|
'Slučaj Pupovac' podsjetio me na izvrsnu knjigu Darka Hudelista 'Moj
beogradski dnevnik'. Susreti i razgovori s Dobricom Ćosićem
2006.-2011. (Profil, Zagreb, 2012.), koja me istodobno oduševila i
zapanjila. Oduševio me golem rad uložen u nju, višegodišnji
dubinski, mučni, iscrpljujući, a povremeno i zabavni razgovori s
Dobricom Ćosićem, “ocem” suvremenoga srpskog nacionalizma. Dojmljivi
su Hudelistovi uvidi u politički, kulturni i psihološki profil osobe
koja je imala nemjerljiv formalni, a pogotovo neformalni utjecaj na
politiku Jugoslavije i zemalja koje su bile u njezinu sastavu.
Zapanjile su me pak spoznaje o nekim ljudima i događajima za koje
nisam znala, uključujući one o Miloradu Pupovcu.
Ćosić je, naime, Hudelistu pripovijedao i o svojem odnosu s
Pupovcem. Kada je Hudelist kazao kako nikad nije čuo Pupovca da
spominje svoje susrete s njime, Ćosić mu odgovara: “Pa on je to
krio, jer je to za njega kompromitantno. Ali je dolazio kod mene
vrlo često. No odjednom je, kad je stvar već krenula u hrvatskom
pravcu, prekinuo veze sa mnom” (str. 447). Hudelist “svrdla”
sugovornika dok iz njega ne izvuče ono što on možda ne želi reći te
ustrajava na tome da mu Ćosić kaže kada se i gdje sastajao s
Pupovcem i o čemu su razgovarali. Ćosić odgovara da su se sastajali
u prvoj polovici devedesetih godina u njegovu uredu u Srpskoj
akademiji nauka i umetnosti (SANU), u njegovoj vili na Dedinju i u
uredu u Palači federacije dok je bio predsjednik SR Jugoslavije
(1992.-1993.).
Zašto su se sastajali? Sastajali su se zato što je to tražio Pupovac
kako bi s njime razgovarao o srpskom pitanju u Hrvatskoj. “Ali da
vam proširim svoje motive susreta s Pupovcem. On je kod mene dolazio
i zbog toga da pacificiramo tzv. kninske, ruralne Srbe. I da tzv.
srpski korpus – to je njegova ideja bila – ne čine samo seljaci.
Kninska je koncepcija isključivala gradske Srbe, a on se za njih
jako zalagao tražeći cjelovitu formulu rješavanja srpskog pitanja,
iz kojeg oni, gradski Srbi, ne bi bili isključeni. U tom mi je
smislu iznosio statističke podatke: koliko ima Srba u Osijeku,
koliko u Zagrebu itd. I tumačio mi je da je koncepcija te Republike
Srpske Krajine uska, seljačka koncepcija” (str. 448). Umjesto
seljačke Republike Srpske Krajine koja svojim granicama nije
obuhvaćala urbane Srbe, on se zauzimao za to da se srpsko pitanje u
Hrvatskoj riješi prema modelu autonomije Šveđana na otočju Åland u
Finskoj. “Pupovac i ja smo za Srbe u Hrvatskoj planirali autonomiju
tipa Ålandskih otoka u Finskoj” (str. 446). Ta se zamisao toliko
dopala Ćosiću da ju je počeo zdušno zagovarati: “Više puta sam
ponavljao da bi za Srbe u Hrvatskoj bila najpovoljnija autonomija
tipa Ålanda” (str. 446). Kako mu je ta nepoznata zamisao naprasno
utuvljena u glavu, Pupovac je Ćosiću “na mapi pokazao gdje je Åland”
(str. 449). E sada bi tekst prikladno bilo završiti Ciceronovom
izrekom “o tempora, o mores”.
