|
Negativna reagovanja na nepravomoćnu presudu Ratku Mladiću i konačnu
hercegbosanskoj šestorci na čelu s Jadrankom Prlićem, dovela su do
političkih osporavanja pravne osnove i sadržaja tih sudskih odluka.
Time se osporava i istina o onome što se zbivalo u ratnoj Bosni i
Hercegovini i aktuelizira pitanje o opstojnosti bh. države.
Pseudopatriotske, a u osnovi velikosrpske i velehrvatske reakcije,
na presude Ratku Mladiću i šestorki predvođenoj Jadrankom Prlićem
potvrdile su životnost ratnih politika koje su najveća zla učinile u
Bosni i Hercegovini. Sadržaj tih presuda i još više reagovanja
pretežućih političkih krugova u Srbiji i Republici Srpskoj, u
Hrvatskoj i na prostoru vlasti HDZBiH – dokazuju agresivne
pretenzije prema bh. državi i onda i danas koje su istodobno i
hegemonističke i separatističke. Taj izliv nacionalističke žuči
potvrđuje da su ratna Republika Srpska i tzv. Hrvatska Republika
Herceg-Bosna svojevrsne kvislinške tvorevine koje su dejstvujuće i
sada - jedna kao istoimeni entitet a druga prikrivena unutar vlasti
na prostoru dominacije HDZBiH. Te paradržave nastale su kao
ekspoziture za rasturanje i diobu Bosne i Hercegovine.
Ove političke sizerensko-vazalske sprege, koje ignorišu bh. državni
identitet i suverenitet, potvrđuje usaglašavanje stavova nakon
haških presuda predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Dragana Čovića sa
vlastima u Hrvatskoj. Čović je svako malo u Zagrebu, drugi član
Predsjedništva BiH Mladen Ivanić u Beogradu, a treći Bakir
Izetbegović u Turskoj. To su, u pravilu, soliranja kojima se u
nacionalne i lične svrhe zloupotrebljava i dezavuiše institucija
kolektivnog šefa države. Političari iz susjednih zemajja švrljaju po
BiH kad god im se ćeifne u ime pansrpstva i svehrvatstva. Tako što
je moguće samo na ovim prostorima, unutar destruktivnih politika
koje reprodukuje politički sistem dejtonski u(ne)ređene BiH.
U Republici Srbiji i Republici Srpskoj (i vlast i opozicija), u
Republici Hrvatskoj i na području vlati HDZBiH ratni zločinici se
slave kao rodoljubi i domoljubi najvišeg ranga i nacionalni junaci,
uz podršku Srpske pravoslavne crkve i Rimokatoličke crkve u Hrvata,
boračkih i drugih udruženja i nacionalistički inispirisanih medija.
Odbijajući tvrdnje o agresiji i njenim učincima i u slučaju Mladića,
u Beogradu i Banjoj Luci se opetovano tvrdi da je vođen
otadžbinsko-odbrambeni a u BiH i građanski rat. Kad je o ratu u
Bosni i Hercegovini riječ, bh. država nije napala ni Srbiju, ni Crnu
Goru. A koje je to, s kojom snagom i učinkom napao bh. Srbe pa je
poveden taj srpski odbrambeni rat? Riječ je o laži i pokušaju
podvale kojom bi da se potaru činjenice o neustavnoj uspostavi
najprije srpskih autonomnih oblasti na prostoru vlasti Srpske
demokratske stranke, a zatim RS-a, uz političku, oružanu, kadrovsku,
logističku i medijsku podršku režima Slobodana Miloševića. Na šta je
to izašlo svjedoče haške presude uključivši i ovu prvostepenu
Mladiću. Ali, brine što tom presudom Slobodan Milošević nije
uključen u udruženi zločinački pothvat, čime se amnestiraju
najodgovorniji za postjugoslovensku tragediju – Srbija i Miloševićev
režim.
