|
Donošenjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti Crna Gora definitivno
stavlja tačku na projekat velike Srbije.
To je u intervjuu za Pobjedu kazao storičar i publicist Dragan
Markovina.
POBJEDA: Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu od
strane Beograda potpisalo je više od 800 uglednih javnih ličnosti sa
prostora SFRJ. I Vi ste jedan od potpisnika. Zašto ste potpisali
Apel?
MARKOVINA: Zato što sam u aktualnim događajima prepoznao s jedne
strane strukturu koja se želi modernizirati i uspostaviti puni
državni suverenitet na svim poljima, pa i na polju koje se odnosi na
najveću vjersku skupinu u državi, a na drugoj one političke snage
koje Crnu Goru, posredno i regiju, nastoje održati u mitološkoj,
nacionalističkoj prepirci iz devedesetih godina prošloga stoljeća.
Prosvjedi širom Crne Gore pokazali su da se nemali broj građana i
dalje ne miri sa definiranim političkim kursom zemlje. Ipak, riječ
je o manjini, o agresivnoj manjini, koja traži potporu države koju
suštinski ne priznaje. Ako se SPC kao institucija ne želi
registrirati u Crnoj Gori, onda je besmisleno voditi bilo kakav
dalji razgovor. Minimum korektnosti sa njihove strane bilo bi reći –
u redu, nismo zadovoljni nezavisnošću Crne Gore, činjenicom da se
emancipirala od Srbije, ali želimo na civiliziran način regulirati
međusobne odnose. Nisam shvatio da je do toga došlo; shvatio sam da
gledam isti dosadni film iz devedesetih, koji se, nažalost, uvijek
loše završi. Isto „događanja naroda“, isto nošenje moštiju svetaca,
iste demonstracije. Kada je riječ o Apelu, nevjerojatno je koliko je
ljudi palo na postavljenom testu.
POBJEDA: Da, to je istina. Ako govorimo o Crnoj Gori, šovinistički
ispadi Vesne Pešić ne razlikuju se mnogo od onih Boška Obradovića
ili Vuka Jeremića; istovremeno, izbrisana je razlika između N1 i
Danasa sa jedne i Sputnjika, Večernjih novosti i ostalog tabloidnog
smeća sa druge strane. Srećom, ima mnogo građana Srbije koji govore
i pišu drugačije.
MARKOVINA: Možda bi objašnjenje situacije koju opisujete trebalo
potražiti u činjenici da donošenjem Zakona o slobodi
vjeroispovijesti Crna Gora definitivno stavlja točku na projekat
velike Srbije.
Od 1918. godine velikosrpski projekt ili sentiment bio je u Crnoj
Gori dominantan. Sada je izgubio, a sa tom se činjenicom elite u
Srbiji očito teško suočavaju. Ipak, moram reći da sam iznenađen
silinom reakcija koje stižu iz Beograda. Očekivao sam prosvjede u
organizaciji Amfilohija, navijače na beogradskim ulicama, ali onakve
anticivilizacijske, nehumane, ako hoćete i protuustavne istupe Ivice
Dačića i Aleksandra Vučića uistinu nisam. Oni su dijelom potaknuti
stavom iz Apela u kojem se odgovornost za prosvjede u Crnoj Gori
adresira na službeni Beograd, odnosno na samog Vučića.
POBJEDA: Opozicija u Beogradu, baš kao i nekada procrnogorski, danas
otvoreno prosrpski i proruski mediji u Podgorici uporno ponavljaju
kako je ovo što gledamo „dogovor Mila Đukanovića i Aleksandra
Vučića“. Je li, što mislite?
MARKOVINA: Takve teze su i smiješne i glupe. Teško je naime
povjerovati da bi bilo tko, naročito Milo Đukanović, prihvatio da
šef druge države njegovom premijeru javno kaže da je lažov, da se
ambasadorki SAD u Podgorici obrati na onakav način, da se Crnogorci
u Beogradu zastrašuju najavom oduzimanja državljanstva u slučaju da
podupiru politiku službene Podgorice. Naprosto, to nema logike.
Crnogorskoj opoziciji Podgorica mora biti jedina adresa za pregovore
POBJEDA: Kao predsjednik Srbije, i Boris Tadić je pokušavao da
destabilizuje Crnu Goru: njegov ambasador u Podgorici je, na
primjer, u jednom momentu stao na čelo prosrpske opozicije; njegove
službe i diplomate konstantno su opanjkavale crnogorsku vlast u
Briselu; sam je dio crnogorskih Srba uspio da ubijedi da je njihova
matična država Srbija, ne Crna Gora.
