|
Ove subote, 26. siječnja, održan je u Beogradu novi, osmi po redu
građanski prosvjed protiv predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, pod
imenom “1 od 5 miliona”. Ti se protesti u glavnome gradu Srbije u
ravnomjernom ritmu, svakog tjedna, priređuju još od 8. prosinca
2018., kao svojevrstan nastavak prosvjeda “Stop krvavim košuljama”,
održanog 30. studenoga 2018. u Kruševcu, u povodu fizičkog napada na
lidera Ljevice Srbije Borka Stefanovića. Osim u Beogradu, prosvjedi
su, i ovoga vikenda, održani i u više gradova u unutrašnjosti
Srbije: u Nišu, Kragujevcu, Kraljevu, Požegi, Čačku, Boru, Zaječaru
itd.
Ipak, iako se politička situacija u Srbiji iz dana u dana sve više
zgušnjava, zahuktava i komplicira, u Beogradu se ovaj put nije
okupila onolika masa demonstranata kao prije (vrhunci su zabilježeni
29. prosinca 2018. i 16. siječnja 2019., kada je, po nekim
procjenama, na beogradske ulice izišlo 20-30 tisuća prosvjednika).
Čini se da ih ovaj put nije bilo više od dvije tisuće (barem ne na
samom početku prosvjeda, na platou ispred Filozofskog fakulteta;
poslije, međutim, kad se prosvjedna povorka počela kretati prema
zgradama RTS-a i Vlade Srbije, broj se prosvjednika, kao i obično,
malo povećao jer su se u povorku svako malo uključivali
novopridošli). Razlog tome bilo je, zasigurno, i vrlo hladno vrijeme
- minus 4 stupnja Celzijevih, nakon snažne snježne mećave koja se na
Beograd bila obrušila prethodne večeri.
Usporedbe radi, Vučić je na svečanom dočeku ruskog predsjednika
Putina, na tzv. kontramitingu na platou ispred hrama sv. Save, 17.
siječnja, uspio okupiti više od 100 tisuća ljudi (ali uz savršenu i
superkontroliranu organizaciju na državnoj razini, u kojoj je bilo
zakupljeno 1300 autobusa iz cijele Srbije, i sa specijalnim
stimulacijama, u obliku dnevnica, sendviča i sokova, za sve
mobilizirane “kontramitingaše”).
Subotnji prosvjed u Beogradu popratio sam zajedno s dvojicom
beogradskih znanstvenika (društvenih teoretičara): politologom
Đorđem Pavićevićem (rođ. 1966.; na Fakultetu političkih nauka
predaje glavni predmet Suvremene političke teorije) i mladim
povjesničarom Srđanom Miloševićem (rođ. 1982.; radi u Institutu za
noviju istoriju Srbije).
Nisam to učinio slučajno: protekloga tjedna prosvjedi u Srbiji ušli
su u višu i napredniju fazu, u kojoj su se, vrlo aktivno, uključili
i sveučilišni profesori s Univerziteta u Beogradu i nekih drugih
sveučilišta diljem Srbije, potpisujući pisma podrške “protestantima”
(neki ih ovdje nazivaju i “građanistima”). Prosvjede je, primjerice,
podržalo oko 130 profesora Filozofskog fakulteta u Beogradu, više od
tri četvrtine profesora i nastavnika s beogradskoga FPN-a, profesori
s Pravnog fakulteta, Fakulteta dramskih umetnosti itd.
Među potpisnicima je i povjesničar i profesor na FF-u Radoš Ljušić,
koji se ubraja među osnivače vladajuće Srpske napredne stranke, još
iz 2008.
