|
Ovogodišnja nagrada za životno djelo pripala je dugogodišnjem
kolumnistu našeg lista Zlatku Dizdareviću i jednom od najuglednijih
novinara s područja bivše Jugoslavije. O svojem gotovo
polustoljetnom novinarskom iskustvu, koje uključuje i ratno
Sarajevo, kasnijoj karijeri veleposlanika Bosne i Hercegovine i
neovisnog političkog analitičara, ali i o osobnim uvjerenjima i
procjenama, naš je list razgovarao s uglednim laureatom, zamolivši
ga na početku razgovora da se prisjeti u kakvom su se društvenom
konteksu odvijali njegovi novinarski počeci.
– Još u gimnaziji u Sarajevu pojavio se interes za novinarstvo. Prve
tekstove objavio sam u školskom listu »Polet«. Nakon gimnazije,
omladinska organizacija, Sarajevo, pa Beograd. Kao student, bio sam
urednik omladinskog lista »Spektar« u Sarajevu iz kojeg je izrasla
generacija sjajnih novinara, profesora, književnika. Stjecajem
okolnosti, nešto kasnije, dobio sam priliku za novinarsko školovanje
i stažiranje na francuskoj radioteleviziji ORTF-u, u Parizu. Burne
godine naše generacije, majske demonstracije '68. miris sloboda,
velike ideje, solidarnost, putovanja. Činilo nam se da nebo
dodirujemo. Kasnije sam shvatio da je tada u onom, kako se danas
hoće kazati, »nedemokratskom i represivnom sistemu« bilo i u
Sarajevu vizionara koji su računali s tim mladim ljudima koji su
onjušili svijet, proširili vidike, htjeli više i dalje.
Pozvan sam u »Oslobođenje« da radim preko ljeta '71. Pola godine
kasnije primljen sam u radni odnos. Velika novinska kuća je tih
godina, uz plejadu starih i iskusnih novinara, prigrlila desetke
mladih ljudi. Bio sam novinar, reporter, pa ubrzo šef deska, potom
urednik unutrašnjo-političke rubrike. Početkom osamdesetih u
»Oslobođenju« mi je dodijeljen zadatak glavnog urednika velikog
sedmičnika kuće, »Svijeta«. Uz obećanje da se, ako uspijemo,
pripremam za dopisnika s Bliskog istoka, iz Kaira. Imao sam duže od
godinu dana za pripreme, sjajnog učitelja Nijaza Dizdarevića,
jugo-diplomata u Albaniji, Egiptu, Turskoj, potom ambasadora u
Iraku, Alžiru, Parizu... Uvodio me temeljito i dugo u svijet
Orijenta, politiku, običaje, zamke posla tamo... Šta god se značajno
s početka osamdesetih događalo u Bejrutu, Palestini, Tunisu,
Alžiru... slali su me kao izvještača – sve u funkciji priprema za
četverogodišnji mandat. Tako sam, eto, počinjao i stasavao. Zanat se
striktno poštovao: istina, fakti i odgovori na pitanja - zašto?
Smisao novinarstva je bio prenijeti informaciju i učiniti događaje
razumljivim. Imao sam podršku i povjerenje u redakciji, uz pozitivan
eho čitatelja. Danas znam da smo se, svih sedmero dopisnika
»Oslobođenja« iz svijeta, nosili uspješno sa svjetskim dopisnicima.
Često imam osjećaj da je smisao novinarstva danas drugačiji:
odigravati prevashodno za nekoga ko je »vlasnik istine« i mimo
istine. Najvažnije je nekoga uzdići ili nekoga srušiti, mimo
činjenica i vlastitih očiju. Onih godina profesije zato se rado
sjećam.
