|
- Koliko stoji tvrdnja da je ova, 2018., godina važnog jubileja -
sto godina od nastanka Jugoslavije, bez obzira na to što te države
više nema?
Jugoslavija je kao država postojala od 1918. do 1992. i tokom svoje
historije prolazila je kroz različite forme, a to što je nestala sa
historijske scene ne znači se ne treba sjećati njenog početka. Da bi
se razumio osnovni historijski smisao postojanja Jugoslavije,
neophodno je gledati na njeno postojanje u cjelini, a ne davati
ocjene samo na temelju tragedija koje su pratile njen nestanak.
Jugoslavenska džava je nastala prije stotinu godinu, na koncu Prvog
svjetskog rata i to je historijska činjenica o kojoj mi možemo imati
različito mišljenje, ali se to ne može izbrisati iz povijesti. Je li
to jubilej? Pa, naravno da jeste, ali to ne znači da se u jubilarnoj
godini ne treba kritički osvrtati na taj važan događaj. Lažno je
uvjerenje da se obilježavanjem godišnjica nešto mora svečano
slaviti, ali je kritičko sagledavanje historije Jugoslavije danas je
potrebnije nego ikad.
- Shvata li se, pa i na Balkanu, važnost tog jubileja? U kojim
sredinama više, u kojim manje? Da li Vas neke sredine u tom smislu
iznenađuju?
Činjenica da je Jugoslavija nestala određuje i naš savremeni odnos
prema datumu njenog nastanka. U doba socijalizma, kada se
obilježavao 29. novembar, nije bilo nikakvih javnih manifestacija
povodom 1. decembra, pa, naravno, ne treba ih očekivati niti danas.
No, u to doba su organizirani naučni skupovi, objavljivane naučne
knjige, zbirke dokumenata i zbornici radova. Danas je malo
drugačije, ali se opet ne može izbjeći činjenica da je 1. decembra
stvorena jugoslavenska država i da je ta država, uz određene
promjene svoga karaktera, postojala duže od sedam decenija.
Na Balkanu se, koliko ja znam, nigdje neće održati neki veliki
naučni skup tim povodom. U gotovo svim postjugoslavenskim zemljama,
kada je u pitanju gledanje na stvaranje Jugoslavije, stvari se
postavljaju u posve drugačiji kontekst. Tako se, na primjer, u Puli
organizira manifestacija pod naslovom „1918. – 2018.: stoljeće od
raspada Monarhije“, kako se čak ne bi uopće spomenula riječ
Jugoslavija. Slično je bilo i u Zagrebu, gdje je održan skup
historičara iz Hrvatske i Slovenije, ali se on više fokusirao ne na
stvaranje Jugoslavije nego opet na raspad Monarhije, a cilj je opet
bio izbjeći razgovor o stvaranju Jugoslavije, kao da je u pitanju
neka kuga. U Beogradu je grupa aktivnih historičara okupljenih oko
Centra za jugoslovenske studije, tokom gotovo čitave 2018.
organizirala tribine u Domu omladine o raznim temama iz
jugoslavenske historije, ali se ni oni nisu fokusirali samo na
stvaranje Jugoslavije. Osim toga, u Beogradu se priprema i naučni
skup u organizaciji SANU, ali je on isuviše etnocentrički postavljen
i ne znamo da li će saopćenja na tom skupu biti u skladu sa onim što
je stvaranje Jugoslavije 1918. doista značilo. U Sarajevu je ljetos
Udruženje za modernu historiju, u okviru „History Festa“,
organiziralo jedan panel o godišnjici stvaranja Jugoslavije. Dio je
to međunarodnog projekta koji se realizira na Univerzitetu Humbold
pod naslovom Das Jubiliäumsjahr 2018 in der historischen und
gesellschaftlichen Debatte. Dakle, doista je 2018. jubilarna. Šteta
što se neće nigdje održati jedan veliki naučni skup historičara iz
svih postjugoslavenskih zemalja tim povodom. Mi smo, pripremajući
jednu konferenciju u Sarajevu 2014. o početku Prvog svjetskog rata
imali ideju da okupimo historičare iz svih postjugoslavenskih
zemalja 2014. u Sarajevu, a da 2018. zajednički organiziramo
konferenciju o stvaranju Jugoslavije u Beogradu i da iz različitih
perspektiva i sa različitih pozicija diskutiramo o temama iz naše
zajedničke povijesti. Ali, 2014. smo to samo djelimično postigli, a
nisam primijetio da je bilo nekih pokušaja da se zajednički napravi
jedna konferencija 2018. godine. Mislim da je to šteta. Zajednički,
međutim, neki historičari pokušavaju raditi izvan oficijelnih
naučnih institucija. Tako se, na primjer, u okviru jednog projekta
Ko je prvi počeo, kojeg uz blisku saradnju s forum ZFD Srbija,
realizira udruženje Krokodil u Beogradu, okupila jedna grupa
historičara iz svih postjugoslavenskih zemalja, koja je ove godine
imala dvije konferencije i jednu ljetnu školu sa doktorantima i
magistrantima posvećene stogodišnjici stvaranja Jugoslavije i
različitim interpretacijama tog događaja u historiografiji i
udžbenicima historije u postjugoslavenskim zemljama. I to bi bilo
sve!
