|
U godini kada se navršava sto godina od nastanka Jugoslvije, sigurno
je samo jedno – a to je da će ova država i posthumno nastaviti sa
proizvodnjom kontraverzi. I tu nije kraj paradoksa vezanih za nju.
"Jugoslavija je stvarana bez znanja i privole narodnih masa; nju su
priželjkivale i očekivale političke i kulturne elite", kaže za
"Vreme" Hrvoje Klasić, istoričar i profesor na Filozofskom fakultetu
u Zagrebu. "A danas, kada je više nema, o Jugoslaviji puno više
razmišljaju i govore narodne mase, dok političke elite ne žele ni da
čuju o njoj."
"VREME": Što se promijenilo u međuvremenu?
HRVOJE KLASIĆ: Najveći dio političkih elita – što posebno mogu reći
za Hrvatsku – legitimira se na raspadu Jugoslavije. To je ono
ključno mjesto kada jedna "neprijateljska tvorevina" propada, a
nastaje ona koju smo stoljećima priželjkivali. Ovdje, inače, postoji
zanimljiv fenomen: nakon tih dvadeset i više godina, Jugoslaviju u
Hrvatskoj puno više spominju desničari, posebno ekstremni, nego
ljevičari svih orijentacija: iako ni jedna lijeva grupacija ne
zaziva bivšu državu, desnica svoje kampanje bazira upravo na borbi
protiv Jugoslavije i komunizma.
Kakav je u tom kontekstu odnos prema Jugoslaviji u zemljama
nasljednicama?
Način na koji se Jugoslavija raspala uveliko uvjetuje i odnos
pojedinih bivših republika prema njoj. Što je izlazak iz zajedničke
države manje bio agresivan i traumatičan, taj odnos je blaži i
obrnuto. U Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori sigurno se na
Jugoslaviju gleda povoljnije nego u Hrvatskoj, dijelovima Bosne i
Hercegovine i dijelovima Srbije. Inače, nama se devedesetih dogodila
jedna inverzija u razmišljanju i analizi. Tada smo, umjesto da
proučavamo dvadeseto stoljeće kako bismo shvatili što nam se i zbog
čega dogodilo, retroaktivno počeli procjenjivati i ocjenjivati
prošli vijek: zbog načina na koji se Jugoslavija raspala i Hrvatska
iz nje izišla – sada se ovdje uzima da ona nikada nije ni bila
dobra. Sve se zapravo gledalo kroz 1991.
Da li nastanak Jugoslavije 1918. imao alternativu?
Alternativa uvijek postoji. Nisu ni hrvatski, srpski ili makedonski
narodi nestali zato što vijekovima nisu imali svoje države. Međutim,
pravo pitanje je da li je između nekoliko mogućnosti izabrana
najbolja. U tom kontekstu, smatram da korijen nestabilnosti
Jugoslavije leži upravo u njenom nastanku, odnosno – čak i prije
njega. Želim reći sljedeće. Hrvatske političke elite su uoči i za
vrijeme Prvog svjetskog rata zaista bile na visini zadatka: većina
hrvatskih političara tada je razumjela da postoji mogućnost da
izgube najveći dio teritorije Hrvatske ili da ona ostane u nekoj
državi gdje će Hrvati biti u neravnopravnom položaju, ali i da
postoji mogućnost ujedinjenja sa braćom Južnim Slavenima. U ovom
posljednjem slučaju, pod A – ne gubi se teritorij koji je Londonskim
ugovorom obećan Italiji i pod B – da hrvatski narod napokon bude u
zajednici u kojoj neće predstavljati građane drugog reda. I dio
srpskih političara – posebno onih lijevo orijentiranih – smatrao je
da bi tako trebalo biti. No, onaj drugi dio političke elite
predvođene Nikolom Pašićem nije imala baš takav plan za Jugoslaviju.
