|
Nemam običaj komentirati niti kritizirati probleme u drugim
društvima jer mislim da u vlastitom ima dovoljno negativnih pojava s
kojima se treba suočiti. Ali baš zato što to redovito i konkretno
činim, što ukazujem na pogrešan način kojim se hrvatsko društvo
(ne)suočava s prošlošću, na probleme u funkcioniranju pravne države,
nepoštenje hrvatskih političara, nekršćansko ponašanje hrvatskih
kršćana, izostanak suosjećanja kod dijela hrvatske javnosti kada su
u pitanju nehrvatske žrtve i izostanak bezrezervne osude hrvatskih
zločina(ca), uzet ću si na trenutak pravo prokomentirati stanje u
nama susjednoj zemlji s kojom nikako ne uspijevamo uspostaviti
dobrosusjedske odnose. Ne, nije riječ o Sloveniji. Niti o Bosni i
Hercegovini. Ovaj put mislim na Srbiju.
Povod je najava, a zatim i otkazivanje dolaska srpskog predsjednika
Aleksandra Vučića u Zagreb na godišnje okupljanje članova Europske
pučke (narodne) stranke. S obzirom na to da dolaze neki od
najvažnijih europskih političara, od predsjednika Europskog vijeća
Donalda Tuska, novoizabrane predsjednice Europske komisije Ursule
von der Leyen, njemačke kancelarke Angele Merkel i drugih utjecajnih
državnika, sudjelovanje na takvom događaju svakom prisutnom
pojedincu otvara brojne mogućnosti i prilike. Posebno kada su u
pitanju interesi države koju predstavlja. Unatoč tome, Aleksandar
Vučić odlučio je ne doći u Zagreb.
Njegovo objašnjenje nedolaska u skladu je s njegovim shvaćanjem
politike. Naime, kako ističe Vučić, u Hrvatskoj već tjednima protiv
njegova dolaska traje “prava medijska haranga u gotovo svim
hrvatskim medijima”. Građaninu bilo koje demokratske države ovakav
izgovor bio bi u najmanju ruku smiješan. Jer, kada bi političari
svoja inozemna putovanja ravnali po “medijskoj harangi”
predsjednicima SAD-a, Rusije, Kine, Turske ili npr. Izraela ostalo
bi zbilja malo država koje bi mogli posjetiti. Nažalost, građanima
Srbije izgovor njihova predsjednika potpuno je razumljiv.
Zarobljeni Vučićevi mediji
U najgledanijim, najčitanijim, jednom riječju najutjecajnijim
medijima države kojom on vlada stavovi i postupci Aleksandra Vučića
(i stranke kojoj je na čelu) se ne preispituju, a kamoli napadaju.
Za razliku od društava u kojima su mediji slobodni i utjecajni, u
srpskom društvu istraživački novinari nemaju šansu utjecati na
karijere političara na vlasti. Niti jedna afera ne samo što nije
povod za nečiju ostavku ili smjenu, nego se njihovo obznanjivanje
uglavnom prikazuje kao dokaz sveprisutnosti unutrašnjih i vanjskih
neprijatelja Srbije.
Režimu skloni mediji, a takvi predstavljaju većinu, Vučića prikazuju
jednim od najuspješnijih srpskih državnika u povijesti i uopće ih ne
intrigira činjenica što je Srbija, kojom upravo on već godinama
vlada, jedna od najsiromašnijih država u Europi. Kao ni činjenica da
unatoč vatrenim patriotskim govorima o južnoj pokrajini, tj. Kosovu,
predsjednik Srbije na taj dio državnog teritorija već godinama ne
može stupiti kada on hoće, već eventualno kada, ili točnije ako ga
vlasti u Prištini pozovu.
S obzirom na to da Vučić u Srbiji govori onim medijima koje on
izabere, o onome o čemu on želi, i kada to poželi, jasno je da
situacija u kojoj ne bi mogao birati sugovornike ni teme razgovora,
za njega nije prihvatljiva. Jer, jedno je u medijima (s pravom)
dijeliti lekcije Hrvatima o neprimjerenim izjavama pojedinih
hrvatskih političara, ali je očito medijska haranga pitati
Aleksandra Vučića smatra li barem danas pogrešnim to što je 1990-ih
govorio da “nikada Srpska Krajina, nikada Glina neće biti Hrvatska,
nikada Banija neće nazad u Hrvatsku”? Ili ga upitati pomisli li
nekad o šteti koju su tih godina svojim zapaljivim govorima o
Velikoj Srbiji upravo on, njegov tadašnji šef Vojislav Šešelj i
njihove pristaše (s puškom ili knjigom u ruci) nanijeli doslovno
svima koji su živjeli u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?
Izbjegavanje odgovora na prava pitanja
Jedno je (s pravom) prozivati Hrvate za povijesni revizionizam kada
je u pitanju odnos prema ustaštvu i NDH, ali bi očito medijska
haranga bila upitati srbijanskog predsjednika misli li i on da je
četnički pokret, odgovoran za masovna ubojstva nedužnih civila, a
koji cijelo vrijeme Drugog svjetskog rata aktivno surađuje s
talijanskim fašistima, dobar dio rata s njemačkim nacistima, a dio
rata i s Pavelićevim ustašama, bio antifašistički pokret, kojim bi
se Srbi trebali ponositi? Ili ga upitati kako se on, kao predsjednik
Srbije, javno suprotstavio pokušajima revidiranja povijesnih uloga
Hitlerovih pristaša i vjernih kolaboracionista Trećeg Reicha Milana
Nedića i Dimitrija Ljotića.
Jedno je hrvatsko društvo (s pravom) prozivati za nedostatak
suosjećanja prema srpskim žrtvama tijekom i nakon Oluje, ali je
očito medijska haranga upitati ga kako se srpsko društvo suočava s
vlastitom ulogom i ulogom svojih političkih i vojnih elita u
događajima iz 1990-ih? Ako se već Hrvatima danas (s pravom) zamjera
nedostatak suosjećanja kada su u pitanju ubijeni i prognani Srbi,
znači li to da kod Srba postoji konsenzus oko krivice kada su u
pitanju ubijeni i prognani Hrvati? Ili upitati predsjednika Srbije,
ako već (s pravom) kritizira nesankcioniranje odgovornih hrvatskih
zapovjednika za zločine počinjene u Medačkom džepu, Pakračkoj
Poljani, Gruborima i Varivodama, kakav on primjer daje izbjegavajući
nedvosmisleno osuditi srpske oficire proglašene krivima za ratne
zločine počinjene u Vukovaru, Srebrenici i na Kosovu?
Naposljetku, kada predsjednik Srbije (s pravom) javno osuđuje
izvikivanje ustaškog pozdrava “Za dom spremni” po hrvatskim
stadionima, bi li medijska haranga bila upitati ga na koji je način
on do sada javno osuđivao izvikivanje šovinističkih parola “nož,
žica, Srebrenica” ili “ubij Hrvata da Šiptar nema brata” po
stadionima u Srbiji.
Suočavanje predsjednika Srbije Aleksandra Vučića s ovakvim pitanjima
hrvatskih novinara sigurno bi bilo zanimljivo, i važno. Ali bi puno
važnije bilo da mogućnost postavljanja takvih pitanja svakodnevno i
na jednak način imaju svi novinari u Srbiji. I, vjerojatno
najvažnije, da iskrene odgovore na ta pitanja više od svih žele čuti
građani Srbije. |
