|
Za nešto manje od mjesec i pol navršit će se sto godina od jednog od
najvažnijih datuma u povijesti naroda s južnoslavenskih odnosno
zapadnobalkanskih prostora, koji je utjecao na njihove sudbine u 20.
stoljeću i odredio im put razvoja. Riječ je, dakle, o stotoj
godišnjici osnivanja (1. prosinca 1918.) zajedničke države južnih
Slavena – Srba, Hrvata i Slovenaca, od 1945. i Crnogoraca, Bošnjaka
i Makedonaca (uz pripadajuće “narodnosti” – Albance, Mađare,
Talijane i druge). Tada je stvorena Jugoslavija, zemlja nade i
(pre)velikih očekivanja, koja je, kao i svaka takva zajednička
tvorevina više nacija i naroda, svakom od svojih segmenata donijela
određene benefite i povlastice (očuvala ih u teškim i kompliciranim
trenucima povijesti) ali, kako to biva, za sobom je povukla i niz
nepravdi i osjećaja “da su bolje prošli oni drugi” te iznevjerenih
očekivanja. Zanimljivo je da je takav osjećaj dominantan kod svih te
sada mnogi narodi koji su tvorili tu zajednicu žele svoje narode
predstaviti kao žrtve onih drugih, koji su od nje pak imali koristi.
No, je li baš moguće da svi mogu biti žrtve, a istodobno i
“krvnici”?
Naposljetku možemo reći da je Jugoslavija ispunila svoju povijesnu
misiju te sada svaki od njenih naroda traži i gradi sreću sam.
Jugoslaviju možemo smatrati prolaznim periodom u životu neke nacije
te okvirom u kojem se svaki od naroda (ne)ugodno smjestio u
očekivanju boljih vremena. Jugoslavija je odradila svoje i nestala s
političke scene. No, ipak mnogi u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji
smatraju da je 20. stoljeće zbog Jugoslavije za njih izgubljeno.
Kako kaže srbijanski ministar vanjskih poslova Ivica Dačić – “20.
stoljeće izgubljeno je za Srbiju i srpski narod”, a i neki krugovi u
Hrvatskoj, zbog Jugoslavije, za isti period tvrde da je uzaludan u
povijesti Hrvata. Također, danas i u Sloveniji razmatraju “što smo
sve izgubili ujedinjenjem”. No, koliko su svi u tome pošteni prema
sebi i drugima te koliko svi na tu situaciji oko Jugoslavije gledaju
samo iz perspektive današnjeg vremena – njezina ružnog i krvavog
raspada i rata, zanemarujući tadašnji (govorimo o vremenu
1917.-1918) politički, povijesni i društveni kontekst, odnosno
međunarodnu i unutarnju konstelaciju snaga?
– Suočeni smo s problemom da danas mnogi ljudi modificiraju vlastite
biografije te svoje živote od 50, 60 ili više godina žele svesti na
zadnjih 15-20 ili manje godina, pa kad već mijenjaju vlastite
životopise kojih se srame zbog današnjeg karijerizma, frustracije i
kompleksa, onda si tim svojim rekonstruiranim i lažnim biografijama
na isti način žele prilagoditi i podrediti nacionalnu povijest radi
umirenja vlastite loše savjesti – kaže nam profesor s Odsjeka za
povijest zagrebačkog Filozofskog fakulteta Tvrtko Jakovina.
– Problem današnjeg pristupa zajedničkoj povijesti i jest u tome da
se želi iz današnje prilagođene političko-ideološke perspektive
tumačiti sve ono što se događalo prije samog ujedinjenja – kaže nam
slovenski povjesničar Aleš Gabrič, predsjednik Slovenske matice.
