|
Nakon uspona u političkom životu Srbije, pada komunizma i osnivanja
SPS-a Slobodan Milošević pokreće niz ratova u kojima je nastojao
provesti politiku "Svi Srbi u jednoj državi", što je značilo da se
disolucija zemlje neće moći provesti mirnim putem.
Nakon što je pristao "pustiti Sloveniju da izađe iz Jugoslavije",
Milošević je počeo preduzimati ozbiljne korake da u tom procesu
osujeti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.
Ratom u Bosni i Hercegovini Milošević je podržavao stvaranje
Republike Srpske, a Nevenka Tromp opisuje načine na koje je
efektivno kontrolirao politički i vojni vrh bosanskih Srba.
Osim toga, proučavanje arhivske građe bjelodano govori u prilog tezi
da je etnička podjela Bosne i Hercegovine bila dio politike
međunarodne zajednice i da je Milošević osnivanje Republike Srpske
Dejtonskim mirovnim sporazumom smatrao političkom pobjedom.
Je li Milošević podržavao politiku etničkog razdvajanja u Bosni i
Hercegovini i šta su posljedice takve politike?
Suđenje Miloševiću i sav materijal prikupljen za istragu svojevrstan
su DNK raspada Jugoslavije i ratnog nasilja kojim je taj raspad bio
popraćen. Dokazni materijal govori da je Srbija pod Miloševićevim
vodstvom artikulirala dvije opcije u odnosu na Jugoslaviju: 1)
centralizirati Jugoslaviju i uspostaviti dominaciju Srbije; 2) ako
to ne uspije i Jugoslavija se počne raspadati, onda uspostaviti
srpsku državu u njenim etničkim granicama. Početkom 1992. oni su
svjesni da centralizirana Jugoslavija nije opcija i, spremajući se
za ovu drugu opciju, Miloševićevi ideolozi govore da će to stvaranje
Srbije u etničkim granicama dovesti do nasilja prema nesrbima.
Znači, tu već vidimo predumišljaj jer oni prihvataju nasilje kao
sredstvo za postizanje svojih geostrateških ciljeva.
Važno je spomenuti i to da je Milošević imao dva scenarija za Bosnu
i Hercegovinu u slučaju raspada SFRJ: 1) sačuvati cijelu Bosnu i
Hercegovnu u sastavu te jedne krnje Jugoslavije; 2) ako to ne
uspije, u Bosni i Hercegovini stvoriti Republiku Srpsku po uzoru na
Republiku Srpsku Krajinu u Hrvatskoj. Poslije referenduma za
nezavisnost Bosne i Hercegovine iz februara i marta 1992. jasno je
da Bosna i Hercegovina postaje nezavisna država i srpska strana
nastavlja s već započetim osvajanjem granica RS-a. To je razlog
zašto tužilaštvo kriminalnost Miloševića veže za stvaranje i RSK u
Hrvatskoj i RS-a u Bosni i Hercegovini.
Vidimo da se rat planira pomno i dugo jer, da bi se te etničke
granice postigle, treba zaokruživati etničke teritorije na koje Srbi
polažu pravo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Rat i u Hrvatskoj i
u Bosni i Hercegovini bio je rat etničkog razgraničavanja, gdje je
zločina najviše bilo u onim dijelovima gdje srpsko stanovništvo nije
bilo u većini – ili ga uopće nije bilo – a koji su Srbiji bili
potrebni kao geografski "mostovi" za povezivanje srpskih teritorija
od Hrvatske preko Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Tu u prvom redu
mislim na Posavinu i Podrinje. Etničko razgraničavanje bilo je
povezano s etničkom homogenizacijom tih osvojenih teritorija. Tu
počinju najstrašniji zločini jer se tada ubija i protjeruje nesrpsko
stanovništvo.