Dogovori Miloševića, Tuđmana i Izetbegovića
Uoči rata, nakon povratka iz Kaira, bili ste zamjenik glavnog
urednika, potom glavni urednik sedmičnika »Nedjelja« i onda, uz prve
granate, urednik ratne redakcije »Oslobođenja«. Opišite ukratko to
razdoblje: Kako je rat u Hrvatskoj izgledao iz Sarajeva? U Hrvatskoj
vlada uvjerenje kako javnost u BiH nije uspijevala razumjeti šta se
zbiva, a još manje šta se u BiH sprema.
– Uoči rata, bilo nam je jasno da stvari idu nizbrdo. Novi
parlamentarni pobjednici u »demokratskoj BiH« su odmah »dodijelili«
najveće zajedničke medije trima nacionalnim strankama. Televizija je
morala pod skute SDA, HDZ je dobio Radio, a SDS kontrolu nad
»Oslobođenjem«. Državni TV i Radio su šutke pali. Mi se nismo dali.
Velikim mitingom uz desetine hiljada Sarajlija, obranili smo
samostalnost novine. I krenuli u borbu, i ne sluteći kako će sve
izgledati. Većina tadašnjih građana Sarajeva, onog nevjerojatnog,
olimpijskog, još nije bila spremna da vidi šta se događalo. Grad se
još držao jer je supstanca BiH primarno bilo društvo: ko ti je i
kakav ti je komšija, je li čovjek, prije nego ko je i kakav je
predsjednik opštine. Nakon tridesetak godina – tu smo gdje smo.
Razoreno je društvo, što je gore nego što je država potpuno
rastočena. A tada, na početku, još nismo znali ni za igre mimo nas,
dogovore Miloševića i Tuđmana, Izetbegovića i ko zna sve koga...
Zbivanja u Hrvatskoj su prikazivana kao prolazni incident. Tri
televizije, tri »istine«, dok nam se naši reporteri nisu počeli
vraćati odatle s autentičnim pričama. Stvari su postajale jasnije.
Mi smo bili na redu. Zato smo se organizirali za odbranu lista. A
samo koju sedmicu prije zvao sam prijatelje iz Hrvatske da dođu kod
mene u Sarajevo »jer kod nas to ne može biti...« Možda najveći
profesionalni promašaj u životu napravio sam tada u tekstu za
pariški »Le Monde«, tvrdeći da rata može svugdje biti, samo ne u
Sarajevu. Lako je danas o tome.
Rijetki se još danas sjećaju da je »Oslobođenje« 1992. proglašeno
najboljim dnevnim listom na svijetu. Rekonstruirajte, na
elementarnoj razini, ratno novinarstvo u »Oslobođenju«. Kako ste
radili? Kako je stizao papir? Kako su radili reporteri? Je li itko
poginuo? Kakva je bila atmosfera u redakciji? Je li se mijenjala
kroz četiri duge ratne godine u redakciji? Kada i kako je srušena
zgrada?
– Ratna redakcija, tridesetak ljudi sa štamparima, tehničarima,
kuharom – funkcionirala je u zgradi »Oslobođenja«, praktično
stotinjak metara od linije opsade Sarajeva. Glavnina redakcije bila
je u centru grada. Novinari su tamo pripremali tekstove i slali nam
ih na doradu i štampu. Svakodnevno se s »one« strane pojavljivao
stari tenk T-55, ispaljivao nekoliko granata na »Oslobođenje« i
povlačio se nazad. A mi smo imali dva pištolja. Ko zna šta su oni
mislili. Naša ekipa, u početku ista nekoliko mjeseci, a kasnije
mijenjanja u smjenama od po sedam dana, radila je i živjela u
skloništu napravljenom osamdesetih godina u velikom objektu NIŠRO
Oslobođenja. Tada, osamdesetih, bilo nam je smiješno to sa
skloništem: 'Kome? Zašto...? Eto, odgovor je bio surov. Kako smo
radili? Najlakše bi sada bilo kazati – doista ne znam! Nemoguće, a
išlo je. U početku smo koristili preostale rezerve papira i nafte za
generatore. Tiraž lista i broj stranica minimalni. U gradu su novine
dočekivali i prodavali uglavnom naši novinari. »Reporteri bez
granica« iz Pariza među prvima su pomogli satelitskim faksom i
širenjem istine o nama u svijetu. O novini »koja ne želi da umre...«
Razne vrste papira stizale su na svakakve načine, s raznih strana.