No, što je donijelo ujedinjenje ovdašnjih naroda u državu koja je
nikla iz pakla Velikog rata 1918. godine i bila stvorena na
krhotinama poražene Austro-Ugarske Monarhije i Kraljevine Srbije
koja je pak očekivala (teritorijalnu) nagradu za svoje savezništvo u
pobjedničkoj Antanti? I danas, gotovo 30 godina od kada je nestala
(podsjetimo da je tzv. prva Jugoslavija trajala niti 23 godine,
dakle manje nego što je prošlo vremena otkad je ta država tek
mislena imenica), ona još opterećuje, živi i oko nje se natežemo i
svađamo kao da je nestala jučer. To pokazuje da nas još uvijek
žulja, tišti, određuje, da nismo načisto što s tim dijelom prošlosti
te je očito da mnogi nekadašnji njeni pripadnici imaju nečistu
savjest i prema njoj i sebi u njoj. Nastojimo dokazati nešto što
nije bilo, uvjeriti se da su stvari bile drugačije nego kakve su
bile te da nam se nije dogodilo onako kako se zapravo dogodilo.
(Banalni primjer je izjava predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović o
jogurtu ili prijavljivanju “udbi” tjedne količine kruha, pri čemu
nije objasnila, recimo, kako je onda ona u tako represivnoj i
oskudnoj situaciji mogla otići na školovanje u SAD i tko joj je u
takvoj situaciji to odobrio). Je li Jugoslavija bila zadata i je li
se mogla izbjeći?
– Možda će moj odgovor djelovati historiografski doktrinarno, ali
sve što se dogodilo u povijesti moralo se dogoditi, jer da nije, ne
bi se dogodilo. A sad da razgovaramo o tome što bi bilo da je bilo
nema smisla. Jugoslavija je nastala jer je bila jedna velika
prosvjetiteljska ideja, jedan logičan historijski i kulturni izbor
koji je išao za tim da narodi, mali i potlačeni, a bliski kulturno i
jezično, žive zajedno. U tom smislu ona je bila, kako je kazala
Olivera Milosavljević, rezultat racionalno izgrađene povijesne
svijesti – kaže nam srbijanski povjesničar Milivoj Bešlin, profesor
na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u
Beogradu.
I tako, od Vardara pa do Triglava, kako se nekada tepalo toj
tvorevini, još muku muče s Jugoslavijom. Sve je puno kontroverzija,
naknadne pameti i, što je najpogubnije, neprihvaćanja tadašnjih
realija koje su do nje dovele, uz novi narativ koji je na vrlo
tankim i uglavnom neznanstvenim nogama, politiziran i pravovjeran,
sukladan današnjem ideološkom i etničkom trenutku, koji će možda
opet biti podložan mijenama kako se politička situacija bude
mijenjala, kao u Orwellovu ministarstvu istine. Kako na osnivanje
zajedničke države danas gledaju u nekim njezinim glavnim
sastavnicama?
Podsjetimo da je južnoslavenska ideja ujedinjenja nikla sredinom 19.
stoljeća u krilu tadašnje hrvatske građanske kulturne i političke
inteligencije, kao projekt koji je zamišljao da Hrvatsku izvuče iz
nepovoljnog i drugorazrednog položaja koji je zauzimala u Monarhiji
(bila je razdrobljena između Austrije i Mađarske, izložena
nacionalnom otuđenju te germanizaciji i mađarizaciji, bez utjecaja
na vlastitu nacionalnu sudbinu, bez jakih predstavnika u centrima
odlučivanja Beču i Budimpešti), smatrajući da bi u južnoslavenskom
zajedništvu lakše ostvarila svoje nacionalne interese i perspektivu.
Upravo stoga se nacionalni preporod u Hrvata zvao “ilirskim”, a tek
kasnije hrvatskim, kako bi se oko tog imena nekadašnjih
starosjedilaca ovih prostora okupili i Slovenci i Srbi iz Srbije,
jer su ovdašnji Srbi bili značajnim dijelom hrvatskog nacionalnog
preporoda. Dakle, gdje smo danas s tim?
– U Srbiji se prešućuje ta velika godišnjica. Izuzmemo li nekoliko
liberalnijih tjednika koji povremeno napišu nešto o tome, ali njihov
domet je minimalan, intelektualna i politička elita Srbije ne želi
se sjećati toga najvećeg historijskog dometa u moderno doba – kaže
Bešlin.