Naime, iz njihove pozicije, Hrvatska je 1918. bila u okviru države
koja gubi rat, a Srbija na pobjedničkoj strani sa ogromnim ratnim
žrtvama. I naravno da onda ti srpski političari –svjesni da rade
uslugu Hrvatskoj – u novoj državnoj zajednici gledaju kako "da
naplate" sve ono što je Srbija morala podnijeti za vrijeme rata. Ti
različiti pristupi će trajati čitavo vrijeme postojanja Kraljevine
Jugoslavije, a srpsko-hrvatski odnosi opterećivaće i Jugoslaviju sve
do 1991. uz, naravno, čitav niz drugih, manjih problema.
Jugoslavenski komunisti su poslije Prvog svjetskog rata za
Jugoslaviju govorili da predstavlja "versajsku tvorevinu". Međutim,
upravo će je oni obnoviti u Drugom svjetskom ratu...
Srpski, hrvatski i komunisti drugih naroda gledali su na zajedničku
državu kroz prizmu kapitalističkih odnosa unutar nje, odnosno
buržoazije kojoj nije bitna ravnopravnost naroda nego njihova
eksploatacija. Zbog toga, kada su govorili o "versajskoj tvorevini",
komunisti nisu smatrali da su jugoslavenski narodi umjetno udruženi
i da nemaju nikakvih uzajamnih veza. Naprotiv – kritika je išla
prema ponašanju političkih elita; članovi Komunističke partije
Jugoslavije i te kako su bili svjesni svog nacionalnog porijekla i
jugoslavenskog okvira svog djelovanja.
Moram ovdje dodati i da Jugoslavija zaista nije bila nikakva
"versajska tvorevina." To bi značilo da nisu postojale nikakve
ideje, dogovori i pregovori prije Versajske konferencije, a mi znamo
dobro da je jugoslavenska ideja u kulturnom, političkom i svakom
drugom pogledu postojala desetljećima prije stvaranja Jugoslavije. U
tom kontekstu su hrvatski, srpski i slovenski književnici, kulturni
radnici, pa i neki političari, surađivali i osnivali institucije sa
jugoslavenskim predznakom – istina, ponajviše u Hrvatskoj, ali i to
nešto govori. Jugoslavija, dakle, nije izmišljena za stolom kao
konstrukt svjetskih političara... Ona je dobila svoje priznanje na
konferenciji u Versaju, ali bi i bez toga postojala. Pitanje je samo
što bi se dešavalo dalje da je nisu priznali oni koji su tada
vladali svijetom.
Svjedoci smo minorizacije antifašizma u Srbiji i Hrvatskoj. Da li je
uzrok tome i njegov jugoslavenski karakter?
U Hrvatskoj se govori da su se hrvatski komunisti i partizani borili
za Jugoslaviju, što stoji kao činjenica. Također – mada to niko
relevantan neće reći, ali se može iščitati između redova – i da su
ustaše bili ti koji su se borili za Hrvatsku, a oni predstavljaju
apsolutno antijugoslavenski pokret. Na to je došao još i obračun
1945. pobjednika sa poraženim i stvorio jedan izrazito negativan
odnos prema Jugoslaviji. Ovdje je posebno važnu ulogu odigrala
politička emigracija i njihovi potomci koji dolaze u Hrvatsku
devedesetih donoseći sa sobom potpuno drugačiji narativ o Drugom
svjetskom ratu i Jugoslaviji.
Sa druge strane, Draža Mihailović se borio za kralja i za
Jugoslaviju, bio je i ministar u izbjegličkoj vladi... Iako je
ispred sebe imao mapu Velike Srbije, njegovi četnici su bili
jugoslavenski, odnosno, nisu bili ekskluzivno antijugoslavenski
pokret. Da li je, dakle, u Srbiji odnos prema antifašizmu uvjetovan
antijugoslavenstvom? Nije. Mislim da je taj negativan odnos i u
Srbiji i Hrvatskoj uvjetovan postojanjem suparničke strane
partizanskom antifašističkom jugoslavenskom pokretu. U Hrvatskoj su
to ustaše, a u Srbiji četnici.
A koliko je Jugoslavija imala modernistički i emancipatorski
karakter za svoje narode?
