|
Kada se jedna naučna studija fokusira na izučavanje političkog
djelovanja pojedinca koji je imao tako velik i koban utjecaj na
recentna historijska zbivanja, onda je izazov da se ostane
nepristran posebno velik i obavezujući.
Knjiga Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću
profesorice Nevenke Tromp, bazirana na arhivi haškog tribunala,
ozbiljan je historijski zahvat kojim se nastojalo osvijetliti sve
tačke jednog političkog života s tako presudnim utjecajem na
"jugoslovensku stvarnost" u protekla četiri desetljeća.
Tu je stvarnost figura Slobodana Miloševića oblikovala na sudbinski
način i geopolitički izgled regije bez Miloševićevog djelovanja
izgledao bi sasvim drugačije. U četiri rata koja je vodio Milošević
je pokazao nevjerovatnu dozu brutalnosti, a političke ideje koje je
nastojao provesti u djelo historija je osudila kao zločinačke.
Tromp je u svojoj knjizi opisala put koji je Milošević prevalio od
običnog partijskog aparatčika do "vođe svih Srba". Izdavač knjige je
sarajevski University Press.
Šta je Slobodana Miloševića učinilo vođom svih Srba, koji
historijski okvir i koje društveno-političke okolnosti?
Arhiv sudskog postupka koji je Haški tribunal vodio protiv Slobodana
Miloševića, vođe Srba u ratovima koji su vođeni u '90-im godinama,
vrlo je specifičan arhiv jer on se bavi razvojem Slobodana
Miloševića kao političara – od privilegiranog partijskog aparatčika
koji se uspinjao u partijskoj i državnoj hijerarhiji Srbije iza
širokih leđa svog mentora i zaštitnika Ivana Stambolića. Njegov
surovi i bezosjećajni obračun sa Stambolićem je ujedno i prvi
forenzički uvid u suštinu Miloševićevog karaktera. Tu se on pokazuje
kao bezosjećajan, surov i zao čovjek bez lojalnosti, morala,
humanosti prema čovjeku koji ga je stvorio i koji ga je cijenio i na
neki način volio. O svojim odnosima i svojoj emociji prema
Miloševiću o tome govori sam Stambolić u svojoj knjizi Put u
bespuće. Milošević se na Osmoj sjednici odriče Stambolića i kreće u
sljedeću fazu svog političkog života.
Godine 1989. i održao je govor na Gazimestanu, u kojem on svim
Srbima u bivšoj Jugoslaviji poručuje da pristaje biti njihov de
facto vođa. Znači, on u rat u Hrvatskoj ulazi kao de jure
predsjednik Republike Srbije, ali i kao de facto vođa svih Srba,
odnosno Srba s Kosova, Srba iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. U toj
fazi on prerasta od komunističkog aparatčika koji je manipulacijama,
lažima i zakulisnim igrama uzurpirao vlast u Srbiji u kriminalca. I
njegova kriminalnost od toga momenta samo raste. Ovaj njegov
svjestan preobražaj od uzurpatora sistema vlasti u Srbiji i
manipulatora u političara kriminalca koji je uveo aparthejd na
Kosovu 1990, ratno nasilje u Hrvatskoj već u proljeće 1991, nastavio
ga 1992. u Bosni i Hercegovini i na Kosovu u proljeće 1998. pokazuje
kako se razvijala kriminalnost njegovog političkog plana, kojem je
cilj bio stvarati nasiljem granice postjugoslavenske srpske države.
Kako se ta kriminalnost razvijala govori to da je on kriminal
usvojio kao način svog političkog djelovanja i on svoj politički
autoritet upotrebljava za zločine i političke atentate unutar Srbije
koje čine članovi istih paradržavnih vojnih jedinica Republike
Srbije koje su činile zločine po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i
Kosovu.
