|
Ivu Banca kao istoričara upoznala sam nakon što je objavio kultnu
knjigu o Nacionalnom pitanju u Jugoslaviji, a kao prijatelja znam ga
od devedestih, od kada smo neprekidno u komunikaciji. Godinama se,
osim u Zagrebu, Beogradu, Dubrovniku srećemo i u Mostaru na
konferencijama koje organizuje, takodje naš dragi prijatelj Rusmir.
Godinama vodimo razgovore o Jugoslaviji, njenom nasledju, ratovima i
sl. Ne slažemo se uvek, ali su ti razgovori uvek inspirativni i
mislim, korisni za svakog pojedinačno.
Ja ću govoriti o Ivinim stavovima o Jugoslaviji, njenom raspadu i
nasledju i generalno o retrospektivi jugoslovenske države. On je o
tome napisao i knjigu „Raspad Jugoslavije“, koja je veoma citirana,
ali i brojne druge tekstove i intervjue koji su posvećeni toj temi.
Kao istorčar Banac je sve faze Jugoslavije kontekstualizovao i otuda
njegove veoma značajne i realne analize. Osim toga, čini mi se, da
se obsesivno vraća na tu temu, tragajući za odgovorima o njenom
nastanku i nestanku, stalno imajući pošten odnos prema istorijskim
činjenicama, uz dubinsko zalaženje u suštinu problema.
Jugoslaviju kao državni okvir, suprotno danas brojnim analitičarima
na svim stranama - da je bila veštačka tvorevina, Ivo ne dovodi u
pitanje i podvlači da je “na početku svog postojanja zadovoljavala
potrebe njenih glavnih činilaca”. Za Srbiju, kako ističe,
Jugoslavija je predstavljala rješenje srpskog pitanja, u smislu da
je omogućila da doista svi Srbi žive u jednoj državi, a za Slovence
i Hrvate ona je predstavljala jamstvo da njihovi etnički teritoriji
neće biti podijeljeni.
Medjutim, smatra da ona “nikada nije riješila čitav niz unutrašnjih
suprotnosti, što je dovelo do njenog brutalnog kraja”. Od osnivanja
pratili su je unutrašnji sukobi nacionalnih ideologija i nije se
došlo do formule koja bi sve zadovoljila. Upravo zbog toga se nije
mogla razvijati kao demokratska država. Jugoslavenstvo nije bilo
moguće osmisliti, jer su se vrlo često pod tim pojmom
podrazumijevali sasvim suprotni sadržaji.
Uz stanovita manja odstupanja Banac smatra da su republičke granice
bile pravedne i da su zadovoljile najveći broj interesa. Ideja o
federaciji kakva je zamišljena na zasjedanjima AVNOJ-a i kako je
kasnije bila dograđivana nema prigovora. Kada je u tu formulu unesen
realan federalni sadržaj dolazi do prvih sukoba koji su na kraju
doveli do propasti druge jugoslovenske države.
Banac formulu o "bratstvu i jedinstvu", takodje osporavanu sagledava
sa stajališta ondašnjeg trenutka i gleda na nju kao odgovor na
programe koji su bili na djelu za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Njena alternativa je bila genocidna politika koju su provodili i
ustaše i četnici i kojima je trebalo odgovoriti na realan način.
Komunistička partija za vrijeme Drugog svjetskog rata nije bila
unitaristička već je stvarala kompleksnu Jugoslaviju, što je
podrazumevalo nacionalno oslobođenje.
Zanimljava i originalna su i Banjčeva zapažanja o Titu. Po njemu,
Tita, danas najosporavanija ličnost u svim novonastalim zemljama, je
bio epicentar državnog okupljanja, ali, pri čemu ne postoji jedan
Tito, već ih ima više. On smatra da je Tito bio uvjetovan bitnim
obilježjima komunističkog pokreta, dakle onog političkog smjera što
se pokazao presudnim u ovom dijelu Evrope.
Koreni raspada Jugoslavije leže u sedeamdesetim kad su i Hrvatska i
Srbija kao dve najveće republike ponudile nova rešenja. Smatra
velikom greškom što su srpski liberali kao najevropskiji vodjstvo
Srbije ikada smenjeni. Isto se može reći i za Hrvatsku. Ono što je
ondašnje partijsko vodstvo nudilo nije samo koncept tzv. "hrvatskog
proljeća", već je bila reč o reformi partije u pravcu pluralnih
rješenja.
