|
Čovječanstvo se suočava s globalnom krizom. Možda najvećom krizom
naše generacije. Odluke koje ljudi i vlade donesu u narednih
nekoliko tjedana vjerojatno će oblikovati svijet u godinama koje
dolaze. One će oblikovati ne samo naše zdravstvene sustave, već i
našu ekonomiju, politiku i kulturu. Moramo djelovati brzo i odlučno.
Također bismo trebali uzeti u obzir dugoročne posljedice naših
postupaka. Kada biramo između alternativa, trebali bismo se
zapitati, ne samo kako prevladati neposrednu prijetnju, već i u
kakvom ćemo svijetu živjeti nakon što oluja prođe. Da, oluja će
proći, čovječanstvo će preživjeti, većina će nas i dalje biti živa –
ali ćemo živjeti u drugačijem svijetu.
Mnoge će kratkoročne hitne mjere postati okosnica života. To je
priroda hitnih slučajeva. Oni ubrzavaju povijesne procese. Odluke,
koje bi se u uobičajenim vremenima razmatrale godinama, donose se za
nekoliko sati. Nezrele, pa čak i opasne tehnologije, puštaju se u
pogon jer su rizici ako ništa ne učinimo veći. Čitave zemlje služe
kao zamorci u velikim društvenim eksperimentima. Što se događa kada
svi rade od kuće i komuniciraju samo na daljinu? Što se događa kada
kompletne škole i sveučilišta djeluju na internetu? U normalnim
vremenima vlade, tvrtke i obrazovni odbori nikada ne bi pristali na
provođenje takvih eksperimenata. Ali ovo nisu normalna vremena.
U ovom kriznom vremenu susrećemo se s dva posebno važna izbora. Prvi
je između totalitarnog nadzora i osnaživanja građana. Drugi je
između nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti.
Nadzor pod kožom
Da bi se zaustavila epidemija, cijelo se stanovništvo mora
pridržavati određenih smjernica. Postoje dva glavna načina da se to
postigne. Jedna je metoda da vlada prati ljude i kažnjava one koji
krše pravila. Danas, prvi put u ljudskoj povijesti, tehnologija
omogućuje praćenje svih cijelo vrijeme. Prije pedeset godina KGB
nije mogao pratiti 240 milijuna sovjetskih građana 24 sata dnevno,
niti se mogao nadati da će učinkovito obraditi sve prikupljene
informacije. KGB se oslanjao na ljudske agente i analitičare, a
ljudski agent jednostavno nije mogao pratiti svakog građanina. Ali
sada se vlade mogu pouzdati u sveprisutne senzore i moćne algoritme
umjesto špija od krvi i mesa.
U svojoj borbi protiv epidemije koronavirusa nekoliko vlada već je
postavilo nove alate za nadzor. Najistaknutiji slučaj je Kina.
Pomnim nadzorom pametnih telefona, koristeći stotine milijuna kamera
za prepoznavanje lica, obvezujući ljude da provjeravaju i
prijavljuju tjelesnu temperaturu i zdravstveno stanje, kineske
vlasti mogu, ne samo brzo identificirati sumnjive nosioce
koronavirusa, već i pratiti njihova kretanja i identificirati sve
one s kojima su došli u kontakt. Niz mobilnih aplikacija upozorava
građane na blizinu zaraženih pacijenata.
Ova vrsta tehnologije nije ograničena na istočnu Aziju. Izraelski
premijer Benjamin Netanyahu nedavno je odobrio Izraelskoj
sigurnosnoj agenciji korištenje tehnologije nadzora, obično
namijenjenu borbi protiv terorista, za praćenje bolesnika s
koronavirusom. Kad je nadležni parlamentarni pododbor odbio odobriti
mjeru, Netanyahu je to proglasio „hitnom uredbom“.