- U čemu se, možda, najviše griješi kada se zauzima stav spram tih
godišnjica? Koliko se , dakle, vodi računa o okolnostima pod kojima
je nastala ta država?
Svaki razgovor o Jugoslaviji, pa tako i priča o njenom stvaranju,
predstavlja se kao pokušaj obnove Jugoslavije, koja se nameće kao
bauk koji ponovo prijeti da nas proguta, a zapravo je ona kao država
prošlost. Ali ta prošlost nije izbrisana. Jedna grupa historičara iz
postjugoslavenskih zemalja je nekoliko godina, u okviru jednog
projekta na Univerzitetu Humbold, radila na projektu o različitim
reprezentacijama Jugoslavije. Čitavim projektom je rukovodio
profesor Hannes Grandits i na kraju je zaključak bio da, bez obzira
što je Jugoslavija nestala, mnoge stvari u kulturi, kuhinji, muzici
i tako dalje su preživjele, s napomenom da su ponekad samo drugačije
nazvane. Slično je bilo i sa projektom koji se realizirao u okviru
Helsinškog odbora za ljudska prava u Beogradu, čiji je rezultat
knjiga Jugoslavija u historijskoj perspektivi i jako dobar internet
portal.
- Šta je bilo odlučujuće za njen nastanak? Koliko su se, u proteklih
sto godina, mijenjala objašnjenja za taj nastanak? Da li je bilo
toga u zvaničnim historiografijama?
Historiografije su prolazile kroz različite faze, ali još uvijek
postoje barem dvije struje kada je u pitanju interpretacija
stvaranja Jugoslavije: po jednima, to je dan kada je ostvaren
stoljetni san o ujedinjenju jugoslavenskih naroda, a po drugima to
je najcrnji dan u historiji. Prvih je danas sve manje u javnom
prostoru (pa i u nauci), a ovi drugi su sve agresivniji. Važno je
razumjeti kontekst kraja Prvog svjetskog rata u kojem je došlo do
rušenja do tada moćnih carstava, ali stvaranje Jugoslavije ne bi
bilo moguće da nije postojala unutarnja dinamika među narodima koji
su ušli u Jugoslaviju i određena saradnja političkih elita koje su
na tome radile. Zabluda je da je do stvaranja Jugoslavija došlo
isključivo voljom velikih sila, te da je riječ o vještačkoj
tvorevini. Bez obzira na sve vanjske podsticaje, stvaranje
Jugoslavije 1918. je ipak rezultat dugogodišnje saradnje, kulturne
bliskosti, ali i interesa naroda koji su je stvorili. Kada je
sredinom 1917. dr Anton Korošec došao u Sarajevo da lobira za
jugoslavensko ujedinjenje susreo se i sa reis-ul-ulemom Džemaludinom
ef. Čauševićem, koji se izjasnio u prilog stvaranja južnoslavenske
države izajvivši: „Radite šta znate, ja ću pomoći svaki rad koji
našem narodu donosi slobodu. Dosta mi je naše, turske i njemačke
vlade.“
Današnje historiografije, koje su najvećim dijelom politizirane, su
također podijeljene u ocjenama. Ako bismo prihvatili mišljenje da
postoje zvanične historiografije (mada ja ne volim taj pojam), a
mnogi pod time podrazumijevaju ono što se radi u okvirima državnih
naučnih instituta, univerziteta i akademija nauka, onda bismo mogli
reći da se svi odriču Jugoslavije. Na sreću, postoje razna udruženja
dovoljno slobodnih i hrabrih historičara da historijskim činjenicama
gledaju u oči i da ne dopuštaju falsificiranje činjenica kada je u
pitanju historija Jugoslavije.
