|
Prije pola stoljeća, u ponedjeljak, 4. kolovoza 1969. u 9.21
navečer, beogradski književnik, esejist i filozof Radomir
Konstantinović sjeo je pred mikrofon Trećeg programa Radio Beograda
da čita svoje novo djelo. Dva tjedna čitao je svake večeri - jednog
dana i dva puta - osim vikendom: deset radnih dana. "Odmah se pronio
glas o nečemu neobičnome, o nesvakidašnjem eseju", kazat će pedeset
godina kasnije, ovih dana, Konstantinovićev biograf, novinar i bivši
veleposlanik Srbije u Hrvatskoj Radivoje Cvetičanin. Ujesen te 1969,
koji mjesec nakon Konstantinovićeva radijskog čitanja, časopis
Trećeg programa Radio Beograda objavio je taj spis: "Filosofija
palanke". Danas, riječ je vjerojatno o najpoznatijoj,
najslavljenijoj, ali i najosporavanijoj knjizi srpske i
jugoslavenske filozofije i esejistike, otisnutoj ukupno u više od 25
tisuća primjeraka, koja je, tolikoj nakladi usprkos, iz srpske
kulture bila gotovo prebrisana, dok su je neki istodobno - ne posve
nepromišljeno - proglašavali, doslovno, "Biblijom" i "svetim pismom
Druge Srbije", a intelektualci poput povjesničarke Latinke Perović,
"knjigom koja sadrži tajanstvenu šifru naših sudbina" i "jednom od
ključnih knjiga u srpskoj kulturi".
A sve to zato što, danas možemo bez ustručavanja reći, "Filosofija
palanke" objašnjava mentalni supstrat nacizma. Nipošto samo srpskog,
kako balkanski nacionalisti iz kultura susjednih srpskoj najčešće
vole reducirati: ta knjiga, na primjeru srpske kulture - jer Radomir
Konstantinović bio je dostojanstven čovjek i odgovoran autor koji je
pisao o onome što je najviše volio i najbolje poznavao - objašnjava
svu složenost onoga što Latinka Perović sažima kao "duh
kolektivizma, zatvorenosti, isključivosti prema drugome, odbijanja
otvorenosti prema svijetu i okruženju, duh smrti na neki način, tu
podlogu na kojoj će se na našim prostorima kasnije razviti čitava
kultura smrti; u krajnoj konzekvenci, duh nacizma koji nije import
njemačkog nacionalsocijalizma, nego je izraz tog zatvorenog duha
palanke". Nije to, dakle, nipošto knjiga samo o Srbiji, premda
dakako jest prije svega o njoj - koja je, štoviše, svoju
apokaliptičnu potvrdu dobila u krvoproliću devedesetih, a dobiva je
i dan danas - nego je, kako ju je jednom nazvao zagrebački pisac
Predrag Matvejević, "knjiga nepoželjna za one koji žele pod svaku
cijenu sačuvati svoju građansku i palanački mirnu savjest." Utoliko,
nastavit će Matvejević, palanački mentalitet "zatičemo u srodnim
varijantama ne samo od Ðevdelije od Triglava ili od Niša do Drniša,
nego i u daleko civiliziranijim krajevima i pokrajinama svijeta: on
je dovodio u očaj Byrona, gonio Rimbauda što dalje od rodnog
Charlevillea, pucao na Majakovskog..."
"Filozofija palanke" opsežna je filozofska studija na oko 350
stranica. Već od paradoksalnog naslova, njezin je stil magično
privlačan: kako bi, naime, nešto tako profano, oporo, nezanimljivo i
glupo, kao što je mala, naješće drvena, vojna utvrda - što je
izvorno značenje turcizma "palanka" - moglo imati ikakvu
"filozofiju"? U toj prividnoj nespojivosti, medutim, krije se vec
naznaka smisla: palanka, u Konstantinovicevu tumacenju, nije
odredena ni teritorijalno ni geografski, nego duhovno: njezina
zatvorenost cvjeta svugdje gdje cvjeta otpor promjeni, duh
izjednačavanja i ciničko "palanačko iskustvo". Konstantinovićev
tekst, tekst jednoga od ponajboljih stilista srpskog jezika, silno
je zavodljiv ali teško prohodan, nabijen paradoksima i igrama riječi
koje nastoje ukrotiti neuhvatljivu otvorenost svijeta, pri čemu sam
autor piše sa sviješću kako njegovo vlastito nastojanje da ograniči
apsolutnu otvorenost bivanja prijeti da postane tek još jedan, ma
koliko sofisticiran, izraz duha palanke u literaturi. "Filozofija
palanke", dakle - kako će reći filozof i današnji urednik Trećeg
programa Radio Beograda Ivan Milenković - "đavolski je teška knjiga,
koju uvijek valja čitati s olovkom i papirom. Ali tko se kroz nju
probije, dobit će neprocjenjivo blago". Neki od onih koji su se kroz
nju probili - Konstantinovićevi prijatelji, izdavači, tumači i
biografi okupljeni oko antinacionalističke inicijative "Novi
optimizam" - protekle su nedjelje, u obiteljskoj kući
Konstantinovićeva oca Mihaila, uglednoga beogradskog profesora prava
i suautora sporazuma Cvetković-Maček, u selu Ivanjica kod Beograda,
organizirali skup u povodu pedesete obljetnice prvog izdanja
"Filosofije palanke", i zanimljivim izlaganjima iznova i dodatno
osvijetlili kontekst, sadržaj i sudbinu te nesvakidašnje i važne
knjige.