Najmanje avionima i konvojima UNPROFOR-a. Karadžićevi nisu
dozvoljavali. »Reporteri« su pokrenuli i veliku akciju da desetine
najvećih novina u svijetu objave u istom danu, kao svoj prilog,
naslovnu stranicu Oslobođenja prevedenu na njihove jezike. Tako je
bilo. Oslobođenje je postajalo simbol novinarske hrabrosti,
istrajnosti i profesije u cjelini. Mnogi strani reporteri iz
Sarajevo donosili su nam informacije s »druge strane« gdje naši nisu
mogli doći. Novinari iz BiH i inostranstva dovijali su se na razne
načine da nam doture informaciju. Najčešće preko radioamatera,
nekada zahvaljujući satelitskim telefonima stranaca u Holiday Innu,
gdje su odsjedali. U Ljubljani je pokrenuto »Oslobođenje za
inostranstvo«, sedmična novina koju je tamo pripremala mala
redakcija temeljem informacija iz dnevnog Oslobođenja. Ipak, gorčina
pitanja »Kako je sve to moguće u srcu Europe?« - rasla je. Prilikom
primanja prestižne nagrade Europskog parlamenta »Saharov«
»Oslobođenju«, koju sam u Strasbourgu primio kao izaslanik
redakcije, kazao sam: »Obećavam da ćemo nagradu koristiti protiv
vas, Evrope, jer ništa ne činite za okončanje patnji Sarajeva...« I
šta je bilo? Svi prisutni parlamentarci u dvorani ustali su i dugo,
dugo aplaudirali! Cinično. Bio je to jedan od važnih momenata koji
su mi otvarali oči pred smislom politike u svijetu u kojem živimo.
Misija »Oslobođenja« je obavljena, ali uz velike žrtve. Ubijen je
dopisnik Kjašif Smajlović u Zvorniku dok je pisao izvještaj novini
iako je znao da dolaze po njega. Od granate, na zadatku, ubijen je
fotoreporter Salko Hondo, bilo je više ranjenih od gelera, metaka...
Granatama su pogođena i do temelja izgorjela dva tornja zgrade
Oslobođenja 1993., dugo su ostala kao simbol cijele priče. Život i
pripremanje novine u skloništu u podrumu nastavljeni su.
Entuzijazma, drugarstva, solidarnosti, političke »čistoće« i ukupne
atmosfere, danas se sjećam sa nostalgijom. Razočarenja i osjećanja
da smo izdati kod mnogih su došla kasnije, s aktuelnom verzijom
»slobode i demokracije.«
Otklizavanje u ratnu prošlost
Iz današnje perspektive, poslijeratno vrijeme u BiH doima se kao
vrijeme koje stoji. Je li uistinu tako? Je li od 1995. naovamo bilo
političkih okolnosti koje su u BiH ulijevale nadu?
– Minulih dvadesetak godina vrijeme u BiH ne samo da ne stoji, već
sve više liči na otklizavanje u ratnu prošlost, samo bez pucanja, u
one godine rađanja mržnje, podjela i politike zasnovane samo na tim
podjelama i animozitetima. Cilj politike danas je samo da se »onaj
drugi« pobijedi i eliminira sve što je nekada bilo zajedničko...
Razlozi su hladno pragmatski: put promjena, nazovimo ga evropskim,
vodi na teren reda, sistema, zakona, vrijednosti i principa na kojem
nema mjesta proizvođačima zla. Ogromna je glupost ne vidjeti da bi
mala Bosna na ovaj način postala korumpiranoj politici veliki
problem, pa i groblje onoga što se nekada nazivalo »evropskim
vrijednostima«. Čović i Dodik zaleđe i izlaz za sebe vide u Zagrebu
i Beogradu. A mnogima tamo, u »maticama«, ispotiha drago. Politika
SDA i Izetbegovića je bolesno suicidna: oni jedini ne shvaćaju da
sni o njihovoj matici u Stambolu guraju Bošnjake ka takvom raspletu
u kojem ih u Evropi nema, osim kao novih »Palestinaca«.