– Zanimljivo je – nastavlja on – da se Srbija ove godine ne sjeća ni
revolucije 1848., ni Berlinskog kongresa 1878. kada je dobila
međunarodno priznanje, ni 1948. kada je izboreno pravo na vlastiti
put razvoja. Srbija će ove godine obilježiti samo pripajanje
Vojvodine 1918., jer je to jedini ratni dobitak koji je do danas
zadržala.
Tvrtko Jakovina kaže kako mi u Hrvatskoj nemamo velike skupove koji
bi rekli što se i zašto tada događalo, nego iz današnje perspektive
bajamo i pokušavamo reći da smo mogli bolje proći, bez konkretnog
odgovora je li to stvarno tako i je li to uopće bilo izvedivo, osim
po onoj “bilo bi nam bolje da smo tada odmah bili neovisni, a ne sa
smo prolazili kalvariju dviju Jugoslavija”.
– Da, možda bi i bilo bolje, ali je li to bilo moguće!? Taj se
aspekt tadašnjih okolnosti koje su vladale zanemaruje – kaže
Jakovina i dodaje: – Čisto sumnjam, jer tadašnji politički događaji
nisu predmnijevali ništa bolje ili manje loše od onoga što se
dogodilo. Mi svemu prilazimo ili s odbacivanjem ili šutnjom, a
najgore je od svega da se svakog onoga tko pokušava racionalizirati
stvari, staviti ih u kontekst i objasniti što se tada dogodilo i da
je Jugoslavija možda bila loš odabir, ali u tom trenutku najmanje
loš, proglašava antihrvatom, sumnjivim Hrvatom i, naravno posve
neutemeljeno, obnoviteljem Jugoslavije ili čega već. I to se radi
otprilike na isti način kao kada vas proglašavaju neprijateljem
Hrvatske i svega hrvatskog jer prihvaćate i ne naričete nad tim da
je gol hrvatske reprezentacije opravdano poništen zbog evidentnog
ofsajda koji su snimile stotine kamera.
Jakovina smatra da nemamo hrabrosti reći ono što je bilo – da su se
Hrvati i Hrvatska u vrijeme raspadajuće Monarhije i gubitka rata
našli u katastrofalnoj situaciji koja nije mirisala na dobro i nije
donosila neku blistavu budućnost.
– Naša tadašnja perspektiva donosila je sličan ishod kakav je
iskusila Mađarska, koja je ostala bez više od trećine svojih
teritorija. Hajmo onda vidjeti je li nam ujedinjenje donijelo neku
korist – kaže Jakovina. – Ukratko, Hrvatska se smatrala dijelom
poražene države s čijim teritorijem i bogatstvom pobjednici mogu
raspolagati. Postojao je Londonski dogovor kojim je Italiji obećana
austrijska odnosno hrvatska jadranska obala, a s druge strane i
Srbija je smatrala da se mora i može naplatiti, također na račun
hrvatskih etničkih i povijesnih područja. Hrvatska u tom trenutku
nije imala ni vojsku ni političku i diplomatsku infrastrukturu niti
zaleđe neke pobjedničke velesile koja bi na bilo koji način to mogla
spriječiti ili na to utjecati. Hrvatska pozicija nije ni najmanje
ukazivala na to da postoji ikakva mogućnost da ona izađe iz
Austro-Ugarske kao samostalna država u svojim etničkim i povijesnim
okvirima, a ništa nije ni potvrđivalo da bi Država SHS mogla
zaživjeti. U samoj Hrvatskoj kao relevantna politička snaga i opcija
nije, nažalost, postojala ona koja bi mogla iznijeti i ostvariti
neokrznutu hrvatsku državu. Najjača i najprihvatljivija u narodu
opcija bila je ona koju je predvodio Jugoslavenski odbor. Ovdje
treba reći – nastavlja Jakovina – da ni u okviru ideja o ostanku
unutar Monarhije nije postojala opcija koja bi podrazumijevala
neovisnost odnosno autonomiju Hrvatske, već se oslanjala na
južnoslavensku autonomiju koja je obuhvaćala Hrvate, Slovence i Srbe
unutar Monarhije, pa i njeno povezivanje s ostalim slavenskim
jedinicama – Česima, Slovacima i Poljacima.
