|
Nevenka Tromp je predavač na Univerzitetu u Amsterdamu. Bivša je
saradnica haškog tužitelja Geoffreya Nicea i autorica knjige o
suđenju Miloševiću pod nazivom „Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje
Slobodanu Miloševiću" (Sarajevo University Press 2019).
U intervjuu za novinsku agenciju Patria Tromp govori o sudskim
procesima pred Haškim tribunalom, ulozi politike u tim maratonskim
suđenjima, govori o tome kako je moguće da Srbija prođe nekažnjeno
premda je ratove devedesetih proizvela upravo Srbija, te iznosi
svoje viđenje o tome koliko je inertnost bošnjačke politike iz
Sarajeva doprinijela da dešavanja iz ratova devedesetih, kako kaže,
ipak budu krivo zabilježena u historiji.
Izjavili ste da je kriminalni plan za ratove u Hrvatskoj, u BiH i na
Kosovu osmišljen u Beogradu pod političkim vodstvom Slobodana
Miloševića, a Radovan Karadžić, Ratko Mladić i drugi iz RS-a bili su
'izvođači radova' Beograda. Ako je to tako, kako je onda moguće da
Srbija izbjegne presudu Haškog suda? Je li posrijedi utjecaj Srbije
na Haški tribunal ili se radi o propustima tužilaštva? Je li uopće
moguće politički utjecati na jedan takav sud?
- Kad sam ja 2006. godine počela raditi na svom istraživanju o
nezavršenom sudskom procesu Slobodanu Miloševiću jedna od važnih
smjernica koje je trebalo definirati su sudski procesi koji se bave
masovnim zločinima. Pregled mojih saznanja o toj temi možete
pročitati u prvom poglavlju u knjizi "Smrt u Hagu: nezavršeno
suđenje Slobodanu Miloševiću" koju je objavila izdavačka kuća
Sarajevo University Press. Ukratko, suđenja za masovne zločine su po
nekoj najneutralnijoj definiciji uvijek politička suđenja jer se tu
radi o političkim zločinima. Znači sudi se pojedincima jednog režima
čija je politika dovela do masovnih kršenja ljudskih prava, do
nasilja nad pojedincima i grupama, do oružanih sukoba i ratova u
kojima se sistematično krši međunarodno humanitarno pravo. Zato je
neminovno da se kod pojedinaca koji su optuženi za masovne zločine
pri utvrđivanju kriminalne namjere dotiče srž kriminalnosti
ideologije koja je oblikovala vojni, politički i kriminalni plan.
Zato recimo u mojoj knjizi ja prvo pravim razliku između
velikosrpske ideologije, Miloševića kao lidera svih Srba i momenta
kad je njegov politički plan postao kriminalan.
'FINANSIRANJE RATA U BiH'
Ako se sad osvrnemo na vaše pitanje o ulozi Beograda u ratu u BiH i
Karadžiću i Mladiću kao ‘izvođačima radova,’ počeci stvaranja
Republike Srpske Krajine u Hrvatskoj 1990., kao i počeci stvaranje
Republike Srpske u BiH od 1992. su momenti koje je tim Tužilaštva
identificirao kao ključne momente kad Miloševićev plan za stvaranje
postjugoslovenske države postoje kriminalan. Njegovu krilaticu “Svi
Srbi u jednoj državi” je Tužilaštvo tretiralo kao jednu varijantu
srpskog državnog projekta, nazivajući Miloševićevu idologiju “de
facto Velika Srbija”, jer granice takve države bi se znatno uvećale
s pripajanjem teritorija u Hrvatskoj i BiH, jer je Milošević
insistirao na principu ‘samoodređenja naroda”, a ne na principu
‘samoodređenja republika’ kako su to željele i Slovenija i Hrvatska
i BiH. Princip ‘samoodređenja republika’ je potvrdila i međunarodna
komisija Roberta Badintera, što Milošević nikada nije prihvatio.
Kriminalnost srpskog plana koje, planira, organizira i finansira
Beograd je u tome da je on preko svojih ‘izvođača radova’ u
Hrvatskoj i BiH stvarao RSK i RS tako da se prvo išlo na etničko
razdvajanje srpskog od nesrpskog stanovništva na teritorijama gdje
je bilo srpskog stanovništva. Međutim pošto je krajnji cilj bilo
spajanje RSK i RS sa Srbijom, trebale su se osvojiti i teritorije
tzv. koridora poput Posavine i Podrinja. Upravo tamo gdje je srpska
strana imala teritorijalnih pretenzija, a gdje je većinsko
stanovništvo bilo nesrpsko dogodili su se najstrašniji zločini. I ne
zaboravimo, stvaranje RS putem zločina je plan osmišljen u Beogradu.
U općini Prijedor počinju masovni zločini genocidnog karaktera već
1992. i oni kulminiraju u Podrinju u Srebrenici i Žepi u ljeto 1995.
Kako je trebalo teći i kako je teklo to teritorijalno osvajanje je
Skupština republike Srpske obznanila 12. maja u dokumentu nazvanom
Šest strateških ciljeva, od kojih je prvi cilj upravo etničko
razdvajanje srpskog i nesrpskog stanovništva na teritorijima na koje
srpska strana polaže pravo i koji se potom nabrajaju u preostalih
pet ciljeva.