Radomir Konstantinović pisao ju je tri godine, od 1966. do 1969.
Kako je u Ivanjici kazao Živan Berisavljević, Konstantinovićev
dugogodišnji prijatelj i izdavač, "nije čudno da je Rade baš te
1966. prionuo da napiše 'Filosofiju palanke'. Govorio je da 'mora to
da uradi'. Senzibilan kakav je bio, bolje od svih osjetio je što se
iza brda valja, u najdubljoj magmi srpskog društva, u sudaru s
tadašnjim emancipatorskim procesima - a valjalo se se ono što je
izbilo na sahrani Rankovića" - usprkos zabrani, deseci tisuća ljudi
došli su te 1983. u Beogradu ispratiti svrgnutoga srpskog
komunističkog tvrdolinijaša koji je uhodio samog Tita - "pa
eskaliralo u obračunu sa srpskim liberalima i puzajućoj
transformaciji Saveza komunista Srbije od revolucionarne partije u
organizatora nacionalističke kotrarevolucije, te se okončalo
srozavanjem u etničke ratove. Rade je htio javno, pravovremeno i
uvjerljivo da ukaže na taj proces srljanja u ambis raspada, čije je
stravične posljedice on kasnije najpotresnije i uvjerljivo osudio u
poznatim sarajevskim govorima".
Berisavljevićevo čitanje nastanka "Filosofije palanke" tipično je
političko čitanje tog teksta, istodobno razumljivo i točno, ali i
neopravdano i nedovoljno. Jer, svoju popularnost ta je knjiga -
naročito izvan Srbije - zaslužila tek retroaktivno, nakon što su joj
agresivni velikosrpski ratovi devedesetih dali za pravo u svakom
njezinom detalju, uključujući i one - ili, štoviše, naročito one - u
kojima Konstantinović otvoreno analizira "srpski nacizam" i njegovu
"poetiku", kao i "stav srpskog nacizma prema jeziku". Do kasnih
osamdesetih, "Filosofija palanke" zbog svog je stilskog
virtuoziteta, dubine misli, analitičke nepopustljivosti i autorske
hrabrosti imala kultni status u uskim intelektualnim krugovima - bio
taj "kultni status" pozitivnog ili negativnog predznaka - ali široko
poznata, kao ni njezin autor, pisac visokosofisticiranih "novih
romana", nije bila. No njezina šira popularizacija, baš u skladu s
"duhom palanke", nosila je dakako i zamke: rado su za njom posezali
oni kojima je bilo drago čuti kako nacizam čuči u srcu srpske
kulture, a da istodobno nešto takvo za svoju vlastitu nikad ne bi
bili spremni priznati. I zato, čitamo li "Filosofiju palanke" van
Srbije, s njezinim političkim čitanjem valja biti naročito oprezan:
sam Konstantinović naime piše kako je "srpski nacizam moguć kao i
svaki drugi nacizam". Novija čitanja te knjige - Latinka Perović
će
primijetiti kako ona sada već ima vlastitu povijest - razabiru u
njoj, kako je kazao srpski pisac Bora Ćosić, "fundamentalni tekst
otpora svakom zlu", ili "sveprisutnu kritiku duha ograničenosti,
ograničenog u sebi ugodnoj prostoti koja se odmeće do prostakluka",
kako će efektno formulirati filozof Vladimir Marović.