U toj novostvorenoj južnoslavenskoj državi, tumači Jakovina,
Hrvatska je uspjela očuvati veći dio svog teritorija (Druga
Jugoslavija je potom pripojila i ostatak – Istru, Rijeku, Zadar i
otoke) i pripadnika koji su svi živjeli u okviru iste države. Drugo,
postala je važan politički čimbenik (podsjetimo da Dalmacija kao
austrijski posjed u Beču nije imala nikakvog ministra ili važnijeg
državnog dužnosnika, a u Jugoslaviji je odmah dala ministra vanjskih
poslova Antu Trumbića). Nadalje, Hrvati su postali drugi narod po
brojnosti te, iako je Hrvatska u Austro-Ugarskoj bila među
najnerazvijenijim i najsiromašnijim područjima, postaje odjednom
poluga razvoja i industrije te najrazvijeniji dio nove države.
Dakle, gledano hladno i racionalno, Hrvatska se uspjela očuvati.
Naime, iako je teško reći što bi bilo kad bi bilo, ali osim
ujedinjenja prijetilo je da se hrvatski teritorij i narod podijele
između Italije i Srbije, te možda i Mađarske, uz teško je
predvidjeti kakvu perspektivu nekog kasnijeg ponovnog sklapanja u
jednu cjelinu.
– Ne vidjeti te notorne stvari pogubno je za bilo kakvu smislenu
raspravu o onome što se tada, 1918. godine, događalo s nama i što
nam se sve moglo dogoditi – ističe Jakovina, spominjući da nije bilo
ni puno vremena za raspravu i dijalog jer je dalmatinski Sabor u
strahu od realizacije Londonskog dogovora Zagrebu otvoreno poručio
da će se Dalmacija sama ujediniti s Kraljevinom Srbijom. – Što bi
bilo u tom slučaju, mislim da ne moram posebno elaborirati – kaže
Jakovina.
– U Srbiji nema puno tvrdnji da je Kraljevina SHS odnosno
Jugoslavija bila antisrpska tvorevina. To je ipak bila država sa
srpskom dominacijom, monarhom, vojskom. Mnogo više ima narativa o
tome da je Titova Jugoslavija bila antisrpska – kaže Bešlin. – Kada
se govori o 1918., u Srbiji je česta teza da su svi drugi
jugoslavenski narodi, a prije svega Hrvati, u Jugoslaviju ušli
neiskreno, da bi se spasili poraza i komadanja teritorija, a da smo
mi Srbi bili lakovjerni i naivni, da smo im vjerovali, a oni su nas
prevarili i rasturili nam zemlju. To je teza koju je najviše
promovirao u svojim knjigama i javnim istupima Dobrica Ćosić.
Također, za drugu Jugoslaviju je postojao narativ o antisrpskom
projektu, jer se Srbija u stvari nikada nije pomirila sa složenim
karakterom te države, s federalnim ustrojstvom, s postojanjem
pokrajina, s priznavanjem crnogorske ili makedonske državne i
nacionalne posebnosti.
Bešlin kaže da se na pitanje o tome je li Jugoslavija bila greška
mora odgovarati iz perspektive onovremenih aktera. Ali i s njihove
točke gledišta, i iz današnje perspektive, jugoslavensko ujedinjenje
nije bilo povijesna greška. Naprotiv, smatra Bešlin, to je bio
najveći domet južnoslavenskih elita. Bila je to velika ideja koja je
nadvisila one koji su je realizirali u praksi.
– Srbija je – nastavlja Bešlin – promatramo li iz pozicije i
tadašnjih i današnjih nacionalista, dobila ono čemu je težila:
okupljanje svih Srba u jedan državnopravni okvir. Dakle, ideja o
svesrpskom ujedinjenju kao temeljna ideja svih srpskih političkih i
intelektualnih elita tokom 19. stoljeća tada je realizirana.