Nije lako detektirati i objasniti tko sve u Beogradu i Srbiji,
zapravo, prosvjeduje i o kojim se to skupinama “protestanata” točno
radi. Profesor Pavićević protumačio mi je da je tu angažirano
nekoliko sasvim različitih i međusobno gotovo nespojivih skupina,
organizacija i kružoka, iz čega sam ja na kraju izvukao zaključak da
ti prosvjedi funkcioniraju po načelu “dekoncentričnih krugova”, gdje
počesto nije dokraja jasno tko vodi glavnu igru, a tko samo
asistira.
Neposredni organizatori prosvjeda regrutirali su se, po
Pavićevićevim riječima, iz skupine koja je još preklani, nakon
predsjedničkih izbora 2017., bila organizirala tzv. Proteste protiv
diktature, također uperene protiv tzv. “apsolutističke” vladavine
predsjednika Srbije Aleksandra Vučića. Među njima je i studentica
FPN-a (ujedno i Pavićevićeva studentica) Jelena Anasonović, koju
neki ovdje u Beogradu nazivaju “koordinatoricom prosvjeda”. Ona je
svojim zvonkim i zapaljivim govorom otvorila i ovaj najnoviji
prosvjed, održan 26. siječnja.
S druge strane, ili po nešto drugačijem načelu, prosvjedima se
priključuju i pojedine oporbene političke stranke, sa svojim
članstvom. Ti oporbenjaci na prosvjedna okupljanja dolaze kolektivno
i organizirano, tj. u grupama. Najbrojniji su članovi Narodne
stranke Vuka Jeremića i desničarske stranke Dveri, koju predvodi
Boško Obradović. Na prosvjedima se redovito može vidjeti i Dragan
Đilas, jedan od osnivača i lidera oporbenog pokreta Savez za Srbiju
(koji, među ostalima, obuhvaća i Narodnu stranku i Dveri).
Prosvjednicima se također pridružuju i pripadnici tzv.
Revolucionarne socijalističke organizacije “Marks 21”, mahom
studenti ljevičari koji su svojedobno bili preuzeli
Socijaldemokratsku uniju profesora psihologije na Filozofskom
fakultetu u Beogradu i političara Žarka Koraća, okrenuvši je pritom
(ekstremno) ulijevo.
Tu su, zatim, skupine i organizacije donekle slične Živom zidu iz
Hrvatske, poput Združene akcije “Krov nad glavom”.
Dosta ljudi, nadalje, na prosvjede dolazi individualno, uz napomenu
da se na prosvjedima u Beogradu (za razliku od nekih u unutrašnjosti
Srbije) ne pojavljuju srednjoškolci nego građani od studentske dobi
naviše.
Posebnu ulogu u beogradskim prosvjedima imaju popularni glumci,
poput braće Branislava i Sergeja Trifunovića te Nikole Koje. Za
Beograd je nekako uobičajeno da se protestima protiv vlasti vrlo
često pridružuju glumci, kao što je to, primjerice, bilo na čuvenim
demonstracijama kod Terazijske česme iz 1991., koje je predvodio
glumac (poslije ministar kulture u Vladi Zorana Đinđića) Branislav
Lečić. Glumac Sergej Trifunović ovih je dana, štoviše, izabran za
novog vođu oporbenoga Pokreta slobodnih građana, na čijem je čelu
donedavna bio Saša Janković.
Na prosvjedima su, isto tako, angažirani i novinari, među kojima
specifično mjesto zauzima dugogodišnji novinar Večernjih novosti
Srđan Škoro (u međuvremenu je, kažu, ostao bez posla), autor knjige
“Vučić i cenzura”.
Programatski i konceptualno, od srpskih tiskanih medija prosvjede
najintenzivnije prati i podupire liberalno-demokratski dnevni list
Danas. Zadnjih dana (ili tjedana) on, donekle, podsjeća na
svojevrsni bilten “revolucije u nastanku”, zbog čega ga neki
uspoređuju s glasilom Naša borba iz devedesetih, iz vremena
vladavine Slobodana Miloševića.
