|
Kada se kriza uzrokovana novim koronavirusom iz Azije počela širiti
prema Europi i SAD-u, a virus zatim uspio prodrijeti iza prvih
linija obrane u visokorazvijenim državama zapada, vlastodršci tih
zemalja suočili su se s dvije vrlo loše opcije. Obje su bile toliko
loše da im je bilo teško procijeniti koja je gora. U prvoj opciji
reagiralo bi se instinktno - nacije bi se povukle u stroge karantene
kako bi se virusu onemogućilo brzo širenje, a ljudski se životi time
zaštitili. No, svima je bilo jasno kako je ta mjera dugoročno
neodrživa. Bila bi silno štetna za cijelo društvo ako se donosi bez
neke strategije izlaska iz te situacije. Naime, brojni ljudi će već
nakon mjesec dana ostati bez sredstava za daljnju kupnju osnovnih
namirnica. Mnogi će početi ostajati bez posla, jer ugasit će se
restorani, kinodvorane, koncerti, prijevoz, razne vrste usluga,
mnoge prodavaonice, saloni za uljepšavanje i fitnes-centri. Stoga će
strategiju "velike karantene" potkopati njezina neprihvatljivost
velikom broju ljudi tijekom duljeg vremena pa će sve teže biti od
njih očekivati odgovorno ponašanje potrebno za držanje epidemije pod
kontrolom.
Dvije loše opcije
Nakon nekoliko tjedana karantene, broj ukupno zaraženih trebao bi se
u Hrvatskoj s nekoliko tisuća spustiti natrag na samo stotinjak, ili
čak desetak preostalih zaraženih osoba. Ali, čak i kada bi se
spustio na samo deset zaraženih u cijeloj državi, kada bismo se
vratili načinu života prije COVID-19, zbog njih bi već tjedan dana
nakon izlaska iz izolacije bilo stotinu zaraženih, a nakon dva
tjedna tisuću. Hrvatska bi već u tom trenutku morala započeti novi
ciklus izolacije jer najviše što naš zdravstveni sustav može
podnijeti jest nekoliko tisuća zaraženih. Treba pritom računati da
je karantena doista potrebna kada broj zaraženih među stanovništvom
Hrvatske dosegne oko tisuću. To je stoga jer će i svoj idući korak,
onaj od tisuću prema deset tisuća zaraženih, virus moći učiniti
skačući na ukućane već zaraženih dok budemo u novoj izolaciji. Svaki
veći broj zaraženih od nekoliko tisuća mogao bi dovesti do
prepterećenja sustava zdravstva i nedostatka respiratora za sve one
kojima su potrebni. Dakle, kada bismo mjerama izolacije koje
trenutno provodimo u Hrvatskoj uspjeli suzbiti zarazu s nekoliko
tisuća zaraženih natrag na samo desetak te zatim izašli iz mjera
izolacije, imali bismo najviše dva tjedna normalnog života prije
novog duljeg boravka u izolaciji. Razumije se, to vrijedi samo ako
tijekom ovih tjedana karantene ne smislimo neki način "suživota" s
virusom, gdje se on nakon izlaska više ne bi širio eksponencijalno
te bismo ipak dobili znatno više vremena i relativno normalniji
život od ovakvog.
Druga opcija za vlastodršce zapadnih zemalja, sasvim suprotna ovoj o
obrani izolacijom, bila je pustiti virus da se proširi i zarazi
značajan dio stanovništva. Brojni bi građani tako prebolijevanjem
bolesti stekli imunitet. Zbog toga bi, nakon nekog vremena, virusu
ostajao sve manji broj neotpornih ljudi na koje bi mogao skakati.
Zato bi se počeo širiti sve sporije, dok ne bismo stekli "imunitet
krda". Pritom, s obzirom na to da protiv ovog virusa za sada nemamo
ni lijekove ni cjepivo, trebalo bi računati s većim brojem umrlih
građana, posebno onih starijih i s već postojećim bolestima, ali bi
se život nastavio normalno i spasila bi se ekonomija. Ipak, i takva
je strategija bila povezana s velikim brojem rizika. Prvo, nitko ne
uspijeva s dovoljnom sigurnošću procijeniti koliko bi ljudskih
života ovaj virus mogao ugroziti u najcrnjim scenarijima, dopusti li
mu se slobodno širenje. To je stoga jer ovaj virus ubija ne samo
izravno, zaražavanjem ljudi, već i velikom brzinom širenja, čime
naglo stvara previše teških slučajeva, a također i posredno, jer se
preopterećeni sustav više ne može skrbiti za ostale bolesnike. S
obzirom na to da uvijek ne znamo dovoljno precizno koliko ljudi se
zarazi virusom i pritom ne pokazuje značajne simptome, teško je
odrediti već i izravne učinke virusa. No, oni bi na razini cijelog
stanovništva trebali biti do 1% umrlih među svim zaraženima.