Možda ćete reći da u svemu tome nema ništa novo. Posljednjih godina
i vlade i korporacije koriste sve sofisticiranije tehnologije za
praćenje, nadzor i manipuliranje ljudima. Ipak, ako ne budemo
oprezni, epidemija bi mogla označiti prijelomnu točku u povijesti
nadzora. Ne samo zato što bi to moglo normalizirati upotrebu alata
za masovni nadzor u zemljama koje su ih do sada odbacivale, već još
više zato što to znači dramatičan prijelaz s nadzora „preko kože“ na
nadzor „ispod kože“.
Dosad, kad je vaš prst dodirnuo zaslon vašeg pametnog telefona i
kliknuo na vezu, vlada je htjela znati na što točno vaš prst klika.
Ali s koronavirusom fokus zanimanja se pomiče. Sada vlada želi znati
temperaturu vašeg prsta i krvni tlak pod njegovom kožom.
Izvanredno stanje za puding
Jedan od problema s kojima se susrećemo prilikom shvaćanja kako
stojimo s nadziranjem jest da nitko od nas ne zna kako ga se točno
nadzire i što bi nam mogle donijeti godine koje dolaze. Tehnologija
nadzora razvija se vratolomnom brzinom, a ono što se prije deset
godina činilo znanstvenom fantastikom danas su stare vijesti. Kao
misaoni eksperiment razmotrite hipotetsku vladu koja zahtijeva da
svaki građanin nosi biometrijsku narukvicu koja 24 sata dnevno
nadzire tjelesnu temperaturu i rad srca. Dobiveni podaci se
prikupljaju i analiziraju vladinim algoritmima. Algoritmi će znati
da ste bolesni i prije nego što vi to znate, a također će znati gdje
ste bili i koga ste upoznali. Lanci infekcije mogli bi se drastično
skratiti, pa čak i potpuno prekinuti. Takav sustav mogao bi u roku
nekoliko dana zaustaviti epidemiju. Zvuči divno, zar ne?
Loša strana je, naravno, što bi to dalo legitimitet zastrašujućem
novom sustavu nadzora. Ako znate, na primjer, da sam kliknuo na Fox
News umjesto na CNN, to vam može dati predodžbu o mojim političkim
stavovima, a možda čak i mojoj osobnosti. Ali ako možete gledati što
se događa s mojom tjelesnom temperaturom, krvnim tlakom i otkucajima
srca dok gledam neki video, saznat ćete što me nasmijava, što me
rastužuje i što me jako, jako ljuti.
Ključno je zapamtiti da su bijes, radost, dosada i ljubav biološki
fenomeni poput groznice i kašlja. Ista tehnologija koja identificira
kašalj mogla bi identificirati i smijeh. Ako korporacije i vlade
počnu masovno prikupljati naše biometrijske podatke, mogu nas
upoznati daleko bolje nego što poznajemo sami sebe i tada mogu, ne
samo predvidjeti naše osjećaje, nego i manipulirati njima i prodati
nam sve što žele – bilo da je to proizvod ili političar.
Biometrijsko praćenje učinilo bi da taktike hakiranja podataka
Cambridge Analytice izgledaju kao nešto iz kamenog doba. Zamislite
Sjevernu Koreju 2030. godine, kada svaki građanin mora nositi
biometrijsku narukvicu 24 sata dnevno. Ako slušate govor Velikog
Vođe i narukvica detektira znakove bijesa, gotovi ste.
Možete, naravno, slučaj biometrijskog nadzora promatrati kao
privremenu mjeru poduzetu tijekom izvanrednog stanja. Ukinuti je
kada za njom prestane potreba. Ali privremene mjere imaju gadnu
naviku nadživjeti izvanredne situacije, jer na horizontu uvijek
vreba novi hitni slučaj. Moja matična zemlja Izrael, na primjer,
proglasila je izvanredno stanje tijekom rata za neovisnost 1948.
godine, koje je opravdalo niz privremenih mjera, od cenzure tiska i
oduzimanja zemljišta pa čak do posebnih propisa za pravljenje
pudinga, (ne šalim se). Rat za neovisnost odavno je dobiven, ali
Izrael nikada nije proglasio završetak izvanredne situacije niti
ukinuo mnoge „privremene“ mjere iz 1948. godine, (uredba o pudingu
milostivo je ukinuta 2011. godine).