Tu smo mi u optužnici Miloševiću za zločine na teritorijama na
području Posavine i Podrinja njega teretili za zločin genocida jer
je u ostalim optužnicama za genocid Tribunal u presudama potvrdio
dokazanim zločin genocida samo za Podrinje u ljeto 1995. za zločine
u Srebrenici i Žepi. Mi smo u suđenju Miloševiću prošli test na
polovici suđenja u tzv. međupresudi iz juna 2004, gdje su sudije
donijele odluku da je tužilaštvo podnijelo dovoljno dokaza za
genocid i u nekoliko općina gdje je genocid počinjen 1992. Ovo je
dokument koji bi se trebao pomno čitati i proučavati jer je, u
nedostatku presude, jedan vrlo zaokružen i vjerodostojan balans
njegovih zločina, osobito što se tiče geneze genocida u Bosni i
Hercegovini.
Je li se u Karađorđevu dogovarala podjela Bosne i Hercegovine?
Smatram da bi svaki povjesničar koji se bavi raspadom Jugoslavije
trebao čitati transkripte sa suđenja Miloševiću o sastanku u
Karađorđevu. Taj sastanak iz marta 1991. između predsjednika
Hrvatske Franje Tuđmana i Miloševića zaista se dogodio, ali se ne
može protumačiti kao dogovor o podjeli Bosne i Hercegovine između
Hrvatske i Srbije. Zašto ne? Kao prvo, u Karađorđevu se ništa
konkretno nije dogovorilo osim stvaranja zajedničke radne grupe na
temu raspada Jugoslavije i granica Bosne i Hercegovine. Kao drugo,
oni su se opet sreli u Tikvešu i Tuđman se tu zabrinuo i shvatio da
nema dogovora s Miloševićem jer on uvijek jedno govori, dok drugo
sprema. Kao treće, Tuđman shvaća zamku da, ako pristane na etničko
razdvajanje u Bosni i Hercegovini, on će samo legitimirati
postojanje RSK na teritoriju Hrvatske i on traži od Miloševića da
ukine RSK u Hrvatskoj.
Milošević mu na to odgovara da on nema utjecaja na Srbe U Hrvatskoj.
Tuđman to vidi kao zamku i, kao što znamo, Hrvatska je bila jedna od
prvih država koja je priznala nezavisnost Bosne i Hercegovine već u
maju 1992. Srbija to nije učinila nego je tu nezavisnost prihvatila
tek Dejtonskim sporazumom, tj. samo onda kad je preko mirovnog
sporazuma u Daytonu zagarantirano postojanje i opstanak RS-a u
granicama koje su uključivale i Srebrenicu i Žepu. Međutim, priča o
sastanku u Karađorđevu mnogo je interesantnija ako se shvati da su
svjedoci na suđenju Miloševiću govorili da su blagoslov za podjelu
Bosne i Hercegovine između Hrvatske i Srbije Tuđman i Milošević
dobili od međunarodne zajednice.
Po izjavama svjedoka, Evropa nije željela većinsku muslimansku
državu u srcu Evrope. Cutileirov mirovni plan, koji je plasirala
Evropska unija u februaru 1992., odražava tu nekakvu karađorđevsku
Bosnu i Hercegovinu jer već dijeli Bosnu i Hercegovinu na tri
etnički razdijeljene teritorije, a da nijedan metak još nije
ispaljen. Ta podjela ide najviše na štetu Bošnjaka jer kako i zašto
bi najbrojnija etnička zajednica pristala da je stisnu na malom
prostoru nalik indijanskom rezervatu u Americi? Izetbegović je to
kategorično odbijao s podrškom koju dobiva iz Amerike. To napuštanje
ideje podjele Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske od
međunarodne zajednice drastično se modificira od marta 1994. pod
utjecajem Amerike i Vašingtonskog sporazuma, koji od Armije
Republike Bosne i Hercegovine i Hrvatske vojske pravi saveznike. Ta
suradnja vodi vojnom porazu srpskih vojnih snaga. Tako poražena,
srpska strana sjeda na pregovore u Daytonu, gdje joj izlaze u susret
i, usprkos porazu, nagrađuju je RS-om.
Jesu li Radovan Karadžić i Ratko Mladić djelovali po Miloševićevim
uputstvima ili su vodili samostalnu politiku?