Najbolji primjer razvoja Miloševićevog kriminalnog uma je njegova
uloga u atentatu na Ivana Stambolića, izvršenom u augustu 2000, samo
mjesec prije prijevremenih izbora na kojima će Milošević izgubiti
vlast. Za tužilaštvo su oba ta događaja povezana. U naručivanju
ubistva Stambolića ovdje se vidi jedan izgubljeni političar, ogrezao
u zločin na ratištima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, koji
se još tada još mogao predstavljati svojim sljedbenicama kao srpski
heroj koji se bori za njihovu čast i fizički opstanak. Ne zaboravimo
da je sam Milošević odlučio održati prijevremene predsjedničke
izbore. I onda se pojavljuje zabrinutost da bi se i Stambolić mogao
kandidirati. I da bi to spriječio, on naručuje njegovo ubistvo. Tu
se on ogoljuje kao najobičniji kriminalac koji je izgubio vezu sa
stvarnošću i koji se nakon vojnog i političkog poraza na Kosovu
1999. samo pokušava održati na vlasti. Ubistvom Stambolića
tužilaštvo definitivno zaokružuje Miloševićevo stanje uma kao
kriminalno.
Šta arhiva njegovog suđenja govori o tome?
I tu se sad, naravno, postavlja pitanje: što je to Milošević imao u
sebi što ga je napravilo političkim de facto vođom svih Srba, koji
je i Srbiju i Srbe iz drugih republika vodio u niz vojnih i
političkih poraza, a koga se veliki broj Srba još nije odrekao? Što
arhiv njegovog suđenja o tome pokazuje? I je li dovoljno pratiti
samo politički i mentalni razvoj Miloševića da bi se objasnile
političke i ljudske tragedije vezane za raspad Jugoslavije i
stvaranje sedam novih država?
Osobni i politički razvoj Miloševića kao vođe čija je politika
dovela do masovnih zločina može se potpuno shvatiti samo kada se
analizira zajedno s političkim, ideološkim i povijesnim procesima
koji su se dešavali u isto vrijeme. Neke analize koje se bave
odnosom vođe i vršenja masovnih zločina pokazuju da se velika pažnja
poklanja "zloćudnosti" vođe jer je taj koncept "zlog vođe", izgleda,
lakše prihvatljiv za masovnu publiku nego razumjeti povijesne i
političke procese koji su zapravo omogućili pojavu takvog lidera.
Međutim, izdvajanje karaktera vođe kao presudnog faktora za masovne
zločine može dovesti do krivog zaključka da su takvi vođe drugačiji
od nas "normalnih ljudi", što je razumljivo ali i nerealno
simplificiranje. Upravo kod genocida i masovnih zločina
funkcionalnost ovih zločina u postizanju krajnjeg (geo)političkog
cilja podrazumijeva predumišljaj, proračunatost i političku i vojnu
organiziranost, koja prelazi moć bilo kojeg individualnog "zlog
vođe". Kad je riječ o razumijevanju masovnih zločina, njih će
najvjerojatnije pokrenuti autoritarni politički režimi, koji se po
svojoj prirodi oslanjaju na liderstvo koje može biti "instrumentalno
djelotvorno čak i kada je moralno odvratno". Stoga, pravni i
povijesni diskurs koji proizlazi iz krivične odgovornosti pojedinaca
mora paziti da ne zanemari kolektivnu, odnosno odgovornost države
pretjeranim naglašavanjem kriminalnosti "zlog vođe".
Ja sam povijesni i politički balans između pojedinačne, kolektivne i
državne odgovornosti tražila u ovom obimnom arhivu tako da sam
povezala vođu s ideologijom i planom. Ustvari sam odgovarala na
osnovna pitanja koja postavljaju svaki advokat i sudija, ali i
povjesničar: tko je akter (akteri); što se željelo postići?; na koji
se način to postizalo? Upravo u tome na koji način je Miloševićev
režim bio spreman stvarati granice postjugoslavenske Srbije jest srž
kriminalnosti.
Šta je ideja "Velike Srbije", koja je njena geneza, kako se
razvijala i koje su posljedice njene primjene (od Ilije Garašanina,
Stevana Moljevića, preko Aleksandra Rankovića, pa do intelektualaca
SANU-a do Slobodana Miloševića)?
