|
Oluja oko „Oluje“ se stišala. Sjećanja na tu značajnu vojnu akciju
su bila preplavljena, s jedne strane, slavljeničkom euforijom i
napadnim nadmetanjem za prestiž, a s druge, gubitničkim ogorčenjem
pomiješanim s komemorativnim patetikama. Niti jedan globalni
sudionik „Oluje“ nije uspio odvojiti se i izdići iznad toga.“
Herojstvo“ i „zločinstvo“ su se koristili u ratničkoj retorici,
svatko u svom interesu, kao da vojna akcija još traje. Počele su se
naknadno upisivati koristi koje su ostvarene akcijom i mjeriti
zalozi u njoj. U tome nema kraja, to će se protezati u budućnost,
sve dok se ne shvati da su „herojstva“ i „zločinstva“ povezana, da
su dio jedinstvenog događaja koji je posljedica jedinstvene
politike. Naravno da to slavljenici i otuženici ne mogu shvatiti jer
mnogi od njih i nisu bili značajni sudionici tih događaja. Gdje su
oni uopće tada bili? Što su radili? Bolje je to ne ponavljati jer
bismo i sami upali u vrtlog oluje oko „Oluje“.
Ne pomažu ni naknadno iskazivana herojstva ni hipotetički zaključci
tipa – da sam mogao, ja bih bio. Tko je htio, taj je bio na pravom
mjestu. Doduše, neki uopće nisu stvarali priliku biti dio toga. Oni
danas ne mogu prihvatiti svoju beznačajnost pa svoju retoriku žele
učiniti značajnom. Radi toga je ta retorika žestoka i „herojska“,
barem njome se želi ugurati u ono što je već bilo. Oni žele
produljiti davne događaje na današnje stanje i učiniti ih
značajnijim nego su bili.
A što su ti događaji uistinu bili? Što je bila „Oluja“?
Važna i za Hrvatsku i za BiH
To je, prije svega, bio otklon od neuspjelih politika koje su dovele
do rata u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Zato je „Oluja“ važna
podjednako i za Hrvatsku i za BiH, čak i za današnju RS i Srbiju.
Svaka mistifikacija, ona slavljenička i ona gubitnička, udaljava
podjednako sve od istine i stvarnog značenja „Oluje“ i nastavlja
producirati ratničko stanje u cijeloj regiji. Otuda je retorika
žešća nego u vrijeme kada se sve zbivalo.
Niti je „Oluja“ bila velika i čista pojedinačna pobjeda pobjedničkih
strana u akciji, niti je bila vojni poraz zbog loše vođenih vojnih
operacija gubitničke strane, iako je žrtava bilo na sve strane. Može
se slobodno reći da su svi bili žrtve, i svi na neki način
pobjednici. „Oluja“ je kompromis pogrešnih politika koje su se
morale tako završiti.
„Oluja“ je trebala svima. Hrvatska je dobila priliku okončati
višegodišnju vojnu okupaciju svoje teritorije i konačno poraziti
paradržavnu tvorevinu Republiku Srpsku Krajinu na svojoj teritoriji.
Ne može se zaboraviti euforija koja je vladala od 1991. godine pa
sve do „Oluje“, o formiranju jedinstvene srpske države koja bi
obuhvatila sve srpske krajine formirane za tu svrhu. Treba samo
pregledati ratničke govore iz tog perioda koje su držali
Miloševićevi izaslanici i zapovjednici vojnih i paravojnih formacija
koje su dolazile iz Srbije. Rukovodstvo Republike Srpske Krajine, na
čelu s Milanom Martićem, neposredno je pred „Oluju“ obmanjivalo Srbe
u Hrvatskoj da će njihova „država“ uskoro biti međuarodno priznata.
Hrvatska je morala prekinuti postojanje takve paradržavne tvorevine
na svome tlu. Trebao joj je samo jak povod i racionalno opravdanje
pred međunarodnom zajednicom. Taj povod su bili Bihać i cijela
Bosanska krajina. Zauzimanjem Bihaća od strane vojske RS-a došlo bi
do spajanja s vojskom RSK-a, tako da bi se dvije srpske krajine
povezale u jednu. Tako bi RSK imala teritorijalni kontinuitet sa SRJ
(Srbijom), što bi i za Hrvatsku i za BiH podjednako bio i vojni i
politički problem.