Također, iz perspektive Srbije 19. i početka 20. stoljeća, ona nije
bila velika država, a Jugoslavija je u odnosu na predratnu Srbiju
bila velika država te garancija njezina opstanka. To su mjerila 19.
stoljeća: Srbija je sebi pripojila Vojvodinu i Crnu Goru, a dodamo
li zauzimanje Kosova, Sandžaka i Makedonije u balkanskim ratovima
1913., pa i ulazak u Kraljevinu SHS Države Slovenaca, Hrvata i Srba,
radi se o ogromnom proširenju. To teško možete u bilo kojim
tumačenjima, čak i po aršinima nacionalista, koji sve mjere
teritorijalnim opsegom, smatrati porazom, a oni opet tako to
predstavljaju – kaže Bešlin.
U Srbiji je danas aktualna teza da je trebala uzeti “što joj
pripada”, a ne “baktati se” s Hrvatima i Slovencima koje je
ujedinjenje spasilo, a oni su, po tom tumačenju, prvi rušili
Jugoslaviju dok su se Srbi u ime jugoslavenstva odrekli srpstva.
– Postoje u javnosti i u historiografiji neznalice, a ponajviše na
političkoj sceni, koje govore da je Srbija trebala prihvatiti
“ponudu” iz Londonskog ugovora. To su gluposti. Londonski ugovor iz
1915. koji su zemlje Antante postigle s Italijom bio je tajni
dokument. Nitko za njega nije znao dok ga boljševici nisu objavili.
Srbiji ne samo da nitko ništa nije nudio ili s njom pregovarao nego
je bilo jasno i tada da se ni jedna ekskluzivna velikodržavna ideja
balkanskih naroda ne može i ne smije dopustiti. Sjetite se samo
reakcija velikih sila kada je Rusija 1877. pokušala stvoriti veliku
Bugarsku. Tako da je suditi Pašiću ili regentu Aleksandru zbog toga
što nisu stvorili veliku Srbiju nego Jugoslaviju, besmisleno. Ali u
javnosti Srbije je dosta i takvih glasova – ističe Bešlin.
Aleš Gabrič kaže kako se zadnjih nekoliko godina stanje u Sloveniji
u vezi s Jugoslavijom “smirilo” te da se udio povijesti u dnevnoj
politici znato smanjio, i napominje da su zadnji izbori prošli bez
ikakvih “povijesnih reminiscencija” koje su ranijih godina ponekad
bile i u prvom planu.
– Prijašnjih godina Slovenija je bila podijeljena u raspravama o
“dostignućima” ujedinjenja. No, danas nema puno rasprava o tome da
je 1918. bila godina velikih nadanja. Mnoga se nisu ostvarila, ali
za Slovence treba reći da je njihovo ime prvi put ravnopravno bilo
spomenuto kao državotvorno u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Do
tada to nije bio slučaj – kaže Gabrič. – Slovenci su dobili
ljubljansko sveučilište, obrazovanje na svom jeziku, kazalište i
druge kulturne institucije, a mogućnost da tada, 1918. godine,
ostvare svoju neovisnost u punom okviru svog nacionalnog prostora
praktički nije postojala.
Gabrič napominje kako je “pola” Slovenije pripalo Italiji, ali da su
svjesni kako su to vratili upravo zahvaljujući snazi i međunarodnom
značaju Jugoslavije kao velike države koja je stajala iza tih
opravdanih slovenskih zahtjeva.
– Slovenija je dobila natrag svoj teritorij i zbog značaja
Jugoslavije, ali i zbog pokreta koji je bio pobjednički u Drugom
svjetskom ratu, a potom je to dodatno potvrđeno Osimskim
sporazumima, koje i mi i Hrvatska možemo zahvaliti tadašnjem
međunarodnom položaju Jugoslavije. To je nesporno tako. Slovenija je
u tome imala jako zaleđe zajedničke države koja je imala svoju
težinu u tadašnjim odnosima u svijetu, koju možda tadašnja
samostalna Slovenija ne bi imala – kaže Gabrič te napominje da on ne
negira sve one loše strane koje je imala Jugoslavija, odnosno njeni
režimi.