- Sve te skupine i grupacije - rekao mi je profesor Đorđe Pavićević
- međusobno se prilično razlikuju i daleko od toga da su jedinstvene
i složne. Ima tu i liberala, i desničara, i ljevičara. Međutim,
svima je njima zajedničko antivučićevsko opredjeljenje, tj.
mišljenje da aktualna, Vučićeva vlast vodi državu u lošem smjeru.
Zajednička su im, zapravo, dva generalna politička stava. Prvo, da
vlast cijepa društvo na “naše” i “njihove”; i drugo, da se u Srbiji
događa velika redistribucija ili pljačka, u kojoj se prisvajaju
mnogi resursi, dakako od strane pripadnika vladajuće Srpske napredne
stranke (ili onih koji su toj stranci, odnosno njezinu predsjedniku
Vučiću, bliski).
U srbijanskoj se političkoj javnosti sad vode prilično žustre
polemike treba li započete prosvjede malo (ili puno) jače politički
artikulirati, tako da ih i organizacijski i konceptualno vode i
usmjeravaju profesionalni oporbeni političari, ili bi se ipak sve
trebalo odvijati šaroliko i dosta nekonvencionalno, pa u znatnoj
mjeri i spontano, kao i dosad. Zagovornika ima i jedna i druga
strana.
Oporbeni su političari - uključujući i Đilasa i Jeremića - svjesni
svoje razmjerne nepopularnosti među srpskim građanstvom, pa na
prosvjedima više sudjeluju “iz prikrajka”, potpomažući ih uglavnom
načelno ili logistički. Ali nije to neki veliki trošak: ozvučenje,
kamion i redari po jednome mitingu ne koštaju više (provjerio sam)
od 500-600 eura.
Dan uoči najnovijega beogradskog prosvjeda, od 26. siječnja,
posjetio sam, u sjedištu Gradskog odbora Demokratske stranke i
Saveza za promjene, na Terazijama, bivšeg predsjednika Demokratske
stranke i bivšeg gradonačelnika Beograda, a sadašnjeg vođu oporbenog
pokreta Savez za Srbiju, ujedno i jednog od najljućih Vučićevih
političkih suparnika, Dragana Đilasa. U razgovoru, koji je trajao
sat vremena, Đilas mi je izložio svoju (vrlo žestoku) analizu
političke i ekonomske situacije u Srbiji, objasnivši mi zašto je
toliko protiv Vučića.
Evo sedam akcenata iz toga našega razgovora.
Prvi je, po Đilasovim riječima, “beznađe”. Đilas tvrdi: “Godine
2011. iz Srbije je otišlo 13 tisuća ljudi, a 2017. čak 78 tisuća.
Ljudi odlaze i iz drugih zemalja, ali odavde je odlazak bijeg,
odavde ljudi bježe, mi živimo u zemlji u kojoj ljudi rade za plaću
od 200 eura.”
Drugi je veliki problem – “kriminalizacija društva”. Đilas kaže da
je “ova vlast zauzela vladajuće pozicije u dogovoru s kriminalcima”,
potkrijepivši mi to podatkom da je 2012. u Srbiji bilo šest
slučajeva okarakteriziranih kao kriminalna ubojstva, a 2018. čak
trideset.
Treći je akcent vrlo loša ekonomska situacija i kontinuirani porast
vanjskoga duga. Vanjski je dug, po Đilasu, 2013.-2014. iznosio 15
milijardi eura, a danas iznosi čak 25 milijardi eura. “Srbija je”,
kaže Đilas, “posljednja po rastu BDP-a u Europi, Vučić laže kada
govori o nekom veliku rastu.”
Kritična točka br. 4 jest, po Đilasovim riječima, “Vučićeva
diktatura”. Đilas tvrdi: “Vučić je inteligentan čovjek, nije on
glup, ali to što on radi - to je standardna osobna diktatura.”
