|
History Fest, osim temama i učesnicima, skreće pažnju i konceptom.
Barem u Bosni i Hercegovini nismo naviknuti na festivalski pristup
historiji. Šta podrazumijeva taj pristup i šta ste kroz tri godine
organizacije History Festa shvatili kao njegovu neupitnu prednost
ili kvalitetnu dopunu postojećim konceptima pristupa historiji i
njenoj prezentaciji?
Prvo bih napomenuo da se slični festivali održavaju i u drugim
dijelovima svijeta i svugdje imaju slične ciljeve – u festivalskom
duhu raspravljati o ozbiljnim historijskim pitanjima na ozbiljan
način. Historija ne smije biti dosadna nauka i mi smo u ove tri
godine pokušali pokazati kako je moguće zainteresirati širu publiku
ne samo da prate ozbiljne rasprave profesionalnih historičara, nego
da u tim raspravama i aktivno sudjeluju. Na ovogodišnjem festu smo
imali i rasprave o „Public history“, na kojem su kolege iz Njemačke
govorile o iskustvima rada na tom projektu, a mi smo mogli
razmišljati kako to možemo koristiti u našim projektima.
Jednostavno, riječ je o tome kako „demokratizirati“ historijsko
znanje i kako to znanje primijeniti a da se ne podlegne izazovu
zloupotrebe historije. Historija ne može biti zatvorena unutar
akademskih zidova i odvojena od javne sfere, ali ne smije niti biti
sredstvo političke zloupotrebe. Općenito, diskusije na History Festu
nam pomažu da tendencije iz evropskih historiografija primjenjujemo
u našim istraživanjima.
Također smo svjesni da ne smijemo na festu suviše pojednostavljivati
historijske procese, jer bismo pojednostavljivanjem izdali temeljne
principe historijske nauke i teško bismo tada mogli ostati
kredibilni za zajednicu profesionalnih historičara iz Evrope. Zato
smo u ove tri godine nastojali zadržati što viši naučni nivo
diskusija i razvijati dijalog na regionalnoj razini vodeći računa da
to postižemo u evropskom kontekstu. Čini mi se da je taj pristup
dobro prihvaćen u Bosni i Hercegovini i da je History Fest u
protekle tri godine već postao prepoznatljivo mjesto dijaloga i
odlična pozornica za javnu promociju historijske nauke. History Fest
je nešto sasvim novo u Bosni i Hercegovini, ali po mnogim sadržajima
i originalan u odnosu na slične festivale u svijetu. Ukratko kazano:
History Fest vraća dostojanstvo historijskoj nauci, koja je
proteklih decenija često bila na rubu da umjesto nauke definitivno
postane samo puka propaganda. To činimo ne samo kroz nove pristupe,
nego i zahvaljujući doista širokom krugu poznatih historičara koji
dolaze u Bosnu i Hercegovinu sudjelovati u ovim diskusijama. Uz to,
kao što smo pokazali ove godine, kvalitetni i dobro pripremljeni
razgovori s aktivnim sudionicima naše moderne povijesti imaju veliki
značaj za bolje razumijevanje te povijesti.
Moto prvog festa bio je „Otvorimo historiju“. U današnje vrijeme ona
se ponekad čini malo i previše otvorenom, svakodnevni su uplivi
historijskog u obične živote građana. Kako gledate na uplive
historijskog u svakodnevicu? Da li se tu radi o istini, potrebi,
političkoj manipulaciji, ideološkoj izvitoperenosti činjenica?
Koliko je to ustvari upotrebljivo u naučnom smislu?
