|
Odjeci drugostepene i konačne presude Radovanu Karadžiću još se nisu
primirili, a intelektualna i javnost uopće ne prestaju voditi
polemike o tome koliko je preinačenje kazne u doživotni zatvor
pravedno s obzirom na to da Haški sud zločine u sedam bh. općina
nije kvalificirao kao genocid.
Osim toga, mnogi su nezadovoljni i dijelom presude koji se odnosi na
dokazivanje direktne povezanosti Srbije s ratnim zbivanjima u Bosni
i Hercegovini, a dio javnosti sadržaj pravne odluke tumači i kao
konačno aboliranje Srbije od ratne odgovornosti.
Iako kaže da je "razočaravajuće da je u Karadžićevoj presudi
propuštena prilika da se zločini počinjeni u sedam bh. opština
kvalificiraju kao genocid", profesorica Edina Bećirević iz Sarajeva,
s druge strane, smatra da javnost ne treba s toliko negativnih
emocija doživljavati rad suda.
Mišljenje stručnjaka koji se bave tematikom ratnih zločina, ističe
Bećirević, jest da postoji velika vjerovatnoća da će dokazivanje
genocida počinjenog 1992. biti izvedeno u slučaju Ratka Mladića, jer
je mnogo jednostavnije dokazati zapovjednu vojnu odgovornost nego
političku.
Bećirević je optimistična i kad je riječ o osvjetljavanju uloge
Srbije u ratu u Bosni i Hercegovini, a procesi Jovici Stanišići i
Franku Simatoviću, koji su obnovljeni pred Haškim tribunalom,
iznijet će na svjetlo dana mnoge činjenice koje govore u prilog tome
da je Slobodan Milošević, preko državne službe bezbjednosti, imao
efektivnu kontrolu nad srbijanskim jedinicama koje su ratovale u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Bećirević je autorica niza članaka i naučnih studija u kojima se
bavila problematikom ratnih zločina, a njena knjiga Na Drini genocid
prevedena je na engleski jezik i objavljena u izdanju prestižnog
Yale University Pressa. Knjiga je izazvala veliku pažnju međunarodne
akademske javnosti. Između ostalog, Bećirević se bavi pitanjima
genocida, ratnih zločina, tranzicijske pravde i ekstremizma, a u
akademskoj 2011/12. boravila je u Sjedinjenim Američkim Državama kao
korisnica Fulbrightove stipendije.
Drugostepenom presudom Radovanu Karadžiću propuštena je prilika da
se zločini počinjeni u sedam bh. općina pravno kvalificiraju kao
genocid. Koliko, po Vašem mišljenju, takva pravna kvalifikacija
odgovara onome što se događalo na području sedam navedenih općina
tokom rata u Bosni i Hercegovini 1992–1995?
Prije nego što se dotaknemo toga koje su sve prilike propuštene u
ovoj drugostepenoj presudi Karadžiću možda bismo trebali razmotriti
šta je sve dokazano presudom. Većina svjetskih medija naglasak je
stavila na to da je za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje
zakona i običaja ratovanja ratnom zločincu Karadžiću, prvom
predsjedniku Republike Srpske, kazna podignuta na doživotni zatvor.
Osuđen je za četiri udružena zločinačka poduhvata, što bi, da su na
međunarodnoj političkoj sceni drugačije okolnosti, svakako imalo
utjecaj na opstanak Republike Srpske. Ali i ovako, ako političke
elite u Republici Srpskoj krenu putem otcjepljenja, svakako bi to
bio presudan argument da liberalni dio međunarodne zajednice, koji
još može da povuče konce u Bosni i Hercegovini, takve namjere
zaustavi.
I da, zaista jest razočaravajuće što je u presudi Karadžiću
propuštena prilika da se zločini počinjeni u sedam bh. opština
kvalificiraju kao genocid. Posebno je to razočaravajuće za Bošnjake
i Hrvate iz Prijedora. Pratila sam dinamiku rada Haškog tužilaštva u
vrijeme obnavljanja optužnice Karadžiću nakon njegovog hapšenja i
moram reći da, iako sudska vijeća imaju veoma visoke standarde za
dokazivanje genocida, ni u samom Haškom tužilaštvu nije bilo
dovoljno entuzijazma da se dokaže genocid za 1992.
Niti su se, čini mi se, dovoljno trudili. Dokazi iz Tomašice,
najveće pojedinačne masovne grobnice u Bosni i Hercegovini, samo su
djelomično uvedeni u predmet "Karadžić", ali su u potpunosti uvedeni
u predmet Ratka Mladića, tako da to poglavlje o dokazivanju genocida
za 1992. nije završeno. Stručnjaci koji su pratili rad Haškog
tribunala smatraju da postoji velika mogućnost za dokazivanje
genocida za 1992, posebno zbog činjenice da je utvrđivanje komandne
vojne odgovornosti za genocid jednostavnije od dokazivanja političke
odgovornosti.