I Tvrtko Jakovina kaže kako ne negira ni represiju ni zatvore ni
političko nasilje koja je vladalo, ali nitko nije te 1918. godine
mislio u što će se ujedinjenje izroditi. – Oni koji na Jugoslaviju
gledaju samo odbacivački, premda sebe ubrajaju u nacionaliste i
najbolje Hrvate, zapravo na Hrvate gledaju vrlo podcjenjivački, kao
jadne, nemušte, čak i robove Srba! Hrvati su bili politički čimbenik
u toj državi, i to prvi put u svojoj modernoj povijesti. Davali su
ministre, bili u vladama, imali najjaču oporbenu stranku te bili
sposobni i spretni izboriti se za Banovinu Hrvatsku, za koju se iz
ondašnje perspektive govorilo da je vrlo povoljna. Toliko
samoponištavanje, samoobezvređivanje teško je razumljivo. Ispada kao
da su nas okupirali. A budimo pošteni i prije svega zreli: Hrvatska
nije bila okupirana. Ta ideja se nije razvijala onako kako je bila
zamišljena, ali Hrvati u nju nisu ni natjerani, ni su silom uvedeni,
niti su u njoj bili podređeni, pogotovo kada govorimo o Drugoj
Jugoslaviji. To je 1918. godine bila prevladavajuća politička opcija
prihvaćena u velikoj većini stanovništva. Hrvati su svjesno ušli u
Jugoslaviju, za koju se onda još nije moglo znati kakva će biti. Te
1918., kad vam je visilo nad glavom da budete raskomadani, da vas
podijele i pojedu, kako onda u takvoj situaciji to osporavati, a
drugu perspektivu i soluciju nemate? – pita se Jakovina. – Time što
ovako pristupamo uopće ne znači da bilo kakvim komplimentom na račun
Jugoslavije želimo njezino obnavljanje, osporavamo hrvatsku
neovisnost ili negiramo sve loše stvari koje je Jugoslavija u sebi
nosila.
Gabrič pak navodi da, iako se sada mnogi žale i u Jugoslaviji vide
samo lošu stranu ujedinjenja, na nju treba ipak gledati tek kao na
jedan period naših povijesti:
– Stvorila se jedna jaka južnoslavenska država, koja je u onim
okolnostima, za svakog od svojih pripadnika, nudila određenu zaštitu
i realizaciju nekih očekivanja. Srbi danas tvrde da im ona nije
trebala, ali tada su dobili izlaz na more, što nisu ostvarili u oba
balkanska rata, a to im je bio cilj. Hrvati su također ostali na
okupu i etnički i teritorijalno te su kao i Slovenci prvi put bili
politički čimbenici, pogotovo u SFRJ, kada su i stvoreni
državnopravni, društveni i drugi uvjeti da ostvare vlastite
neovisnosti.
Gabrič također ističe kako neki u Sloveniji rado spominju da se
“ostatak Jugoslavije gradio na slovenskim leđima”, ističući svoju
razvijenost u odnosu na druge, ali kaže kako onda treba sagledati
stvari u cjelini te reći kako su slovenski proizvodi plasirani i
prodavani po drugim krajevima Jugoslavije te da su Slovenci, kako
god, ipak imali najveću kupovnu moć.
Jakovina smatra da smo ispolitizirali 20 stoljeće. Naša ideja danas
je da se Hrvate stavi u oporbu Srbima, kao i samoj ideji koja je
nastala od Hrvata i Hrvatima jako puno pomogla da možda ne nestanu s
tadašnje političke scene ili prestanu biti čimbenik političkih i
društvenih zbivanja.
– Upravo suprotno, oni su baš tada to i postali. Sve to zanemariti
radi rehabilitacije nekoliko crnih godina postojanja nesretne NDH i
na njoj graditi neki povijesno-državni identitet političko je
samoubojstvo i put u samodestrukciju. No prepuštanjem drugima da
govore o tom periodu Jugoslavije i u naše ime mi sebe svjesno
stavljamo u podređeni položaj, dopuštajući drugima da donose svoje
“istine” o tom periodu koristeći našu šutnju ili odbacivanje,
umjesto da raspravljamo o svim dobrim i lošim stranama ujedinjenja –
kaže Jakovina. Gabrič zaključuje da Srbi, Hrvati i Slovenci možda
nikada neće naći zajednički stav prema Jugoslaviji, ali da moraju
pokazati razumijevanje jedni za druge, a ne samo vikati kako su
“drugi” prošli bolje. |