Međutim, učinci povezani s brzinom širenja i posredni učinci ovoga
virusa znatno su opasniji od izravnih, a to nije nešto s čime se
često susrećemo u medicini. Brzina stvaranja novih teških slučajeva
kojima se zatim ne može pomoći zbog preopterećenja zdravstvenog
sustava čini veću opasnost od ovog virusa od same zaraze pojedinaca.
Treći povezani problem jest to što posljedično preopterećenje
sustava dovodi na posredan način i do daljnjih žrtava zbog
neadekvatnog liječenja svih drugih bolesti. Zbog toga je iznimno
teško procijeniti kolika bi doista bila cijena slobodnog širenja
virusa među stanovništvom.
Strategija slobodnog širenja virusa vrlo je opasna jer nitko ne može
predvidjeti ni mutiranje virusa nakon što mu se omogući
razmnožavanje u tolikom broju ljudskih nositelja. Neki bi novi
sojevi, načelno, mogli postati još ubojitiji. Daljnja opasnost ove
strategije jest i ta što čak i oni maleni postoci rizika za mlade
ljude postaju vrlo veliki brojevi ako se zaraze milijuni ljudi.
Velik broj relativno mladih žrtava u kratkom vremenu sigurno bi
postao središnjom temom i podrovao svaku dotadašnju potporu ovakvom
planu. Također, nitko još ne može biti sasvim siguran da će imunitet
na virus stečen prebolijevanjem COVID-19 uopće biti trajan. I na
kraju, čak i da ova strategija puštanja virusa u slobodno širenje
donekle i uspije, iako uz znatne žrtve, virus će nastaviti mutirati.
Stoga će iduće sezone, u svom novom krugu oko svijeta, vjerojatno
ponovno skraćivati ljudske živote jer imunost stečena prošle godine
možda više neće štititi, kao što to ne čini ni protiv gripe. Da bi
se itko među vlastodršcima kladio da će baš sve ove nepoznanice
zaokrenuti u njegovu korist tijekom širenja virusa među
stanovništvom, morao biti doista, doista veliki optimist.
Važan problem kod izbora toga drugog mogućeg puta, tj. dopuštanja
virusu da se širi, ponovno je ponašanje ljudi. Naime, čak i kada bi
se objasnilo plan stanovništvu i dobilo za njega podršku velike
većine, situacija u kojoj iz tjedna u tjedan brzo raste broj žrtava,
posebno u odnosu na države koje su u karanteni, postajat će
stanovništvu sve manje prihvatljiva. Tako će i u ovom scenariju biti
sve teže održavati odgovornost i disciplinu potrebne za očuvanje
ekonomije. Kada shvate da bi mogli završiti na intenzivnoj skrbi,
mnogi će pronaći izgovore kako bi se na dulje vrijeme zavukli u
svoje domove. Tada će propasti poslovanje mnogih tvrtki i broj
nezaposlenih naglo porasti bez obzira na to što se ovakvim planom
nastojalo spasiti radna mjesta.
Zaključno, i u prvom i u drugom mogućem pristupu ovoj krizi
ponašanje stanovništva, koje će nakon nekog vremena u sve
značajnijoj mjeri početi odbijati sudjelovanje u oba plana, ono je
što će potkopati njihovu dosljednu provedbu. U prvom će slučaju
negodovati zbog ekonomskih razloga, u drugom iz straha za svoj život
i živote bližnjih. To je liderima zemalja zapada bilo prilično
jasno, zato su mnogi među njima ubrzano tražili i neki svoj, treći
pristup. No, jedino što bi, sasvim sigurno, bilo još gore od ova dva
ekstremna scenarija jest krenuti u borbu s virusom jednim, pa nakon
nekoliko tjedana promijeniti mišljenje i prijeći na drugi pristup.
Dosljedno pridržavanje prvoga rješenja barem bi spasilo maksimalan
broj ljudskih života, iako samo privremeno, ali bi pritom znatno
naštetio ekonomiji. Dosljedno pridržavanje drugog rješenja sačuvalo
bi ekonomiju i način života, ali uz značajne žrtve koje je iznimno
teško procijeniti. No, krene li se jednim putem, pa nakon nekoliko
tjedana prijeđe na drugi, tada će sigurno stradati i ekonomija, a i
žrtve će biti prilično velike. Dakle, vlade su se suočile s dva
naizgled vrlo loša rješenja i trećim, srednjim putem, koji je bio
još i bitno gori.