Pravne kvalifikacije o haškim predmetima koje se odnose na genocid
povezane su i sa dokazivanjem je li onaj ko je optužen imao
genocidnu namjeru. A dokazivanje genocidne namjere haške sudije
podigle su na veoma visok nivo. Ta pravosudna praksa je
zakomplicirala i standarde za karakteriziranje historijskih
slučajeva genocida. Međutim, u zapadnim akademskim krugovima genocid
se posmatra kao proces, a genocid u Bosni i Hercegovini najveći broj
relevantnih autora u ovoj oblasti tretira kao proces koji je počeo
1992, a kulminirao 1995. godine i to uključuje kvalifikaciju
genocida za 1992. u istočnoj Bosni, kao i u Bosanskoj krajini.
Mnogi pravnici, intelektualci i politički analitičari smatraju da je
presudom Karadžiću Srbija abolirana od učešća u ratu u Bosni i
Hercegovini. Vi ste osoba koja se bavila proučavanjem zločina
genocida na prostoru istočne Bosne, tačnije, bosanskog Podrinja i,
po Vašim saznanjima, jesu li vojne, policijske i paravojne jedinice
iz Srbije učestvovale u zločinima na tom području?
U Vijećnici je u maju 2018. otvoren Informativni centar o MKSJ, u
koji je prebačena kompletna arhiva Haškog tribunala. Onima koji su
zainteresirani za ovu temu prije svega preporučujem da pogledaju
svjedočenje britanskog generala Ruperta Smitha, koji je svjedočio
protiv Miloševića. Tokom ovog svjedočenja Milošević je u jednom
trenutku i sam rekao da nije tajna da je Srbija na platnom spisku
imala oficire iz VRS-a iz Bosne i Hercegovine, ali da to, navodno,
nije podrazumijevalo i komandu. General Smith odgovorio je: "Onaj
koji plaća ček obično je i osoba koja ima kontrolu." Također je
korisno pročitati i ekspertni izvještaj Haškog tužilaštva u kojem je
analizirano kako je Srbija finansirala ratove u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini.
U svakom genocidnom procesu tzv. paravojne snage imaju značajnu
ulogu u činjenju genocida, bilo da je riječ o Ruandi, nacističkoj
Njemačkoj ili Miloševićevoj Srbiji. U javnosti, ove se jedinice
nazivaju paravojnim da bi se kreirala iluzija da država nema
kontrolu nad njima. Slobodan Milošević imao je de facto i de jure
kontrolu nad srbijanskim MUP-om, kao i nad Službom državne
bezbjednosti. U slučaju Miloševića, tim glavnog tužitelja izveo je
Miloševićevu kontrolu na osnovu njegove relacije s Jovicom
Stanišićem. Svjedoci i dokumenti su potvrdili da je Milošević
posredstvom Stanišića kontrolirao i Karadžića i Mladića. Preko
Jovice Stanišića i Franka Simatovića kontrolirao je zloglasne Crvene
beretke, ali i ostale specijalne jedinice, uključujući "šešeljevce",
"arkanovce" i "Škorpione".
Jedan od najznačajnijih dokaza u posjedu haškog tužiteljstva bio je
videosnimak sa proslave godišnjice osnivanja Crvenih beretki 1997.
godine. Jovica Stanišić, koji je kontrolirao DB Srbije, obratio se
Miloševiću riječima: "Gospodine predsedniče, sve što smo do sada
radili bilo je uz Vaše znanje i Vašu saglasnost." Na istoj
svečanosti Milošević je rekao da je čitao izvještaje o "uspesima"
Crvenih beretki. Rečenica koja je Miloševića eksplicitno povezala sa
svim aktivnostima Crvenih beretki u Bosni i Hercegovini bila je ona
u kojoj Franko Simatović naglašava da su Crvene bertke osnovane 4.
maja 1991. U međupresudi Miloševiću potvrđen je genocid za 1992. u
Bosni i Hercegovini. A svi smo vidjeli i snimak na kojem pravoslavni
pop posvećuje hladnokrvne ubice iz "Škorpiona", za koje je dokazano
da su bili u sistemu specijalnih jedinica srbijanskog MUP-a, koji
nekoliko minuta nakon toga zlostavljaju i ubijaju zarobljene
Bošnjake u julu 1995.
Milošević, nažalost, nije doživio kraj sudskog procesa. Postupak
protiv Stanišića i Simatovića je obnovljen i suđenje je u toku.