„Oluja“ je trebala Bosni i Hercegovini iz više razloga. Prvo,
neposredan razlog bio je spašavanje Bihaća oko koga se stezao i
sužavao obruč vojnih snaga Republike Srpske i Samostalne autonomne
pokrajine Zapadne Bosne. Također, takva vojna akcija je vodila u
konačni poraz politike Radovana Karadžića i njegove Republike
Srpske. Karadžić se nije mogao prisiliti na političko rješenje rata
u BiH, koje je u tom trenutku trebalo SRJ (Srbiji) i Miloševiću. On
je forsirao vojno rješenje, želio je vojnom pobjedom dovesti pred
gotov čin i legalne vlasti RBiH i međunarodnu zajednicu. Bio je
umislio da je to moguće. Njegov veliki previd je bio, kao i kod
Martića, da je sve vojne uspjehe ostvario uz pomoć JNA, vojnih i
paravojnih formacija iz Srbije, odnosno Slobodana Miloševića, a ne
samostalno, nekom svojom vojnom silom. Također, i Martić i Karadžić
su već bili ušli u sukob s Miloševićem koji je insistirao na
Vance-Owenovom planu za BiH i na Z-4 za Republiku Srpsku Krajinu. I
jedan i drugi su te planove odbili i stavili se iznad „vožda“. Od
Miloševića su napravili neprijatelja međunarodne zajednice, koja ga
je smatrala odgovornim za sve njihove politike i koja je s njim
surađivala. Ona je bila spremna prihvatiti njegov reducirani plan
velike Srbije, kome su sada oni bili na putu.
Skidanje odgovornosti
Tako je „Oluja“ trebala i Miloševiću da bi konačno skinuo
odgovornost sa sebe, kaznio lidere srpskih krajina koji su se
osamostalili i pokazao im tko je stvarni lider Srba na prostoru
bivše Jugoslavije. Također, „Oluja“je za njega bila prilika za
ostvarenje ponovno reduciranog plana velike Srbije, po logici daj
što daš. Kompenzacija za gubitak srpskih krajeva u Hrvatskoj bili su
BiH i Kosovo. Srbi iz Srpske Krajine u Hrvatskoj su se trebali
preseliti dijelom u BiH, a dijelom na Kosovo.
To je također bio dio dogovora Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu,
zatim Bobana i Karadžića u Grazu. Dogovorili su da Bosanska Posavina
pripadne pod srpsku administraciju u BiH, a srpski krajevi u BiH,
Grahovo, Glamoč i Drvar, pod hrvatsku. Da su se tih dogovora držali
dosljedno dva predsjednika, objelodanjeno je u Daytonu.
Taj dogovor se realizirao i u vojnim akcijama „Oluje“. Treba samo
pratiti kretanje vojnih jedinica vojski koje su sudjelovale u
„Oluji“. U njoj su sudjelovale tri vojske – Hrvatska vojska (HV),
Hrvatsko vijeće obrane (HVO) i Armija BiH (ABiH). Peti korpus ABiH,
kojim je komandovao Atif Dudaković, jednim dijelom snaga imao je
pravac djelovanja Bosanski Petrovac – Sanski Most – Prijedor –
Bosanski Novi – Kostajnica. Drugim dijelom snaga djelovao je u
suradnji s HV-om duž bosansko-hrvatske granice. Sedmi korpus ABiH,
kojim je komandovao Mehmed Alagić, imao je pravac Vlašić – Donji
Vakuf – Jajce – Ključ – Sanski Most (spajanje sa 5. korpusom). Snage
HVO-a i HV-a su imale pravac Kupres – Glamoč – Grahovo – Drvar, te
dijelom snaga Šipovo – Mrkonjić – Banja Luka.
Bilo je logično da snage HV-a iz pravca BiH idu prema svojoj
granici, da se iz BiH spoje sa 5. korpusom ABiH i krenu oslobađati
svoju granicu s teritorije BiH sve do Kostajnice i tu se spoje sa
svojim snagama iz pravca Dubice i Jasenovca. Međutim, HV je bila
angažirana iz Hrvatske samo do granice prema BiH i tu se spajala s
5. korpusom, a iz BiH bila je usmjerena jednim dijelom prema Drvaru,
a drugim prema Banjoj Luci.
35 posto za RS
Ovi pravci nisu slučajno odabrani. Nakon „Oluje“ nestala je
Martićeva Republika Srpska Krajina, nestala je Abdićeva Autonomna
pokrajina Zapadna Bosna, a Karadžić je kontrolirao samo 35%
teritorije BiH. U jednom trenutku, u Dejtonskim pregovorima, Richard
Holbrooke je prihvatio da RS-u pripada samo tih 35% teritorije BiH.
Kada je to vidio Milošević, poludio je. Pod snažnim pritiskom
Kontaktne grupe (vodeće zemlje Evrope i Rusija), teritorijalna
podjela BiH među entitetima je vraćena u okvire 51-49%. Međutim,
nedostajala je teritorija za RS, kako je kompletirati i osigurati.
