|
Ravno stotinu godina nakon srpske okupacije Crne Gore, crnogorski
parlament konačno je usvojio Deklaraciju o ukidanju odluka takozvane
Podgoričke skupštine, kojom je 1918. godine tadašnja Kraljevina Crna
Gora nasilno prisajedinjena Srbiji. Pomenuta Deklaracija crnogorske
skupštine je, očekivano, izazvala oštre reakcije većine beogradskih
političkih stranaka i medija, koji su se prosto utrkivali u
optužbama na račun “izdajničke i antisrpske politike Mila
Đukanovića” prema Srbiji i Srbima. Na jednoj beogradskoj televiziji,
sa nacionalnom pokrivenošću, moglo se, čak, čuti da bi sve Crnogorce
koji podržavaju prošle sedmice donešenu skupštinsku Deklaraciju
trebalo “potrpati u stočne vagone” i protjerati iz Srbije.
“Od 1988. godine, politika Srbije prema Crnoj Gori gotovo je
nepromijenjena: riječ je o agresivnom velikosrpskom nacionalizmu,
koji na sve načine pokušava da poništi crnogorski državni,
nacionalni i kulturni subjektivitet”, kaže Milorad Popović. “Jasno
je da je ’medeni mjesec’ dobrih odnosa vlasti u Podgorici i Beogradu
okončan i da ovakvi napadi na Crnu Goru nijesu slučajni. Ipak,
vjerujem da je njihova pozadina više povezana sa neriješenim
kosovskim pitanjem, odnosno sa upornim odbijanjem Beograda da prizna
kosovsku državnu nezavisnost. U tom smislu je bilo za očekivati da
se bijes velikosrpskog nacionalizma prije svega usmjeri ka Crnoj
Gori i Bosni i Hercegovini.”
AVANGARDA: Zašto baš prema te dvije države?
POPOVIĆ: Zato što u nekakvoj reinterpretaciji velike Srbije, Beograd
Crnu Goru i BiH i dalje vidi kao jedini preostali prostor za
ostvarenje svojih velikodržavnih namjera. U Republici Srpskoj imaju
gotovo stoprocentnu podršku za ujedinjenje sa Srbijom; u Crnoj Gori
postoje respektabilne i radikalne snage sa veoma zanačajnom
infrastrukturom u političkom, duhovnom i kulturnom miljeu. Gledano
iz tog ugla, bez obzira na činjenicu da je većinu posljedica srpske
okupacije Crne Gore iz 1918. istorija već poništila, Deklaracija o
poništenju odluka tzv. Podgoričke skupštine, koju je protekle
nedjelje usvojio crnogorski parlament, itekako je važna.
Tim prije što su, kažem, u političkom i društvenom smislu, u Crnoj
Gori i dalje veoma prisutne snage velikosrpskog nacionalizma, istog
onog koji je 1918. godine nezavisnu i međunarodno priznatu
Kraljevinu Crnu Goru, saveznicu pobjednika u Prvom svjetskom ratu,
vojnom silom izbrisao sa geografske karte Evrope. Nakon toga,
“bratska” Srbija je veoma surovim vojnim, policijskim i ekonomskim
mjerama represije izvršila brutalnu asimilaciju Crnogoraca,
poništavajući sve naše nacionalne, duhovne, simboličke, tradicijske
i kulturne vrijednosti.
AVANGARDA: Ko su nastavljači politike o kojoj govorite?
POPOVIĆ: Političke stranke, nevladine organizacije, mediji, ali
prije svega Srpska pravoslavna crkva (SPC) koja je, kao moćna
institucija, radikalni negator svakog crnogorskog subjektiviteta.
Nakon raspada SFRJ i stvaranja Hrvatske, BiH i Crne Gore, SPC je
ostala jedina pansrpska institucija izvan granica Srbije. SPC je u
Crnoj Gori ključna parapolitička, duhovna i kulturna institucija;
ključni agens za ostvarivanje velikosrpskih pretenzija. Što nije
potrebno dokazivati. Oslanjajući se na trenutnu silu i moć koju ima…
AVANGARDA: Odakle Srpskoj pravoslavnoj crkvi tolika moć?
POPOVIĆ: Od Amfilohijevih kletvi i vradžbina danas se plaše sve
političke strukture u Crnoj Gori. Zato se sa njim prave veoma
nedostojni aranžmani i dogovori, koji ponižavaju svakog pristojnog
crnogorskog građanina. Iz tog straha Amfilohije crpi moć.