MARKOVINA: U Crnoj Gori ste uvijek imali političke snage koje su
svoje zahtjeve pokušavale realizirati odlaskom u Beograd po svoje
mišljenje. Da su hrvatski Srbi, koji su i te kako imali razloga biti
sumnjičavi spram Franje Tuđmana, odoljeli zovu Beograda i svoj
položaj nastojali riješiti u Hrvatskoj, danas bi ih ovdje bilo
neusporedivo više. Da su Hrvati i Srbi unutar BiH rješenje svojih
problema pokušavali naći u Sarajevu, ne u Zagrebu i Beogradu, ne bi
bilo rata. Hoću reći da crnogorska opozicija mora shvatiti da je
Podgorica njihova jedina adresa za pregovore. Istodobno, i Srbija
mora shvatiti da državu i društvo može stvarati samo unutar svojih
granica, ne izvan njih.
POBJEDA: Shvata li to Srbija?
MARKOVINA: Bojim se da ne shvaća. Čini se da srpsko društvo još nije
uspjelo osvijestiti neke činjenice. Nije logično imati šest
prijatelja od kojih su svih šest od vas otišli, a da vi i dalje
tvrdite da su svi u krivu izuzev vas. Zajedno sa Ivom Josipovićem,
Boris Tadić se ispričao za devedesete, ali od njega nikada nismo
čuli istinsko priznanje da je Srbija pokrenula ratove devedesetih,
da zbog toga žali i da sada ide dalje. Sve dok se ne prizna da je
srpski nacionalizam poražen, da je izgubio sve ratove na Balkanu,
napredak Srbije, bojim se, ostaće tek pusta želja.
"Znao sam da će Zoran Milanović biti novi predsjednik Hrvatske"
Dobar dio javnosti i u Hrvatskoj i u regionu ostao je zatečen
viješću da je u drugom krugu predsjedničkih izbora, održanih 5.
januara 2020. godine, sa nešto više od stotinu hiljada glasova
prednosti Zoran Milanović porazio dosadašnju hrvatsku predsjednicu i
kandidatkinju Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Kolindu
Grabar-Kitarović.
Markovina kaže da je mnoge analitičare na pogrešan trag navelo puko
zbrajanje glasova kandidata desnice iz prvog kruga izbora -
Miroslava Škore i Kolinde Grabar Kitarović. „Znao sam da će Zoran
Milanović biti novi predsjednik Hrvatske“ - kaže Markovina za
Pobjedu.
POBJEDA: Kako ste znali?
MARKOVINA: Građanima je već muka od politike HDZ-a, koja je
posljednjih šest, sedam godina otišla u potpuni ekstrem. Pored toga,
uz sve ograde koje imam spram novoizabranog predsjednika Hrvatske,
činjenica je da između Kolinde Grabar-Kitarović i Zorana Milanovića
postoji nepremostiv jaz: dok s jedne strane imate čovjeka koji
razumije politiku, koji zna što su institucije, koji se zna
ponašati, koji ne govori gluposti, sa druge imate osobu koja je sve
suprotno. Najzad, iako su ga njegovi politički protivnici pokušavali
opisati kao „komunjaru“ i Jugoslavena, pokazalo se da Milanović ima
ono što je očito neophodno: svojevrsnu „domoljubnu legitimaciju“.
POBJEDA: Kakve rezerve imate prema Zoranu Milanoviću?
MARKOVINA: Milanović je deset godina bio predsjednik
Socijaldemokratske partije (SDP), a u jednom mandatu je vodio i
Vladu Republike Hrvatske. Građani su, dakle, imali vremena dobro ga
upoznati. U drugom krugu predsjedničkih izbora glasao sam za
Milanovića, svjestan da je riječ, kako sam već kazao, o političaru
koji razumije kako država funkcionira i koji nije sklon jeftinom kič
nacionalizmu. Također, znao sam da Milanović, iako kandidat SDP-a,
naprosto nije ljevičar. Što je, uostalom, i sam više puta potvrdio.
POBJEDA: Što je potvrdio?
MARKOVINA: Milanović jednom kaže da je socijaldemokrat, drugi put da
je liberal, treći put sebe nazove kalvinistom. Pored toga što nije
istinski ljevičar, kod Milanovića mi smeta njegovo neskriveno
glorificiranje Franje Tuđmana.