Milošević i njegov režim su u potpunosti finansirali rat. Beograd je
osnovao u sklopu Vojske Jugoslavije 30 i 40 kadrovski centar preko
kojeg su svi oficiri i SVK (Srpska vojska Krajine) i VRS, imali
dvostruku funkciju - jednu u VJ a drugu u SVK ili VRS. Svi ti bivši
JNA pa onda VJ oficiri su od augusta 1990., tj. od vremena ‘Balvan
revolucije' u Kninskoj krajini dobivali benificirani ratni staž za
ratne godine. Zamislite situaciju gdje se generalu Mladiću računaju
ratne godine za ljeto 1991. kada kao JNA oficir naređuje napad i
rušenje Kijeva, malog sela u Kninskoj krajini s većinskim hrvatskim
stanovništvom. Ili za 1995. kada je glavni vojni komandant VRS snaga
koje osvajaju Srebrenicu i potom ubijaju više od 8,000 Bošnjaka.
Mislim da se treba isto tako naglasiti da je od samog početka
postojanja RSK i RS svaki njihov ministar odbrane bio imenovan i
plaćan od strane 30-og odnosno 40-og kadrovskog centra. O tome je
vrlo detaljno svjedočio Milan Milanović Mrgud, pokazivajući svu
dokumentaciju njegovog imenovanja i načina plaćanja. Svi oficiri VRS
koji su proglašenim krivim za zločin genocida u Srebrenici su bili
VJ vojnici. Lista dokaza o direktnom učešću Beograda je puno veća
nego što može stati u jedan intervju. Spomenut ću samo dvije važne
stvari o kojima se nije dovoljno puno čulo na Tribunalu. Prvo se
tiče dokaza koji pokazuju da je Srbija odnosno Savezna Republika
Jugoslavija (1992-2003) za sve vrijeme ratova u Hrvatskoj i BiH
imala na terenu pripadnike svojih MUP i VJ snaga. Spomenut ću samo
pripadnike 63. Padobranske jedinice VJ iz Niša i pripadnike
paravojne jedinice Škorpiona koja je djelovala i u istočnoj
Hrvatskoj i u području Trnova gdje je snimljena i ona okrutna
egzekucija mladih zarobljenih Bošnjaka civila u Godinjskim barama.
Lista direktnog prisustva VJ i MUP jedinica je povelika. Drugo se
tiče dokaza koji govore o de facto moći koju je Milošević imao nad
RS političkim vodstvom. O tome kolika je bila kontrola Miloševića
nad Karadžićem je najbolje opisao britanski diplomata Ivor Roberts u
svojoj knjizi “Razgovori s Miloševićem” kada je u pregovorima s
Miloševićem o oslobađanju zarobljenih UNPROFOR-aca u junu 1995.
godine od stane VRS, dobio od Miloševića obećanje da će biti
oslobođeni. Roberts Miloševića pita kako da bude siguran da će i
Karadžić to ispoštovati, Milošević odgovara da će mu poslati tu
poruku odnosno naredbu preko Jovice Stanišića s jasnom porukom da
ako to ne ispoštuje da će ga ubiti. Kao što znamo UNPROFOR-ci po
posjeti Stanišića su pušteni na slobodu.
RS je preživjela rat i pomoću Daytona je opstala kao posebni
teritorijalni entitet u BiH. Političke strukture RS se niti ne trude
naći način da koegzistiraju s Federacijom s ciljem jačanja BiH kao
suverene države, nego otvoreno zagovaraju njeno otcjepljenje i
ujedinjenje sa Srbijom. Očigledno je da oni RS doživljavaju kao neku
međufazu procesa kojem je krajnji cilj pripajanje RS Srbiji. Srbija
na RS gleda kao na svoj jedini ‘ratni plijen' iz ratova koje je
vodila 1990-ih. Politički vrh Srbije javno govori o tome da je
teritorij RS za njih važniji od Kosova i da će – što se Beograda
tiče - bilo kakvo prekrajanje njenih granica uključivati i
pripajanje RS Srbiji.
Nakon svega zvanični Beograd ipak kaže da je Haški sud politički
sud, i da se tu sudilo samo Srbima? Šta ustvari Srbija demantuje?
Šta je cilj zvaničnog Beograda? Jer, evidentno je da su ljudi
ubijani. I da se nisu sami ubijali?
Kad Beograd kritizira Tribunal da je to politički sud, ta kritika
sugerira da je Tribunal politički instrument onih sila koje su ga
stvorile. Prema tom tumačenju su suđenja na Tribunalu nalik
montiranim procesima kakve ih pamtimo iz Staljinova vremena. U mom
traženju odgovora na pitanja o tipu sudskih procesa za masovne
zločine došla sam do terminologije koja razlikuje političke,
montirane, politizirane i trasformativne sudske procese. Što se
termina političkih sudova tiče, osobito onih koji su osnovani da bi
se sudilo pojedincima za krivičnu odgovornost za masovne zločine,
onda svi takvi sudovi i sudski procesi koji se bave kriminalnom
odgovornošću za masovne zločine su politički sudovi u nekom
najneutralnijem smislu. Prema toj definiciji suđenja pojedincima
koji su bili dio zločinačkog plana, bilo kao političari koji su ga
artikulirali ili kao vojni ili policijski izvršioci tog plana, će
uvijek na neki način biti političko suđenje. Konkretno, mnogi od
pojedinaca kojima se sudilo na Tribunalu su bili predstavnici
državnih institucija i u tim pozicijama su bili dio režima koji je
prihvatio zločine kao sredstvo postizanja geopolitičkih ciljeva.