Ne mogu zamisliti dvije, tri ili više generacija u sljedećem periodu
koje bi mogle proživjeti takav skok u životnom standardu,
zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju kao generacije koje su rođene u
Kraljevini i živjele u socijalističkoj Jugoslaviji. Zaista ne znam
što bi to sada moralo biti – možda da počnu živjeti na Mjesecu pa da
to bude ekvivalent nečemu što je bilo toliko radikalno. Uzmimo, na
primjer, osobu rođenu 1928. Ona živi u Kraljevini Jugoslaviji,
jednoj od najsiromašnijih evropskih zemalja, jedva ili nikako ne
može školovati svoju djecu, ne može zamisliti posao sa plaćenim
godišnjim odmorom, stan dobiven od firme, odlazak na ljetovanje i da
ne nabrajam dalje. A na sve ovo još dođe Drugi svjetski rat i ta
tako siromašna Jugoslavija je 1945. spala na trideset posto
predratne industrijske proizvodnje. Skočimo sada u1968. Ta osoba
rođena 1928. o kojoj pričamo tada ima četrdeset godina i svega se
dobro sjeća. Ona sada živi u državi u kojoj može kupiti auto, dobiti
stan sa centralnim grijanjem, djecu besplatno školovati do
doktorata, liječi se u odličnim bolnicama, ima plaćen godišnji odmor
i iz godine u godinu se živi sve bolje. Nema spora da je u ovom
aspektu za većinu, milijune ljudi, taj emancipatorski i
modernizatorski efekt Jugoslavije apsolutno prisutan. Ne smijemo tu
zaboraviti ni ideologiju – ona je sve to stvarala, ali je imala i
svoje kontraefekte. Ipak, milijune ljudi je iz apsolutnog
siromaštva, iz života u devetnaestom dovela u dvadeseto stoljeće.
Da li se onda Jugoslavija morala raspasti?
Mislim da jeste. Radeći na dokumentima, čudi me i da je toliko
izdržala. Razlike među republikama nisu se smanjivale – što je
trebalo biti poanta socijalističkog razvoja – već rasle, tako da
osamdesetih godina imamo situaciju da se Slovenija po standardu
života ubraja u srednjerazvijene evropske države, a da je Kosovo na
razini nekih azijskih zemalja. To nije moglo tako funkcionirati...
Dakle, niz ekonomskih i skupa s njima povezanih političkih razloga,
davali su do znanja da u Jugoslaviji mnogi nisu bili zadovoljni.
Prije svega – političke elite. O tome se ne zna mnogo i samo mi
povjesničari iz dokumenata vidimo razmjere svađa između hrvatskog i
srpskog rukovodstva, ali i drugih. Ti političari su na sjednicama
bili jedni drugima konkurencija – nikakvog bratstva i jedinstva o
kome su javno govorili tu nije bilo. A nakon Titove smrti, sve se
još dramatično pogoršalo. Jer, dok je on bio živ kao arbitar, stvari
su nekako i funkcionirale: on bi posmjenjivao cijelo hrvatsko ili
cijelo srpsko rukovodstvo i slično.
Mislim da je u drugoj Jugoslaviji – koliko god cijenio i isticao
zasluge Josipa Broza Tita – on s vremenom postao najveća kočnica
njenog daljnjeg razvoja. Društvo se razvijalo i moderniziralo,
dolazili su mladi školovani ljudi i kada bih morao procijeniti,
smatram da je kraj šezdesetih i početak sedamdesetih godina smjenom
rukovodstava Marka Nikezića i Latinke Perović u Srbiji, Mike Tripala
i Savke Dapćević-Kučar u Hrvatskoj, Staneta Kavčića u Sloveniji,
Krste Crvenkovskog u Makedoniji – dakle, jedne mlađe, školovane
ekipe – označio početak kraja Jugoslavije. Naime, Tito je iz svih
tih sukoba izlazio kao pobjednik i uvijek je vraćao ljude s kojima
mu je bilo lakše – valjda ih je bolje razumio, a i oni njega.