BiH je doista imala šansu da se dohvati novog, mukotrpnog ali
izglednog puta ka boljoj budućnosti, uprkos bazno karikaturalnoj
ustavnoj konstrukciji iz Daytona. Tu nadu je pokopala politički
korumpirana operacija rušenja takozvanog »Aprilskog paketa« ustavnih
promjena pripremljenih 2006. San o raspakivanju Daytona i otvaranju
mogućnosti za pozitivne promjene, dugoročno, tada je propao.
Vi ste 2000. godine, u kratkome nenacionalističkom interegnumu
»Alijanse za promjene«, novinarski notes zamijenili diplomatskim
odijelom. Prvo Vam je odredište bilo Zagreb u kojem ste ostavili
traga kao rijetko koji veleposlanik. Je li od tog utjecaja, od
političkog do kulturnog, danas još išta ostalo?
– Te »diplomatske godine« presudno su mi pomogle u oslobađanju od
mnogih iluzija o politici i stvarnoj interesnoj pozadini odnosa u
svijetu. O godinama u Hrvatskoj teško mi je danas govoriti, a da ne
budem optužen i u Sarajevu i u Zagrebu za navijanja i pristrasnost.
A nije riječ o tome, već o činjenici da je na obje strane u to
vrijeme postojala potpuno druga atmosfera, drugačije viđeno
partnerstvo i povjerenje, druga vizija odnosa dvije nove, susjedne
države. I nivoi međudržavne komunikacije bili su drugačiji. Uz
redovite bilateralne susrete na vrhu postojalo je i »Međudržavno
vijeće«, dakle zajednički sastanci najviših funkcionera država i
vlada sa saradnicima. Na nivou ministarstava vanjskih poslova u
mjesečnim konsultacijama se utvrđivalo šta je od dogovorenog
urađeno, a šta nije pa temeljem toga treba »čistiti« dalje. Kao
ambasador sam mogao često telefonom da riješim ono što kasnije, sa
drugih destinacija, nisam više mogao ni preko članova
Predsjedništva. Vrata su mi bila širom otvorena i kod predsjednika
Mesića, i premijera Račana, a moram kazati i kasnije, kod Sanadera.
Sva tri člana Predsjedništva BiH u više navrata su zajedno dolazila
u našu ambasadu i to se smatralo sasvim normalnim. Potpisali smo u
to vrijeme više međudržavnih sporazuma i dovršavali pripreme za
potpis novih. Ambasada BiH i Kulturni centar bili su jedno od
središta diplomatskih susreta u Zagrebu. Sve je to danas kanalisano
na potpuno drugačiji način. Od naoko tehničkih stvari, kao što je de
facto ukidanje nacionalne rotacije na mjestu ambasadora u Zagrebu
(to Bošnjacima ne treba, a tako je i sa Beogradom i drugim
destinacijama u susjedstvu), do toga da predsjednici i premijeri iz
Hrvatske dolaze skoro isključivo u Mostar i Hercegovinu kao u
»svojtu«, u širokom luku zaobilazeći Sarajevo. Od BiH članova
Predsjedništva, Čović je u Zagrebu maltene svake sedmice a
Izetbegović je u dva mandata bio sve skupa nekoliko
puta...Destinacije su mu druge. A BiH ambasadori postaju direktno
članovi hrvatske delegacije u Parlamentu Evrope. Puno toga što se
prije petnaestak godina nije moglo ni zamisliti, danas je realnost
koja ne vodi dobru. Kandidat za člana Predsjedništva BiH Dodik
otvoreno kaže da ako pobijedi neće sjediti u Sarajevu niti tu
polagati zakletvu, Čović u Bleiburgu prije neki dan govori »mi« za
sve u vezi sa tim mjestom i tom istorijom, a Izetbegović Bošnjake
koji »ne vole Erdogana« naziva javno »iskompleksiranima«. Biračko
tijelo je podijeljeno, preparirano i kupljeno, pa zapadna mantra o
izborima kao jedinstvenoj mogućnosti za promjene u okviru
»demokratskog procesa« naprosto postaje farsa. Odnosi Zagreba i
Sarajeva nisu dobri, a istina nije da ne mogu biti bolji, već u tome
što dirigenti ne žele bolje. Ovako najviše odgovara njima i njihovim
ciljevima.