O tome što je Milošević sa svojim režimom želio postići prvo je u
obliku dokaza došlo od svjedoka koji su svjedočili za hrvatski dio
optužnice. Svjedoci poput posljednjeg predsjednika SFRJ Stjepana
Mesića u dokaze su unijeli termin "Velika Srbija" kao pokretač
Miloševićevog geopolitičkog plana. Tako tužilaštvo ustvari spominje
"Veliku Srbiju" samo u optužnici za Hrvatsku. "Velike Srbije" nema u
optužnicama za Bosnu i Hercegovinu i Kosovo. Međutim, kad je kao
glavni zastupnik tužiteljstva Geoffrey Nice došao voditi slučaj,
insistirao je na objedinjavanju optužnica, pa je ta nedosljednost u
pisanju optužnica ispravljena. Taj podnesak tužilaštva za
objedinjenje optužnica govori o de facto "Velikoj Srbiji", koja se
kod Miloševića razlikuje od anakronističkog povijesnog pojma koji se
razvija od vremena Ilije Garašanina, tj. od 1844., kada se pojavilo
njegovo Načertanije. Mi smo je nazvali de facto Velika Srbija jer
Miloševićeva krilatica "Svi Srbi u jednoj državi" ustvari ima za
cilj stvoriti srpsku državu u etničkim granicama, ali da se ne
spominje taj ideološki kontinuitet s "Velikom Srbijom".
On i Radovan Karadžić govore privatno o tome kako se treba
izbjegavati termin "Velika Srbija" zbog povezanosti tog pojma s
nasiljem kojem su napori za ostvarenje velikosrpskih granica vodili
u prošlosti. Ustvari, oni priznaju da je to nemoguće bez nasilja
prema nesrpskom stanovništvu koje bi ostalo unutar tih velikosrpskih
granica. Tužilaštvo je nekoliko svjedoka obrane suočilo s tom
hipotekom nasilja "Velike Srbije". Oni su svi redom odbijali da je
Miloševićev plan bio povezan s ideologijom "Velike Srbije", odnosno
s Načertanijem, Balkanskim ratovima iz 1912. i 1913., kao i s
Moljevićevom verzijom zapadnih granica Srbije iz 1941. na liniji
Virovitica – Karlovac – Karlobag. Međutim, dva svjedoka obrane u
unakrsnom ispitivanju ipak su potvrdila tu vezu. Kada je Smilji
Avramov, velikom ekspertu za međunarodno javno pravo, pokazana karta
s iscrtanim zapadnim granicama postjugoslavenske srpske države
objavljena u časopisu Epoha, koji je izdavala Miloševićeva stranka
SPS u oktobru 1991., ona je, ne znajući za datum te karte, rekla da
je to karta Londonskog sporazuma iz 1915. kojom su Saveznici
ponudili Srbiji državu.
Ona isto tako nije znala da već u ljeto 1991. Karadžić Miloševiću
savjetuje da umjesto "Velike Srbije" aktueliziraju Londonski
sporazum iz 1915., koji su im zapadni saveznici već bili ponudili.
Čedomir Popov, svjedok obrane, koji dolazi poslije Avramov, očito
nije bio pratio suđenje, pa je, kad ga je tužitelj pitao bi li
planovi za obnavljanje Londonskog sporazuma iz 1915. bili jednaki
"Velikoj Srbiji", rekao da bi, ali da o tome nije bilo govora.
Međutim, Milošević i Karardžić upravo su taj sporazum spomenuli da
bi nekoliko mjeseci kasnije karta iz Epohe ustvari iscrtala kao
optimalne zapadne granice upravo tu liniju koja se poklapala i s
Moljevićevom homogenom Srbijom iz 1941. i s Londonskim sporazumom iz
1915.