Montirani sudski procesi su suđenja čiji je ishod poznat još od
prije početka suđenja. To su suđenja kojima nije cilj pravedna
presuda nego oni se obraćaju publici izvan sudnice, šaljući poruku
prijetnje i straha svima koji ne održavaju režim. Ovakva suđenja
instrumentaliziraju pravnu formu u političke svrhu tj. u
eliminiranje protivnika i kritičara režima na vlasti. Engleski naziv
za montirane procese ja ‘show trial', što sažima suštinu poruke koju
ovakvi sudovi trebaju prenositi javnosti koja ih prati. Ja sam u
svom istraživanju prihvatila kao radnu definiciju termin
‘trasformativni sudski proces.' To su suđenja za političke zločine
koja se kreću negdje između pravnog i političkog, jer svojom javnom
formom tj. preko suđenja pojedincima za političke zločine izlažu
pred javnost prošle i trenutne političke probleme i time pomažu
društvu da shvati što se dogodilo i zašto. Recimo legalnost i
legitimnost osnivanja Tribunala od 1993. je bila osporavana od
strane Srbije. Od prvih podnesaka odbrane još u slučaju Duško Tadić,
odbrana svakog optuženika srpske strane je potencirala to pitanje.
Slobodan Milošević je tvrdio da ne priznaje Tribunal jer negovo
osnivanje nije izglasala Generalna skupština UN već ga je stvorilo
Vijeće sigurnosti UN-a, tj. političko tijelo kojeg predstavljaju pet
najmoćnijih svjetskih država. Tužilaštvo je na to odgovorilo dugim
podneskom, u kojem se navodi kako je legitimitet i legalnost
Tribunala potvrdio i prihvatio sam Milošević kada je u decembru
1995. potpisao Daytonski sporazum skupa s Alijom Izetbegovićem i
Franjom Tuđmanom. U nekoliko tačaka Daytonskog sporazuma se sva tri
potpisnika obavezuju na suradnju s Tribunalom. Iako ja smatram da je
transformativna funkcija Tribunala imala puno pozitivnih efekata,
njegov legitimitet je uzdrman najviše od strane žrtava koje su
poslije godina čekanja na pravomoćne presude, iscrpljene od čekanja
i razočarane ne samo presudama nego i činjenicom da je Tribunal iz
nekih razloga štitio interese Srbije preko pravno neutemeljenog i
neopravdanog pristanka na zaštitu dokumenata. To je utjecalo na
konačni ishod haške pravde i haške istine o prirodi ratova iz
1990-ih, koja će znatno pridonijeti argumentaciji srpskih apologeta
i poricatelja srpskih zločina i uloge Srbije u genocidu u BiH.
'POLITIZIRANJE SUDSKIH PROCESA'
Na kraju se treba posvetiti pažnja i politiziranju sudskih procesa.
Politiziranje sudova i suđenja je uvijek štetno i nedopustivo i ta
se politiziranja pokušavaju sakriti i poricati od strane onih koji
ih politiziraju i sudova koji to dopuštaju. U politiziranje spadaju
raznorazne skrivene intervencije iznutra ili izvana sudova, kojima
se mimo sudskih procedura pokušavaju postići određeni ciljevi. U
diskusiji o tom problemu, postoje oni koji kažu da su politički
utjecaji na sudove neminovni i da ne postoji ‘pravni purizam' jer
svaki pravni sistem je odraz ideologije i političkog sistema svakog
društva. Međutim, problem s političkim utjecajima na pravne procese
je u tome da kad u javnosti izađu informacije o nekom konkretnom
slučaju, Tribunal o tome šuti i to poriče, što narušava njegovu
vjerodostojnost. Poslije izlaska u javnost o nedopustivim utjecajima
na sudske procese poput onih koje su iznijeli sudija Frederik
Harhoff i Christoph Flugge, predstavnici Tribunala nikada nisu niti
pokušali objasniti o čemu se tu radi već se a priori odbija bilo
kakva mogućnost političkih utjecaja na rad Tribunala. Mislim da je
to neozbiljna odbrana jer ako se ikada otvore arhivi EU i Evropske
komisije o pregovorima o suradnji Srbije i Hrvatske s Tribunalom
možda ćemo doći do sasvim drugačijih zaključaka. Međutim za sada su
ti arhivi zatvoreni od javnosti. Ja sam bila prije nekoliko godina
na jednom simpoziju u Hagu kada je gospodina Brammertza netko iz
publike pitao o političkim utjecajima. On je odgovorio da ih
apsolutno nema, da bi pola sata kasnije napustio simpozij s riječima
da se žuri u Brisel na sastanak u EU. Zar ne bi bilo bolje biti
otvoren i objasniti kada i kako su neke odluke donesene. EU arhivi
su puni materijala da pokažu o čemu se razgovaralo tamo i u kolikoj
mjeri je bilo političkih utjecaja na Tribunal ili preko Tribunala na
zemlje bivše Jugoslavije koje su izrazile želju da postanu članice
EU. Poslije EU arhiva mislim da će najinteresentnije biti istražiti
arhive USA i vidjeti kakvih je utjecaja s te strane bilo i koliko.
Ipak, ne treba se zaboraviti da je Srbija ta koja je od samog
početka pokušavala pa na kraju uspjela ispolitizirati Tribunal u
svoju korist. Recimo, kada je Sir Geoffrey Nice izašao u aprilu
2007. u javnost s podatkom da su na stotine stranica najvažnijih
dokumenata iz državnih arhiva Srbije odnosno SRJ bili zaštićeni
prema dogovoru Carle del Ponte i tadašnjeg ministra vanjskih poslova
Srbije (tada Federacije koja se od 2003 do 2006 zvala Srbija-Crna
Gora) Gorana Svilanovića iz maja 2003. godine. Srbija je to uspjela
ispolitizirati u Tribunal preko Del Ponte koja je to tada prihvatila
i od tada zaštita dokumenata iz Beograda postaje trajna praksa.