- Šta su bitne činjenice?
Činjenice su neumoljive: predstavnici Jugoslovenskog odbora, koga su
činili politički predstavnici iz Hrvatske, Slovenije i Bosne i
Hercegovine, te Vlada Srbije su tokom Prvog svjetskog rata,
pozivajući se i oslanjajući se na ranije političke i kulturne veze,
pregovarali o stvaranju zajedničke države. Nakon niza mukotrpnih
pregovora, došlo je 1. decembra 1918. do zvaničnog stvaranje
jugoslavenske države. Treba imati u vidu činjenicu da je tada srpska
vojska bila na strani vojnih pobjednika u ratu, ali i to da je bilo
određenog nezadovoljstva, posebno u Hrvatskoj, načinom ujedinjenja i
uređenjem nove države. Došlo je čak do određenih, doduše
kratkotrajnih, nemira u Zagrebu, a u Crnoj Gori do snažnijeg
oružanog otpora koji je trajao nekoliko godina, o čemu se u
historiografiji jako puno pisalo (a profesor Šerbo Rastoder je čak
objavio četiri velike knjige dokumenata o tome), ali to kod nas,
posebno u BiH, nije toliko poznato na javnoj sceni.
- Spadate li među one koji korijene ove države nalaze još na
Berlinskom kongresu 1878. godine? Slažete li se s mišljenjima da je
Berlinski kongres izrodio i ratove od '92. do 95. godine?
Korijeni jugoslavenske države su mnogo dublji od Berlinskog
kongresa, ali je taj kongres važan u historiji Evrope zbog
prihvaćenog koncepta stvaranja monoetničkih država, što je otvorilo
prostor da novostvorene države, koje nisu bile etnički čiste,
posegnu za strategijom etničkog čišćenja radi stvaranja nacionalno
čistih država. U ratovima 1990-ih mi smo najbolje osjetili šta znači
etničko čišćenje.
- Šta su, dakle, posljedice Kongresa danas, ako mislite da ove
postoje, naravno?
Neposredne posljedice Kongresa su priznanje državne nezavisnosti
Srbije i Crne Gore, a Habsburška Monarhija je ušla u Bosnu i
Hercegovinu i potisnula Osmansko Carstvo sa velikog dijela Balkana.
U Balkanskim ratovima 1912. i 1913. Srbija, Crna Gora, Bugarska i
Grčka su faktički izbacile Osmanlije sa ostatka Balkana. Razaranje
multietničkog Osmanskog Carstva, te širenje Habsburške Monarhije na
jug, uz prihvaćeni princip za stvaranje nacionalnih država, ojačalo
je balkanske nacionalizme i balkanske narode odvelo u
nacionalističko ludilo. To je došlo glave Habsburškoj Monarhiji na
koncu Prvog svjetskog rata, a na jednom dijelu tih ruševina izrasla
je jugoslavenska država 1918. godine.
- Koliko su strane sile o njoj odlučivale u najbitnijem, ali i
'petljale' se, sve do danas?
Na Balkanu su se oduvijek prelamali interesi velikih sila koje su
sebi uzimale za pravo da odlučuju o sudbinama malih naroda, ne zbog
tih malih naroda nego zbog svojih interesa. Od početka one su imale
utjecaja i na Jugoslaviju.
- Kroz nazive koje je mijenjala, i dobijala, moglo bi se, vjerujem,
najviše reći o životu Jugoslavije? Koliko
su ti nazivi bili odgovarajući, a koliko su bili samo 'vizija'?