Čak i kad se infekcija koronavirusom spusti na nulu, neke vlade
gladne podataka mogu tvrditi da je održavanje biometrijskih sustava
nadzora potrebno jer se boje drugog vala koronavirusa ili zato što
se u središnjoj Africi razvija novi soj ebole, ili zbog nečeg trećeg
… Shvatili ste. Posljednjih godina vodi se velika bitka oko naše
privatnosti. Kriza oko koronavirusa mogla bi biti prekretnica te
bitke. Kad se ljudima ponudi izbor između privatnosti i zdravlja,
obično će birati zdravlje.
Higijenska policija
Tražiti da ljudi biraju između privatnosti i zdravlja zapravo je sam
korijen problema. Jer ovo je lažni izbor. Možemo i trebamo uživati i
u privatnosti i u zdravlju. Možemo odlučiti zaštititi svoje zdravlje
i zaustaviti epidemiju koronavirusa, ne s uspostavljanjem
totalitarnih režima nadzora, već osnaživanjem građana. Posljednjih
tjedana, neke od najuspješnijih napora za suzbijanje epidemije
koronavirusa proveli su Južna Koreja, Tajvan i Singapur. Iako su ove
zemlje koristile neke od aplikacija za praćenje, daleko više su se
oslanjale na opsežno testiranje građana, pošteno izvještavanje o
situaciji i suradnju dobro informirane javnosti.
Centralizirano praćenje i oštre kazne nisu jedini način da se ljudi
pridržavaju korisnih smjernica. Kada se ljudima kažu znanstvene
činjenice i kada ljudi vjeruju javnim vlastima koje im govore te
činjenice, građani mogu učiniti ispravnu stvar čak i bez Velikog
brata koji im gleda preko ramena. Motivirano i dobro informirano
stanovništvo obično je daleko moćnije i učinkovitije od neznalica
pod policijskom represijom.
Razmislite, na primjer, o pranju ruku sapunom. To je jedan od
najvećih napredaka u ljudskoj higijeni. Ova jednostavna akcija svake
godine spašava milijune života. Dok mi to danas uzimamo zdravo za
gotovo, znanstvenici su tek u 19. stoljeću otkrili važnost pranja
ruku sapunom. Prije toga, čak su i liječnici i medicinske sestre
prelazili s jedne operacije na drugu bez pranja ruku. Danas
milijarde ljudi svakodnevno peru ruke, ne zato što se boje
“higijenske policije”, već zato što razumiju činjenice. Perem ruke
sapunom jer sam čuo za viruse i bakterije, razumijem da ti sitni
organizmi uzrokuju bolesti i znam da ih sapun može ukloniti.
No, da biste postigli takvu razinu usklađenosti i suradnje, treba
vam povjerenje. Ljudi bi trebali vjerovati znanosti, vlastima i
medijima. Posljednjih nekoliko godina, neodgovorni političari
namjerno su potkopavali povjerenje u znanost, javne institucije i
medije. Sada bi se ti isti neodgovorni političari mogli naći u
iskušenju da posegnu za autoritarizmom, tvrdeći da jednostavno ne
možete vjerovati javnosti da će učiniti ispravnu stvar.
Normalno, povjerenje koje se godinama urušavalo ne može biti
obnovljeno preko noći. Ali ovo nisu normalna vremena. U trenutku
krize, i umovi se mogu brzo promijeniti.
