možda, Dodik ne zna šta simbolizuje onaj točak u Jasenovcu?
Sumnjam i tim gore po njega. Zna Dodik da su Romi, isti oni koje
tako prilježno i olako uzima u usta, podjednako bili žrtve genocida.
I tim sto puta gore po Dodika.
Isto tako čudi kako se nije raspitao kod svog prijatelja Emira
Kusturice o bogatom, prebogatom kulturnom naslijeđu Roma u svijetu i
kod nas, koje je pod zaštitom svake civilizovane zemlje. Kusturica
mu je mogao podosta reći o svemu tome, prje nego što je Dodik sa
govornice urbi et orbi odaslao poruku puke rasističke mržnje.
Najviše čudi izostanak bilo kakve reakcije, a ponajviše romskih
udruženja. Jesu li se pojedinci na njihovom čelu uljuljuškali i
tavore u svom tihovanju i zarad fiktivnih nikad nedosanjanih prava
ne kritikuju velikog vođu Dodika? I koliku štetu oni ćutanjem
čine prema svom ionako marginalizovanom narodu?
Entitet u kojem se slave ratni zločinci
I onda je presuda u slučaju Sejdić-Finci zaista jedno banalno mrtvo
slovo na papiru i jedan bezvrijedan dokument u ovoj zemlji.
Inkluzija “ostalih” u bilo kakav sistem političkog odlučivanja sa
ovakvim političkim (polu)svijetom ne da je teško izvodljiva, nego,
čini se, i nemoguća. Zbog toga je bolno usamljena reakcija Admire
Biberović, predsjednice organizacije EuroRom iz Tuzle, koja veli:
“Smatram da nije primjereno od jednog ‘gospodina’ Milorada Dodika da
komunicira na takav način, jer to pokazuje njegov stav i mišljenje o
Romima koje se svodi da su oni niko i ništa i da ne mogu nikada biti
gospoda. Što, naravno, nije tačno, jer u Bosni i Hercegovini imamo
mnogo uticajnih i uvaženih Roma, koji nikada ne bi tako govorili i
vrijeđali druge konstitutivne narode s kojima žive i koji su im
komšije.”
I ova reakcija je, nažalost, prošla ispod radara. Nisko i prenisko u
entitetu u kojem se slave ratni zločinci, isti oni koji su ništili
Ziju, Zijinu porodicu i ostale romske familje iz Podrinja, ali ne
samo njih. I ko će sad razmišljati o Romima u društvu potpune
pravoslavne indoktrinacije, društvu koje jeste malo “ukralo”
đurđevdanskih romskih običaja, koje jeste malo zaboravilo na genocid
počinjen nad Romima u Drugom svjetskom ratu i zločine u ovom
posljednjem?
Ko će sad razmišljati o Romima, koji su (opet) retorikom prvog
čovjeka RS-a vraćeni u položaj ispod ljudskog, u položaj pogrdnog
epiteta, neživog talona prljavosti i zapuštenosti? I to sve bez
osude, na sramotu ljudi koji se srame za sve njih. Jer, Rom je
mjerna jedinica za ljudski ološ i potcjenjivanje čovjeka po Miloradu
Dodiku i ostatku Narodne skupštine RS-a. Ništa više od toga.
Pablo Picasso, Yul Brynner, Michael Caine…
Šta je sa vrijeđanjem Roma, pita li se bilo ko? No, objektivno, uz
ovakav politički “establišment” (kako ova riječ nema smisla), biti
Rom je superiorna ljudskost. Kamo sreće da se entitet koji se
odaziva na ime Republika Srpska zove “republika ciganska”, po narodu
čiji su pripadnici najmanje okrvavili ruke u posljednjem klanju, a
koji su ubjedljivo najviše segregirani, šikanirani, vrijeđani i
marginalizovani.
I zna li, na kraju krajeva, Dodik šta je zajedničko antifašisti
Pablu Pikasu, Julu Brineru, onome što je u Neretvi digao most u
vazduh, dok je Pikaso poklonio svima nam i svijetu poster za
istoimeni film? Zna li šta sa njima dijeli oskarovac Majkl Kejn? Ili
ne zna, ili nije imao priliku da sazna. Jer da zna kako su to ljudi
romskog porijekla, da zna kako se tim ljudima svijet divio, ne bi
rekao to što je rekao u samo jednom sramnom šou-nastupu za Rome.
Ili, možda, poznajući Dodika, uprkos i u inat svemu, opet bi
nekažnjeno i bezobzirno uvrijedio 80.000 pripadnika jednog naroda u
ovoj našoj nesrećnoj zemlji.
Izvinjenje? Ko da se izvini prezrenim i ugroženim u entitetu koji ne
priznaje genocid i nije se izvinio za bestijalno ubijanje nesrba? |