Nazivi ne moraju uvijek biti u skladu sa suštinom. Jugoslavenska
država se u početku nazivala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a
od 1930. to je Kraljevina Jugoslavija. Kako je to nedavno zaključio
jedan francuski naučnik, Xavier Bougarel, ta je država bila nešto
između imperije i nacionalne države: Na jugu (Makedonija i Kosovo)
provodila se asimilacija, odnosno politika nacionalne
homogenizacije, slično kao u drugim nacionalnim državama Zapadne i
Srednje Evrope, dok je u dijelovima koji su do tada bili dio
Habsburške monarhije ostavljen prostor za afirmaciju nacionalnih
identiteta, a ne nacionalnu asimilaciju, što je nastavak praksi iz
doba Monarhije. Osim muslimana, koji su i sami u to doba više
insistirali na očuvanja svog vjerskog identiteta, na ovim prostorima
su se slobodno afirmirali srpski, hrvatski i slovenački nacionalni
identitet. Od 1930. promovirano je jugoslavenstvo kao nacionalni
identitet, ali to u razdoblju između dva svjetska rata nije polučilo
velike rezultate i tu je paradoks jugoslavenske političke historije
međuratnog razdoblja: umjesto jugoslavenske nacije konsolidirani su
nacionalni identiteti Srba, Hrvata i Slovenaca. Poslije Drugog
svjetskog rata stvari su se pomjerile u pravcu afirmacije i
muslimanskog, makedonskog i crnogorskog nacionlanog identiteta u
okvirima Jugoslavije. Kao nacionalni identitet jugoslavenstvo nije
nikada zaživjelo, ali je jugoslavenstvo kao osjećaj pripadnosti
jednoj državnoj zajednici bilo itekako prisutno, a međunacionalna
saradnja (u politici, ali i u svakodnevnom životu, na radnom mjestu
i u stambenim kvartovima) bila je na visokom nivou sve do konca
1980-ih godina. Nije to sve bila laž, kako se danas pokušava
predstaviti, i nije se ta solidarnost održavala samo pod političkim
pritiskom, kako bi neki danas to željeli predstaviti.
- Nabrojte smrtne 'bolesti, iz kojih se država izvlačila uspješno,
dok nije došao kraj?
Nije Jugoslavija bila vječiti bolesnik. Zapravo, kao država, ona je
trajala otprilike kao jedan ljudski život i u tom smislu kao da je
prošla kroz sve faze kroz koje prolazi čovjek: preležala je
uobičajene dječije bolesti, stasala sredinom 20. stoljeća, bila
snažna u zreloj dobi, ali ju je snaga izdala pod starost i na kraju
je pokleknula, ne toliko zbog starosti koliko zbog toga što su je
drugi gurnuli na rub ponora u koji se survala. Bilo je u njoj snage
da još živi. Vjerujem da su u pravu oni koji kažu da se narodi koji
su dugo živjeli skupa u Jugoslaviji, bez obzira na sličnosti u
kulturi i zajedničke interese, nisu u cijelosti razumjeli. Ali nisu
u pravu oni koji kažu da je to nerazumijevanje bilo apsolutno
prisutno i u čitavoj historiji Jugoslavije. Razdoblja sreće nisu
bila mala u Jugoslaviji, ali je očito da ona nisu bila dovoljna da
njene narode održe na okupu.
- Koji dio tog života je, po Vama, bio državotvorno najvažniji, u
kojem dijelu se živjelo najljepše, najlagodnije? Po čemu će, na
nekoj mapi svijeta, Jugoslavija najviše biti zapamćena?
Mi ne znamo kako bi se narodi koji su činili Jugoslaviju razvijali
da nije bilo te države, ali je činjenica da su svi narodi u
Jugoslaviji prošli kroz razdoblja emancipacije, a sve historijske
pokrajine koje su činile dio Jugoslavije, a sada su posve nezavisne
države, prošle su kroz razdoblja modernizacije. Do 1918. sve su to
bile evropske periferije, a Jugoslavija je bila važan faktor
svjetske historije, posebno nakon raskida sa Staljinom 1948. godine.
Sigurno je jugoslavenska vanjska politika nešto što će se još dugo
proučavati kao pozitivan primjer. Ali je i unutarnja modernizacija
društva znatno uznapredovala. Bilo je slabosti, ali je ipak početkom
1970-ih Jugslavija pronašla blagostanje.
- Pojedinci tvrde da je Jugoslavija,
najviše zahvaljujući Titovoj politici, bila i jedna od svjetskih
sila? Kako Vi gledate na 'Titovo doba'? Koje su Titove greške
najveće, a koji su potezi bili najmudriji?