Naravno, bilo je i jako puno manipulacija: svaka republika je imala
računicu da je baš ona najugroženija i najviše daje a najmanje prima
od federacije i tako dalje. Sama činjenica da je to i te kako
postojalo, govori da nešto dubinski nije valjalo: nakon što je
prošao polet poslije Drugog svjetskog rata i kada je došlo vrijeme
za građenje jednog drugačijeg društva i ekonomije, jugoslavenske
republike i narodi počeli su doživljavati jedni druge kao
konkurenciju umjesto kao podršku.
Ako vas dobro razumijem – Jugoslavija je žrtva svojih elita?
Jugoslavija je žrtva nesposobnosti svojih političkih elita. Pitanje
je samo zbog čega su bile nesposobne... Ljubomir Madžar piše da su
stalno hvaljene jugoslavenske reforme, ali da čim se stalno nešto
reformira, pokazuje činjenicu da to nije dobro; zaista, ako imate
potrebu za privrednom, društvenom i političkom reformom svakih
nekoliko godina, to svakako pokazuje da nemate pravo, trajno
rješenje. Primjer je i samoupravljanje. Stipe Šuvar se pitao kada je
bila riječ o studentima iz 1968. kako će mladi razumjeti
samoupravljanje kada oni koji bi ga trebali provoditi ne razumiju. I
Branko Horvat je govorio da privredna reforma nije uspjela 1965.
zbog neznanja njenih nosilaca...
Jugoslavija se razvijala, okruženje se razvijalo, ali ne i njene
političke elite. Kada pogledate sedamdesete i osamdesete godine,
vidite da su i dalje na ključnim funkcijama bili učesnici
partizanskog pokreta. Oni svoj kredibilitet nisu gradili po
fakultetima ili stipendijama za doktorate u inostranstvu, nego na
Sutjesci i Neretvi. Nimalo ne umanjujući njihovu muku i borbu, ti
ljudi – uglavnom obrtnici po zanimanju – više nisu mogli voditi
državu i republike, pogotovo što se svijet mijenjao iz godine u
godinu.
Također, u kontekstu raspada Jugoslavije, nikada ne smijemo
zaboraviti nacionalizme – hrvatski, srpski, albanski i druge. Oni
nikada nisu nestali, samo su više ili manje držani pod kontrolom.
Gledao sam istraživanje profesora Nikole Rota iz 1966. među srpskom
omladinom o osobinama koje pripisuju pripadnicima drugih
jugoslavenskih naroda. Rezultati su pokazani Titu i ostalim najvišim
rukovodiocima – svi su ostali zaprepašteni. Posebno je bilo
poražavajuće kada je riječ o Hrvatima, odnosno, o njihovoj čestoj
identifikaciji, uz ostale negativne stavove, sa ustašama; drugi
narodi prošli su bitno povoljnije. Tito je na tom dokumentu ispisao
bezbroj uskličnika – kao da sam sebe pita šta je ovo. Ne govorim ovo
da bih rekao kako je među Srbima bilo takvo raspoloženje a među
Hrvatima nije, nego da je nacionalizam – posebno u manjim sredinama
– i dalje postojao. A kada se poigralo sa tim sentimentima u smislu
"nama je lošije zbog njih" – na primjer 1971. da sve devize od
hrvatskog turizma odlaze u Beograd ili krajem osamdesetih da će Srbi
opet biti poklani kao 1941. – taj nacionalizam je eksplodirao. Zbog
toga nisam pristaša tvrdnji da su rat i raspad došli izvana.
Tako stižemo i do samog kraja Jugoslavije 1991... Da li je krvavi
raspad bio nužan?
Sjećam se kada sam bio u Sjevernoj Irskoj u jednom malom selu i
gledao utakmicu u pabu. Prišla su mi dva mještanima i u razgovoru mi
rekla da sve do devedesetih nisu znali da uopće postoje Hrvatska,
Srbija, Slovenija i druge zemlje, nego da su sve gledali kao
Jugoslaviju. To je prvo, a drugo – da su ostali u šoku vidjevši da
je država koju su gledali sa ogromnim poštovanjem završila u krvavom
ratu, a ne Sovjetski Savez ili Čehoslovačka zbog rigidnog komunizma
u njima.