POBJEDA: Zoran Milanović glorifikuje predsjednika Tuđmana kako bi
pridobio desnicu ili to zaista misli?
MARKOVINA: Milanović Tuđmanu honorira isto što i centristička
desnica – stvaranje hrvatske države, državništvo i sl.,
zaboravljajući da bivši hrvatski predsjednik nije imao nikakav ugled
u svijetu. Štoviše, upravo je zbog njega Hrvatska izgubila moralni
kredibilitet stečen nakon što je napadnuta 1991. godine.
POBJEDA: Na koji način bi pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničim
izborima u Hrvatskoj mogla uticati na situaciju u regionu?
MARKOVINA: Iako ne očekujem neku značajniju promjenu u funkcionalnom
smislu, vjerujem da će pobjeda Milanovića u dobroj mjeri relaksirati
tenzije i amosferu u regionu. Milanović je ozbiljan čovjek, tipični
liberalni demokrat – istina, donekle nacionalno obojen - koji
razumije uzroke ratova što su se događali devedesetih, kao i odnose
među nekadašnjiim jugoslavenskim republikama. Dok je bio premijer,
Milanović je često iskazivao manjak interesovanja za regiju. Budući
da je narednih šest mjeseci Hrvatska predsjedavajuća EU, ali i da je
spoljna politika ključna stavka u predsjedničkim ovlastima, očekujem
da se takav odnos promijeni. Što je dobra vijest. Jer Milanović će
raditi što je u njegovoj moći kako bi regija što prije ušla u EU.
POBJEDA: Za razliku od predsjednika Mila Đukanovića, predsjednik
Aleksandar Vučić nije pretjerano oduševljen izborom Zorana
Milanovića. Zbog čega, što mislite?
MARKOVINA: Vučić uporno Evropi nastoji prodati priču o vlastitoj
dubokoj političkoj promjeni, o svojoj proevropskoj orijentaciji, dok
za unutrašnju i regionalnu upotrebu zadržava nacionalističku
retoriku i politiku iz devedesetih. Taj trik je mogao proći kod
Kolinde Grabar-Kitarović, što dokazuje i onaj tragikomični posjet
Vučića Hrvatskoj, napravljen bez dogovora sa Plenkovićem. Toga
zasigurno neće biti kod Milanovića, koji ne podnosi puke parade bez
suštinskog značenja. Novi hrvatski predsjednik nije ni malo naivan,
pa Vučiću sa njim neće biti lako. Ipak, Milanović ne nastupa
neprijateljski i, tijekom jednog od televizijskih sučeljavanja,
poručio je da, usprkos problemima sa nestalim licima, Hrvatska neće
uslovljavati pristupanje Srbije EU. Kada je riječ o Crnoj Gori,
Milanovićev odnos je znatno drugačiji.
POBJEDA: Odnos Hrvatske je drugačiji. Ministarstvo vanjskih poslova
Republike Hrvatske je, na primjer, povodom vandalskog paljenja
crnogorske zastave u Knez Mihailovoj ulici u Beogradu, oštro osudilo
taj čin prema, kako je saopšteno, zemlji članici NATO pakta, time i
hrvatskom savezniku.
MARKOVINA: I Milanović je tijekom kampanje komentirao događaje u
Crnoj Gori, ukazujući na činjenicu da antivladine prosvijede u
Podgorici predvodi četnički vojvoda nepravomoćno osuđen za pokušaj
terorizma 2016. Ta je skupina dala potporu Kolindi Grabar-Kitarović.
Moram reći da hrvatska javnost, od završetka ratova devedesetih,
iskazuje premalo interesovanje za situaciju u regiji. Ipak, odnosi
Hrvatske i Crne Gore kontinuirano su dobri.
Naročito od trenutka kada je Podgorica promijenila kurs, točinije,
otkako je Milo Đukanović svoju politiku distancirao od Slobodana
Miloševića. Sa te strane je Milanovićeva izjava logična, baš kao što
je i logična potpora crnogorske nacionalističke desnice Kolindi
Grabar-Kitarović. Naprosto, riječ je o sličnom načinu razmišljanja,
sličnom svjetonazoru. Sa druge strane, Milanović je rekao da
podržava svoje prijatelje u Crnoj Gori, te u tom smislu ne očekujem
bitnije promjene u odnosima dvije države. Štoviše, vjerujem da oni
mogu biti čak i bolji. |
