|
Draga Tamara i poštovana porodice Krivokapić, poštovani predsjedniče
Republike Crne Gore, gospodine Đukanoviću, poštovaoci djela,
prijatelji i kolege Bore Krivokapića, dame i gospodo,
opraštati se riječima od Bore Krivokapića jednako je delikatno kao
kada bi se od nekog veeelikog slikara trebalo oprostiti -crtežom.
Jer, za Boru riječ ne bijaše samo na početku - on je bio odani
vjernik riječi, i napisane i izgovorene. Postoje ljudi koji bi
vjerovatno umrli od gladi da se u životu nisu odlučili baviti onim
za šta su imali ogroman talenat. Boro je bio jedan od takvih: ne
vjerujem da bi iko ko ga je poznavao mogao Boru zamisliti u nekoj
praktičnoj djelatnosti koja neme veze sa čitanjem, pisanjem,
promišljanjem, razgovorom... Vjerujem da je to svojevremeno
prepoznao i Miroslav Krleža, pa je otuda 1973. godine sebi pripustio
jedino golobradog novinarskog junošu iz Cuca, pored toliko novinara
iz čitavog svijeta čiji su se pokušaji da razgovaraju sa slavnim
piscem završavali na kapiji zagrebačkog Gvozda, na broju 23. Ali,
znao je Krleža koga će od tada godinama redovno primati u svom domu!
Raskošno je to demonstrirao Boro kada je 1980. godine u Zagrebu
objavio knjigu "Treba li spaliti Kiša". Znate, kada se i danas nađu
bezumnici koji pljuju po autoru "Grobnice za Borisa Davidoviča",
velikog pisca skoro da ne treba ni braniti i to zbog toga što je to,
kada je bilo "gusto", osamdesetih godina u Beogradu, sjajno napravio
Boro sa svojim prijateljima.
Nije nimalo slučajno što su najveći pisci, umjetnici i intelektualci
u Bori nalazili svog sugovornika i prijatelja. A ovo mi se čini
zanimljivim i iz razloga što Boro Krivokapić nije bio umjetnik! A
usuđujem se pokušati i objasniti, uz rizik da me neki umjetnici i
pogrešno shvate, zašto nije: e, pa Boro nije mogao biti umjetnik
zbog svoje snažne karakterne potrebe da ljude, procese i pojave -
naziva pravim imenom. I to na način da ga svi razumiju. A sad ću vam
ispričati i ilustraciju za ovu tvrdnju. Prije otprilike godinu dana
u jednom sarajevskom restoranu sam večerao u prijatnom društvu u
kojem je bio i popularni pjevač, divni čovjek, Halid Bešlić. U
jednom trenutku, ne sjećam se više kako, Halid je pomenuo Boru. Ja
sam bio iznenađen, pitao sam Halida:"Zar ti znaš Boru?" A on mi je
rekao, smrtno ozbiljan:"Kako ne znam! Boro Krivokapić je
najpametniji Jugosloven!" Odmah sam nazvao Tamaru i Boru i otada smo
ga često zezali govoreći mu da je "najpametniji Jugosloven".
Ja ne znam je li stvarno Boro bio najpametniji Jugosloven, ali znam
da je bio sjajan Crnogorac. Pjesnik i španski borac Radosav Ljumović
napisao je da je Crna Gora zemlja najvećih krajnosti: nevjerovatnih
individualnih podviga i najgušćeg mraka. Boro Krivokapić je u svom
javnom angažmanu zagovarao najbolje crnogorske tradicije. Nije
slučajno potomak jednog velikog, istaknutog bratstva iz srca Stare
Crne Gore. Pri tom je Boro bio gospodstveni boem starog kova koji se
nije obazirao na malograđanske konvencije; prezirao je ljudsku
pohlepu i premda je bio prijatelj sa moćnim i bogatim ljudima ostao
je proleter čija je porodična imovina, za razliku od prijateljstava,
služila za rasprodaju.