Ljudi bi iz historije trebali nešto učiti i to i jeste osnovni
smisao historije kao nauke: pomoći da se razumije prošlost u
zamršenoj slojevitosti. Ali, nama ne treba bolja prošlost nego bolja
budućnost. Mi prošlost ne možemo promijeniti, ali možemo graditi
bolju budućnost ukoliko istinski razumijemo prošlost, ma kako ona
bila teška i bolna. Danas se često govori o suočavanju s prošlošću,
ali to znači argumentirano raspravljanje o prošlosti s ciljem da se
ne ponavljaju stare greške. Prije nekoliko godina imali smo
diskusije o početku Prvoga svjetskog rata i tada se u javnosti
stvorila predstava kao da rat treba tek da počne a ne kao da je
završen prije stotinu godina. Bio je to klasičan primjer, u
evropskim razmjerama, manipulacije prošlošću, kada su događaji od
prije stotinu godina jednostavno tretirani kao dio naše
svakodnevnice. Dakle, mislim da nama historija mora pomoći da boljim
razumijevanjem prošlosti gradimo bolju budućnost, a ne da prošlost
zarobi našu svakodnevicu.
Političari često upotrebljavaju historiju za homogenizaciju biračkog
tijela, nerijetko i vrlo ostrašćeno. Kosovski boj ne jenjava kao
tema u politici srpskog nacionalizma već 30 godina. Hrvatski
nacionalizam ima opet svoje historijske mitove, bošnjački i
crnogorski također. Ljevica opet insistira na socijalističkoj
Jugoslaviji kao najboljem od svih mogućih poredaka. Svako parcijalno
i iz svoje ideološke perspektive pristupa činjenicama. Međutim, svi
imaju priliku da ispitaju svoje stavove s obzirom na činjenice.
Koliko vas političari susreću da upitaju za nešto iz prošlosti što u
svojim istupima koriste, koliko posjećuju History Fest, naprimjer?
Historija je često zloupotrebljavana ne samo na Balkanu, nego je
toga bilo (i još uvijek ima) i drugdje u svijetu. Mogu reći da smo
se mi u Sarajevu s time počeli dosta davno suočavati, ali to je
stalna borba za očuvanje historije kao nauke. To nije krivica samo
političkih struktura koje zloupotrebljavaju prošlost, nego i
historičara koji u tome aktivno sudjeluju i koji svoje zaključke
prilagođavaju trenutnim političkim interesima, neovisno o tome da li
se radi o političkim interesima desnice, ljevice, nacionalista,
komunista ili bilo koga drugog. To mi nazivamo historijskim
revizionizmom. Zato smo mi u okviru History Festa krenuli od tog
„otvaranja“ preko „približavanja“ do „učenja“ iz historije, što su
bili slogani tri prethodna festa. Pri tome, naravno, mislimo da svi
moramo učiti iz prošlosti, uključujući i političare. Problem je,
međutim, što političari uglavnom misle da oni sve znaju. Naši
političari misle da historija treba samo dati potvrdu njihovim već
zauzetim političkim stavovima. Pouzdano znam, naprimjer, da se
njemačka kancelarka često susreće s povjesničarima, ali ne da bi im
davala instrukcije kako da pišu povijest nego da iz prve ruke sazna
gdje se u povijesti griješilo kako se slične greške ne bi
ponavljale. U vrijeme krize oko Krima, naprimjer, bilo je puno
razgovora o tome gdje je svijet pogriješio početkom 20. stoljeće i
kako se survao u Prvi svjetski rat.
History Fest, iako se održava u BiH, po učesnicima ima regionalni pa
i evropski karakter. Koliki je njegov odjek? Sigurno ste doživjeli
mnogo i pohvala i kritika. Možete li izdvojiti neke
najupečatljivije, koje su vam možda otvorile i neke nove uvide o
mogućnostima još većeg uticaja Festivala?