Motiv Srbije je bio da sakrije od javnosti sve dokaze koji bi
implicirali državu Srbiju u zločin genocida za što je bila tužena od
strane BiH na međunarodnom sudu pravde (MSP) u Hagu još 1993.
godine. I kad je 2007. MSP oslobodio Srbiju odgovornosti za genocid,
bez da su sudije MPS-a imale uvid u zaštićene VSO dokumente, izlazi
isto na vidjelo to da je po obnovljenom dogovoru ovaj put između Del
Ponte i srpskog ministra Rasima Ljajića iz 2005. godine, bez
uplitanja sudskog vijeća, Del Ponte je pristala na to, a da Srbija
štiti po vlastitom izboru dokumente koja je potraživao Tribunal od
javnosti i od drugih sudova i to po svom vlastitom izboru. Tu praksu
je nastavio i njen nasljednik Serge Brammertz. Kao rezultat ovakvog
politiziranja Tribunala, na tisuće i tisuće stranica koje je Srbija
zaštitila od javnosti su sada nedostupni svim sudovima. Tužilaštvo
Tribunala kao jedno od svojih velikih dostignuća spominje 3000
dosjea za zločine počinjene na teritoriji BiH predanih sudu u
Sarajevu, ali pitanje je da li sarajevski timovi imaju pristup
dokazima Tribunala preko njegovog nasljednika Mehanizma za
međunarodne krivične tribunale. Uspjeh sarajevskih optužnica će
ovisiti o spremnosti Mehanizma da dobije pristup materijalima koji
su zaštićeni. To je vrlo osjetiljivo pitanje jer nitko ne zna točno
koliko materijala je zaštićeno i po kojim pravilima Tribunala.
Sarajevski timovi već neko vrijeme bezuspješno traže dokaze za
genocid iz sudskog predmeta Zdravka Tolimira i Popovića i drugi da
bi mogla voditi slučajeve za genocid. Međutim mnogi od potrebnih
dokaza su nepristupačni. Svako sudsko vijeće ima pravo zaštite
svjedoka i dokaza. Pitanje je na kojoj osnovi je Del Ponte štitila
dokumente direktno s Beogradom. Odgovor na to treba vjerovatno
tražiti u velikim diskrecionim ovlastima same funkcije Glavnog
tužioca. Upravo ta moć Glavnog tužioca je stvorila prostor za
politiziranje, jer dovoljno je bilo infiltrirati se u okruženju oko
Glavnog tužioca da bi se mogao vršiti direktan utjecaj na odluke. Po
svemu sudeći, izgleda da je to jedino Srbiji palo na pamet
iskoristiti. I to je izgleda uspjelo.
Srbija je najbolje od svih svojih postjugoslavenskih država shvatila
moć Tribunala i od prvog dana se svim silama trudila utjecati na
njegov rad. Preko kontroliranja dokumenata koje je bila dužna
dostavljati Tužilaštvu iz svojih državnih arhiva Srbija je tako
štitila sebe pred MSP od optužbi za genocid u BiH. Time je isto tako
kontrolirala povijesnu naraciju o svojoj ulozi u ratovima. Uspjeh
koji je Srbija postigla je fascinantan i vrijedan divljenja. Po
presudama Tribunala, ispada da je rat u BiH, bio građanski rat, jer
su se zločini sveli na nivo RS i VRS. Srbije, odnosno povezanosti
između pojedinaca iz Srbije preko udruženog zločinačkog poduhvata,
nema niti u jednoj presudi optuženicima iz RS-a i VRS-a. Prema
Tribunalu, Srbija nije bila umiješana u rat BiH, osim u jednom
kratkom periodu od aprila kada je počeo rat do 19. maja 1992. kad je
osnovana VRS. To je utvrđeno u prvoj presudi Tribunala, gdje se u
presudi Dušku Tadiću navodi umiješanost Srbije u međunarodni oružani
sukob. Niti jedna presuda ne kriminalizira velikosrpsku državnu
ideologiju. Vojislav Šešelj, koji ju je otvoreno zagovarao, je
oslobođen svake krivice za rat u Hrvatskoj i BiH, a presuđeno mu je
samo za zločin nad Hrvatima u Hrtkovcima, znači na području Srbije.
Samo zbog ovakvih presuda, što se Srbije tiče, politiziranje
Tribunala preko kontroliranja dostavljanju i zaštite dokaza iz
državnih arhiva, se isplatilo.
Je li sama bosanskohercegovačka strana mogla uraditi više u slučaju
tužbenih procesa pred Haškim tribunalom? Kakva je bila uloga same
BiH tokom ovih maratonskih suđenja za ratne zločine u BiH?
- Mislim da se sada sa sigurnošću može zaključiti da je BiH - za
razliku od Srbije - postigla puno manje nego što se moglo postići i
što su žrtve s pravom očekivale. Srbija je vrlo vješto odigrala
ulogu najvećeg kritičara Tribunala, dok je u stvari sve vrijeme
pokušavala izvući najbolje što je mogla za sebe, i u tome uspjela.