Otkriću vam i jednu tajnu: postoji samo jedna osobina kolektivnog,
crnogorskog, muškog naslijeđa koje se čak ni Boro Krivokapić nije
mogao osloboditi. Radi se beskrajno smiješnom, a uzaludnom trudu
Crnogoraca da sakriju, da kamufliraju, nježnost svojih osjećanja
prema voljenoj ženi. Ni Boro nije bio izuzetak: uživao sam da
posmatram njegovo nespretno nastojanje da izgleda, valjda bi mlađe
generacije rekle - "cool", a da pri tom Tamaru neprestano obasipa
najnježnijom ljubavlju.
Boro Krivokapić je bio uvjereni Jugosloven i antifašista koji je
otvoreno prezirao kleronacionaliste, ksenofobe i šoviniste svih
vrsta. Na samom početku divljačkog nacionalizma koji je srušio
Jugoslaviju i proizveo genocid i najteže zločine protiv čovječnosti,
Boro je zbog ratnohuškačke uloge većine medija napustio novinarstvo.
Nakon što je postalo bjelodano da je izvorna jugoslovenska ideja
mrtva, Boro se aktivno angažovao u pokretu za obnovu crnogorske
nezavisnosti. Svojim iskustvom, znanjem, talentom i britkim
polemičkim duhom on, kao šef medijskog pula državotvornog pokreta ,
daje dragocjen, ogroman doprinos državnoj i nacionalnoj obnovi Crne
Gore.
Ne bih da pretjerujem, puno vas ovdje prisutnih to zna bolje od
mene, ali mislim da nije bez osnova reći da Bori pripada makar
djeličak zasluga za činjenicu da je od svih bivših jugoslovenskih
republika jedino u Crnoj Gori već dugo vremena stabilna
antifašistička, sekularna, multinacionalna vlast. Boro je, s
razlogom, bio silno ponosan na to, a pogotovo na antifašizam. Razlog
Borinog ushićenja je ujedno i razlog za veliku brigu: hoće li ovaj
mali crnogorski otočić slobode i ideala izdržati nadolazeću plimu
evro-američkog populizma i fašizma, pa još u krvavoj balkanskoj
interpretaciji? Grubi nasrtaji na identitet crnogorske države i
crnogorskog naroda brinuli su Bora. Ali, nikada nije odustao od
čvrstog uvjerenja da na nacionalizam i fašizam ne treba odgovarati
nacionalizmom i fašizmom, podržavajući jačanje i ubrzavanje
evropskih intergracija Crne Gore i čitavog regiona.
Postoje gubici koji su, jednostavno, nenadoknadivi, posebno za male
sredine poput naših. Rastanak sa Borom je upravo jedan takav
gubitak. Ispravite me ako znate ijednog drugog autora od koga smo
istovremeno, sa nestrpljenjem, čekali tako različite knjige, poput
onih o driblinzima Dejana Savićevića i romanima Miloša Crnjanskog.
Njegovim odlaskom ispraćamo i posljednjeg iz velike plejade
jugoslovenskih novinara: Frane Barbierija, Miroslava Radojčića,
Jurija Gustinčića, Veselka Tenžere, Bogdana Tirnanića.
Svojim djelom Boro Krivokapić se upisao u galeriju najsvjetlijih
likova istorije, ne samo Crne Gore nego i cijelog regiona. Na kraju,
ali nipošto ne i najmanje važno, stoji Borov moral! Koji mu je bio
vodilja kad je trebalo napraviti izbor: između moćnih i ugnjetenih,
između sile i pravde, pokornosti i slobode. Hrabro je i elokventno
branio istine suprostavljajući se fašizmu i oportunoj
malograđanštini, ne mareći za reakcije polusvijeta. Time nam je
razmaglio i osvijetlio put kojim treba ići.
Hvala Boru Krivokapiću! |
