|
Prije nekoliko dana u švicarskom je Davosu završen Svjetski
ekonomski forum na kojem se svake godine okupljaju najuglednija
imena biznisa, politike i ekonomske znanosti. Na ovogodišnjem skupu
posebnu je pozornost izazvalo upozorenje osnivača foruma Klausa
Schwaba da se kapitalizam, u današnjem obliku, nalazi u velikoj
krizi.
Za razliku od hladnoratovskog perioda kada se najvećim neprijateljem
kapitalizma smatrao komunizam, danas je sve evidentnije da najveću
prijetnju kapitalizmu predstavlja upravo kapitalizam. Prema
Schwabovu mišljenju, u kojem nije usamljen, dioničarski kapitalizam
(shareholder capitalism) s maksimizacijom profita dioničara kao
glavnim i često jedinim smislom poslovanja jedan je od najvažnijih
uzročnika klimatskih poremećaja, ekonomskih i političkih kriza,
društvene nejednakosti, nestanka povjerenja i solidarnosti među
ljudima.
Kao moguće rješenje prevladavanja spomenutih problema u budućnosti u
Davosu se zazivao tzv. kapitalizam dionika (stakeholder capitalism).
Odnosno, umjesto zadovoljavanja (nezasitnih) apetita dioničara
kompanije bi društveno odgovornim upravljanjem trebale voditi računa
o svim dionicima koji pridonose uspješnom poslovanju, uključujući
naravno dioničare, ali i sve zaposlenike, poslovne partnere i
lokalne zajednice. Da se ne radi o izmišljanju tople vode nego
upravo vraćanju korijenima govornici su dokazivali i citatima Adama
Smitha, jednog od utemeljitelja moderne ekonomije i “oca
kapitalizma”, koji je još potkraj 18. stoljeća ustvrdio da bi
poslovni ljudi trebali imati odgovornost prema zajednici, kako bi
svi imali koristi i kako bi se svi obogatili.
Reforma kapitalizma
Bez obzira što bih osobno više volio da se svijet razvija u smjeru
socijalizma s ljudskim licem, sve rasprave o reformi kapitalizma,
posebno one koje mu daju što ljudskije lice, smatram dobrodošlima.
Pa nas možda upravo ovo drugo u konačnici i dovede do onog prvog.
Pošto nisam ekonomski stručnjak u spomenute se rasprave ne mislim
uključivati. Ali bi mi bilo drago kada bi se netko iz Hrvatske, bilo
od teoretičara ili praktičara uključio u ovu priču, te svojim
autentičnim promišljanjima i inventivnim rješenjima izazvao
pozornost svjetske javnosti. Tražim previše? Možda, uzevši u obzir
teoriju i praksu kapitalizma na hrvatski način u posljednjih 30
godina. Na svu sreću, politika, politologija, filozofija i druge
društveno-humanističke znanosti u Hrvatskoj nisu nastale 1990.,
dolaskom HDZ-a i njegovih kapitalista na vlast.
Prije točno 70 godina u državi u kojoj smo tada živjeli donesen je
Zakon o samoupravljanju. Bio je to pokušaj uvođenja direktne
demokracije u privredu i politiku kako bi vlast nad tvornicama,
poduzećima, općinama i gradovima iz ruku države i pojedinaca došla u
ruke naroda. Iako je ovaj eksperiment imao i pozitivnih tekovina u
cijelosti nije mogao uspjeti prije svega zbog društvenog i
političkog monopola jedne Partije i s tim povezanim različitim
oblicima ograničavanja ljudskih prava i sloboda.
Unatoč lošoj izvedbi, u ideji su mnogi ipak prepoznali razvojni
potencijal. Čak i na demokratskom, kapitalističkom Zapadu gdje su
neki upravo u jugoslavenskom samoupravljanju tražili odgovor na
pitanje bi li i na koji način uključivanje radnika u proces
odlučivanja u (kapitalističkom) poduzeću pospješilo proizvodnju i
smanjilo konfliktne situacije na relaciji radnik – uprava.
Evo jednog primjera. U siječnju 1970. u Amsterdamu je održan
simpozij na kojem su sudjelovali ugledni jugoslavenski ekonomisti i
teoretičari samoupravljanja, niz zapadnoeuropskih intelektualaca i
znanstvenika (među njima i Jan Tinbergen, dobitnik Nobelove nagrade
za ekonomiju 1969.), te više od 200 gospodarstvenika iz Nizozemske,
Belgije, SR Njemačke, Austrije, Francuske i skandinavskih zemalja.
Rad se odvijao na način da bi netko s jugoslavenske strane održao
izlaganje nakon čega bi uslijedila rasprava s pitanjima, primjedbama
i prijedlozima.
Koliko je zapadnjaka u svom poslovanju primijenilo nešto od onoga
što su čuli na ovom simpoziju možda i nije toliko bitno. Puno je
važnija činjenica da se intelektualce s ovih prostora doživljavalo
kao ravnopravne sugovornike, a njihova razmišljanja i stavove
originalnima, pa čak i avangardnima. Danas nažalost ni u čemu nismo
niti originalni niti avangardni. Pa nas za mišljenje, s pravom,
nitko ni ne pita. Uostalom, kako će u izgradnji (ljepše) budućnosti
sudjelovati oni koji se još uvijek bave izgradnjom (ljepše)
prošlosti.
Tuđmanov odlazak u Davos
Ali, da završim tamo gdje sam i započeo – u Davosu. U ovaj alpski
gradić htio je 1991. doći i Franjo Tuđman kako bi na Svjetskom
ekonomskom forumu upoznao moćne i ugledne pojedince, i od njih dobio
podršku za osamostaljenje Hrvatske. Za dolazak mu je trebala
pozivnica, ali je prepreku predstavljala činjenica da u tom trenutku
on još uvijek nije predstavljao neovisnu državu. I znate što se tada
dogodilo? Tko mu je svojim vezama sredio pozivnicu? Tko mu je sredio
da prilikom boravka ima predsjednički tretman? Pomislili ste na
brojne hrvatske političke emigrante? Na ugledne biznismene hrvatskog
podrijetla koji su prezirali Jugoslaviju? Niste ni blizu.
Tuđmanovog odlaska u Davos, a onda ni svih susreta koji će
sudbonosno utjecati na odnos Zapada prema Hrvatskoj ne bi bilo bez
veza, poznanstava i dobre volje Vanje Špiljaka. Za one koji ne
znaju, roditelji ovog poduzetnika s adresom u Švicarskoj bili su
ugledni hrvatski partizani i komunisti, a otac Mika bio je
svojevremeno i predsjednik Jugoslavije. Navodim ovu epizodu tek kao
jedan u nizu primjera da događaje i ličnosti iz hrvatske povijesti
ne treba promatrati crno – bijelom optikom. Prava će se slika
pojaviti tek uzimanjem u obzir i svih ostalih boja. Između ostalog,
i crvene sa svim njezinim nijansama. |