Predsjednica Republike Hrvatske i svih Hrvata Kolinda Grabar
Kitarović primila je četiri dana nakon presude Prliću i društvu i to
po prvi put (?!) 240 Hrvata iz BiH. Tom prilikom je, uz ostalo,
izjavila da Hrvatska nije sudjelovala u udruženom zločinačkom
pothvatu, što implicira presuda Prliću i drugima, te da je četiri
godine sudjelovala u odbrani BiH. Među posljedicama tog «zaštitičkog
sudjelovanja» su pokolj Bošnjaka u Ahmićima, užasi u logoru Dretelj
i sličnim, ubijanja, progoni, fizička maltretiranja i silovanja
hiljada Bošnjakinja i Bošnjaka očemu svjedoči posljednja haška
presuda, a da ne zaboravimo i zlodjela nad Srbima.
O vojnoj intervenciji Hrvatske u BiH svjedoči i dokument Vijeća
sigurnosti BiH koji se može naći i na ovom portalu.
Tačno je da je 1995. došlo do političkog i vojnog sporazuma koji su
potpisali predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik
Predsjedništa Republike BiH Alija Izetbegović koji je omogućio prvi
put legalan ulazak Hrvatske vojske u BiH u okviru operacije «Oluja»,
u okviru normalizacije odnosa dvije vlasti u aranžmanu Vašingtona
1994. godine. Tačno je da je to bitno pomoglo Bihaću koji je bio u
krajnje teškoj situaciji. Ali je i tačno da su snage 5. korpusa
Armije BiH ušle u Hrvatsku pomažući operaciju HV. Kao što je tačno
da je sve vrijeme rata BiH vezivala veliki dio oružane sile otuđene
JNA i Vojske RS i tim spriječila njihov angažaman u Hrvatskoj i
spajanje dviju paradržava Republike Srpske Krajine i Republike
Srpske. Prema nekim izvorima, u Domovinskom ratu u Hrvatskoj
učestvovalo je oko 25 hiljada Muslimana-Bošnjaka a oko 1.100 je
poginulo.
Predsjednik vlade Hrvatske Andrej Plenković, koji je došao na čelo
HDZ a imidžom uglađenog europejca, sebi je dozvolio da presudu
ocijeni nemoralnom i bude tako prvi premijer iz EU koji je stao u
o(d)branu zločinaca. Čović ide još dalje, nazivajući presudu
zločinačkom. Jedna od konstrukcionih grešaka u dizajniranju Haškog
tribunala je što nije ugrađen mehanizam kažnjavanja negiranja
njegovih presuda.
Najuticajni političari u Beogradu i Zagrebu i tamošnji režimski
mediji nisu pokazali ni trunke saosjećanja sa žrtvama i najtežih
zločina. Naprotiv, sa tv i kompjuterskih ekrana isijavala je, blago
rečeno, netrpeljivost prema bh. državi i Bošnjacima. Omiljeni
režimski nazovi povjesničar Ivo Lučić, sa ratnim dosjeom, poziva
putem HRT da se BiH ne tretira prijteljskom državom i traži, kao i
drugi rodoljubni uspaljenici, novo utvrđivanje hrvatskih
(transgraničnih) nacionalnih interesa.
Središnje emisije HRT-a djelovale su kao da je 1993-a. U središnjem
dnevniku Đurica Drobac pita kolegu na terenu: «Kakva je budućnost
BiH nakon presude Mladića?», a sedam dana kasnije, nakon presude
Prliću i društvu, reportera na zadatku u BiH: «Šta će biti sa Bosnom
i Hercegovinom nakon ove presude?»
Baš vidna briga za sudbinu bh. države. To je viđenje Bosne i
Hercegovine kao otvorenog pitanja. Da, BiH to i jeste, već
tridesetak godina. A kakva je uloga treće strane, političkih
predstavnika bošnjačkog naroda kao najbrojnijeg?
Prva strateška greška Stranke demokratske akcije je u programskom
stavu pri osnivanju stranke u proljeće 1990. godine da je u
Jugoslaviji (SFRJ) potreban novi dogovor naroda. Umjesto da se u
prvi plan stavi neupitnost Republike BiH, kao države unutar
federalne Jugoslavije u kojoj je ustavno uređena ravnopravnost
građana i naroda, SDA ulazi u hegemonističko-separatističke sheme
Srbije, Hrvatske i Slovenije koje su rezultirale tragedijom u BiH,
nezapamćenoj u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. SDA pregovara sa
SDS-om (i njegovom zamjenom SNSD-om) i HDZ-om već 27 godina a učinak
je prebolno znan. Iz toga je proizašla druga strateška pogubnost.