Izvukla se za odgovornost za zločine genocida u BiH. S druge strane
je BiH na čijem području je srpska agresija odnijela najviše života
i za sobom ostavila velika razaranja pozdravila osnivanje Tribunala
i u njemu vidjela veliki potencijal.
Bošnjaci, kao i kasnije Kosovari, su uvjereni da je svima toliko
jasno i očito tko su žrtve, a tko agresori. Rijetko tko je od njih i
pomišljao da bi ih Tribunal mogao razočarati. Jer oni su u Tribunalu
vidjeli svoj spas i svog prirodnog saveznika. Zato još uvijek vlada
nevjerica kod žrtava u BiH nakon presuda u kojima nema odgovornosti
za zločine koja bi vodila u Beograd. Ja se često sjetim jedne
posjete Bakiru Sadoviću, tadašnjem šefu kabineta predsjednika
Izetbegovića u proljeće 2011. godine. U razgovoru o tome kako mogu
završiti ova suđenja srpskim optuženicima zbog zaštite dokumenata on
mi je rekao, da bošnjačka strana polaže velike nade u Tribunal, i da
ga oni stoga ne mogu kritizirati. Ja se sjećam da sam mu odgovorila
da ja to razumijem, ali da se prema Tribunalu ne mogu odnositi s
nekritičnim obožavanjem kao da je riječ o ‘svetoj kravi.' To je bilo
samo tri godine nakon presude MSP i znači preostalo je bilo još
sedam godina da identificira nove dokumente koji bi otvorili put k
podizanju revizije. Još te 2011. se činilo kao da bošnjačka strana
nije spremna preuzeti inicijativu niti za reviziju niti upotrijebiti
političku liniju k UN-u i tamo postaviti pitanje odgovornosti Del
Ponte za zaštitu dokumenata iz Beograda. Jer kako identificirati
nove dokumente koji su završili na Tribunalu kada Tribunal od 2005.
sistematski pomaže Beogradu da štiti od javnosti upravo te dokaze
koji bi pokazali umiješanost srpskih državnih institucija u zločin
genocida u BiH. Odgovore na ova pitanja bi najbolje mogli dati
bošnjačkim članovima Predsjedništva Harisu Silajdžiću i Bakiru
Izetbegoviću kao predstavnicima naroda koji je najviše stradao u
ratu koji su po svojoj političkoj funkciji se mogli obratiti UN-u po
ovom pitanju, što oni nikada nisu učinili. Što je još indikativnije,
njihov predstavnik u Hagu je u bosanskim medijima govorio da nije
istina da je Carla del Ponte štitila dokumenta.
U vrijeme mandata Alije Izetbegovića, tj. u prvim godinama poslije
rata BiH je bila vrlo uspješna u suradnji s Tribunalom, koji je tada
imao veliku legitimnost u BiH društvu. Vasvija Vidović, koja je bila
prvi oficir za vezu s Tribunalom je na tu funkciju došla na osnovu
svoje profesionalne reputacije sudije i pravnog savjetnika. Ona je
sa samo nekolicinom svojih suradnika neumorno radila na otkrivanju
tragova zločina i dostavljanju dokaza Tribunalu s terena i iz
državnih arhiva BiH. Njena suradnja s prvim Glavnim tužiocima –
Richardom Goldstonom i Louise Arbour – je bila iznimno produktivna s
puno obostranog poštovanja. Dolaskom Carle del Ponte u ljeto 1999.
godine se to sve mijenja. Tad više nema niti Vasvije Vidović u Hagu.
Po dolasku Del Ponte se u Tužilaštvu stvara jedna klika oko nje,
koja radi po svome. Ja ne znam, niti imam direktnih saznanja koja je
uloga u svemu ovome bila nasljednika Vasvije Vidović na mjestu
bošnjačkog oficira za vezu, jer ja u šest godina mog rada na
Miloševićevom slučaju - od 2000. do 2006. godine - nisam vidjela
niti uopće znala ko je bošnjački oficir za vezu. On nikada nije bio
zatražio sastanak s Geoffrey Niceom koji je vodio taj slučaj. Sir
Geoffrey često kao anegdotu spominje to kako ga je bošnjački oficir
za vezu nagradio značkom za zasluge kada je radio kao tužilac na
slučaju Kordić i Čerkez, dvojice bosanskih Hrvata osuđenih za
zločine nad Bošnjacima u centralnoj Bosni, da bi ga taj isti oficir
za vezu ignorirao dok je radio na slučaju Milošević. Sir Geoffrey se
često šali o tome i svima govori da je po ponašanju bošnjačkog
oficira za vezu izgledalo da je bošnjačkoj strani važnije od Hrvata
napraviti veće zločince u BiH nego od Srba.
'NEPRAVDA PREMA GENERALU DELIĆU'
Još jedna tema gdje je BiH propustila priliku izboriti se za pravdu
za svoje građane na Tribunalu je presuda za ratne zločine ratnom
komandatu Armije BiH generalu Rasimu Deliću. Tribunal za vrijeme
mandata Carle del Ponte optužuje nekoliko Bošnjaka, među kojim je i
general Rasim Delić, glavni komandant Armije BiH od 1993 do 1995.