Možete se godinama svađati sa svojim najbližima, ali kad se dogodi
neka hitna situacija iznenada otkrijete skriveni rezervoar
povjerenja i ljubaznosti i požurite pomoći jedni drugima. Umjesto
izgradnje sustava nadzora, nije kasno da se obnovi povjerenje ljudi
u znanost, organe vlasti i medije. Definitivno bismo trebali
koristiti i nove tehnologije, ali te bi tehnologije trebale osnažiti
građane. Podržavam praćenje moje tjelesne temperature i krvnog
tlaka, ali ti se podaci ne bi trebali koristiti za stvaranje
svemoćne vlade. Umjesto toga, ovi podaci bi mi trebali omogućiti da
donosim informirane osobne odluke, kao i da propitujem odgovornost
vlade za njihove odluke.
Kad bih mogao pratiti svoje zdravstveno stanje 24 sata dnevno, znao
bih ne samo da li sam postao opasan po zdravlje drugih ljudi, već i
koje navike doprinose mom zdravlju. A kad bih mogao pristupiti
pouzdanim statistikama o širenju koronavirusa i analizirati ih,
mogao bih prosuditi govori li mi vlada istinu i usvaja li ispravne
politike za borbu protiv epidemije. Kad god ljudi govore o nadzoru,
imajte na umu da bi se ista tehnologija nadzora koju vlade koriste
za praćenje pojedinaca, vjerojatno mogla koristiti i tako da
pojedinci nadziru vladu.
Epidemija koronavirusa stoga je ogroman test građanstva. U narednim
danima svatko od nas bi trebao odlučiti vjerovati znanstvenim
podacima i zdravstvenim stručnjacima umjesto neutemeljenim teorijama
zavjere i političarima koji služe samo svojoj svrsi. Ako donesemo
krivu odluku, mogli bismo se naći u situaciji da otpisujemo naše
najdragocjenije slobode misleći kako je to jedini način da sačuvamo
svoje zdravlje.
Trebamo globalni plan
Drugi važan izbor s kojim se suočavamo je onaj između
nacionalističke izolacije i globalne solidarnosti. I sama epidemija
i posljedična ekonomska kriza globalni su problemi. Oni se mogu
učinkovito riješiti samo globalnom suradnjom.
Prvo i najvažnije, da bismo porazili virus, informacije moramo
dijeliti globalno. To je velika prednost ljudi u odnosu na viruse.
Koronavirus u Kini i koronavirus u SAD-u ne mogu izmjenjivati
savjete kako zaraziti ljude. Ali zato Kina može Sjedinjene Američke
Države naučiti mnogo vrijednih lekcija o koronavirusu i kako se
nositi s njim. Ono što talijanski liječnik otkrije u Milanu u rano
jutro, moglo bi spasiti živote u Teheranu do večeri. Kad vlada u
Velikoj Britaniji oklijeva između različitih politika, može dobiti
savjet od Korejaca koji su se već suočili sa sličnom dilemom prije
mjesec dana. Ali da bi se to dogodilo, potreban nam je duh globalne
suradnje i povjerenja.
Zemlje bi trebale biti spremne otvoreno dijeliti informacije i
ponizno tražiti savjete, te vjerovati podacima i uvidima koje
dobivaju. Također su nam potrebni globalni napori u proizvodnji i
distribuciji medicinske opreme, ponajviše testova na virus i
respiratornih aparata. Umjesto da svaka država to pokušava lokalno,
skladišteći opremu koju može dobiti, koordinirani globalni napori
mogli bi u velikoj mjeri ubrzati proizvodnju i osigurati da se
životno važna oprema distribuira pravednije. Baš kao što zemlje
nacionaliziraju ključne industrije tijekom rata, ljudski rat protiv
koronavirusa zahtijeva da „humaniziramo“ ključne proizvodne linije.
Bogata zemlja s nekoliko slučajeva koronavirusa trebala bi biti
spremna poslati dragocjenu opremu u siromašniju zemlju s
mnogobrojnim slučajevima, vjerujući da će i njoj, ako i kad zatreba
pomoć, ostale zemlje također uskočiti.