To je još interesantnije ako se uzme u obzir da je Milošević u
nekoliko navrata u svom otvaranju na sudu govorio kako su Srbi 1915.
odbili Londonski sporazum i time i "Veliku Srbiju", opredjeljujući
se za Jugoslaviju. Svjedoci tužiteljstva tretirali su Kraljevinu
Jugoslaviju kao jedan od oblika velikosrpskih ambicija, kao i
pokušaj da se preko utjecajnih komunista, poput Aleksandra
Rankovića, nametne dominacija Srbije i u komunističkoj Jugoslaviji.
Je li Memorandum SANU-a bio politički i ideološki program koji je
Milošević provodio u djelo?
Neprocjenjiva vrijednost ovog sudskog arhiva kao povijesnog izvora
jest u tome što on sadrži veliki broj dokumenata koji su tu došli
preko sudskih naloga pravo iz državnih arhiva Srbije i Jugoslavije,
a koji bi bez autoriteta ovog suda ostali zaštićeni, po važećim
zakonima, desetljećima, a neki vjerovatno nikad ne bi ugledali
svjetlo dana. Znači, pristup tim dokumentima jednom kad postanu
dokazi i kad se zabilježe u transkriptima suđenja znatno smanjuje
povijesnu distancu, koja je često bila rezultat čekanja da se otvore
relevantni državni arhivi.
Druga važnost ovih arhiva jest u tome što je Milošević, kao vlastiti
sudski zastupnik, ispitujući svjedoke, komentirao događaje,
dokumente i druge dokaze i time ustvari pokazao koliko je nemoguće
bilo zataškivati i izvrtati istinu. Jedan od primjera koliko je
njegova strategija da se sam brani štetila njemu i njegovoj obrani
svakako je primjer Memoranduma SANU-a. Poznato je da se od 1986.,
kada se Memorandum pojavio, Milošević nikad nije očitovao o njemu.
Dok su ga njegovi partijski drugovi u Srbiji kritizirali, Milošević
je mudro šutio. U svojoj uvodnoj riječi na Tribunalu u februaru
2002. on kaže da se podiglo puno prašine oko Memoranduma, ali da je
za očekivati da akademici i intelektualci jedne zemlje daju svoje
ocjene stanja u zemlji koja je u krizi. On se nije ni previše branio
od utjecaja Memoranduma.
Za vrijeme suđenja samo je potvrđeno da su trojica autora
Memoranduma ušla u glavni odbor SPS-a, Miloševićeve stranke, koja je
osnovana u ljeto 1990. Nekolicina autora Memoranduma dolazi
svjedočiti kao svjedoci obrane, naime, Mihailo Marković i Kosta
Mihailović. Ali možda je najuvjerljiviji dokaz da je Memorandum ipak
bio programski dokument za Miloševićevu politiku to što su i
Milošević i njegovi autori tvrdili da je to bio nedovršen dokument
koji je iscurio u javnost. Tužilac u unakrsnom ispitivanju suočava
Mihailovića s činjenicom da se, kad se usporedi "procurena" verzija
iz 1986. s onom koju on objavljuje kao definitivnu, može naći samo
pet ili šest malih stilskih razlika. Mihailović to potvrđuje i kaže
da je on u svom dijelu teksta ispravio samo neke tipfelere.
Druga stvar koju tužitelj utvrđuje jest da se šest velikih tema iz
Memoranduma pojavljuje u govoru Miloševića na Gazimestanu tri godine
kasnije. Samo godinu kasnije osniva se SPS, u čiji glavni odbor
stupaju tri autora Memoranduma. Iste te godine Milošević trijumfalno
pokazuje koliko je ekspeditivan jer se u septembru 1990. usvaja novi
ustav Srbije, u kojem više nema riječi o autonomiji Kosova i
Vojvodine, što su autori Memoranduma naveli kao jedan od najvećih
problema Srbije. Po njima je Srbija bila neravnopravna s ostalim
republikama koje nisu imale autonomne provincije u svom sastavu.
Tako Milošević tu osvaja velike poene jer "ujedinjuje" Srbiju i
nameće se kao efektivan izvođač memorandumskih ciljeva.