Ćosiću je sve bilo jasno dok ga Pupovac nije smutio. On, Ćosić,
nikad nije zagovarao širenje Srbije na dijelove Hrvatske, ni govora,
nego je htio da Srbi dobiju autonomnu pokrajinu u Hrvatskoj prema
uzoru na Kosovo i Vojvodinu. “Inače, program SDS-a smo pisali ovdje,
u Srpskoj akademiji. A onda smo pozvali Srbe iz Hrvatske, jednu
grupu njih, u Beograd, u moj kabinet u Akademiji, i pomoću njih
dalje širili taj program Ja sam, dakle, stvorio osnovu programa, a
Rašković je to odnio i dao Dušanu Stareviću i drugim Srbima u
Hrvatskoj, koji su to dalje razvijali” (str. 451). Jasno, nema što!
Kao odgovoran autor, iznenađen onime što je čuo, Hudelist je
provjerio vjerodostojnost Ćosićevih riječi kod Pupovca davši mu na
uvid transkript razgovora koji se ticao njega. Pupovac je potvrdio
da se u prvoj polovici devedesetih godina “u nekoliko navrata”
sastao s Ćosićem s kojim ga je povezao Jovan Rašković. Pritom je
uglavnom potvrdio vjerodostojnost Ćosićevih iskaza, napomenuvši da
su neke stvari previše pojednostavnjene i da nije siguran “koliko je
od njega doista naučio o konceptu autonomije po uzoru na Ålandske
otoke” (str. 451).
Ålandsko otočje čini mnoštvo otoka i otočića u Baltičkom moru između
Švedske i Finske. Od početka 13. do početka 19. stoljeća bilo je u
sastavu Švedske, ali ga je poslije izgubljenog rata Švedska bila
prisiljena, zajedno s Finskom, prepustiti Rusiji. Kada je Finska
postala samostalna država 1917., Ålandsko otočje ostalo je u njezinu
sastavu. Švedska manjina nije se mirila s time pa su se gotovo svi
otočani plebiscitom izjasnili za odcjepljenje od Finske i pripojenje
Švedskoj. Dvije zemlje dugo su se sporile zbog Ålanda. Švedska je
tvrdila da je to međunarodno pitanje koje se mora riješiti u
međunarodnim institucijama, pa je o njemu raspravljala i Liga
naroda, a Finska da je riječ o unutarnjem pitanju koje će riješiti
finska država.
Ålandsko pitanje riješeno je nizom zakona kojima je stvoren model
autonomije švedske manjine u Finskoj. Riječ je vrlo širokoj
teritorijalno-političkoj autonomiji koja je uvelike nalik na državu
u državi. Šveđani s Ålanda imaju regionalno državljanstvo. Službeni
je jezik švedski. Postoje regionalni parlament, vlada, uprava i
policija. Šveđani samostalno uređuju obrazovanje, kulturu, znanost,
umjetnost, turizam, poreze, industriju, poljoprivredu, trgovinu i
dr. Imaju simbole svoje posebnosti. Finska središnja vlast zadržala
je ovlasti samo u obrani i vanjskoj politici, a i na nekim
područjima vanjske politike stanovite ovlasti imaju tijela
regionalne autonomije.
U cijeloj toj priči najbizarnija je sama zamisao da se Åland
preslika u Hrvatsku. Åland je etnički homogeno otočje opasano morem
pa je savršen okvir za uspostavu teritorijalno-političke autonomije.
A što bi bila kopnena inačica Ålanda u Hrvatskoj? Kakva bi to bila
autonomija ålandske vrste koja bi objedinila urbane Srbe iz Zagreba
i Osijeka i ruralne Srbe iz Kninske krajine? Pupovac je posegnuo za
potpuno bespredmetnom političkom usporedbom o kojoj, koliko znam,
nikad nije javno govorio. U najgorem ispadu u svojoj dugoj
političkoj karijeri, onome u kojemu je komentirao nasilnički napad
torcidaša na srpske vlasnike i goste kafića u Uzdolju, potvrdio je
da olako poseže za neprimjerenim usporedbama.