Mogli bismo razmotriti sličan globalni napor da udružimo medicinsko
osoblje. Zemlje koje su trenutno manje pogođene mogle bi poslati
medicinsko osoblje u najteže pogođene regije svijeta kako bi im
pomogli u najtežim trenucima, istovremeno stječući dragocjeno
iskustvo. Ako se kasnije žarište epidemije pomakne, pomoć bi tekla u
suprotnom smjeru.
Globalna suradnja vitalno je potrebna i na ekonomskom frontu.
Obzirom na globalnu prirodu ekonomije i lanaca opskrbe, ako svaka
vlada napravi svoje, potpuno zanemarujući ostale, rezultat će biti
kaos i produbljujuća kriza. Trebamo globalni plan djelovanja i
trebamo ga brzo.
Potrebno je postići i globalni dogovor o putovanju. Suspenzija svih
međunarodnih putovanja kroz više mjeseci uzrokovat će ogromne
poteškoće i otežati rat protiv koronavirusa. Zemlje bi trebale
surađivati kako bi se barem putnicima kojima je to nužno omogućilo
prelazak granica: znanstvenicima, liječnicima, novinarima,
političarima, poslovnim ljudima. To se može postići globalnim
sporazumom o prethodnom pregledu putnika u njihovim matičnim
zemljama. Ako znate da su u avion pušteni samo pažljivo pregledani
putnici, radije ćete ih prihvatiti u svoju zemlju.
Nažalost, trenutačno države ne čine gotovo ništa od navedenog.
Kolektivna paraliza zahvatila je međunarodnu zajednicu. Čini se da u
sobi nema odraslih. Hitni sastanak globalnih čelnika koji će
smisliti zajednički plan djelovanja očekivali bismo već prije
nekoliko tjedana. No, čelnici G7 tek su ovaj tjedan uspjeli
organizirati videokonferenciju, koja nije rezultirala takvim planom.
U prethodnim globalnim krizama – poput financijske krize 2008.
godine i epidemije ebole 2014. godine – SAD su preuzele ulogu
globalnog lidera. Ali trenutna američka administracija abdicirala je
s mjesta vođe. Jasno je dano do znanja da im je više stalo do
američke “veličanstvenosti”, (parafraza mota Donalda Trumpa “America
will be great again”, op.prev.), nego do budućnosti čovječanstva.
Ova administracija napustila je čak i svoje najbliže saveznike. Kad
su zabranili sva putovanja iz Europske unije, nisu se potrudili čak
niti izdati upozorenje, a kamoli se savjetovali s EU-om o toj
drastičnoj mjeri. Sablaznili su Njemačku nudeći njihovoj
farmaceutskoj kompaniji milijardu dolara za monopolska prava na novo
cjepivo protiv Covida-19.
Čak i ako bi se sadašnja američka administracija promijenila i
donijela globalni plan djelovanja, malo tko bi slijedio vođu koji
nikada ne preuzima odgovornost, nikada ne priznaje pogreške, ali
rutinski preuzima sve zasluge dok krivicu prepušta drugima.
Ako prazninu koju je ostavila Amerika ne ispune druge zemlje, ne
samo da će biti mnogo teže zaustaviti aktualnu epidemiju, već će
njezino nasljeđe nastaviti trovati međunarodne odnose u godinama
koje dolaze. Ipak, svaka je kriza ujedno i prilika. Moramo se nadati
da će trenutna epidemija pomoći čovječanstvu da shvati akutnu
opasnost koju predstavlja globalno nejedinstvo.
Čovječanstvo mora donijeti odluku. Hoćemo li krenuti putem
razjedinjenosti ili krenuti putem globalne solidarnosti? Ako
odaberemo razjedinjenost, to neće samo produžiti krizu, već će
vjerojatno rezultirati još gorim katastrofama u budućnosti. Ako
odaberemo globalnu solidarnost, to će biti pobjeda ne samo nad
koronavirusom, već i nad svim budućim epidemijama i krizama koje bi
mogle napasti čovječanstvo u 21. stoljeću. |