Danas mnogi samo kritiziraju to „Titovo doba“, a mnogi nekritički
hvale. Činjenica je da je u tom razdoblju Jugoslavija prošla kroz
snažno modernizacijsko razdoblje, te da su tada istodobno afirmirani
i jugoslavenska državna ideja, nacionalni ideniteti, društvo ubrzano
grabilo ka industrijalizaciji i modernizaciji, a na
vanjskopolitičkom planu Jugoslavija je stasala u važnog igrača u
svjetskoj politici. Nije Jugoslavija nikada bila velika sila, poput
SAD, Engleske ili Njemačke, ali je bila važan i utjecajan faktor u
svjetskoj politici. Tito je držao Jugoslaviju na okupu otvarajući
prostor i za realizaciju različitih, parcijalnih interesa. U „Titovo
doba“ Muslimani, Makedonci i Crnogorci su završili proces afirmacije
svojih nacionalnih identiteta i stekli jednak status sa već ranije
zaokruženim nacionalnim identitetima Srba, Hrvata i Slovenaca,
Albanci su prošli kroz razdoblje emancipacije, ostale nacionalne
manjine su se također afirmirale. Zapravo, mada to danas djeluje
gotovo bogohulno, mislim da je Titova nacionalna politika najbolji i
najprepoznatljiviji znak njegovoga doba. Uprkos početnim greškama,
posebno prema Muslimanima, ta politika se početkom 1960-ih vratila u
okvire realpolitike, a afirmacija nacionalnih identiteta je otvarala
perspektivu čuvanja i razvoja Jugoslavije. A kada su u pitanju
greške – najlakše je biti general poslije bitke! Ipak, mislim da se
u Titovo doba u Jugoslaviji nije uspjela izgraditi politička kultura
i politički sistem koji bi mogao biti sposoban da izdrži krizne
pritiske iznutra i spolja.
- Neki misle da je 'smrt' Jugoslavije mogla biti izbjegnuta, koji je
to bio događaj, u kojem su 'kola' krenula nizbrdo, nezaustavljivo
nizbrdo? Šta ju je dotuklo?
Nacionalizam je dotukao Jugoslaviju, a međunarodne okolnosti su to
ubrzale. Iako je kriza počela u vrijeme najvećeg uspona Jugoslavije
(dakle krajem 1960-ih i početkom 1970-ih), sve se počelo urušavati
poslije Titove smrti, kada je nacionalizam izbio na površinu i
unutar vladajućih političkih struktura. Tito je sve to držao pod
kontrolom, ali poslije 1980. sve se srušilo. Kriza na Kosovu, koja
je generirala druge nacionalizme, bila je posljednji udarac koji je
Jugoslaviju survao u bezdan.
- Ima li osnova za tvrdnju da je BiH u životu Jugoslavije mogla
bolje/gore proći? Kada je, spram BiH, u jugoslovenskoj zajednici,
napravljena katastrofalna greška? Kako se ova mogla izbjeći? Da li
je?
Bosna i Hercegovina je u Jugoslaviji doživjela najveći
modernizacijski pomak, mada to mnogi danas žele zaboraviti ili čak
negirati. Ali, i tu treba imati u vidu historijski hod: u razdoblju
između dva svjetska rata, Bosna i Hercegovina je bila
marginalizirana u Jugoslaviji i ostala je izvan svih razvojnih
procesa. Od svih gradova, jedino je donekle Banja Luka doživjela
blagi napredak, dok je sve ostalo zaostajalo. Sarajevo je bio
„zaboravljeni grad“, kako je to zapisao Robert Donia. Ali, poslije
Drugog svjetskog rata stvari se mijenjaju, Bosna je razvijala svoju
industriju, kulturu, gradila svoj identitet. Nije ni tada sve išlo
podjednako dobro u svim dijelovima Bosne i Hercegovine: sve do
sredine 1960-ih zapadna Hercegovina je bila marginalizirana, Hrvati
iz tih krajeva su nosili hipoteku ustaštva, zapostavljani u razvoju,
muslimanina nije bio priznat nacionalni status nego su tretirani kao
vjerska zajednica, i slično. Međutim, poslije 1966. otvorene su nove
perspektive, ubrzavan je proces izgradnje bosanskohercegovačkog
političkog identiteta, koji nije negirao zasebne nacionalne
identitete u BiH i nije negirao Jugoslaviju kao državu. Nije se to
odvijalo bez otpora u drugim dijelovima Jugoslavije, ne samo unutar
nacionalističkih krugova nego i unutar vladajućih struktura. Bosna i
Hercegovina je bila izložena raznim pritiscima, a njeno rukovodstvo
je bilo predmet intriga. Mislim da je jedinstveni nastup
bosanskohercegovačke elite u odnosima prema ostalima u Jugoslaviji
bio presudan za stabilnost Bosne i Hercegovine. Kada je to jedinstvo
puklo (a to se moglo nazrijeti već sredinom 1970-ih, ali je postalo
sasvim jasno krajem 1980-ih) – bio je to strašan lom kojemu smo svi
svjedočili.