Šta je značio princip samoodređenja naroda i koliko je politika "Svi
Srbi u jednoj državi" uzrokovala raspad jugoslavenske federacije?
Sve republike su dogovorom još mogle sačuvati Jugoslaviju kao
konfederaciju na pregovorima koji su se vodili u Haagu od septembra
do oktobra 1991. Dogovor o konfederaciji propada jer Milošević ne
želi isti specijalni status koji bi dobili Srbi u Hrvatskoj dati i
Albancima na Kosovu. Poslije propasti pokušaja stvaranja
jugoslavenske konfederacije međunarodna zajednica preko Badinterove
komisije određuje da se nove države trebaju stvarati po principu
samoodređenja republika. Milošević inzistira na samoodređenju
naroda. Time on ustvari traži da se primijeni njegov princip "Svi
Srbi u jednoj državi".
Upravo insistiranje na samoodređenju naroda tužilaštvo smatra
načinom da se postigne de facto Velika Srbija, jer bi ona na taj
način postala veća nego su to bile granice Republike Srbije unutar
jugoslavenske federacije. Međutim, problem je i tu bilo to što
Srbija ovaj princip nije bila voljna primijeniti na kosovske
Albance, inzistirajući da oni kao nacionalna manjina nemaju na to
pravo. Ali niti na Bošnjake iz Sandžaka. Međunarodna zajednica
inzistira na republičkim granicama kao državnim granicama. Srbija ne
odustaje i osvaja teritorije u Hrvatskoj ratnim nasiljem. Granice
Republike Srpske Krajine pokušavaju se uspostaviti na liniji
Virovitica – Karlovac – Karlobag. Tu počinje kriminalnost plana i
kriminalna namjera Miloševića kojom se bavio Tribunal.
Je li stvaranje SAO Krajine u Hrvatskoj bilo moguće bez pomoći JNA i
saveznog MUP-a?
Jedna stvar je imati kriminalni plan, a druga stvar kako ga
ostvariti. Milošević kao predsjednik Srbije nije bio u poziciji
upotrebljavati JNA ni druge federalne institucije. U to vrijeme je
Ante Marković premijer SFRJ. No, Miloševiću to ipak uspijeva preko
jedne vrlo sofisticirane mreže lojalnih pojedinaca koji su radili u
federalnim, ali i republičkim državnim institucijama. Za taj prvi
dio rata u Hrvatskoj on je preko tzv. šestorke imao veliku de facto
moć i kontrolu u JNA. Tu šestorku su činili predstavnici krnjeg
Predsjedništva, koje funkcionira u sastavu od četiri člana od 3.
oktobra 1991. i dvojice generala, Veljka Kadijevića i Blagoja
Adžića. Četvorica članova Predsjedništva koji su predstavljali
Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Vojvodinu, iako je autonomija ove dvije
provincije ukinuta u septembru 1990., predstavljala su se kao
legalni civilni komandanti oružanih snaga SFRJ.
Oni su ustvari uzurpirali vlasti da bi Miloševiću osigurali upotrebu
JNA za potrebe osvajačkog rata u Hrvatskoj i izbijanja na granicu
Virovitica – Karlovac – Karlobag. Osim vojske, za srpske osvajačke
ratove su se koristile i snage policije federalnog MUP-a. Kad su se
počele postavljati barikade na području Knina, koji će postati
glavni grad RSK u augustu 1990., general Petar Gračanin, koji je
tada bio ministar federalnog MUP-a, s ponosom se sjećao kako su
njegovi iz federalnog MUP-a učili lokalne Srbe u Kninu i okolici
kako se to radi. O vezi Gračanina i Miloševića svjedočio je Ante
Marković, koji je rekao da se stvaranje njegove vlade 1988. oduljilo
jer je Milošević inzistirao da general Gračanin bude ministar
federalnog MUP-a. I na kraju je Marković morao popustiti.
