|
Da, Amfilohije Radović, mitropolit za kojega je Bogdan Bogdanović,
veliki srpski intelektualac, autor Kamenog cvijeta, spomenika
ubijenima u Jasenovcu, rekao: "Secite vi meni obe noge ako taj
Amfilohije veruje u Boga", star je čovjek.
Da, crkveni sabor koji je u subotu, 21. decembra 2019. organizovao u
Nikšiću Amfilohije je zamislio kao snažan, ako ne fatalan udarac
koji će crnogorsku vlast spriječiti da usvoji zakon o vjerskim
zajednicama kojem se Srpska pravoslavna crkva protivi.
Ipak: ne, nije to bilo to.
Ako čitate beogradsku ili podgoričku štampu pod kontrolom Beograda i
Moskve, na Amfilohijevom mitingu bilo je barem 20 hiljada, šta
dvadeset, pedeset, šta pedeset, sto - ma pola miliona ljudi.
'Mojih ima više'
U stvarnosti, ili ako hoćete: u ovom prostorno-vremenskom
kontinuumu, bilo ih je oko šest hiljada.
Što znači da Amfilohije nije prepao Mila Đukanovića. Koji je, ne
slučajno, dan pred miting na crnogorskom javnom servisu poručio kako
njegovih, u svakom slučaju, ima više.
Amfilohije je ozbiljan političar, a Srpska pravoslavna crkva u Crnoj
Gori ozbiljna politička organizacija (najjača, zapravo, nakon
Đukanovićeve Demokratske partije socijalista), pa je bilo naivno
očekivati da će se "veliki miting" koji su organizovali pretvoriti u
propast. No, nije to bio ni uspjeh.
Amfilohije i srpske političke partije u Crnoj Gori (Demokratski
Front, Demokratska Crna Gora, Crnogorska, Socijalistička narodna
partija...) sprovele su opštu mobilizaciju svojih pristalica. U
danima pred miting Demokratski front je političke tenzije digao u
nebo: prijetili su zakopanim oružjem, prolivanjem krvi, spaljivanjem
u skupštini, samoubilačkim napadima nakon kojih se postaje šehid,
pardon - svetac, prijetili su Bošnjacima, Albancima i Hrvatima,
tvrdili da će skupštinu fizički spriječiti da donese rečeni zakon...
Onda je Amfilohije odigrao najjaču kartu: na miting je doveo kosti
Svetog Vasilija Ostroškog. Kada je to objavljeno, svi koji pamte
duže od kokoške naježili su se: jer su se prisjetili da je Srpska
pravoslavna crkva upravo nošenjem moštiju po "srpskim zemljama"
najavila ratove devedesetih.
Nije to bio prvi put da je Amfilohije zloupotrijebio svečeve kosti.
Kako podsjeća književnik Milorad Popović, "Amfilohije je 1990.
zadigao mošti Svetoga Vasilija, da bi podbunjivao pravoslavne
Hercegovce protiv svojih komšija, a drugi put ga je nosio 1996.
nakon rata u BiH, da bi odao počast Radovanu Karadžiću, vrhovnom
komandatu vojske koja je napravila genocid u Srebrenici i
snajperskim hicima i granatama ubila hiljadu i šesto djece u
Sarajevu".
'Đukanović gori od Turaka'
Kao i početkom devedesetih, Amfilohije kuka o ugroženosti.
Đukanovića optužuje da je "gori od Turaka" i tvrdi da će "vlast da
mu oduzima crkve". Na bosanskohercegovačkoj Federalnoj televiziji je
u novembru najavio građanski rat u Crnoj Gori zbog toga. Njegove
pristalice prijete da će "životima braniti manastire".
Zašto Amfilohije galami protiv zakona koji je dobio zeleno svjetlo
Venecijanske komisije, zakona koji je, dakle, apsolutno u skladu sa
pravnom stečevinom EU?
Zato jer će se po zakonu, bude li usvojen, vjerski objekti nad
kojima Srpska pravoslavna crkva (ali i katolička crkva, Islamska
zajednica i Crnogorska pravoslavna crkva - a svima njima je zakon
prihvatljiv i nemaju primjedbi) ne može dokazati vlasništvo, biti
smatrani vlasništvom države Crne Gore.
Hram Svetog Save na Vračaru je vlasništvo države Srbije i to nikome
u SPC ne smeta. Ali prijete građanskim ratom zbog mogućnosti da
poneka crkva u Crnoj Gori bude vlasništvo države Crne Gore. Oni
tvrde da je ne samo normalno, nego jedino moguće da Cetinjski
manastir bude vlasništvo Beogradske patrijaršije, a ne Crne
Gore.Amfilohije i SPC, zapravo, odbijaju prihvatiti bilo koji zakon
države Crne Gore. Oni se ponašaju kao država u državi, kao
eksteritorijalni entitet. SPC je, zapravo, SAO u Crnoj Gori. To je
jedini SAO koji i dalje postoji.
Istorija tolerisanja nezakonitog ponašanja SPC-a
Šta će se nadalje dešavati?
Nekoliko je scenarija. Budući da crnogorska vlast ima vrlo dugu i
bogatu istoriju tolerisanja nezakonitog ponašanja SPC-a (u kojem im
je početkom devedesetih bila saučesnik, omogućivši toj crkvi da na
sebe nazakonito knjiži imovinu), najvjerovatniji je onaj po kojem će
zakon biti usvojen, ali ne i sproveden – njegovo će se sprovođenje,
zapravo, neprekidno biti odlagano "zbog teških političkih
okolnosti".
Napokon, u Crnoj je Gori čitava hrpa zakona koji se ne sprovode.
Crnogorska vlast bi samim usvajanjem zakona, nezavisno od njegove
sprovedbe, postigla dvije važne stvari. Prvo, dokazala bi da je
moćnija od Amfilohija. A glasači na Balkanu vole moć. Drugo, budući
da će parlamentarni izbori u Crnoj Gori vrlo vjerovatno biti održani
u maju, crnogorska vlast već sada opoziciju ima tačno tamo gdje ih
želi: na velikosrpskoj poziciji. Koja je, doduše, jedina autentična
pozicija te opozicije. U političkom hrvanju pred donošenje zakona
Demokratski se front još jednom dokazao kao ultraradikalna
nacionalistička organizacija. Demokratska Crna Gora je izašla iz
"građanskog" ormara i nedvosmisleno podržala Srpsku autonomnu oblast
Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori.
Moguće je, još uvijek, da zakon niti ne bude usvojen, što bi
podrazumijevalo značajnu političku trgovinu DPS-a i opozicije –
preciznije, značajne ustupke opozicije.
Moguće je, napokon, no najmanje vjerovatno, i to da vlast zakon i
donese i sprovede. Kažem najmanje vjerovatno, jer i po postojećim
zakonima, vlast nije samo mogla, nego je bila dužna poništiti
posljedice Amfilohijevih divljih gradnji i prepravljanja,
posvetosavljivanja crnogorskih kulturno-vjerskih spomenika,
poništiti svaki nezakoniti prenos vjerskih objekata u vlasništvo
Beogradske patrijaršije, kao i kazniti one koji su to krivično djelo
počinili i omogućili. Mogla je i morala je. Pa nije. |