Problem br. 5 jest, po Đilasu, “porast agresije u društvu”, što mi
je obrazložio ovim riječima: “Agresija u srpskom društvu u
zabrinjavajućem je porastu, kod nas čak 53 posto djece prijavljuje
da je žrtva nasilja svojih školskih kolega. Kad Vučić govori da smo
mi oporbenjaci ološ i bagra, on time dodatno potiče i legitimira to
nasilje i sada imamo situaciju da se djeca u školama svakodnevno
vrijeđaju i tuku. Nema više osmijeha na ulici među ljudima. Bilo ih
je 2012., kad je Vučić došao na vlast, a sad se ni oni sami (mislio
je na pripadnike SNS-a - op. a.) više ne smiju...”
Šesti je krucijalni problem, po Đilasu, korupcija, a sedmi problem,
kako tvrdi, “pogrešna politika prema Kosovu”. U vezi s tom
posljednjom točkom Đilas je istaknuo:
- Podjela Kosova, za kojom teži Vučić, nije rješenje. Jer, ako dođe
do podjele Kosova, onda bi i Republika Srpska sasvim lako mogla
istupiti sa zahtjevom da se odvoji od BiH, a Sandžak, recimo, da se
odvoji od Srbije A to nema smisla. Rješenje problema Kosova sastoji
se u pomirenju srpskog i albanskog naroda, u suradnji ta dva naroda
u ekonomiji, sportu, kulturi... Deklarativno, Vučić je najveći
Europljanin, ali u biti on je radikal, i nikad neće biti drugačiji.
Nudio mi je 2016. da budem potpredsjednik Vlade i da vodim
ekonomiju, ali ja to nisam prihvatio jer se ne slažem s njegovim
idejama, ne želim praviti dogovore s kriminalcima i ne želim
prodavati PKB (vodeću poljoprivrednu kompaniju u Srbiji - op. a.) u
bescjenje.
Dragan Đilas mi je, međutim, u razgovoru naglasio: “Ne vodimo mi ove
proteste, nego oni vode nas!” - i time mi priznao da je i on pomalo
zatečen razvojem događaja. Na svom nedavno održanom (zatvorenom za
javnost) sastanku u Beogradu, u prostorijama Općine Stari Grad,
predstavnici Saveza za Srbiju, kao najjače oporbene grupacije u
državi, bili su suglasni - ako su i u tome uspjeli naći zajednički
jezik - samo oko dvije načelne stvari: prvo, da će bojkotirati
izbore u Srbiji tako dugo dok se ne uspostavi puna sloboda medija
(posebice onih najutjecajnijih, elektroničkih); a drugo, kada do
slobodnih izbora jednom i dođe, svi će se kandidirati na jednoj,
zajedničkoj listi i težiti formiranju jedne “oročene”, nestranačke
Vlade čiji bi osnovni zadatak bila obnova urušenih ili ukinutih
institucija.
U programskom smislu, međutim, Savez za promjene još ne nudi ništa
konkretno i određeno, i zasad ima na papiru samo svojevrstan ad hoc
napravljen “pretprogram” u obliku “30 točaka” (moj sugovornik Đorđe
Pavićević pretpostavlja, ali nije u to siguran, da ih je sastavio,
inače antiglobalistički i proruski orijentiran, filozof i analitičar
Đorđe Vukadinović), oko kojega u srpskoj političkoj javnosti postoje
brojni prijepori i kontradiktorna mišljenja.