Razumno je očekivati da će kroz ovaj predmet biti i pravno
kvalificirana uloga Srbije u agresiji i genocidu u Bosni i
Hercegovini.
Međutim, i bez te presude tomovi knjiga ozbiljnih zapadnih autora
koji su pretraživali ratne arhive ulogu Srbije u ratu u Bosni i
Hercegovini praktično tretiraju kao agresiju. Uloga Srbije u ratu u
Bosni i Hercegovini uopšte nije upitna u ozbiljnim naučnim krugovima
zbog toga što se oni koji se bave ovom temom ne oslanjaju samo na
pravne kvalifikacije nego im sudske presude služe kao vodič za
pretraživanje arhiva, analizu dokumenata i izjava svjedoka da bi
ustanovili je li u određenom historijskom slučaju izvršena agresija
i genocid.
Da se historičari pridržavaju samo standarda u pojedinačnim
slučajevima, onda se i genocid nad Armenima ne bi nazivao genocidom.
Konačno, 1915. godine nije ni postojala riječ "genocid". Ni
Nirnberški sud nije donio presudu za genocid zato što je Konvencija
o sprečavanju i kažnjavanju genocida usvojena 1948, tako da
kvalifikacija zločina u Bosni i Hercegovini i uloge Srbije u tim
zločinima ne zavisi samo od haških presuda nego i od mišljenja
međunarodnih stručnjaka.
Kad se govori o zločinima u bosanskom Podrinju, danas se u najviše
slučajeva govori o genocidu počinjenom u Srebrenici 1995. u danima
nakon "pada enklave". No, šta je s ostalim gradovima iz tog
područja?
U prvoj optužnici protiv Karadžića i Mladića stoji da su oni od
aprila 1992. počinili genocid na području Republike Bosne i
Hercegovine. I mislim da je odustajanje od tretiranja genocida kao
procesa bila jedna od najvećih grešaka u Haškom tribunalu. Genocid
brojni autori i dalje tretiraju kao proces koji je počeo 1992, a
kulminirao genocidom u Srebrenici. Na takav način te zločine
interpretiraju Martin Show, Samantha Power, Ben Kiernan, Marko
Attila Hoare, Adam Jones...
Međutim, postoje i oni koji negiraju genocid ne samo u Bosni i
Hercegovini nego i genocid u Srebrenici i nije rijetko da i takve
autore sretnete na konferencijama. Te debate nisu jednostavne,
posebno ako se bavite genocidom, a dolazite iz Bosne i Hercegovine.
Imala sam priliku slušati izlaganja nekih autora iz Bosne i
Hercegovine koji, da bi izbjegli kontroverze, govore samo o
Srebrenici. Sličan narativ imamo i u našem javnom diskursu. Vrlo
ćete često čuti osobe s akademskim zvanjima koji govore o
"srebreničkom genocidu", a da pritom vjerovatno nisu ni svjesne da
je i to vrsta poricanja i selektivne interpretacije genocidnog
procesa u Bosni i Hercegovini.
Iz ovog proizlazi, sasvim logično, i pitanje o kontinuitetu rata.
Većina najgorih i najmasovnijih zločina nad Bošnjacima dogodila se u
proljeće i ljeto 1992, ali narativ pamćenja rata sveo se, gotovo u
cijelosti, na komemoriranje žrtava srebreničkog genocida. Koliko je
sveobuhvatna i destruktivna bila kampanja zločina provedena u ljeto
1992?
Bila je i sveobuhvatna i destruktivna, o tome, vjerujem, svi
dovoljno znamo. Međutim, upitno je to kako se unutar bošnjačkih
intelektualnih elita uvukao narativ samo o srebreničkom genocidu.
Mislim da ta tema zaslužuje ozbiljnu studiju. Čini mi se da je to
rezultat toga što je Srebrenica već dugo sredstvo za političke
manipulacije. Oni koji ga poriču nastavljaju program onih koji su
taj genocid planirali i počinili. S druge strane, i političari koji
pripadaju narodu koji je bio žrtva koriste genocid u političke
svrhe. I to ne bi bilo problematično kada to ne bi koristili samo za
ostvarenje kratkotrajnih i jeftinih političkih ciljeva; vrlo često
radi lične promocije i homogeniziranja vlastitog naroda. Želim
napraviti razliku između jeftine političke manipulacije genocidom i
ozbiljnih političkih nastojanja da se političkim programom ublaže
posljedice genocida. Nažalost, u Bosni i Hercegovini jednostavno ne
postoje ozbiljna politička nastojanja u tom smjeru.