Karadžić i Mladić bili su dio struktura RS-a, koja je bila i ostala
kvazidržava s vojskom i institucijama, ali bez prihoda da ih sama
financira iz državnog budžeta. Cjelokupno financiranje vojnih napora
i političkih institucija RS-a dolazilo je iz budžeta Srbije, tj.
Savezne Republike Jugoslavije, koja je postojala od 1992. do 2003.
Srbija, koja nije bila službeno u ratu, u tim godinama rata u Bosni
i Hercegovini imala je veliki problem s hiperinflacijom zbog
nekontroliranog štampanja novca za potrebe vojske i rata u Bosni i
Hercegovini. U zemlji koja nije bila u ratu dio iz godišnjeg budžeta
za obranu i vojsku iznosio je više od 80 posto. To dovoljno govori o
ratu koji je Srbija preko struktura RS-a vodila u Bosni i
Hercegovini.
Samo za primjer, u zemljama Zapada, poput Nizozemske, to je, recimo,
0,4 posto. Da, Milošević ih je kontrolirao financijski, ali i na
mnoge druge načine. Mladić je bio bliži Beogradu nego Karadžić samom
činjenicom da on nikada nije prestao biti oficir Vojske Jugoslavije
i da je bio sekondiran od te vojske u RS. On je sve vrijeme imao
dvojnu funkciju: bio je komandant 30. kadrovskog centra u okviru
Generalaštaba VJ i u isto vrijeme komandant Vojske Republike Srpske
(VRS). On je s Beogradom komunicirao preko generala Momčila
Perišića, koji je u to vrijeme bio načelnik Generalštaba VJ.
Karadžić nije imao nikakve de jure veze s Miloševićem ili Beogradom,
ali je u svemu ovisio o Beogradu. On je s Miloševićem komunicirao
preko Jovice Stanišića, znači, preko MUP-a Srbije i Državne
bezbjednosti. I da je i želio i htio voditi drugačiju politiku,
Karadžić to nije smio niti mogao.
Jedan od najboljih primjera njegovih odnosa s Beogradom prepričava
Ivor Roberts u svojoj knjizi Razgovori s Miloševićem, gdje govori
kako je u junu 1995. razgovarao s Miloševićem u Beogradu o krizi
izazvanoj zarobljavanjem UNPROFOR-aca od Karadžića. Milošević se
obavezao da će Karadžić osloboditi zarobljenike. Kad ga je Roberts
pitao kako on to može garantirati, Milošević mu je mrtav-hladan
odgovorio da će "poslati Karadžiću poruku preko Stanišića i da će ga
ubiti ako ne ispuni zahtjev". Nepotrebno je reći da su svi
zarobljenici oslobođeni i da se Stanišić i dan-danas hvali ovim
svojim podvigom. Eto, to je intenzitet i snaga kontrole, što je
Milošević vrlo nepromišljeno povjerio jednom stranom izaslaniku.
Milošević je, znači, u junu 1995. sam potvrdio da je on u vrijeme
rata bio gospodar života i smrti.
Je li u RSK, Republici Srpskoj i Saveznoj Republici Jugoslaviji
vođena jedinstvena srpska politika?
Ja sam u svojoj knjizi objasnila spregu Beograda s RSK i RS-om tako
da sam cijeli plan podijelila u pet kronoloških ciljeva, gdje se
vidi da je plan "Svi Srbi u istoj državi" mijenjao konture. Tu se
vidi da se od maksimalističkih ciljeva išlo na ono što je
preostajalo kao moguće. U toj dinamici bilo je i nesuglasica i
smjena od Beograda i lokalnih vođa, ali konstantna crvena nit koja
govori o njihovoj suglasnosti ostala je neprekinuta. Ta nit bila je
suglasnost da se ratom šire zapadne granice srpske postjugoslavenske
države. I, na kraju, što je ostalo od te zapadne granice, koja je
trebala biti na liniji Virovitica – Karlovac – Karlobag? To je sada
granica RS-a, njome se razgraničavaju srpske teritorije i od
Hrvatske i od Federacije BiH. To je jedini ratni plijen Srbije u tri
izgubljena rata. Srbija se neće lako odreći RS-a jer ona predstavlja
simbol Srba da su u ratu možda i gubitnici, ali spretni pregovarači
sposobni kapitalizirali ratne poraze preko međunarodne zajednice.