Primjerice, povjesničar s Katedre za opštu istoriju novog veka na
Filozofskom fakultetu u Beogradu, Nikola Samardžić (rođ. 1961.),
jedan je onih (čini mi se dosta brojnih) beogradskih profesora koji
otvoreno podupiru (pa i svojim vlastitim potpisom) antivučićevske
prosvjede u Srbiji, ali nema neko osobito visoko mišljenje o Draganu
Đilasu i njegovoj oporbenoj koaliciji, smatrajući da je njihov
privremeni program, naslovljen “30 točaka”, čist promašaj. O tome mi
je rekao:
- Vidite, u tom njihovu programu uopće se ne spominju europske
integracije, kao što se ne spominje ni susjedska suradnja i
pomirenje bratskih naroda i narodnosti na bivšemu jugoslavenskom
prostoru. Tih je “30 točaka”, iskreno rečeno, bez veze, to je gore
od Vučića. U Savezu za Srbiju nemaju ideju o tome kako da se
izvučemo iz samoizolacionizma, kako da napustimo rusku sferu
utjecaja, kako da pridonesemo pomirenju u Bosni i Hercegovini, kako
da dereguliramo tržište i mogući razvoj financijskih institucija,
kako da ubrzamo europsku integraciju... Đilas, jednostavno, nije “my
piece of cake”, on ne nudi nijedan odgovor na bilo koji naš
konkretan problem.
Čak nisu ponudili alternativu ni postojećemu izbornom sistemu! Taj
njihov program - to je, zapravo, neka čudna mikstura tradicionalne
politike Dobrice Ćosića, Dimitrija Ljotića, politike nesvrstanih i
podčinjavanja ruskom utjecaju. Ja podržavam proteste kao neophodnu
društveno-političku dinamiku, u nedostatku odgovornih političkih
lidera, partija i medija, ali ja šetam samo pod zastavama Srbije, EU
i SAD-a, dok ovi šetaju pod zastavom Rusije, pa i kad se ta zastava
ne vidi!
Vrlo slično stajalište izložio mi je i srpski dramski pisac,
redatelj i redovni profesor na Fakultetu dramskih umetnosti u
Beogradu, inače savjetnik u ambasadi “Suverenog Vojnog Malteškog
Reda”, Nenad Prokić (on je ujedno i jedan od osnivača LDP-a i bivši
profesor dramaturgije Čede Jovanovića), koji o programskoj platformi
“30 točaka” Saveza za Srbiju kaže:
- Ozbiljan problem toga dokumenta sastoji se u tome što se u njemu
nigdje ne spominju EU integracije. Općenito se na ovim prosvjedima u
Beogradu i Srbiji europske integracije ne spominju, kao da su
namjere prosvjednika da se s njima prekine. Ja to ne mogu podržati.
Oni kao da ne vole Europu, oni kao da hoće Rusiju! Vuk Jeremić i
Boško Obradović - to su vam veći nacionalisti od Vučića, a slično se
može reći i za Đilasa! Cijeli je svijet zaokrenuo udesno i sad oni
tu vide šansu za sebe.
I toliko loše misle i o samima sebi da se, na prosvjedima, ne
pojavljuju za govornicom, ali su svaku večer tu u publici i vuku
konce iz pozadine, puštajući glumce da uživaju u performansima. Oni
su tu neka vrsta “the men behind”. A glumci su tu da dignu energiju
koja će biti iskorištena za rušenje Vučića i koja će, u danom
trenutku, njih dovesti na vlast. Ne brinite se, oni su već
podijelili resore, na svom prvom sastanku na Zlatiboru prije
nekoliko mjeseci!
Prosvjede načelno podržava i predsjednica Helsinškog komiteta za
ljudska prava Srbije Sonja Biserko, iako je i ona, jednako kao i
Samardžić i Prokić, svjesna nekih (ili mnogih) njihovih nedostataka
i nedorečenosti, o čemu mi je, u razgovoru koji sam s njom proteklog
vikenda vodio u njezinu uredu u Kneza Miloša 4, istaknula:
- Teško je reći tko je pravi organizator tih protesta. Krenuli su
mladi, ali politička opozicija kao da nema njihovu podršku. Na ovim
prosvjedima nedostaje subjekt koji bi artikulirao neku viziju. Ne
mogu se problemi politički artikulirati na ulici. Đilas je politički
neartikuliran, on nema taj feeling, on je imao menadžerskih
sposobnosti, ali je politički nepismen. Sve je u Srbiji, nažalost,
toliko urušeno, da bi taj novi lider, koji se sada očekuje i
priziva, morao biti sasvim originalan. Ne može biti fokus samo na
smjeni Vučića, treba cijeli sistem reformirati na način koji će
jamčiti ne samo elementarnu pristojnost nego i puno uvažavanje
drugih. Vučićev silazak s vlasti, bojim se, neće biti nježan.