- Zbog čega bi, da li bi?, današnji stanovnici BiH takođe trebali
razmišljati o ovih 100 godina kao o važnom jubileju? Koliko je odnos
prema poruci, i tekovinama, i duhu Zavnobiha bio poštovan u
Jugoslaviji? Ko je taj duh najviše izdao?
Stvaranje Jugoslavije 1918. nije ugrađeno u kulturu sjećanja niti u
Bosni i Hercegovini niti u drugim postjugoslavenskim zemljama, tako
da ni danas nema nekog posebno razloga da se to javno manifestira
niti obilježava, ali to ne znači da historičari o tome ne trebaju
govoriti i objasniti hod koji smo prošli u proteklom stoljeću. S
druge strane, ima puno razloga da u Bosni i Hercegovini ljudi
razmišljaju o ZAVNOBiH-u, iz prostog razloga što bi formula uređenja
Bosne i Hercegovine koja je tada promovirana mogla biti dobra za
rješavanje krize s kojom se danas suočavamo. Naravno, to je moguće
pod pretpostavkom da svi želimo dalje graditi Bosnu i Hercegovinu
kao zaseban politički i državni identitet. Principi nedjeljivosti
teritorija i ravnopravnosti naroda i građana su pretpostavka života
Bosne i Hercegovine kao države.
- Vrijeme gradi i razgrađuje, donosi nove činjenice, baca novo
svjetlo. Šta je, u tom smislu, Vas najviše iznenadilo u odnosu na
novija historiografska otkrića? Koliko je Jugoslavija danas
zanimljiva za istraživanje? Koja je najveća zabluda, a koja živi?
Jugoslavija je i danas predmet ozbiljnih historiografskih
istraživanja, ali je činjenica, na primjer, da mi na našim
univerzitetima historiju Jugoslavije proučavamo u okviru historije
jugoistočne Evrope (jedino u Srbiji i Crnoj Gori na univerzitetima
još uvijek postoji predmet Istorija Jugoslavije). Uprkos tome, u
historiografijama nastaju kvalitetni radovi o raznim temama
historije Jugoslavije (kultura, svakodnevnica, međunarodni odnosi,
pogledi na Jugoslaviju iz raznih nacionalnih perspektiva...).
Zabluda, koju još uvijek njeguju starije generacije, je da je
Jugoslavija bila idealno društvo, ali je taj državni okvir bio
prihvatljiv za većinu. Kada je nacionalizam nadvladao, a međunarodni
kontekst se promijenio, počeo je otkucavati smrtni sat za
Jugoslaviju.
- Nakon otvaranja arhiva, da li su se promijenile Vaše percepcije
nekih događaja i nekih ličnosti?
Sada su gotovo svi dokumenti dostupni o historiji Jugoslavije
(jedino su arhive Službe državne bezbjednosti samo djelimično na
raspolaganju istraživačima). Sasvim je normalno da novi dokumenti
otvaraju i nove uvide u prošlost, pa i u historiju Jugoslavije.
Nasilja na kraju Drugog svjetskog rata postaju ipak malo jasnija.
- Vi ste jednu od svojih knjiga posvetili Džemalu Bijediću. Mnogi
tvrde da bi se u Jugoslaviji, u BiH, stvari drugačije odvijale da je
Džema ostao živ? Vjerujete li u to da je ubijen? Kome je on mogao
smetati?
Postoje različite verzije pogibije Džemala Bijedića, a široko je
rašireno uvjerenje da je ubijen, s čime se ja ne slažem. Tačno je da
je imao protivnika, ali to ne znači da je zbog toga i ubijen. On je
bio omiljeni i uspješni jugoslavenski premijer. Ne znamo šta bi se
desilo da je ostao živ.