Naša je ideja da History Fest doista ima evropski karakter. Ove
godine je bio izuzetno dobro organiziran i mogu reći da su reakcije
bile puno povoljnije nego sam i očekivao. Mislim da je to i rezultat
naše želje da uvijek pravimo bolji program. Prošle godine, nakon
otvaranja festa u Botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja, sevdalinki
Damira Imamovića, panela o Berlinskom kongresu i kasnije druženja u
bašti, jedna mi je njemačka profesorica prišla i sva ushićena kazala
kako je to bila jedna čarobna noć. Pripremajući ovogodišnji fest
želio sam da imamo još bolji program i već nakon prvog dana čuo sam
komentar kako je ovo standard koji će se teško više nadmašiti. Možda
je pohvala koju je javno iskazala dr. Latinka Perović važna. Ona je
kazala: "Mislim da je ovakav jedan fest neophodan. Cijela
manifestacija koja se širi pokazuje da su naša društva otvorenija,
naročito pokazuje koliko je velika potreba za razgovorima. (...) I
na ovom Festu su dani bili intenzivni i svi smo bili ispunjeni
osjećanjem da smo radili nešto korisno. History Fest je prilika za
predstavljanje rezultata istorijske nauke i dijaloga kojem se tek
učimo". Sonja Biserko je, također, javno kazala da je History Fest
"od izuzetno velike važnosti, jer je okupio toliki broj ljudi iz
regiona, historičara srednjih godina, koji su sposobni objektivno
misliti i to će za region u vremenu pred nama imati ogromnu važnost
i relevantnost. I oni koji su protivnici ovoga festa znaju da će se
to, kako vrijeme odmiče, sve više razvijati u tom pravcu (...).
Prosto, taj skup govori da se formirala jedna nova generacija
istraživača i to je nezaustavljivo". Mogu reći da sam dobio i niz
privatnih poruka u kojima se iznosi toliko pohvala na fest da mi je
čak i nezgodno o tome javno govoriti.
Ono što ja vidim kao pozitivno je širenje Festa izvan Sarajeva.
Razgovor u Konjicu, u Titovom bunkeru, imao je nevjerovatno veliki
publicitet i značaj. U Mostaru također. U Banjoj Luci je bilo nekog
nerazumijevanja, ali vjerujem da je i to za nas jedno iskustvo o
kojem ćemo voditi računa slijedeće godine.
Tema ovogodišnjeg festa, ukratko, bio je socijalizam. Obuhvaćen je
širok kontekst, cijela Evropa. Šta biste izdvojili kao neke glavne
poruke obrađivanih tema od kojih bi svi oni koji nekritički hvale
taj period, ali i oni koji ga ostrašćeno negativno kritikuju mogli
uzeti kao korektiv svojih stavova?
Mi nismo željeli ništa niti kritizirati niti nekritički hvaliti nego
samo iz raznih perspektiva analizirati šta se to dešavalo u Evropi i
Jugoslaviji koncem 1980-ih godina i detektirati ono što je bilo
pozitivno i ono što je bilo negativno. Svi bismo morali dalje
zajednički raditi na promociji pozitivnih i odbacivanju negativnih
iskustava. Dubravka Stojanović je jednom kazala kako je razvoj
događaja u Evropi poslije 1989. pokazao koliko su demokratske
institucije krhke i to je nešto o čemu moramo voditi računa.
Ono što se na Festu dešava jesu i promocije knjiga, recentnih
historiografskih izdanja. Šta biste mogli preporučiti čitaocima?
Na festu smo doista promovirali puno vrijednih knjiga ne samo iz
bosanskohercegovačke, nego i iz evropske historiografije. Sve što
smo promovirali, a pažljivo smo to birali, sigurno zavređuje pažnju.
Knjiga Latinke Perović o slomu srpskih liberala 1972. ili biografija
Milana Kučana su sigurno knjige koje treba čitati. Nismo bježali
niti od „teških“ tema: knjiga hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina
o Jasenovcu, koju smo promovirali u Banjoj Luci, pokazuje otvorenost
History Festa i nadam se da ćemo tu otvorenost i spremnost za
dijalog i dalje širiti.
Koliko toga bitnog i recentnog dolazi do studenata, da li je
uvršteno u njihove kurikulume?