Inače, poznato je da je u hrišćanstvu laž smrtni grijeh. Naravno, to
ne smata SPC i Amfilohiju, koji poslednjih tridesetak godina drsko
lažu i najbrutalnijom crnom propagandom negiraju državni i
nacionalni identitet Crnogoraca, baš kao i brojne srpske zločine
počinjene devedesetih godina prošloga vijeka na prostoru nekadašnje
Jugoslavije. Istovremeno, SPC se panično boji istine koja polako
probija u javnost.
AVANGARDA: Koje istine?
POPOVIĆ: Pored ostalog i one da je autokefalna Crnogorska
pravoslavna crkva, koju je 1920. godine ukinuo Aleksandar
Karađorđević, nekoliko stotina godina bila ključni činilac opstanka
crnogorskog državnog i svakog drugog identiteta. Ona je stvarala
Crnu Goru.
Nedavno je Ukrajinska pravoslavna crkva, suprotno volji Rusije,
dobila autkefalnost, što je vjekovni presedan kojim i crnogorsko
crkveno pitanje dobija novu dimenziju. To je kod Amfilohija
nesumnjivo izazvalo strah, frustraciju i paniku, koja mu, međutim,
ne smeta da nastavlja sa onim što je radio cio svoj dugi život: da
duhovno i kulturno asimiluje Crnogorce.
AVANGARDA: SPC tvrdi da su prava Srba u Crnoj Gori ugrožena.
POPOVIĆ: Prvo, Crna Gora je, nažalost, danas u mnogo čemu duhovna i
kulturna kolonija Srbije. Ako pogledate ovdašnju knjižarsku mrežu,
kulturna ljeta i slične manifestacije kulture, vidjećete da na njima
dominira srpska umjetnost i kultura. Gledajući sve to, čovjek se
često zapita da li je u Nišu, Novom Sadu, Banja Luci, ili u nekom
crnogorskom gradu.
Drugo, kada je riječ o ugroženosti Srba u Crnoj Gori, pogledajmo
činjenice! Od popisa 1981. do popisa 2011. broj Srba u Crnoj Gori
porastao je za 400 procenata. Četiri stotine procenata za trideset
godina! Istovremeno, broj Crnogoraca u Crnoj Gori i Srbiji u istom
periodu manji je za čak četrdeset procenata. Kako je onda moguće da
280.000 Crnogoraca asimliluje i ugrožava crnogorske Srbe, koji tvrde
da su dio osmomilionske srpske nacije na Balkanu?! Crna Gora nije
usamljeno ostrvo, već dio regiona u kojem crnogorski Srbi
svakodnevno mogu da računaju na svaku vrstu podrške od Srbije i
dijela BiH. Priča o ugroženim Srbima i o ugroženom srpstvu u Crnoj
Gori matrica je iz koje su se devedesetih izrodili ratovi u
Jugoslaviji: Srbi su i devedesetih bili ugroženi u Hrvatskoj, u
Bosni i Hercegovini, u Sloveniji, na Kosovu, pa su valjda zato
pozvali JNA i Slobodana Miloševića da ih zaštiti. Znamo kako je to
završilo.
AVANGARDA: Imaju li crnogorska vlast, crnogorske institucije odgovor
na svakodnevne optužbe Beograda o navodnoj ugroženosti Srba?
POPOVIĆ: Crnogorski državotvorni blok na vlasti je od 1997, tj. od
ključnog političkog rascjepa unutar, do tada jedinstvene
promiloševićevske Demokratske partije socijalista (DPS). Zašto taj
blok nije uspio da ojača nacionalnu svijest i identitet Crnogoraca?!
Zašto neke notorne stvari nijesu uspjeli da objasne i unutrašnjoj
javnosti i spoljnim faktorima?
AVANGARDA: Odgovorite na pitanje koje ste sami postavili.
POPOVIĆ: Riječ je o političkoj nezrelosti, o oportunizmu, o
elementarnoj neobrazovanosti i neznanju političara o pitanjima
crnogorske kulture, obrazovanja, nacionalne istorije, itd. Zvučaće
paradoksalno, ali mislim da je, uprkos svemu, Crna Gora danas ipak
jača nego ikad tokom poslednjih stotinu godina.
AVANGARDA: U kojem smislu je jača?
POPOVIĆ: I 1918. i 1989. izgledalo je da je crnogorska priča
definitivno završena. Međutim, Crna Gora se podigla i 1945. i 2006,
što dokazuje da je crnogorski fenomen izuzuetno žilav, neuništiv.
Vjerujem da će, onako kako su 2006. obnovili državu, Crnogorci
uspjeti da vrate autokefalnost svojoj Crnogorskoj pravoslavnoj
crkvi.