Rat se nije morao i nije smio desiti. Ali, ono što znam iz
dokumenata jeste da u Jugoslaviji od kraja šezdesetih godina nitko
nije bio potpuno zadovoljan. Ne govorim o običnim ljudima – govorim
o političkim elitama. One su bile konkurencija jedne drugima kada je
trebalo tražiti strane kredite, obraniti investicije, traže prevlast
nad drugima, smatraju se ugroženima... U tom kontekstu, kohezivni
element je presušio; on je bio jak nakon rata i kad god je postojala
opasnost od vanjskog neprijatelja, ali se iscrpilo. Bratstvo i
jedinstvo se pokazalo više kao mantra nego nešto što je u praksi
funkcioniralo. Opet kažem – to sve ne znači da milijuni ljudi nisu
živjeli u bratstvu i jedinstvu. No, kao što nam pokazuje i
sadašnjost – ne odlučuju mase, odlučuju političke elite koje raznim
manipulacijama mogu vrlo brzo istu tu masu okrenuti u ovu ili onu
stranu. Tako se i dogodilo.
Da li se Jugoslavija na kraju pokazala kao neuspješan eksperiment?
U ljeto 1968. u Jugoslaviju dolazi dekan kardinalskog zbora iz
Vatikana, Ežen Tiseran; on je antifašist, veliki zagovornik
ekumenizma i Jugoslaviju smatra posebno važnom ne samo zato što je
znatno liberalnija od drugih zemalja istočne Evrope, već i zato što
u njoj živi podjednak broj pravoslavaca i katolika. Uglavnom,
Tiseran inzistira da ode u Đakovo, mjesto gdje je živio i radio
Josip Juraj Štrosmajer. Gledao sam dokumente gdje je zabilježeno
kako je rekao: "Kakvog ste velikog čovjeka imali i kakvu vam je
ideju jugoslavenstva smislio, a vi ste" – obraća se svećenicima –
"podržavali neke separatističke i fašističke ideje Ante Pavelića."
Možemo, dakle, govoriti o jugoslavenskoj ideji i njenoj provedbi.
Mislim da jugoslavenska ideja nije bila zabluda, u mnogim stvarima
se pokazala i te kako korisna i od nje su svi imali korist. Nikada u
svojoj prošlosti, a neće ni u budućnosti, ne samo Makedonci ili
Crnogorci, nego i Srbi, Hrvati i Slovenci, ni približno igrati takvu
ulogu na međunarodnoj pozornici kakvu su igrali dok su bili dio
Jugoslavije. Sigurno je da su uvijek postojali dijelovi političkih
elita koje su vidjele potencijal jugoslavenske ideje, ali i oni koji
to nisu prepoznavali na taj način. Jugoslavija je jednima bila cilj,
drugima sredstvo tako da su se stalno lomile vizije što se od nje
želi – da li je ona samo okvir u kom bi se pojedine nacije razvijale
ili sredstvo da se nadvlada nad nekim ili nešto treće... Način na
koji je Jugoslavija završila u krvavom ratu pokazuje da je bila
neuspješan eksperiment i nije uspjela u provedbi.
Dokle su zemlje nasljednice Jugoslavije samostalno stigle?
Nisu dogurale daleko. Ako izuzmemo Sloveniju koja je po životnom
standardu, ljudskim pravima i pravnoj državi daleko odmakla, ostale
su po ovim pitanjima napravile korak unazad. To nije nikakva
jugonostalgija, nego u prilog tome govore sve političke i ekonomske
statistike. Treba otići van Beograda, Zagreba i Sarajeva i vidjeti
kako sada izgledaju gradovi, nekadašnji industrijski giganti poput
Siska, Zenice, Vranja.... U tim mjestima posebno vidite te korake
unazad, a pogotovo ako se usporedimo sa Češkom, Poljskom,
Slovačkom...
Filip Švarm
Ovaj tekst nastao je u okviru projekta "Sto godina Jugoslavije" koji
je podržalo Ministarstvo kulture i informisanja Republike Srbije
preko konkursa za projektno sufinansiranje medijskih sadržaja od
javnog značaja. |