Među onima koji vladaju previše je psihopata
Jeste li u ratu i poslije njega očekivali da će Balkan 2018.
dočekati kako ju je dočekao? Što biste odgovorili da Vas je 1992. u
podrumu zgrade »Oslobođenja« netko upitao – kako bivšu Jugoslaviju
zamišljate 2018. godine?
– Nisam očekivao. Nadao sam se da će sve ono najstrašnije što smo
doživjeli pomoći da na čelo prethodno novostvorenih država dođu novi
ljudi ispravnih temeljem proživljenih strahota. I da će »svijet«
učiniti ono kao u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata – brza
suđenja zločincima, denacifikacija, investicije, sačekati malo sa
izborima...Sve je bilo suprotno tome. Den Haag je sudio dvadeset i
kusur godina, zločinci su postali heroji, investicije nula uz
uništavanje i nekad postojeće ekonomije, korupcija na vlasti...
Pritisnuti »žabljom perspektivom« i domaćom dramom, mnogi od nas
nisu prepoznavali i širi, međunarodni kontekst svih događanja i
činjenicu da smo i mi njegov dio. Interes i sila postajali su jedini
argument u međunarodnim odnosima. Priče o »ljudskim pravima«,
»demokratizaciji«, »građanskim vrijednostima« itd. postajali su
paravan za nove vidove okupacija, a mi smo bili samo usputna karika
u ovladavanju planete korporacijama, bankama i resursima koji polako
cure. Danas smo svi skupa ovdje mali, nebitni, osiromašeni,
poklopljeni ljudima najmanjeg kalibra i – što je najgore – opranih
umova kojima dirigirani masmediji mogu prodati što god hoće i kako
hoće. Ne bih 1992., čak i uprkos ratu, kazao da će biti danas tako.
Mislim tako uz ostalo i zato što sam imao rijetku priliku da puno
vidim, puno pametnih ljudi upoznam, petnaestak godina budem i dio
uslovno kazano vladajuće strukture, čujem svašta iza zatvorenih
vrata. Uz sve to, bez ikakvih političkih ambicija, vjerujem
vlastitim očima i onome za što imam dokaze mnogo više nego bilo
kakvoj nametnutoj sugestiji sa strane, u ime politike, »sistema«,
vjere, lažnog domoljublja ili nuđenog profiterstva. Nažalost, mjesta
za optimizam u ovom času, po meni, nema. Sistemi otimačine
pobijedili su čovjeka. Propaganda uz pomoć vrhunske tehnologije
porazila je razum, a među onima koji vladaju doista je previše
psihopata raznih vrsta.
Novinar ste, diplomat, analitičar ali i angažirani intelektualac već
duže od četrdeset godina, s osobnim iskustvom razornog rata. Iz te
perspektive, osobno pitanje: Kako da humanistički, liberalni
intelektualac na Balkanu sačuva vjeru u vlastito djelovanje?
– Nemam dilema povodom svog djelovanja. Znam zašto je takvo kakvo
je. Karakterom tog djelovanja, definiranjem ili dimenzioniranjem
nisam se bavio nikada. Ono je, na kraju krajeva, rezultat ukupnog
dosadašnjeg iskustva, onoga što sam vidio, naučio, u čemu sam
sudjelovao. Imam sreću pa puno toga mogu provjeravati i danas sa
mudrim ljudima ovdje i vani. Nisam pritisnut potrebom ni željom da
ikome namećem svoja razmišljanja. Intimno, uznemirava jedino čudna
šutnja onih koji su žrtve ovakve realnosti, i uspjeha onih koji je
ciljano proizvode. Ljudi ovdje, koliko znam, nekada nisu bili takvi.