On je taj napad protumačio kao nov izraz masovnog nasilja kojim se
Srbi žele protjerati iz Hrvatske, a što dokazuje da je u njoj
uznapredovala ustašizacija, te se zapitao neće li Republika Hrvatska
završiti kao NDH. Kako je Pupovac, a nije jedini koji to čini,
upotrijebio izraz “ustašizacija”, bilo bi pošteno da javnosti
objasni što misli pod time. Ustaštvo je bilo totalitarna ideologija,
pokret i poredak pa je važno znati misli li on da je Republika
Hrvatska izgrađena na ustaškoj ideologiji, da se u njoj formirao
ustaški pokret ili da je uspostavljen ustaški politički poredak. Ili
je na djelu sve troje?
Premda je najlakše kazati kako se misli na ideologiju, takav
zaključak nije razumljiv sam po sebi. Republika Hrvatska izrijekom
se uspoređuje s NDH, a NDH je bila država koja je imala politički
poredak, a ne puki ideološki konstrukt. U tom poretku nije bilo
slobode političkog udruživanja i djelovanja, političkih stranaka i
višestranačkog sustava. Nikad nisu održani slobodni parlamentarni,
predsjednički i lokalni izbori pa politička vlast nije imala
demokratsku legitimnost. Nije bilo slobodnih medija koji bi pisali i
govorili o državi i društvu iz svih mogućih ideoloških i političkih
perspektiva, od krajnje desnice do krajnje ljevice.
Nisu bila zaštićena prava nacionalnih manjina, a njihovi se
pripadnici nisu smjeli slobodno izražavati, kretati i živjeti.
Zabranjena je bila Srpska pravoslavna crkva, rušene su crkve i
sinagoge. Nikome nije padala na pamet zamisao da bi ikad u državnom
parlamentu sjedio, primjerice, politički predstavnik Roma. Država
nije financirala manjinske novine, časopise, knjige, kulturna
društva, škole i razrede na materinskim jezicima i pismima itd. Nije
bilo udruga civilnog društva koje bi se zauzimale za zaštitu
ljudskih prava i bile korektivi državnim politikama. Nije bilo ni
zametka neovisnog sudstva i pravne države. NDH nije imala ustav.
Vlast se zasnivala na samovolji totalitarnog pokreta koji se, uz
izvanjsku pomoć, organizirao u rasističku i nacionalističku državu
koja se održavala masovnim zločinima i nasiljem nad Srbima, Židovima
i Romima, ali i Hrvatima i pripadnicima ostalih etničkih zajednica
koji su bili politički protivnici te države, te je velik njihov broj
deportiran u koncentracijske logore u kojima su stradali.
Naposljetku, NDH je nastala i djelovala na strani najmračnijih sila
toga doba, nacističke Njemačke i fašističke Italije, i doživjela
vojni, politički i moralni slom zajedno s njima.
Je li Republika Hrvatska kopija te NDH? Ili se tendencijski pretvara
u nju? Je li za potkrepu teza o ustašizaciji, a zapravo o
endehaizaciji Republike Hrvatske dostatan historijski revizionizam u
nekima desničarskim intelektualnima i političkim krugovima kojim se
NDH nastoji prikazati kao “normalna” država koja je koristila samo
svrhovito, ograničeno i selektivno nasilje protiv političkih
pobunjenika? Jesu li za to dostatne neke filoustaške političke i
civilne skupine i organizacije koje nikad nisu dobile spomena
vrijednu potporu birača, a većina se nije usuđivala ni izaći na
izbore, nego su se u državne strukture “švercale” preko HDZ-a? To je
“švercanje” zapravo jedna od bitnih dimenzija problema.