Kontekstualizirajući "Filosofiju palanke" u europski intelektualni
kontekst, kritičar Milan Vlajčić spomenut će Umberta Eca, Itala
Calvina, Samuela Becketta i Waltera Benjamina, dok će već spomenuti
Ivan Milenković "Filosofiju" usporediti s kapitalnom studijom "Strah
na Zapadu" francuskog povjesničara Jeana Delumeaua.
Kako bilo, kako vrijeme odmiče, "Filosofija palanke" biva sve
relevantnija. Ta knjiga, uistinu, uvelike uspijeva odgovoriti na
pitanje koje se nameće sve češće, a naročito od očitog neuspjeha
ovdašnjih kultura da ostvare svoju deklarativnu proeuropsku
usmjerenost: zašto, zapravo, balkanske kulture ne uspijevaju, na
općedruštvenoj razini, nadvladati vlastitu zatvorenost i
provincijalizam, ma koliko bile svjesne da im ona šteti? "Filosofija
palanke", uz ostalo, govori o "palanačkom iskustvu", "inerciji",
"lijenosti", o potrebi za sigurnošću pod svaku cijenu, o "cinizmu" -
tom danas sveprisutnom pojmu - o "duhu razočaranja", o "lukavosti
duha palanke kojemu treba iluzija da bi mogao biti razočaran", pa
onda i ravnodušan, uvjeren u vlastito sveznalaštvo, duh palanke
"poriče otvorenost", on "pokušava da natera 'život' (biće) da
'položi račune', da da dokaze o svojoj 'smislenosti'"; za duh
palanke "prevara" je "jedinstveno načelo sopstvenog sveta međusobne
mržnje i glume u životu pod maskama"... Čitajući "Filosofiju",
riječju, iz stranice u stranicu sustiže nas dojam kako čitamo
svakodnevicu vlastitog društva.
Filozof Marović reći će kako je duh palanke "mehanizam vječno
ponavljajućeg rituala kojim se održava, grčevito brani i reproducira
palanački kanon, njegov 'credo'". On je "duhovna unezvjerenost",
"duh plemena u agoniji", a izražava se uvijek u strogoj hijerarhiji,
autoritetu, poslušnosti, kroz "nacion, partiju, crkvu, državu,
kasarnu, korporaciju...". On je "dogmatički antiduh" i "utočište
autoritarnog sindroma". U politici, on se materijalizira u
"negiranje pojedinca i veličanje vođe, i u jaku državnu vlast kao
personifikaciju palanke"; u kulturi kao zaborav, to "mentalno
ubojstvo, to rasterećenje od neželjenog". "Palanka je apsolutno
jedinstvo bez razlika, monolit tvrdo ukorijenjenih istina, njoj
stilska raznorodnost zvuči kao muzika samog pakla". U takvom
svijetu, sloboda je opasnost. "Svakoj ograničenosti, zbog
prestravljenosti pred svijetom, sloboda je teška kao tumor. Radomir
Konstantinović borac je protiv tog straha", reći će Vladimir
Marović.
"Ovaj esej ima prijeloman karakter", napisao je o toj knjizi Predrag
Matvejević. "Konstantinovićev glas čuva uvijek svoja obilježja.
Neobazriv i neopoziv, bez koncesija ili preduvjerenja, to je apel
nemirne savjesti: nemira u savjesti koji obično želimo odagnati.
Naše palanke će naći priliku da mu se revanširaju čak i ako ga,
prigodno i privremeno, budu morale hvaliti. Znamo kakav je njihov
revanš". I ta je tvrdnja bila anticipacija: ovdašnja se palanka
svojemu umnom susjedu "revanširala" tako što mu je, početkom
devedesetih, opustošena i oteta kuća u Rovinju, da se cijela ta
pljačka u godinama koje su uslijedile "zakonski" i "legalistički" -
na osnovu krivotvorina - "ispegla" i "legalizira". I nije pritom
jasno što je Konstantinoviću pritom bilo teže: što su mu oteli kuću,
ili mu uništili sačuvana pisma Samuela Becketta, razbacavši ih,
infernalno simbolično, pustim uličicama Rovinja. Bilo je to vrijeme
- početak devedesetih - koje smo, tada, smatrali ludačkim atavizmom
devetnaestog stoljeća; danas, gotovo tri desetljeća kasnije,
pokazuje se da je šovinistički val iz Srbije i bivše Jugoslavije bio
jedina istinska avangarda današnjega svijeta, kojega, na sve četiri
strane, politike identiteta doslovno razdiru. Stiglo je, čini se,
vrijeme za novo čitanje "Filosofije palanke": kao Konstantinovićeve
dijagnoze suvremene globalne bolesti opsjednutosti identitetom. |