AVANGARDA: Kako ste razumjeli nedavnu izjavu premijera Duška
Markovića da je, “bez obzira na politička opredjeljenja i poglede na
crnogorsku budućnost potrebna kohezija u pravoslavnom biću Crne
Gore”? O kakvoj to “pravoslavnoj koheziji” govori premijer? Najzad,
zar se na taj način ne dovodi u pitanje temelj kojim se Crna Gora
posebno diči: građansko društvo i multietnički sklad?
POPOVIĆ: Kada je to izgovorio, vjerujem da premijer nije bio
dovoljno koncentrisan, ili, pak, nije bio svjestan o čemu govori.
Jer, za razliku od Crne Gore iz 1918. godine, koju su tokom
oslobodilačkih ratova stvarali Crnogorci, današnju Crnu Goru, onu
čija je državnost obnovljena 2006, stvorile su sve nacionalne i
vjerske zajednice. Procentualno, one su u tome učestvovale možda čak
i više u odnosu na pravoslavni dio Crne Gore. Pored toga, kohezija
pravoslavnog stanovništva u Crnoj Gori, o kojoj govori premijer
Marković, može se uspostaviti samo na velikosrpskoj osnovi.
AVANGARDA: Zbog čega?
POPOVIĆ: Zbog toga što u Crnoj Gori postoje dvije antagonizovane
državne ideje, dva nacionalna osjećanja, dva koncepta od kojih
jedan, velikosrpski, svim silama negira crnogorsko nacionalno
postojanje. Crna Gora ima samo jedan način da se u tom smislu
stabilizuje i da ne postane nova BiH, a to je da jača crnogorski
nacionalni identitet, istovremeno njegujući zavidan nivo povjerenja
i saradnje sa ostalim nacionalnim zajednicama. Velikosrbi će dići
ruke od asimilacije Crnograca samo kada shvate da je konstituisanje
crnogorskog nacionalnog bića dovršeno. Uostalom, Srbija je tako
odustala od asimilacije Makedonaca i Bošnjaka, iako i dalje sanja i
atakuje na pola Bosne.
AVANGARDA: Kada kažete da crnogorski nacionalni identitet nije
dovršen, mislite na…
POPOVIĆ: Mislim na to da od onih 44 procenata, ili 280.000
Crnogorca, njih makar polovina tvrdi da govori srpskim jezikom ili
da su vjernici Srpske pravoslavne crkve. Uostalom, izjava
predsjednika Vlade koju ste maločas citirali najbolje govori na
kojem je stupnju nacionalna svijest Crnogoraca. To dokazuje i nova
utopija o takozvanom ustavnom patriotizmu, koji podrazumijeva da će
se nekim čudom Amfilohije Radović, Andrija Mandić i ostali odreći
svojih vjekovnih velikodržavnih pretenzija i da će se jednog jutra
probuditi i reći – mi smo Srbi, ali smo i lojalni građani Crne Gore.
Neće! Ako kralju Aleksandru i Titu nije pošlo za rukom da stvore
“nadnacionalni patriotizam”, onda je apsurdno vjerovati da će se u
Crnoj Gori, po formuli nekog modifkovanog bratstva-jedinstva,
napraviti pomirenje između crnogorskih suverenista i zagovornika
velike Srbije.
AVANGARDA: Ako već crnogorski Srbi uvijek mogu da računaju na
podršku Srbije i dijela BiH, na koga mogu da računaju Crnogorci?
POPOVIĆ: Na malo koga. Iako državne, ovdašnje kuturne i naučne
institucije imaju krajnje dvosmislen odnos prema crnogorskom
nacionalnom, kulturnom i državnom identitetu. Što ne čudi, s obzirom
na to da je prije trideset godina DPS došla na vlast na valu
velikosrpstva. Naravno, nijesu svi u DPS-u u to vrijeme bili
velikosrbi, ali jesu oportunisti, kao i danas. Ipak, činjenica je da
je upravo takav DPS bio amalgam koji je, kako devedesetih tako i
danas, jedini bio u stanju da održati stabilnost i spriječi da Crna
Gora postane ili dio velike Srbije, ili da uđe u
bosanskohercegovački scenario potpune unutrašnje dezintegracije.
Najzad, taj DPS je, sa Milom Đukanovićem na čelu, bio politički
ključni faktor koji je Crnoj Gori 2006. vratio državnu nezavisnost.
Kada me pitate na čiju podršlu Crnogorci mogu da računaju, podsjetio
bih Vas na nedavnu najavu premijera Markovića da je, uprskos svemu,
spreman da se ponovo sastane sa Amfilohijem Radovićem.