To doista smatram porazom. Znam da se takvim porazima neću
priklanjati. I da se sa tim dobro osjećam. Možda se i tako čuva ona
vjera o kojoj govorite.
***
Trump, Netanyahu i njihovi trabanti su obavili
javnu nuždu
Godinama ste već slobodni analitičar i stalni
kolumnist našeg lista, s analitičkim okom stalno upućenim prema
Bliskom istoku. Vaše analize i predviđanja znaju biti prožeti gorkim
razočaranjima, pa ipak se često pokazuju točnima. I minulog
ponedjeljka, primjerice, povodom Jeruzalema, u Gazi se dogodio još
jedan pokolj nad Palestincima. Što predviđate za taj dio svijeta, uz
politiku kakvu vodi Donald Trump?
– Ovaj put to ne bih nazvao samo »još jednim pokoljem«. Poništen je
međunarodni poredak pa je moguće da UN-u agresor bude onaj što
praćkom gađa u legitimnom protestu protiv najduže okupacije u
novijoj istoriji svijeta, a onda se atomskoj sili zapravo odobrava
ubijanje civila »agresora« – snajperima. Mi u Sarajevu znamo šta je
snajper. Zločin gori od bilo koje bombe ili granate. Vidiš, naciljaš
i ubiješ. Civila. Ovdje su u pitanju činjenice koje definitivno i do
kraja dokidaju sve ono što je princip, vrijednost, red i minimum
uslova za koliko-toliko prihvatljivo funkcioniranje zajedničkog
planeta svih nas. Jedno je priča s Jeruzalemom, koja se mimo
sentimenata, ljubavi i mržnji, sistema, uvjerenja i (ne)slaganja
naprosto groteskno ruga u lice svemu onome u što se vjerovalo i uz
samo pominjanje, recimo, Ujedinjenih naroda. Trump, Netanyahu i
njihovi trabanti naprosto su obavili javnu nuždu nad svim tim tamo.
Kraj. Pozivanje na sisteme, organizacije, pravdu i nebrojene
mehanizme iz tog domena postalo je smiješno. I dodatno provokativno.
Izvjesno je očekivati da ovakvi »kapaciteti«, mentalni, politički i
vojni, nisu u stanju da vide koliko su toga okrenuli protiv sebe.
Amerika s trumpovima, boltonima, pompeima, haleyicama i sličnima
polako, ali sigurno klizi prema svekolikoj izolaciji koja se nije
mogla ni zamisliti prije samo dvije godine, uprkos svim, i tada
iskazivanim, »uspjesima« agresivno narcisoidne naravi. Što se
Izraela tiče, da se ne lažemo, u svijetu se i oni Jevreji koji to
apsolutno ne zaslužuju sada trpaju u isti koš sa onima što se
upoređuju sa istorijski najcrnjim neprijateljima Jevreja – fašistima
! Lijep politički uspjeh za Netanyahua kao lidera ovog naroda. O
malim, a moćnim pomagačima ove pogubljenosti, poput mlađanog
saudijskog princa, kojem je Netanyahu danas bliži od Palestinaca, da
se i ne govori. A u tome među »arapskom braćom« nije sam. Smislenog
predviđanja za nastavak storije o Siriji – usputnom poprištu ludila
– u ovakvoj situaciji nema. Puno se necivilizacijskog gnoja mora
prethodno temeljito počistititi, da bi se išta moglo početi iznova.
Nakon Jeruzalema i histeričnog napada političkih patuljaka na
zajedničko svetište tri monoteističke religije – kršćanstva, islama
i judaizma – tek privremenog zaborava ne može biti. |