Del Ponte pošto poto želi optužiti predstavnike svih zaraćenih
strana u BiH. Sudsko vijeće 2007. godine generalu Deliću izriče
nepravomoćnu presudu od 3 godine minus dane provedene u zatvoru
tokom suđenja. Ustvari ga sudije oslabađaju po svim točkama
optužnice osim jedne, da je general Delić kriv jer nije kaznio po
komandnoj odgovornosti počinioce zločina nad dvanaestoricom
zarobljenih srpskih vojnika u selu Livade i Kamenica logoru. Njegov
advokatski tim kojeg tad čine Vasvija Vidović i John Jones su se
žalili na presudu uvjereni da će doći do oslobađajuće presude.
Međutim, 16. aprila 2008. godine general Delić umire u svom stanu u
Sarajevu samo nekoliko tjedana prije izricanja pravomoćne presude. U
takvim slučajevima nepravomoćna presuda postaje konačna, i tako
general Delić ulazi u ratnu povijest BiH kao ratni zločinac. Taj
isti Tribunal 2013. oslobađa pravomoćnom presudom generala Momčila
Perišića, načelnika generalštaba VJ od 1993. do 1998. U presudi
između ostalog stoji da je Perišić samo izvršavao naredbe VSO-a, a
kako nisu svi članovi VSO-a bili optuženi nije bilo moguće dokazati
krivicu Perišiću. Da li je bošnjačka strana mogla preko svog ureda
za veze u Hagu raditi na tome da se pored Miloševića optuže i druga
dva člana VSO-a, odnosno Momir Bulatović i Zoran Lilić koji su kao
članovi VSO-a bili kolektivni komandant VJ i jugoslavenskih oružanih
snaga u ratu i u miru. Oni su bili ti koji su unapređivali generala
Ratka Mladića prema preporukama generala Perišića za vrijeme rata u
BiH. Inzistiranje Del Ponte na optužnicama po “etničkom ključu” je
pridonijelo umjetno stvorenom ‘izjednačavanju krivice’ jer ovako
ispada da su sve strane u ratu podjednako krive. Kriminalne istrage
koje prate zločine trebale bi pratiti trag zločina i dokaza pa tek
onda pisati optužnice, a ne prvo difinirati kvotu za svaku stranu u
ratu, u ovom slučaju etničku skupinu, i po nekom slučajnom uzorku
optužiti nekoliko pojedinaca da bi se zadovoljile statistike.
I na kraju, treba postaviti pitanje da li je bošnjačka strana mogla
utjecati na Haške optužnice kad je u pitanju pravna kvalifikacija
zločina genocida? Jer u haškim optužnicama za genocid ima puno
nedosljednosti. Recimo, vrlo je mali broj političara koju su opće
bili optuženi za genocid. Iz Srbije je to bio samo Slobodan
Milošević, a iz RS su to bili Radoslav Brđanin, Radovan Karadžić,
Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić, ali ona samo privremeno. Iz
Srbije se samo Miloševiću sudilo za genocid i poslije njegove smrti
nema puta do Beograda. Njemu se kao i Karadžiću sudilo za genocid i
za 1992. i 1995. Međutim Karadžiću je presuđeno za genocid samo za
1995., tj. za Srebrenicu. Brđaninu se sudilo samo za 1992. na
području Autonomne Republike Krajine (ARK) ali je u presudi
oslobođen optužbi za genocid; Momčilu Krajišniku se sudilo samo za
period od aprila do decembra 1992. ali je i po takvoj reduciranoj
optužnici oslobođen optužbe za genocid; Biljana Plavšić je u
pregovorima za priznanje krivice nadmudrila del Ponte tj. Tužilaštvo
i uspjela izbaciti genocid iz optužnice. Nadalje, kao što je
poznato, Tužilaštvo je za zločin genocida teretilo desetak oficira
VRS, koji su svi od reda bili detaširani u VRS prema odlukama VSO-a
za što se koristio 30. kadrovski centar VJ, kojem je kao general VJ
komadat bio Ratko Mladić. Niti u jednoj od njihovih optužnica niti
presuda se oni ne povezuju s VJ i Beogradom. Ovako se genocid
završio na nivou BiH, odnosno RS. Od političara iz RS su svi osim
Karadžića oslobođeni od optužbi za genocid. Povezanost zločina
genocida u BiH i Beograda je išla samo preko optužnice Slobodana
Miloševića, ali Karadžićevoj presudi 2016. sudije presuđuju da
Tužilaštvo nije dokazalo da je Milošević bio dio UZP-a kojem se
Karadžića tereti za zločine u BiH. To je isto potvrđeno u
pravomoćnoj presudi 2019. Kako bi ove presude bile drugačije da je
kojim slučajem Miloševiću bilo suđeno u spojenom postupku zajedno s
drugim članovima VSO-a i s generalom Perišićem, pa se nakon njegove
smrti nastavilo suditi njima. Ovako je more nevjerovatno važnih
dokaza iz Miloševićevog suđenja ostalo neiskorišteno.
Ko je sve zakazao iz BiH. Je li struka uopće mogla raditi bez
podrške institucija?