AVANGARDA: Da li se premijer Marković nekada sastao sa Vama? Prošle
godine ste dobili “Njegoševu najgradu” za roman “Čovjek bez lica”.
POPOVIĆ: Oportunističko ponašanje Markovića, odnosno nedostatak bilo
kakve nacionalne politike posljedica je i dosadašnjih nesupješnih
pokušaja stvaranja nove nacionalne strategije primjerene okolnostima
nezavisne države Crne Gore. Drugim riječima, jasno je da Milo
Đukanović, tokom svojih ranijih mandata, nije posvećivao naročitu
pažnju ovim pitanjima; ipak, znao je da je dovršetak konstituisanja
crnogorskog identiteta jedan od najvažnijih uslova za stabiliziaciju
prilika u društvu. Premijer Marković vodi drugačiju politiku.
AVANGARDA: Kakvu?
POPOVIĆ: Politiku ekvidistance u odnosu na onaj dio crnogorskog
kulturnog i nacionalnog korpusa koji je devedesetih bio za
crnogorsku suverenost i koji je, u vrijeme sramnog “rata za mir”,
bio izrazito antiratni i, na drugoj strani, u odnosu na Demokratski
front četničkog vojvode Andrije Mandića.
Zanimljivo je da se Marković, pravljenjem ekvidistance, tj.
izjednačavanjem izvornih suverenista sa političkim negatorima svega
crnogorskog, danas oslanja isključivo na politički korpus koji se
nikada nije decidno izjasnio o ključnim pitanjima države, nacije,
jezika, crkve, dugoročne strategije u odnosu na zapadne integracije
i u odnosu na panslavizam.
AVANGARDA: Zbog čega je Vaša grupacija toliko marginalizovana, što
mislite?
POPOVIĆ: Zato što nas premijer Marković očito doživljava kao
autsajdere. Izvorni crnogorski suverenisti – mislim na crnogorski
PEN, na Dukljansku akademiju nauka i umjetnosti, Crnogorsku
pravoslavnu crkvu, Crnogorsko društvo nezavisnih knjiženika, itd –
postali su u nezavisnoj Crnoj Gori najugroženija manjina koja je,
ili pred nestankom, ili osuđena na beznadežno tavorenje bez ikakve
pomoći države.
Krajem osamdesetih godina prošloga vijeka slično se ponašao i
nekadašnji predsjednik CK SK Crne Gore Miljan Radović, koji je pola
godine prije nego što je crnogorsko komunističko rukovodstvo sa
vlasti zbrisala velikosrpska revolucija, organizovao sjednicu
partijskog i državnog vrha kako bi osudio nas nekoliko iz Književne
opštine Cetinje zbog objavljivanja knjige Sava Brkovića
“Etnogenezofobija”.
AVANGARDA: Pitala sam Vas da li Vas je, kao dobitnika “Njegoševe
nagrade”, nekada primio premijer Duško Marković?
POPOVIĆ: Ne samo da me nije pozvao, nego mi, kao premijer, nije
uputio čak ni protokolarnu čestitku tim povodom. Najzad, u isto
vrijeme kada mi je na Cetinju uručeno ovo najviše književno
priznanje na Balkanu, Marković je zakazao sjednicu Vlade; valjda je
na taj način sebi obezbijedio alibi za to što ne prisustvuje
događaju na kojem je njegovo prisustvo bilo očekivano. Pored toga,
nije mi poznato ni da je, tokom poslednje dvije godine, Marković
razgovarao sa bilo kim iz takozvanog crnogorskog bloka – piscima iz
Nezavisnog društva crnogorskih književnika, PEN-a, Dukljanske
akademije, Crnogorske pravoslavne crkve… Za razliku od Amfilohija,
Predraga Uljarevića i ostalih velikosrba, koje uredno prima.
Ako je, zaista, ideja Markovića nekakvo pomirenje, onda mi se čini
da crnogorski premijer ne razumije da je novi konstrukt političke
scene na koji on, očito, računa – mislim na Demokrate, URA, SNP i
faktore koji ih medijski i logistički podržavaju – zapravo
redefinisani Demokratski front, koji ima isti zadatak: ulazak u
“meki trbuh režima” i, u momentu kada postanu većina, obaranje sa
vlasti Mila Đukanovića, kojeg s pravom vide kao glavnu i isključivu
prepreku strateškom zaokretu Crne Gore ka Srbiji i Rusiji, odnosno
ka velikosrpskoj platformi iz devedesetih. Gledano iz tog ugla, mi
smo, baš kao i proruski Demokratski front – ekstremisti.