Tu je vrlo važno spomenuti i paradržavne jedinice iz sastava MUP-a
Republike Srbije. Te jedinice su prvo nosile naziv JATD (Jedinica za
antiteroristička dejstva) da bi 1997. bila preimenovana u JSO
(Jedinica za specijalne operacije). Njeni pripadnici i zapovjednici
su ostali isti i, bez obzira na promjenu imena, njen status i sastav
unutar MUP-a Srbije ostali su isti i ona je sve to vrijeme bila
poznata kao "Crvene beretke". Milošević osniva tu jedinicu u maju
1991. i njeni komandanti potom idu direktno u Knin da bi bila
aktivna u ratovima i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U
jednom spektakularnom govoru komandant jedinice Franko Simatović
1997. opisuje u govoru pred Miloševićem što je ova jedinica radila i
kako je ratovala na područjima izvan granica Srbije.
To govori o umiješanosti Srbije u rat i u Hrvatskoj i u Bosni i
Hercegovini. Milošević je svjestan toga i na suđenju insistira da je
jedinica osnovana nakon rata. Za nas u tužilaštvu to je bilo
implicitno priznanje zločina te jedinice, jer zašto bi krio njeno
postojanje ako je osnovana sa čistim namjerama i ako je djelovala po
zakonima? Još je indikativnije to da su upravo komandanti te
jedinice bili direktno uključeni u ubistva Ivana Stambolića 2000. i
Zorana Đinđića 2003.
Šta otkrivaju presretnuti Miloševićevi telefonski razgovori, odnosno
jesu li oni dokaz dvostruke politike – jedne koja je bila javna i
tajne, koja je zapravo provođena na terenu?
Netočna je tvrdnja da Milošević nije bilježio svoje riječi na
sastancima. Naravno, nije on sam, ali jesu drugi jer takvi su bili
propisi. Mi smo našli velike količine dokaza poput presretnutih
razgovora, kao i sjednica državnih organa gdje se bilježe njegove
riječi. Preko tih zabilježenih riječi tužilaštvo je moglo pratiti
razvoj njegove svijesti, kao i njegove stvarne planove. Telefonske
razgovore između Karadžića i Miloševića od maja 1991. do februara
1992. snimala je Služba državne bezbjednosti Bosne i Hercegovine i
ti transkripti preko AID-a i Vasvije Vidović, oficira za vezu s
Tribunalom, stižu u tužilaštvo već 1995.
Oni ostaju netaknuti u ormaru jednog visokog službenika Tribunala i
otkrivaju se tek nakon njegovog odlaska. Ja 2000. stižem na Tribunal
i šef mi kao moj prvi zadatak daje da analiziram prvih pedesetak. Za
tužilaštvo su ovi presretnuti razgovori bili od velikog značenja jer
se tu prate Miloševićeve riječi i povezuju se s njegovim političkim
potezima i situacijom na terenu. Tužilaštvo je posvetilo puno pažnje
da pokaže da je on od javnosti i svojih kolega političara iz drugih
republika vrlo često skrivao svoje namjere. Ali njegove riječi
izgovorene za javnost nisu odgovarale njegovim riječima u
razgovorima s Karadžićem. On ustvari pokazuje koji su njihovi
stvarni ciljevi.
Recimo, on cijele 1991. tvrdi da radi na očuvanju Jugoslavije i to
mu je najvažniji argument i prema vanjskom svijetu, ali i prema JNA,
čiju lojalnost samo tako može pridobiti. Presretnuti razgovori
pokazuju kako on ustvari radi na raspadanju Jugoslavije. On kaže u
jednom momentu da Slovenija može otići iz Jugoslavije, ali da
Hrvatska može otići samo onda kad se postigne razgraničenje sa
srpskim teritorijama u Hrvatskoj. Tu Miloševićevu neiskrenost Ante
Marković objašnjava tako da kaže da je Milošević bio osoba koja je
jedno mislila, drugo govorila, a treće radila. Ovi presretnuti
razgovori pridonijeli su tome da se ta njegova neiskrenost raskrinka
i razotkriju stvarni planovi i ciljevi. |