Moj posao na Tužilaštvu u timu za istraživanje političkog vodstva je
zahtijevao česta putovanja u Beograd, gdje sam između ostalog radila
na pristupu državnim arhivima za potrebe suđenja Slobodanu
Miloševiću. Tokom tog rada sam upravo ja došla do VSO i drugih
važnih dokumenata. No tek nakon oslobađajuće presude Srbije za
genocid na MSP sam počela bolje pratiti reakciju BiH na ove pravne
procese i došla do vrlo uznemirujućih saznanja. Ponašanje Srbije u
suradnji s Tribunalom, osobito njene pokušaje kontroliranja
dostavljanja dokaznog materijala Tribunalu, je bilo uvjetovano s
jedne strane obavezama preuzetim s potpisivanjem Daytonskog
sporazuma i nastajanja da se pozitivnom ocjenom suradnje Srbija
korak po korak približava članstvu u EU. S druge strane Srbija je
trebala zaštititi svoje interese na MSP gdje je mogla biti presuđena
za genocid u BiH. Države imaju veliku moć u međunarodnom sistemu
država. To znači da jedna država ima veću moć nego i jedan sud na
svijetu. I one će tu moć upotrijebiti kad god mogu jer to je njihovo
legitimno pravo. Od jedne države se teško može očekivati da pasivno
čeka presudu za genocid na ovom najvažnijem i najautoritativnijem UN
sudu. Srbija je imala najmanje tri razloga da se izbori za
oslobađajuću presudu na MSP-u: prvo, u slučaju da je sud presudio da
je Srbija kriva, država bi trebala isplatiti velike sume za nanesenu
materijalnu i nematerijalnu štetu žrtvama; drugo, presuda za genocid
bi cementirala krivicu Srbije za agresiju u BiH to bi se odrazilo na
historiografiju o prirodi rata i ta povijesna hipoteka bi pratila
Srbiju u beskonačnost: treće, geopolitički ciljevi Srbije u BiH nisu
ostvareni i bez obzira na genocidne zločine počinjene u procesu
stvaranja RS jer Srbiji još uvijek nije odustala od ujedinjenja s
RS. Taj cilj bi bio teži - ili čak neostvariv - da je Srbija bila
presuđena za genocid u BiH na MSP.
Međutim što me je iznenadilo da bošnjačka strana nije znala kako,
nije htjela i na kraju nije učinila dovoljno sa svoje strane da bi
preko Tribunala i MSP pokazala i dokazala tko je patio tokom rata u
BiH i zašto, ali i tko je odgovoran za to. Time je bošnjačka
politička elita sebe politički marginalizirala ostavila Srbiji
prostora da status RS u BiH tretira kao otvoreno političko pitanje
koje se još treba definitivno riješiti; razočarala veliki broj
žrtava kad je pravda u pitanju; i prepustila Srbiji kontrolu nad
pisanjem prijeratne, ratne i poslijeratne povijesti BiH preko
presuda Tribunala i MSP-a.
Jednom prilikom u julu 2015. smo Sir Geoffrey i ja imali razgovor s
tadašnjim predsjednikom Bakirom Izetbegovićem o potrebi pripremanja
revizije tužbe za genocid na MSP u Hagu. Pokušali smo mu objasniti
sve negativne posljedice ako se ne podigne revizija do 2017. Tada
smo mu rekli da ne sluša one koji mu govore da je revizija osuđena
na propast i one koji ga savjetuju da nema novih dokaza. Obratili
smo mu pažnju na to da su VSO dokumentima prestali biti zaštićeni
2011. u slučaju generala Perišića, a on niti njegovi savjetnici tada
nisu reagirali u roku od šest mjeseci, kako nalažu pravila, otvorili
reviziju objašnjavajući mu kako je propušteno puno prilika za
podizanje revizije od 2007. do te tada 2015. godine. Ja sam mu u tom
razgovoru rekla da je nama nepojmljivo da bošnjački oficir za vezu
iz Haga nikada nije kontaktirao Sir Geoffreyija niti za vrijeme
suđenja Miloševića, ali niti nakon Sir Geoffryijevog istupanja u
javnost o zaštiti dokumenata iz Beograda. Predsjednik Izetbegović
odgovara da tu po njegovoj procjeni nema loših namjera nego da je u
pitanju INDOLENTNOST. Po meni je indolentnost negativna osobina,
poput ljenosti, ravnodušnosti, nezainteresiranosti pa je još više
začuđujuće to da je taj isti ‘indolentni’ oficir za vezu još uvijek
u Hagu i da u svojim rijetkim nastupima u medijima jednako dosljedno
i “neindolentno” već cijelih 20 godina veliča zasluge del Ponte za
pravdu u BiH, kao da je vrijeme za njega stalo 2000. godine i da od
tada nije pratio medije niti čitao presude.
Kao što je poznato, podnošenje revizije nije uspjelo, jer
predsjednik Izetbegović sa svojim timom savjetnika i američkih
advokata nije radio na reviziji nego na njenoj opstrukciji. Zbog
pritiska javnosti se morao pretvarati da se revizija priprema dok je
radio na tome da se revizija nikada ne prihvati od strane MSP. Iako
Izetbegović zna još od juna 2016. Sakib Softić - agent države iz
vremena tužbe nije automatski magao biti agent i u postupku
revizije, jer je to službeno došlo iz samog MSP-a - Softić ipak
predaje reviziju u februaru 2017. MPS reagira i daje do znanja da
Sofitć nema pravo agenta, ali čini jednu jako sportsku gestu pa im
vraća podnesak revizije i daje im dodatno vrijeme da usprkos isteku
krajnjeg roka još jednom pokušaju predati reviziju. To se moglo
napraviti preko jedinog mogućeg službenog lice tj. preko ambasadora
BiH u Holandiji. Međutim to se nikada nije dogodilo.
Tako je ta farsa od revizije završila upravo onako kako su je
planirali krugovi oko predsjednika Bakira Izetbegovića. O tome
koliko su ozbiljno radili na reviziji vjerojatno govori i podatak da
tekst revizije niti dan danas nije objavljen niti dostupan javnosti.