Studenti su jedna od ciljnih grupa History Festa. Mi smo ove godine
imali dva programa za studente: jedan je bio doktorska radionica, a
drugi ljetna škola sa master studentima. Bilo je blizu 40 master
studenata iz mnogih evropskih univerziteta. Naši studenti su imali
priliku ne samo uspostaviti poznanstva sa svojim kolegama iz Evrope
(a to smatram jako važnim), nego slušati diskusije i predavanja
mnogih profesora s evropskih univerziteta ili slušati razgovore s
onima koji su bili kreatori i aktivni učesnici političkih procesa u
Jugoslaviji krajem 1980-ih godina (Raif Dizdarević, Stipe Mesić,
Milan Kučan). Nažalost, neke kolege s mog matičnog Odsjeka za
historiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu nisu
imali razumijevanja, pa je bilo slučajeva da studenti nisu mogli
pratiti sve diskusije na History Festu i mislim da su neke važne
stvari propustili čuti. Slično je bilo u Banjoj Luci, i vjerujem da
širenje festa na studentsku populaciju u Bosni i Hercegovini mora
biti naš cilj u budućnosti. Kako ćemo ideje s festa širiti među
studentsku populaciju? Naši univerziteti (pri tome ne mislim samo na
univerzitete u Bosni i Hercegovini, nego na univerzitete u većini
postjugoslavenskih zemalja) prilično su tromi, stalno u nekim
reformama, ali sa slabo vidljivim rezultatima i još uvijek u potrazi
za efektnim kurikulumima. Ali, kao da se vrtimo ukrug bez
značajnijeg napretka. Pojedinci moraju pokušavati mijenjati stvari,
kao što i mi činimo s ovim History Festom, makar nailazili i na
poteškoće. Konkretno: uprkos protivljenju određenih historičara,
naša promocija knjige o Jasenovcu u Banjoj Luci će ostaviti traga i
kod studentske populacije u tom gradu, bez obzira da li će je neko
uvrstiti u obaveznu literaturu ili ne. Važno je da mi sve ovo
promatramo kao jedan proces, koji se, naravno, mora ubrzano
odvijati, jer mi više nemamo vremena za čekanje, dok nam izrastaju
čitave generacije s mitološkim znanjem nametnutim kao historija.
Koliko smo daleko od spuštanja misije History festa u školske
programe diljem BiH?
Mislim da je važno voditi računa o dinamici širenja History Festa.
Mogu reći da razmišljam o tome da kroz razne kvizove u okviru Festa
ovaj pozitivni duh stigne i do đaka u srednjim školama. Nadam se da
ćemo to moći vidjeti 2020. godine.
Kako birate teme za History Fest, tj. zašto ih u tom trenutku
smatrate bitnim za širu javnost?
Mi smo za sada fokusirani na modernu historiju a teme biramo ne
slučajno. Naprimjer, prije tri godine krenuli smo s razgovorima o
historiografiji Bosne i Hercegovine u regionalnom kontekstu, o
spomenicima i spomeničkom nasljeđu, da bismo 2018. u fokusu imali
rasprave o važnim godišnjicama iz evropske historije (od godišnjice
Berlinskog kongresa do studentskih demonstracija 1968), a ove godine
je naša pažnja bila usmjerena na lomove koji su se dešavali 1989.
godine. Dakle, želimo biti aktuelni kako bismo ponudili odgovore na
pitanja s kojima se danas suočavamo. Ove smo godine okupili
naučnike, ali i organizirali niz razgovora s onima koji su bili
aktivni kreatori historijskih procesa i mislim da je to dalo dobre
rezultate.
Da li već razmišljate o sljedećem i u kojem pravcu idu Vaša
razmišljanja?
Desetak dana prije početka ovog festa sinula mi je ideja o tome šta
bi mogla biti središnja tema festa 2020. godine.To je za mene bio
dobar znak, jer mi je pokazalo da su organizacijski poslovi za
ovogodišnji fest završeni. No, sada tu ideju valja detaljno
razraditi i rano je da je javno obznanim. Mogu samo reći da
standarde koje smo postavili ove, moramo povećati 2020. godine. |