Za Vučića i njegovu politiku prema Kosovu Sonja Biserko tvrdi da “on
nema političke hrabrosti učiniti onaj presudni politički iskorak”,
iako je “imao veliku podršku izvana, koja se sada gubi, ali ne
potpuno, jer nema nikog novog na vidiku”.
A opozicija i njezin stav prema Kosovu? Ni oporba, po mišljenju
Sonje Biserko, “nema pravi odgovor na kosovsko pitanje, oni optužuju
Vučića da je izdajica, a svi su zapravo za podjelu Kosova, pa i
Đilas, samo što se Đilas u to baš i ne razumije”.
Ipak, po Sonji Biserko, Vučića je “ozbiljno poremetilo ovo što se
događa oko prosvjeda”, “on psihološki nije dorastao da se nosi s
time i da razgovara s prosvjednicima”. Ali, napominje, “Vučića
nipošto ne treba podcjenjivati”.
Postoje neke naznake - o tome mi je nešto više, pozivajući se na
svoje ekskluzivne izvore iz SNS-a, rekao direktor Fonda za
međuetničke odnose Dušan Janjić - da bi Aleksandar Vučić mogao
raspisati izvanredne parlamentarne izbore u Srbiji za 31. ožujka, a
da bi se u isto vrijeme (dakle u ožujku) mogli održati i izbori na
Kosovu (u iznenada stvorenoj situaciji “vakuuma” u američkom State
Departmentu, nakon ostavke direktora za Jugoistočnu Europu i
Euroaziju u State Departmentu Aarona Wessa Mitchella).
No, teško je reći hoće li se to uistinu dogoditi. Ali jedno se može
uzeti za sigurno (ili, u najmanju ruku, vrlo vjerojatno): raspiše li
Vučić prijevremene izbore, oporba će ih bojkotirati, a to bi onda
moglo dokraja zaoštriti i dramatizirati situaciju u Srbiji, ali
možda pridonijeti i stvaranju neke jedinstvenije i homogenije fronte
u političkoj oporbi u kojoj bi se, u nekim pretpostavljenim
okolnostima, eventualno mogao iznjedriti budući novi potencijalni
lider koji bi doista u svemu mogao biti al pari Aleksandru Vučiću.
Zasad - takvoga nema na vidiku.
Kad se prosvjed u Beogradu 26. siječnja navečer, nakon performansa
ispred zgrade srpske Vlade, približio kraju, mladi beogradski
povjesničar Srđan Milošević rekao mi je, zdvojno:
- Nije ovo dobro. Ovi prosvjedi nemaju nikakvu zajedničku platformu,
ništa ujedinjujuće, osim da “protestanti” neće Vučića. O Vučiću
mislim sve najgore, ali, nažalost, ima i gorih od njega, a to su,
prije svega, Vuk Jeremić i Dveri. Bojim se da će sve ovo završiti
nasilnim prevratom. Ako itko Vučića skine s vlasti, to će biti Rusi,
od njih mu prijeti najveća opasnost! Ne znam je li on toga svjestan.
Mi smo ovdje u Srbiji zakucani. Zakucani smo u luđačku košulju,
između Istoka i Zapada. U neku tobožnju nesvrstanost koja nikamo ne
vodi. Kako možeš biti nesvrstan kad si u okruženju NATO-a? To je
nelogično i nemoguće... Ne, neće ovo završiti dobro... |