Kako bosanskohercegovačko društvo treba gledati na rad Haškog
tribunala i treba li biti razočarano njegovim rezultatima, kako neki
sugeriraju u javnim raspravama?
To je ocjena koji svako treba donijeti na individualnom nivou. Kad
se podvuče crta i kad sve posmatramo u nekim svjetskim okvirima,
mislim da ne možemo biti razočarani. Recimo, projekt kao Haški
tribunal u ovom trenutku ne bi uopšte bio moguć. Postoje neke
inicijative da se zločini počinjeni u Siriji procesuiraju na stalnom
Međunarodnom krivičnom sudu, ali tužilac tog suda nije nezavisan kao
što je bio tužilac Haškog tribunala. Rusija i Kina mogu ulagati veto
u Vijeću sigurnosti na istrage ovog suda. Assadove žrtve u Siriji
neće nikad imati ni iluziju zadovoljenja pravde. Od Haškog tribunala
mnogo se očekivalo. Međutim, sudovi imaju svoju logiku. Od
retributivne pravde, kad je riječ o masovnim zločinima, kao što je
genocid, ne može se previše očekivati. Ne može se očekivati da
tužioci i sudije koji procesuiraju pojedince za ratne zločine
doprinesu procesu pomirenja. Međutim, u Bosni i Hercegovini su
nedostajali mehanizmi tranzicijske pravde. Postoje različite
inicijative i različiti projekti koji spadaju u te mehanizme, ali
time se bavi nevladin sektor — i te inicijative nisu koordinirane.
To su projekti uglavnom malih dometa i nisu imali željene efekte.
Ali, što se tiče Haškog tribunala, mislim da ne trebamo biti
razočarani.
Koliko će biti moguće koristiti presude Haškog tribunala i njegove
pravne odluke u uspostavljanju istinosnog historijskog narativa o
događajima iz rata u Bosni i Hercegovini i na prostoru bivše
Jugoslavije?
Haški tribunal i Tribunal za Ruandu imali su efekte za
uspostavljanje značajnih međunarodnih pravnih presedana, definiranje
silovanja kao ratnog zločina, primjenu Konvencije UN-a o genocidu...
Arhiva Haškog tribunala neprocjenjiva je za pravilnu interpretaciju
historije u regiji. Da nije bilo Tribunala, većina tih dokumenata
nikad ne bi ugledala svjetlo dana. A da bismo odgovorili na to šta
je moglo biti bolje, dobro je pogledati na kojem je stepenu
izgradnje države i zajedničkog identiteta sada Ruanda. Osim
retributivne pravde, u Ruandi su implementirani i značajni mehanizmi
restorativne pravde. Naravno, postoje ozbiljni prigovori o stanju
demokratije u Ruandi, ali nakon više od dvije decenije od kraja
genocida u obje zemlje Ruanda je zemlja s perspektivom, dok je u
Bosni i Hercegovini uvijek otvorena mogućnost obnavljanja konflikta.
Značajno je spomenuti to da su Tutsiji, koji su bili žrtve genocida,
uložili velike napore u izgradnju zajedničkog identiteta i da
distanca između novih generacija Hutua i Tutsija bude što manja. I
to je jedan od najvažnijih načina prevencije genocida.
Zašto je žrtvama genocida veoma važno da se taj zločin pravno
kvalificira kao genocid?
Više je razloga, čini mi se. Prvo, Konvencija o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida nosi i obavezu država potpisnica, kada
genocid prepoznaju, da ga zaustave, spriječe i, ako je počinjen,
kazne. Genocid u Bosni i Hercegovini od država potpisnica negiran je
od samog početka izvršenja, od 1992. Da su zločini u Bosni i
Hercegovini definirani kao genocid od samog početka, dogodila bi se
vojna intervencija. Mislim da se tu dijelom može naći i odgovor na
Vaše pitanje. S druge strane, u osnovi genocida je negiranje
egzistencije naroda za koji je počinilac odredio da bude žrtva
genocida. To je proces dehumanizacije, preko negiranja identiteta,
zatiranja kulture, fizičkog istrebljenja.
Istina i potvrda identiteta su važne. Srpska nacionalistička
ideologija poricala je identitet žrtvama. Mi vidimo da poricatelji
genocida taj isti argument o sumnjama u bošnjački nacionalni
identitet i dalje koriste. Iskrivljavanjem historije i poricanjem
identiteta Bošnjacima, ali i poricanjem bosanskohercegovačke
državnosti, bosanskog jezika, srpski nacionalisti i dalje nas drže u
'90-ima. Priznanjem genocida izašli bismo iz tog začaranog kruga jer
u poricanju genocida vidimo iste mehanizme kao i u fazama njegovog
planiranja. |
