|
Sada, aprila 2020. godine (dok traje planetarni napad korona
virusa), sjedim na Grbavici u Sarajevu, na istoj lokaciji kao i onda
– 1992 (kad je počela opsada grada). Pošto sam preživjela
četverogodišnju opsadu, moji prijatelji misle da sam veteran i da
sada, u vrijeme napada koronavirusa, imam rješenja za preživljavanje
zato što smo od 1992. do 1996. osmišljavali rješenja za dugotrajne
permanentne opasnosti (snajperi, granate, a bez struje, vode,
grijanja, telefona, pošte, hrane, škola, odjeće, obuće, institucija,
kretanje kao životna lutrija: ogromna mogućnost da te pogodi snajper
ili granata). Moji prijatelji misle da za savladavanje straha imam
metodu koja može pomoći da i sada živimo usvajajući pravila nove
normalnosti.
Ali, ova sadašnja neman ima drugačije elemente. Istina, mi smo
sarajevskog neprijatelja još onda (1993) nazvali Nevidljivim (grad
je bio linija fronta, a oni koji su ga gađali bili okolo, na brdima:
nevidljivi), a sada cijeli svijet koristi taj naziv kao
kvalifikaciju koronavirusa. Danas može biti smrtonosno sve čega se
dotakneš, ono što udahneš, ono gdje hodaš, ono što razmjenjuješ, ono
što kupuješ… Dakle, SMRTONOSNA PRIJETNJA NEVIDLJIVOG NEPRIJATELJA
onda, SMRTONOSNA PRIJETNJA NEVIDLJIVOG NEPRIJATELJA sada.
S tim što sada imamo otvorene prodavnice i visoko razvijenu
tehnološku mogućnost komunikacije sa cijelim svijetom. Istost je u
tome što se i sada sve preokrenulo za 24 sata, na naše oči, kao i
onda. Ali mi smo, građani Sarajeva, onda razvili nov način
življenja, kao poseban pokret otpora. Sada vidim milione duhovitih i
kreativnih video radova o tome kako ljudi širom svijeta spašavaju
sebe i porodicu u izolaciji, raznim invencijama, radovima i online
posjetama muzejima, kursevima, vježbama, festivalima, galerijama,
bibliotekama.
Onda sve to nismo mogli od kuće, nego smo smrtonosnim ulicama trčali
na filmski festival, pozorišne predstave pod bakljama, gradili
bosansku kuću u stvarnim proporcijama, gledali skulpture od žice
postavljene preko rijeke, sadili bašte za preživljavanje,
pronalazili vodu i pravili struju u gradu u kojem nema ni vode ni
struje… Sada se jednim klikom otvara cijeli virtualni svijet, i nisi
sam. Onda je za sve što smo radili trebalo ogromno vrijeme i trud.
Ali, mi smo onda pobijedili! Danas, 2020. godine, građane Sarajeva,
GENERACIJU 9296 (koja uključuje građane svih godina koji su bili pod
opsadom) konačno nazivam Generacijom Pobjednika. Mi smo pojedinačno
i kolektivno savladali strah, preživjeli i potrebu za kulturom (u
svim njenim oblicima) razvili kao nasušnu potrebu. Danas širom
planete svi pokazuju tu istu nasušnu potrebu – umjetnici, kreativci,
pisci, kao i obični građani, studenti, đaci i ostali – iskazuju
nevjerovatne talente kroz potrebu za nastavkom života i za kulturom,
koja je i garancija mentalnog opstanka.
* * *
Danas kažem da ćemo Umijeće opstanka, naš vodič iz onda, ubrzo
postaviti na Internet nadajući se da će djelovati inspirativno i da
će ga ljudi čitati kao PISMO OHRABRENJA (kako Vodič naziva moja
prijateljica Ivana Dimić) i dokaz da GRAĐANI mogu pobijediti
ekstremne situacije. U osnovi je individualna, a potom i kolektivna
Filozofija adaptiranja na novu normalnost. A to uključuje sabranost,
fokus i poštovanje pravila neophodnih za pobjedu nad Nevidljivim
neprijateljem. A i u tim ćete pravilima sigurno naći neslućene
mogućnosti života koje ohrabruju i osiguravaju pobjedu i ovoj
situaciji, 2020. godine. GENERACIJA 9296 je dokaz da je ekstremnu i
dotad nepoznatu situaciju moguće savladati, sačuvati mentalno
zdravlje i ostati čovjek.
* * *
Danas hvala ljekarima i svom medicinskom osoblju, vozačima,
prodavačicama, pekarima, skladištarima, svim radnicima i
volonterima, svim onim iznimno hrabrim i vrijednim ljudima koji nam
omogućavaju da ovaj napad fizički preživimo. |