SDA nije gradila državnu platformu sa političkim snagama istinske
bh. opredjeljenosti ni prije, ni tokom ni nakon rata. Uprkos
zaklinjanjima, praktični pristup SDA bh. državi je diobeni. Otud,
kao i druge nacionalne stranke, nikad nije radila odlučno na
povratku svih na svoje.
Odnosu prema Bošnjacima štetilo je što SDA u ratu i nakon njega nije
pokretala procesuiranje, već je krila zločine učinjene od pripadnika
Armije BiH nad Srbima, Hrvatima i drugima. Sa nacionalnim strankama,
SDA je udružena i u korupcionaško-klijentelističko-nepotističkoj
praksi i tolerisanju privatizacijske pljačke, stranačkim
ovladavanjem bezbjednosnim i pravosudnim institucijama, društvenim
resursima i medijima. To je razarajuće i po državu i po društvo.
Vođe SDA u spoljnopolitičkoj orijentaciji preferiraju
(pan)islamističku i turkofilsku orijentaciju što izaziva zazor na
Zapadu prema Bošnjacima. Propast tzv. Aprilskog paketa, ustavnih
izmjena koje bi bitno ojačale središnju državnu vlast, demotivisao
je Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju. Za to nije kriva
SDA, ali je njen negdašnji drugi čovjek Haris Silajdžić (s glasom
poslanika SDA Mehmeda Žilića i dio HDZ-a, uz podršku nadbiskupa
Vrhbosanskog Vinka Puljća) bio odlučujući akter u toj krajnje
destruktivnoj raboti po bh. državu koja je osokolila reafirmisanje
karadžićevsko-mladićevske Republike Srpske i hercegobosanskog
sentimenta.
Dejtonski Ustav sam po sebi drži Bosnu i Hercegovinu otvorenim
pitanjem. Takvom BiH čine SAD i EU od početka krvavog raspada SFRJ.
U posljednje vrijeme Brisel i Vašington pokazuju namjere da BiH i
region zaštite od ruskog uticaja i «džihadovske» ideologije i porade
na ubrzavanju evroatlantskih procesa. U BiH nemaju iskrene partnere
u tom nastojanju, a ni stanje u susjedstvu ne ide na ruku BiH.
I Beograd i Zagreb se kunu da su za stabilnu bh. državu i da su na
usluzi BiH da što prije uđe u EU (Hrvatska i u NATO). Srbijanski
predsjednik Aleksandar Vučić istrajava u laviranju između evropske i
ruske ponude, na tezi o vojnoj neutralnosti i partnerstvom i sa
Rusijom i sa NATO-om, pritisnut pitanjem Kosova. Prema BiH Vučić
vodi politiku labavljenja napetosti sa BiH (Bošnjacima) i čvršćenja
odnosa sa RS kao najvažnijeg velikosrpskog ratnog plijena i
kompenzacije za Kosovo. Lideri Hrvatske BiH posmatraju ponajprije
kroz hrvatsko-hrvatsku spregu.
Uprkos navedenim destruktivnim činiocima bh. država neće se
raspasti. Da li će mrcvarenje BiH države iznutra i s vana biti
nastavljeno zavisiće, prije svega, od odnosa EU i SAD – odvojeno i
udruženo. Bitni su u tome Njemačka (postizborno uzdrmana) i
Francuska (koja bi napokon trebalo da se suštinski angažuje u BiH),
i SAD, koju okupiraju opasna globalna odmjeravanja. Pri tome,
Vašington je hendikepiran nestabilnim predsjednikovanjem Donalda
Trumpa. Suštinsko je i pitanje da li će nakon izbora iduće godine u
BiH biti uspostavljena vlast s kojom će Brisel i Vašington moći
ozbiljno sarađivati. |
