|
Austrijski pisac Peter Handke u utorak je oficijelno primio Nobelovu
nagradu za književnost. Uzaludna je bila nada da će se desiti nešto
neočekivano, da će doći do povlačenja odluke o nagradi.
Mogu navesti brojne razloge zbog kojih je odluka da se ovom čovjeku
oda ovako visoka počast duboko pogrešna, ali to su već mnogi ugledni
pisci i novinari detaljno obrazložili.
U tekstovima za The Intercept, Peter Maass, američki novinar koji je
izvještavao o ratu iz Bosne i Hercegovine i kasnije napisao knjigu
„Ljubi bližnjeg svoga: Priča o ratu“, naročito je studiozno
dekonstruirao kako porijeklo i mehanizme Handkeovog negiranja
genocida, tako i licemjerje i zlonamjernost u pozadini odluke
Nobelovog komiteta.
Za to sam mu zahvalna. Njegovo izvještavanje o ovoj temi, analitično
i moralno utemeljeno, podsjeća me na izvještavanje
bosanskohercegovačkih i stranih novinara u tragičnom periodu od
1992. do 1995. godine. To je bilo izvještavanje kojim se treba
ponositi, jer su upravo novinari, riskirajući svoje živote,
potvrđivali agresiju i genocid dok su se dešavali, otkrivajući
svjetskoj javnosti najzlokobnije aspekte ovih zbivanja.
Tokom rata u Bosni i Hercegovini, za opasni novinarski posao trebalo
je mnogo hrabrosti. Handke ih je nazvao „hordom“ i sugerirao da
fabrikuju priče. Međutim, strani novinari su imali ključnu ulogu u
širenju saznanja o užasima koji su se događali u BiH. Njihovo
izvještavanje bilo je ključno u generiranju političke volje koja je
1995. dovela do intervencije NATO-a i zaustavljanja rata.
Kao istraživač genocida u BiH, odavno sam svjesna da u zapadnim
akademskim krugovima postoji diskurs poricanja genocida. Iako je to
stav manjine, u očima nekih izdavača i organizatora konferencija on
se i dalje smatra „legitimnim“. Nisam se jednom našla za stolom s
poricateljem genocida, a nekad se znalo desiti da izdavač moje
tekstove pošalje nekom od njih na recenziju.
Da bude jasno, među tim ljudima je malo tako očitih i glasnih
poricatelja kakav je Handke i, koliko znam, niko od njih nije
prisustvovao, a kamoli držao govor na sahrani Slobodana Miloševića,
kako je to 2006. godine učinio Handke.
Diskurs poricatelja s kojima sam se tokom godina susretala obično je
upakovan u narativ o potrebi balansa, sve u smislu da „nijedna
strana nije nevina“, da „ako su svi krivi, niko nije isključivi
krivac“, da „odbijamo stati ni na čiju stranu“ i da „želimo biti
objektivni“.
Ali, kako su se naše diskusije razvijale, mnogi su često pokušavali
proturiti ideju da Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i čitav
srpski vojni i politički establišment nisu bili motivirani mržnjom
prema Bošnjacima ili bosanskim Hrvatima, već ljubavlju prema Srbima
i osjećajem dužnosti da njih zaštite. „A znači genocid nad
Bošnjacima bio je samo kolateralna šteta izražavanja te njihove
ljubavi?“, upitala sam jednom prilikom jednog od njih.
Bez obzira na argumente poricatelja, svi oni smatraju da je rat u
Bosni i Hercegovini bio građanski, a ne disproporcionalna srbijanska
agresija i rat protiv civila. Negiraju da je postojao plan o
ubijanju i prisilnom raseljavanju Bošnjaka i bosanskih Hrvata s
teritorija za koje se smatralo da pripadaju isključivo Srbima.
Shodno tome, rezoniraju oni, svaki zločin počinjen u ratu u stvari
je nuspojava nekontroliranog građanskog sukoba. I naravno, kao i
Handke, gotovo svi oni osuđuju ulogu Zapada i bombardiranja koje je
izvršio NATO, učinivši tako da u očima poricatelja prave žrtve budu
– Srbi.
Jedan od najužasnijih dijelova ovog narativa jeste tvrdnja da je
Armija Bosne i Hercegovine (ABiH) gađala vlastiti narod. Handke je
bio među onima koji su tvrdili upravo to.
Međutim, ovakvi stavovi se povremeno mogu naći i u radovima
respektiranih zapadnih autora. Naime, nakon svakog rata, počinje
drugi – rat oko dominantnog narativa za interpretaciju. U slučaju
genocida u Bosni i Hercegovini narativ poricanja se na „tržištu
ideja“ probio dovoljno da ponekad vrši utjecaj i na istraživače koji
se bave komparativnim studijama genocida.
Tako sam se, na primjer, nedavno šokirala kad me je kolega sa
međunarodnim renomeom zamolio da pregledam njegov rukopis u kojem je
između ostalog pisalo i to da je u Sarajevu na Muslimane pucalo
„njihovo vlastito rukovodstvo“.