Delegacija Republike BiH u Daytonu bila je odlučna ne popustiti i ne
prepustiti ni pedalj teritorije koju je držala Armija BiH. Nastao je
problem. Tuđman je bio nakratko u Zagrebu jer je sastavljao Vladu
nakon izbora. Brzo se vratio u Dayton i slavodobitno i velikodušno
izjavio da će on „dati“ tu teritoriju. To je značilo da se HV i HVO
moraju povući sa dostignutih linija prema Banjoj Luci. Prava je
istina da je HV u tom trenutku bila na mostu u Karanovcu, tj. 11 km
pred Banjom Lukom, a ne u dolini Vrbasa na hidrocentrali Bočac.
Banja Luka je bila spakovana da seli i to bi se desilo da je HV sa
svojih pozicija krenula ka gradu. To se nije desilo ne samo zbog
toga što je američka administracija bila protiv, nego što je Tuđman
poštovao dogovor s Miloševićem. Kada su dijelovi Armije BiH mimo
plana krenuli prema Banjoj Luci i primakli se Manjači, gdje je već
bila HV, ova je otvorila artiljerijsku vatru na svoje saveznike u
akciji, nije im dozvolila pristup Banjoj Luci. Bilo je nekoliko
mrtvih, ali se to smatralo incidentom. (Tako je barem tumačio
tadašnji ministar obrane Federacije BiH Jadranko Prlić). Međutim, to
nije bio incident, nego dogovor Tuđmana i Miloševića da HV onemogući
Armiji BiH pristup Banjoj Luci. Tuđman je u Daytonu, za
pregovaračkim stolom, povukao HV i HVO s dostignutih linija i
faktički objelodanio da nije osvajao teritoriju BiH od Vojske RS,
nego da je čuvao za RS. Hrvatska vojska se povukla na liniju
dogovora Kupres – Grahovo – Glamoč – Drvar. Ti povijesni srpski
krajevi su potpali pod administraciju Federacije BiH, preciznije pod
hrvatski Kanton 10. Posavina je potpala pod administraciju RS-a,
izuzev Orašja, iz koga se HVO Đure Matuzovića nije htio povući
cijeli rat usprkos naredbama iz Ministarstva obrane RH. Sve po
dogovoru iz Karađorđeva.
„Olujom“ su svi na neki način podmirili svoje interese. Hrvatska je
oslobodila svoju teritoriju od okupacije druge države, BiH je
stavila pod svoju kontrolu Abdićevu autonomiju i oslobodila Bihaćku
krajinu od Karadžićeve okupacije, Karadžićevi Srbi su dobili RS, ali
bez Karadžića, Milošević je ostvario svoj reducirani plan i
oslobodio se pritiska međunarodne zajednice. Važno je napomenuti, a
to se danas ne želi znati, da bez „Oluje“ ne bi bilo današnje
Republike Srpske. Da je HV ušla u Banju Luku, ili da je u Banju Luku
ušla Armija BiH, čak i sa simboličnim snagama, Republike Srpske ne
bi bilo. Karadžićeva Vojska RS bi bila poražena, on bi zajedno s
Miloševićem potpisivao sporazum o kapitulaciji, a ne Dejtonski
mirovni sporazum.
Također, izgubili su svi jer su narodi stradali, stradali su vojnici
koji nisu znali za dogovore i koji su faktički žrtvovani. (Treba se
samo prisjetiti žrtava na liniji obrane Mrkonjića – za koga i za što
su izginuli?) Nitko od njih nije znao da je njihova borba unaprijed
bila osuđena na neuspjeh. Neki od njih su euforično slavili, ne
pitajući se kako je bilo moguće osvojiti toliku teritoriju za tako
kratko vrijeme bez velikog otpora. Naravno, ni oni nisu znali da će
se uskoro morati povući sa „osvojene“ teritorije. Veće žrtve su
izbjegnute jer je Milošević ipak Srbe uputio da se na vrijeme
pripreme za evakuaciju, jer „Oluja“ za njega nije bila iznenađenje.
S druge strane, Tuđmanovi komandanti su usporavali svoju vojsku da
se za to dobije vrijeme. Oko 150 hiljada Srba je napustilo Hrvatsku.
Oni koji nisu poslušali, naivno vjerujući u svoju nevinost, uglavnom
civili, stradali su naknadno – pobili su ih psi rata.
Što se slavi danas, nakon toliko godina? Nitko ne bi trebao imati
razlog za slavlje. Opravdano je oplakivati žrtve na svim stranama,
jer su uglavnom bile nevine. Ono što je sigurno, „Oluja“ je bila
dosljedan zaključak promašenih i zločinačkih politika. Ali je bila i
uvod u mir za sve. Radi toga bi „Oluju“ trebali svi zajedno
obilježavati, bez suprotstavljanja „pobjednika“ i „poraženih“. Sve
drugo je mistifikacija, produbljivanje neprijateljstava i podizanje
političkih tenzija u regiji. Mnogima i danas treba takva prošlost i
zato je slave ili oplakuju. |