Je li Milošević stvaranje Republike Srpske Dejtonskim mirovnim
sporazumom smatrao legalizacijom ratnog plijena?
Kada se stave jedna do druge karte svih neuspjelih mirovnih
prijedloga međunarodne zajednice od februara 1992. do novembra 1995.
– znači, od Cutileira do Daytona, onda se vidi da se politika Srbije
i Miloševića u nekim dijelovima poklapala sa geostrategijom Zapada.
To se odnosi u prvom redu na Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, koje su
jedine države s većinskim muslimanskim stanovništvom ostale
teritorijalno razdijeljene i čije su granice još upitne. Upravo su
to države od čijih teritorija Srbija još nije odustala. To
poklapanje interesa vidjelo se od početka do kraja rata jer su svi
planovi međunarodne zajednice podržavali etničko razdvajanje u Bosni
i Hercegovini, ali i u Hrvatskoj.
To se, na koncu, pokazala strategijom i na Kosovu, gdje je sjever
sada isključivo nastanjen srpskim stanovništvom. O tome isto tako
ima materijala na suđenju Miloševiću. Mnoge ove činjenice ustvari
dolaze iz medija. Ako se poslušaju komentari tadašnjeg državnog
sekretara Amerike Warrena Christophera poslije pada Srebrenice i
poslije hrvatske "Oluje" i pada Knina u ljeto 1995., može se čuti
kako on govori da su to tragični događaji s puno patnje
stanovništva, ali da će oni pojednostaviti mirovne pregovore. Izjave
poput ove jasno pokazuju da je međunarodna zajednica prihvatila
etničko razdvajanje i etničko homogeniziranje svih
postjugoslavenskih država kao ključ za stabiliziranje regije. Takav
stav poklapao se sa srpskim ciljevima Miloševićevog režima.
Nijedan mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu nije prihvaćen od srpske
strane sve dok se nisu osvojile dvije podrinjske enklave –
Srebrenica i Žepa. Time se u korist srpskog stanovništva
homogeniziraju teritorije uz granicu sa Srbijom duž Drine. Od 1994.
nadalje međunarodna zajednica ugovara sa stranama u ratu u Hrvatskoj
i Bosni i Hercegovini razmjenu teritorija upravo iz razloga što je
prihvatila i etničko razdvajanje i etničku homogenizaciju kao
standard za rješavanje stvaranja postjugoslavenskih država. Odustalo
se od Bihaća i zapadne Bosne i Hercegovine onda kad je postignut
dogovor da će Beograd prepustiti RSK Hrvatskoj bez oružanog otpora.
Uspjeh Daytona baziran je na ovim dogovorima o zamjeni teritorija.
RSK se treba rasformirati, a u sastav RS-a treba ući Podrinje. To se
tako i dogodilo. Daytonom je isto tako međunarodna zajednica pružila
mogućnost Miloševiću da promijeni svoj politički imidž i da od
"balkanskog kasapina" postane mirotvorac s međunarodnim ugledom. Tu
se pokazuje njegova lična patologija, koja prerasta političku
racionalnost. On je nezaustavljiv u svojoj samodestrukciji i srlja u
kosovski rat, koji ga je na kraju stajao i političke i povijesne
reputacije. On život završava u zatvorskoj ćeliji kao optuženik za
najgore zločine koje međunarodno kazneno pravo poznaje.
Takvim će ga zapamtiti povijest. I takvoj povijesnoj ocjeni njegove
vladavine uvelike pridonosi arhiv njegovog suđenja, koji i bez
presude daje uvid u njegovu ličnost i hladnu, proračunatu i
funkcionalnu upotrebu zločina prema nedužnim ljudima koji su se kao
nesrbi zatekli na teritorijima na koje su polagali pravo tvorci
postjugoslavenskog srpskog državnog projekta s Miloševićem na čelu.
On je u tu svoju samodestrukciju, nažalost, uvukao i Srbiju i njene
građane, koji se još dugo neće oporaviti od njegove desetogodišnje
destruktivne vladavine. |