Razvijena društva su se odrekla svojih zločinaca. Njemačka se
odrekla nacista iz Drugog svjetskog rata i danas postali
personifikacija za pravdu u Evropi. Kako potaknuti katarzu na
prostoru bivše Jugoslavije?
- Ne zaboravimo da se u slučaju nacističke Njemačke ipak radilo o
'pobjedničkoj pravdi' gdje su Saveznici diktirali uvijete mira, pa
tako i suđenja pripadnicima poraženih nacističkih snaga. Niko od
Saveznika nije bio optužen za bombardiranje Drezdena, Berlina ili
atomskog udara na Hirošimu i Nagasaki. Po nekima je ‘pobjednička
pravda' najefikasniji model poslijeratne konsolidacije društava
razorenih ratom. To se odnosi u prvom redu na Japan i Njemačku,
dvije države koje su započele osvajačke ratove i nakon toga
poražene. Obje države su poslije Drugog svjetskog rata postale
svjetske ekonomske sile, što dovoljno ilustrira mjeru njihovog
uspjeha. Ekonomskom uspjehu ovih zemalja nisu pomogla suđenja za
ratne zločine nego - bar što se Njemačke tiče – uključivanje u
sveobuhvatni ekonomski i socijalni program poznat kao Marshall Plan.
Svijet se jako promijenio od 1945. godine. U svijetu u kojemu sada
živimo je nerealno očekivati da je moguće za bilo koji konflikt
sadašnjice nametnuti model pobjedničke pravde koji bi bio globalno
prihvaćen kao legitiman.
Kako onda iz ove složene i zamršene postjugoslavenske postkonliktne
stvarnosti postići katarzu nakon koje bi bilo moguće naprijed bez
bremena prošlosti i nepovjerenja? Sudska pravda i kažnjavanje
zločina je naravno važno kao jedan od modaliteta u postkonfliktnim
društvima. Međutim ja mislim da je veliki problem u BiH za katarzu
odsustvo političke pravde. Jer proces dezintegracije Jugoslavije još
nije završen jer Srbija još uvijek ima teritorijalnih pretenzija i
prema dijelovima Kosova i prema dijelovima BiH, odnosno prema RS. Tu
se vidi da Daytonski sporazum ne pruža dovoljno garancija
stanovnicima BiH za očuvanje teritorijalnog integriteta BiH bez
obzira na presude i kažnjavanje pojedinaca poput Mladića i
Karadžića. Katarza se nije desila i neće presudama Tribunala i ja
mislim da će zaokret nabolje biti moguća onda kada i politički vrh
Federacije i RS budu počeli raditi na učvršćenju BiH kao jedinstvene
države okrenutoj prema evropskim vrijednostima i članstvu u EU.
Politička stabilnost i sigurnost će sama od sebe stvoriti plodno tlo
za ozdravljenju društva: korak po korak.
Ovaj zaključak u stvari govori o ograničenim dometima kažnjeničke
pravde u koju se posljednjih 26 godina neprestano ulaže i na koju se
predugo oslanjalo i time propustilo raditi na resorativnoj pravdi,
tj. brigom za žrtve. Važno je istaći da je kaznena pravda
koncentrirana na počinioce. Kazneni postupci u centar stavljaju
optuženike, a žrtve se pojavljuju samo kao svjedoci u vrlo strogo
izrežiranom pravnom scenariju gdje nema mjesta emocijama. Kroz te
sudske drame se eksponiraju počinioci kroz društvene medije i
dokumentarne filmove i tako oni postaju dio popularne kulture
globalnih razmjera. Optuženici poput Miloševića, Karadžića i Mladića
uvijek su imali vrlo odane sljedbenika koji nikada nisu prestali a
na njih gledaju kao na narodne junake. To dodatno potiče sudska
stvarnost jer će svako suđenje za masovne zočine proizvesti u
sudnici dvije naracije o odgovornosti za zločine: onu Tužilaštva i
onu odbrane. Tako da se taj dvoboj argumenata koji je već postojao u
političkoj, vojnoj i povijesnoj naraciji i prije početka suđenja
nastavlja i u sudnici i tako oblikuje sudsku tj. pravnu naraciju.
Pitanje je koja od tih naracija će prevagnuti kao dominantna bez
obzira na to kakve su presude. Što se Tribunala tiče, treba se još
vidjeti da li će i koliko presude utjecati na već postojeće naracije
koje su stvarane još od vremena kada se počeo zaoštravati konflikt
koji je doveo do rata.
I na kraju, svaki krivični potupak nakon donošenja presude otvara
pitanje podudaranja pojmova ‘prava' i 'pravde'. Pravo je normativni
sustav koji je baziran na zakonima i propisima dok je pravda vrlo
individualan i često emotivan odnos prema rezultatima suđenja.
Vratimo se pravdi preko slučaja generala Rasima Delića koji je
osuđeni ratni zločinac, pod čijom komandom je Armija BiH čuvala i
sačuvala teritorijalni integritet BiH. Od 1994. započinje suradnja s
hrvatskim oružanim snagama i dolazi do vojnog poraza srpske strane.
Kako će se njegove vojne zasluge kao komandanta Armije BiH tretirati
u povijesnim udžbenicima u BiH? Da li će se njegovo ime uopće
spominjati u službenim povijesnim interpretacijama ratova ili će se
izostaviti zbog presude koja ga je zauvijek obilježila kao ratnog
zločinca?
Ja i nakon 20 godina bavljenja ovom temom nemam odgovor na to što je
Pravda s velikim P. |