Nekad su me argumenti ovakve vrste činili vrlo emotivnom i duboko me
uznemiravali. Vremenom, međutim, kako se povećavao broj presuda
Haškog tribunala, mnogi su poricatelji genocida postajali manje
drski i svoje argumente izlagali suptilnije. Mnogi koji su ranije
izbjegavali riječ genocid u vezi sa Bosnom i Hercegovinom su teška
srca počeli pisati da zločini koje je u julu 1995. počinila VRS nad
Bošnjacima u Srebrenici, predstavljaju genocid.
Međutim, poricatelji ipak i dalje predstavljaju genocid u Srebrenici
kao „eratičnu kampanju etničkog čišćenja“ (kako reče jedan naširoko
citirani autor), a ne kao sistematičan proces sa jasnim planom.
Ratna dokumentacija nudi nepobitne dokaze
Iz prvih susreta sa poricateljima bilo mi je jasno da mnogi nemaju
iskustva iz prve ruke kada se radi o Bosni i Hercegovini. Oni nisu
radili terenska istraživanja, niti provodili vrijeme u arhivama, a
na mnoge je uticala srpska propaganda ili općenito islamofobija.
Neki su pak povezivali Miloševića s ljevičarskom ideologijom ili se
jednostavno priklanjali srpskoj „strani“ u ratu, jer su inače protiv
Zapadnih vojnih intervencija. Tako sam shvatila da pozivanje na
svjedočenja žrtava genocida ili analize relevantnih ratnih
političkih konteksta nisu efikasni pristupi u diskusiji sa
poricateljima.
Osim toga, prvo je za mene bilo emotivno zahtjevno, a drugo je
poricateljima pružalo platformu za kompliciranje i razvodnjavanje
diskusije. Tako sam se u jednom trenutku počela naoružavati
dokumentacijom koju je verifikovao Haški tribunal, čiju autentičnost
nisu osporili ni advokati srpskih ratnih zločinaca; drugim riječima,
dokumentacijom koju su stvorili sami počinioci genocida, poput
transkripata sa sjednica Skupštine i sastanaka na visokom nivou,
pisanih vojnih naredbi i detaljnih vojnih i političkih planova.
Ovi dokumenti su dokaz da genocid nad bosanskim Muslimanima nije
planiran i implementiran samo pod budnim okom Miloševića, Karadžića
i Mladića, već i uz puno znanje i učešće šireg političkog kruga,
bezbjednosnog sektora i vojnih aktera na Palama i u Beogradu.
Kad god razgovor na okruglim stolovima ili konferencijama krene u
pravcu retorike o „nekontrolisanom građanskom ratu” ili
„kompleksnosti dokazivanja genocidne namjere”, ja izvlačim svoju
fasciklu s dokumenatima i citiram riječi osuđenih počinitelja
genocida, te svoje argumente potkrepljujem njihovim vlastitim
riječima i razgovorima. A ovakav pristup obično djeluje.
Među tim dokumentima je i transkript sa sjednice tzv Skupštine
održane u maju 1992. godine, kad je Mladić eksplicitno rekao da se
strateški ciljevi Srba ne mogu provesti bez genocida.
„Мi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo, da
ostanu samo Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu“, rekao je on,
upozoravajući da bi jedini način da se to postigne „bio genocid”.
Mladić je dao i jasne upute i o propagandnoj strategiji : „Mi ne
smijemo kazati da ćemo uništiti Sarajevo… Mi nećemo kazati da ćemo
srušiti dalekovod ili vodu isključiti, ne, jer to Ameriku diže na
noge, ali gospodo, mi vas molimo, sve je u redu, jednog dana nema
vode u cijelom Sarajevu. Šta je, ne znamo… Prema tome, mi moramo
mudro saopštiti svijetu – gađali su oni. Pogodili dalekovod i
nestalo struje, gađali objekte za snabdijevanje… To je ta
diplomatija.”
Negiranje genocida nije ništa bolje od „lažnih vijesti“. Ali, kao i
kod lažnih vijesti, možemo mu se suprotstaviti činjenicama; u
slučaju genocida u BiH, nema boljeg mjesta za pronalaženje činjenica
od arhiva Haškog tribunala.
Uznemiruje to što članovi Nobelovog komiteta nisu pogledali u ove
arhive, nego se oslonili na teoriju zavjere. Ali, istini pomaže to
što je njihova maliciozna odluka i loše prosuđivanje privukli pažnju
javnosti, i to globalnu.
Možda sam optimista, ali imam osjećaj da bi za poricatelje genocida
Handkeova Nobelova nagrada možda mogla biti loša vijest.
U stvari, pažnja usmjerena na Handkeovu Nobelovu nagradu možda
doprinese uklanjaju sjene koja se nadvila iznad istine. |