HDZ je dužan napokon zatvoriti sva vrata revizionističkim i
filoustaškim skupinama i pojedincima. HDZ je odgovoran zato što je
instalirao vodstva nekih javnih institucija koja su im otvorila
formalne kanale za prodor u politički i društveni život. Među njima
je i Hrvatska radio-televizija, poglavito neki dijelovi njezina
informativnog i dokumentarnog programa. Dio “medijske hunte”, koja
je zauzela vlast na Hrvatskoj radio-televiziji u mandatu koalicijske
vlade Karamarkova HDZ-a i Petrovljeva Mosta, već se premjestio u
druge medijske i državne institucije, i to opet pod pokroviteljstvom
HDZ-a. Stranka koja se hvali da ima dvije stotine tisuća članova
stavila je radikala Lovru Kuščevića na svoje izborne liste za Sabor,
županijsku skupštinu i općinsko vijeće pa se jedan politički
mediokritet, nakon što je bio prisiljen demisionirati s mjesta
ministra, javno pohvalio kako ostaje saborski zastupnik, skupštinski
vijećnik Splitsko-dalmatinske županije i općinski vijećnika
Nerežišća. Plenković neće uvjeriti građane da ne podržava takve
pojedince i skupine ako ih ne odstrani iz HDZ-a. To je srž političke
“drame” s kojom se suočava, a koju bi mogao “dedramatizirati” tako
da te pojave i figure deinstitucionalizira i gurne ih na rubne
prostore političke patologije kakve ima u svim zemljama, kolikogod
im društva bila razvijena i demokracije konsolidirane. No ima li
političke snage i dostatne potpore u stranci da to učini?
Politička “drama” Milorada Pupovca proistječe pak iz “strukturnog
stanja” nastala poslije raspada Jugoslavije i uspostave samostalne
Hrvatske. Pupovac je htio biti suvremena inačica tradicionalnog vođe
Srba u Hrvatskoj koji na podjednakoj nozi raspravlja s vođom Hrvata
o hrvatsko-srpskim odnosima. Hrvatska bi trebala biti ono što se
dogovore vođe Hrvata i Srba. No nema više demografskih, državnih,
političkih, kulturnih i psiholoških pretpostavki za takav odnos
Hrvata i Srba. Nema više potrebe za vođom Srba u Hrvatskoj, kao što
u miru i demokraciji nema potrebe ni za arhaičnom figurom vođe svih
Hrvata. Srbi su postali malobrojna nacionalna manjina u Hrvatskoj
koja više nije u sklopu državne zajednice u kojoj su njihovi
sunarodnjaci većina stanovnika i u kojoj se politika vodi iz
Beograda. Nema više Dobrice Ćosića da Pupovac s njime “planira”
političko uređenje Hrvatske.
Nema više potrebe za dramatičnima političkim nastupima koji bi
uzdrmali Hrvatsku i regiju. Pupovčevo proglašavanje Hrvatske
“faktorom nesigurnosti” na prostorima bivše Jugoslavije nije samo
krajnje maliciozno nego i potpuno promašeno. Tu je izjavu dao
medijima Bosne i Hercegovine, države koja se jedva drži na okupu pod
međunarodnim protektoratom i u kojoj jedan nepromišljen potez neke
strane može obnoviti razorne sukobe. A onda su tu izjavu prenijeli
mediji Srbije i Kosova, dviju država koje nisu riješile
fundamentalan politički sukob i koje ne priznaju jedna drugu,
Makedonije, koja puca po šavovima pod unutarnjima etničkim,
političkim i socijalnim napetostima i izvanjskim pritiscima zbog
kojih je morala promijeniti čak i ime, kao i Crne Gore koju Srbi i
Albanci, svaki na svoj način i zbog različitih motiva, “buše” i
potkopavaju iznutra, pri čemu nisu nevini ni Srbija, ni Albanija, ni
Kosovo.
Milorad Pupovac samo je jedan od političara koji probleme biračkog
tijela koje predstavlja - a to je dio srpske manjine u Hrvatskoj,
premda on “skače” na svaki sukob, napad ili incident koji se tiče
pripadnika te manjine kao da je njihov opći ovlašteni zastupnik -
treba stavljati na dnevni red državnih institucija koje su
mjerodavne za njih i rješavati u njima zajedno s ostalim političkim
akterima. Za sigurnost, jednakost i ravnopravnost Srba u Hrvatskoj
moraju se skrbiti i biti odgovorne državne institucije, a ne jedna
politička stranka i njezin vođa. Već smo vidjeli kamo vode scenariji
u kojima stranke i njihove organizacije preuzimaju “brigu” za svoje
etničke skupine. |