Raspad Jugoslavije povezuje sa raspadom komunizma kao sistema, ne
samo u Jugoslaviji, nego u cijeloj istočnoj Evropi, jer je došlo do
raspada ideologije. To je bila velika šansa za nacionalizam, jer je
bio mnogo uvjerljiviji od socijalističke ideologije.
Rat je bio u funkciji stvaranja etnički homogenih država, jer se
išlo za potpunim razgraničenjem na etničkoj osnovi, a to se može
postići jedino prinudom, odnosno zločinom.
Kada je reč o karakteru rata, Banac smatra da je reč o agresiji,
izvršenoj prema nizu republika. Nema sporenja oko toga da su to
uradili Srbija i JNA. Bilo je i elemenata etničkog rata, posebno u
Bosni i Hercegovini gde je počinjen i genocid. Rat je došao iz
Srbije, pa onda i iz Hrvatske. Vjerski rat nije bio, ali ne treba
zapostaviti neke verske elemente u sukobljavanjima.
Slobodan Milošević je, po Bancu, izraz očaja političkih opcija u
Srbiji, on je predstavljao izraz za sve frustracije srpskog društva,
i tu je ulogu magistralno odigrao, dakako na dugoročnu štetu srpskog
društva. Kao glavni junak srpskog nacionalizma bio je i njegov
grobar, što je Miloševićeva trajna baština.
Kada je reč o Oluji, smatra da mnogo toga govori u prilog teze da se
radi o dogovoru Zagreba i Beograda. Moglo bi se pretpostaviti da je
napravljen ustupak Tuđmanu u trenutku kad se nije znalo kuda će
krenuti rješavanje bosanskog pitanja. Dijelovi te operacije sigurno
su bili pod stanovitom strateškom kontrolom Amerikanaca, jer pitanje
broj jedan je bilo kako okončati rat u Bosni. odnosno kako dovesti
bosanske Srbe za pregovarački stol.
Hrvatska je, kako ističe, vodila rat za nezavisnost i to je bio
pobjednički rat u kome su se dogodile i neprihvatljive stvari.
Službena hrvatska politika na čelu s Tuđmanom odahnula je kada se
riješila krajinskih Srba i na taj način stvorila jednu sasvim novu
situaciju u etničkoj kompoziciji Hrvatske.
Dejtonski sporazum Banac vidi kao krajnje parcijalno rješenje mada
je zaustavio ratne sukobe u Bosni i Hercegovini. Inače sve drugo ide
u prilog tezi da je taj sporazum značio neformalnu podjelu Bosne i
Hercegovine.
Nažalost, mnogi teoretičari i akteri međunarodne politike smatraju
da je nacionalna homogenizacija ulog u stabilnost u cijeloj regiji,
ali Banac to ne prihvaća, jer ima bezbroj povijesnih primjera da to
doista nije tako.
Zapad nije imao konzistentnu politiku. Postojala su potpuno suprotna
gledišta, ne samo između politika glavnih zapadnih država, nego i
unutar pojedinih državnih politika. NATO intervenicija je došla u
kontekstu ponude koju je Srbija odbila. Pitanje je da li je mogla i
prihvatiti. Jer, na kraju-krajeva, Miloševićeva politika je počela
na Kosovu i teško je bilo povjerovati da će se on dragovoljno odreći
Kosova.
Kada je reč o Rusiji, u ratnom razdoblju Rusija nije bila
otežavajući faktor za zapadnu politiku. Međutim, pred kraj
Jeljcinovog režima, a sasvim sigurno nakon dolaska Putina, dešavaju
se vrlo važne promjene. Nastupila je faza kada se ruske nakane u
ovom dijelu svijeta moraju mnogo ozbiljnije uzeti u obzir.
I na kraju, Banac ističe da je jugoslavenska ideja imala raznih
oscilacija i da bilo bi prezahtjevno reći da je ona zauvijek skinuta
s dnevnog reda. Ukoliko se ona pojavi u nekom budućem razdoblju,
koje ne treba očekivati u skoroj budućnosti, ona se ne može ponoviti
niti u jednoj od svojih varijanti koje su viđene u dvadesetom
stoljeću. |