- Kakvu ocjenu dajete bh. političarima u okvirima njihovog
jugoslovenskog djelovanja?
Mnogi su uspijevali objedniti svoj nacionalni identitet, sa svojim
bosanstvom i jugoslavenstvom. Kada je u pitanju razdoblje
socijalističke Jugoslavije, bilo je tu sjajnih političara iz BiH,
koji su jako puno doprinijeli afirmaciji Bosne i Hercegovine, ali i
Jugoslavije. Rekao bih da su do onog trenutka do kada su nastupali
jedinstveno bili odlični.
- Kako gledate na stav Latinke Perović, o kojem govori u svojoj
posljednjoj knjizi, o tome da je pogrešno bilo akcentiranje politike
u Jugoslaviji na srpsko-hrvatske nacionalne odnose?
Jugoslavija nisu samo srpsko-hrvatski nacionalni odnosi, ali su oni
dominirali, posebno u Jugoslaviji između dva svjetska rata. Oni koji
su Jugoslaviju doživljavali samo kroz prizmu srpsko-hrvatskih odnosa
došli su glave toj državi.
- Tvrdi se i danas dai bi sve bilo drugačije da nije bilo Muslimana,
s velikim M? Kako gledate na lutanja oko bošnjaštva? Može li ono
ikada više značiti ono što je značilo u vrijeme kada su se, recimo,
osobe izvan muslimanskog miljea tkao osjećale, i nazivale?
Pitanje je šta je bilo bošnjaštvo u 19. stoljeću. Mislim da to tada
nije bio izraz nacionalnog identiteta nego teritorijalne
pripadnosti, a to što se teritorijalni identitet nije uspio razviti
u nacionalni identitet rezultat je povijesnih procesa koji su se
odvijali u drugom pravcu. Na bošnjaštvo gledam kao na povijesni
proces u kojem su stanovnici Bosne i Hercegovine razvili tri
nacionalna identiteta, te je nominacija Muslimani tokom 1960-ih samo
etapa u tom procesu, jednako kao srpstvo i hrvatstvo koncem 19.
stoljeća. Suprotno od danas često prisutnih teza o tome da je
muslimanstvo bilo podvala, ja mislim da je muslimanstvo iz 1960-ih
omogućilo da se tokom 1990-ih definitivno afirmira bošnjaštvo.
- Molim Vas da prokomentarišete mišljenje da je BiH Jugoslavija u
malom?
To mišljenje su zastupali bosanskohercegovački komunisti, i ono je
bilo sredstvo u odbrani identiteta Bosne i Hercegovine u
Jugoslaviji. Danas, međutim, to ima sasvim drugu poruku, koja će
argumentirati tezu da BiH ne može opstati.
- Vjerujete li u mogućnost da jednom, opet, neka zajednica udruži
prostor bivše Jugoslavije?
Ne vjerujem da je moguće obnoviti Jugoslaviju kao državu, ali
saradnja među postjugoslavenskim državama je nužnost.
- Poznato je da je historija učiteljica života, možemo li mi iz tog
'predmeta' dobiti pozitivnu ocjenu?
Pitanje je ko smo to „mi“. Rekao bih da mnogi pripadnici savremene
vladajuće političke elite trebaju dodatni ispitni rok.
- Kako Vi pamtite Jugoslaviju, Vaši roditelji, Vaše dijete?
Vlastito pamćenje nije dobar saveznik za ocjenu u historijskoj
nauci. Ali, kao čovjek, ja se sjećam svoje mladosti u Jugoslaviji,
sjećam se očevih i djedovih priča o njihovim patnjama kroz koje su
prolazili u Drugom svjetskom ratu kao pripadnici partizanskog
pokreta, a moja djeca sada samo čitaju o tome da je nekada bila
jedna dobra zemlja koja se zvala Jugoslavija, ali na čijem kraju je
njihova sadašnja država, Bosna i Hercegovina, doživjela strašna
razaranja i patnje.
- Jugoslavija je bila kolijevka mnogim važnim ličnostima. Bila bih
vam veoma zahvalna ako biste napravili svoju listu od deset takvih
pojedinaca, čiji značaj ne blijedi ni danas?
To je tačno, ali smo se mi potrudili da je danas teško navesti bilo
koju ličnost koju nismo omalovažili. Ali svakako imamo velike
naučnike, književnike i umjetnike sa impresivnim djelima. |