AVANGARDA: Je li “ekstremista” i predsjednik Đukanović?
POPOVIĆ: U toj precepciji Đukanović jeste ekstremista.
U svom “Zarobljenom umu”, Česlav Miloš objašnjava pojam ketmana: u
sistemima slabe demokratije, neprikosnoveni lideri i monarsi imaju
bezgranično odane saradnike koji ih slijede sve do momenta dok ne
shvate da je vođa slab, ili da je došlo njihovo vrijeme. Ipak, ne
vjerujem da je Marković klasičan ketman.
AVANGARDA: Bez namjere da budem maliciozna, moram da Vas pitam kako
tumačite to što je u već pomenutom intervjuu premijer Marković,
nabrajajući ciljeve puča koji su proruske snage pokušale da izvedu u
Crnoj Gori oktobra 2016, zaboravio samo jedan: pokušaj ubistva
tadašnjeg premijera Mila Đukanovića?
POPOVIĆ: Ne bih da psihologiziram, ali tu bismo “zaboravnost” možda
mogli tumačiti onim što već znamo: od početka svoje političke
karijere, kao Đukanovićev najvjerniji saradnik, Marković je
neprekidno bio u sjenci aktuelnog predsjednika Crne Gore. Možda zato
on danas ima potrebu i da dostignuća svoje Vlade neprekidno
upoređuje sa prethodnom, onom koju je vodio Đukanović.
Sa druge strane, uprkos svim nezgrapnostima i svim kalkulacijama,
vjerujem da je premijer Marković dovoljno iskusan i inteligentan da
shvata da će, kao dominatni politički faktor, DPS trajati samo dok
Milo Đukanović ne odluči da se povuče iz politike. Svako ko ima i
minimum političke pameti zna da bi rušenjem Đukanovića otkinuo granu
na kojoj sjedi. Očito, ta činjenica ne isključuje mogućnost
pravljenja nekih novih neprincipijelnih saveza. Tim prije što su
političke ambicije i logične i predvidive tamo gdje su vlast, moć i
novac.
Jasno je da Marković danas želi da ojača svoju političku ulogu.
Međutim, njegov cilj nije da kreira, nego da kontroliše dnevnu
politiku, različite političke i ekonomske interese, političku
strukturu, medijsku scenu, na što ukazuje i njegov blizak odnos sa
koncernom Vijesti. Tu saradnju ni malo ne ometa činjenica da je
konstantna meta napada Vijesti – te parapolitičke grupacije koja je
bila glavna medijska logistika proruskih pokušaja državnog udara u
Crnoj Gori i 2015. i 2016. godine – Markovićev partijski šef Milo
Đukanović.
AVANGARDA: Predsjednik Đukanović tvrdi da će jedan od glavnih
zadataka njegovog novog predsjedničkog mandata biti rad na jačanju i
zaokruživanju crnogorskih instutucija i identiteta. Da li je
odlučnost kojom su poslanici DPS-a obrazlagali donošenje Deklaracije
o poništenju odluka tzv. Podgoričke skupštine potvrda da će
predsjednik Crne Gore ispuniti obećanje?
POPOVIĆ: Iako za sada ne vidim neke značajnije rezultate u tom
smislu, vjerujem da je Đukanović dovoljno sazrio i da shvata da
njegovo državničko djelo, koje je nesumnjivo i neuporedivo u
postjugoslovenskom političkom spektru, neminovno biti dovedeno u
pitanje ako ne situira ključne identitetske probleme stvorene tzv.
Podgoričkom skupštinom i nestankom države Crne Gore 1918. To je
rodno mjesto svih kasnijih crnogorskih podjela. Ukoliko taj problem
ne riješi tokom svog predsjedničkog mandata, sa Crnom Gorom se može
dogoditi ono što se dogodilo sa Jugoslavijom nakon Titovog odlaska.
U okruženju jakih balkanskih nacionalizama – prije svega
velikosrpskog i velikoalbanskog, od kojih prvi pretenduje na
cijelokupnu teritoriju Crne Gore, dok drugi, u određenim
međunarodnim okolnostima, na njen dio – jedina odbrana može biti
stabilizacija crnogorske nacionalne svijesti i odlučnosti Crnogoraca
da odbrane svoj identitet i državu. Zašto? U složenim društvima
kakva su crnogorsko ili bosanskohercegovačko mora postojati entitet
koji nema rezervnu opciju, rezervni položaj. Drugim riječima, duboko
poštujući i uvažavajući sve etničke zajednice, mora nam biti jasno
da Crne Gore nema bez Crnogoraca. Siguran sam da Milo Đukanović to
razumije. |