Ljudi su uvijek kreativni i snalažljivi
Srećom, suočeni s ovakvim teškim izazovima tijekom povijesti, ljudi
su uvijek pokazivali kreativnost i snalažljivost. Zato smo,
vjerojatno, jedina ljudska vrsta od njih barem desetak koja je do
danas uopće uspjela preživjeti. Najprije je Kina svojim drastičnim
mjerama pokazala da se epidemija može suzbiti unutar nekoliko
tjedana, a zatim održavati tinjajućom. Iduća jako pogođena država
bila je Južna Koreja, koja je imala epidemiju iza prve linije
obrane, no ona je pokazala da se masovnim testiranjem ogromnog broja
ljudi može zadržavati korak ispred virusa umjesto stalno kaskati za
njim. Uz njih, i Japan, Singapur i Hong Kong su nizom mjera, koje
uključuju vrlo aktivno testiranje i stalnu izolaciju zaraženih i
njihovih kontakata na dva tjedna, uz razumne mjere socijalne
izolacije i distanciranja, uspjeli postići određen suživot s virusom
bez rizika da kod njih "pobjegne" u sasvim slobodno širenje i
eksponencijalni rast, koji bi doveo do prevelikog broja teško
bolesnih u prekratkom vremenu. Sve što je potrebno jest spriječiti
virusu da se s jednog zaraženog proširi na dvoje, troje ili više
zdravih, već ga ograničiti u brzini širenja na sve moguće načine,
tako da jedan zaraženi prenese virus na najviše jednog zdravog. Tako
će trebati živjeti sve dok se ne razvije cjepivo, ili barem prvi
djelotvorni lijekovi koji bi umanjili potrebu za intenzivnom skrbi i
respiratorima za teško oboljele.
Što to znači za Hrvatsku? Trenutno smo u fazi "prve supresije
virusa", koju treba provesti odlučno kako bi se dovršila što brže.
Cilj je s nekoliko tisuća smanjiti broj zaraženih u našoj zemlji na
manje od stotinu. Nitko ne želi ostati u izolaciji niti dana dulje
no što je to potrebno, ali zbog eksponencijalne naravi rasta bitno
je i da broj zaraženih nakon izolacije ne bude prevelik, jer onda
brzo može opet početi rasti. Hrvatska će tada morati uvesti čitav
niz mjera kojima će se virusu otežati širenje kako bi se broj
novozaraženih iz dana u dan održavao na brojkama manjima od oko
stotinu. Računica je pritom jednostavna: pretpostavimo,
jednostavnosti radi, da će broj teških slučajeva koji trebaju
respirator biti oko 5% od svih zaraženih. Uz to, dopustimo da će
svatko trebati respirator na mjesec dana dok ne ozdravi. Ako se
svakog dana utvrdi novih 100 zaraženih, to će tijekom mjesec dana
značiti 3000 s nekim simptomima COVID-19. Među njima, 5% će imati
tako teške simptome da će trebati respirator, što je 150 osoba
tijekom mjesec dana. Kapaciteti Hrvatske su i znatno veći, ali važno
je ostaviti i značajnu rezervu. Naime, proširi li se virus bolnicama
ili domovima umirovljenika, tada udio zaraženih koji će trebati
respirator neće više biti samo 5%, već možda i do 20% ili 30%, pa
svaki takav incident može jako brzo preopteretiti naš zdravstveni
sustav. Uz to, respiratori su potrebni i oboljelima od drugih
bolesti u Hrvatskoj, pa bi za COVID-19 njih oko 500 moralo biti
dovoljno u svim planovima. Zato će u "izlaznoj strategiji" biti
važno planirati strategije "suživota" s virusom gdje ćemo mu na sve
načine otežavati širenje, ali pritom dopuštati "tinjajuću" zarazu s
dvoznamenkastim brojevima novozaraženih svakoga dana kako bi se
svima teško oboljelima mogla pružiti adekvatna skrb.
Kako sada sačuvati ovako dobre početne rezultate u borbi s COVID-19
u Hrvatskoj i što prije izaći iz karantene? Nekoliko je ključnih
zadataka u predstojećim tjednima. Najprije, treba dobro shvatiti da
je ovo epidemija. Sve što treba imati na umu tijekom epidemije jest
da moramo što bolje znati tko je sve zaražen i tko nije zaražen, a
zatim stalno aktivno fizički odjeljivati zaražene od nezaraženih.
Ako stalno aktivno otkrivamo nove zaražene testiranjem i stalno ih
fizički odjeljujemo od nezaraženih, tada ne možemo nikako
pogriješiti. Ali, ako imamo priliku razdvojiti zaražene od
nezaraženih, a propustimo to učiniti, tada ćemo vrlo vjerojatno s
vremenom zažaliti.
Naglasak na bolnice i domove
Sljedeće što je važno imati na umu jest da svi nezaraženi nisu
jednako važni. Najvažnija skupina nezaraženih su ljudi s oslabljenim
imunosustavom - bolnički pacijenti na odjelima za transplantaciju,
bolesnici sa zloćudnim tumorima koji primaju zračenje ili
kemoterapiju, bolesnici sa šećernom bolesti ili kardiovaskularnim
bolestima, posebno s povišenim tlakom, kao i sve osobe starije od 70
godina. Posebno ih treba čuvati od zaraze ako već imaju neku
kroničnu podliježuću bolest te žive li zajedno u većem broju u
domovima umirovljenika. To su nezaražene osobe kojima sada baš
nikako ne smijemo dopustiti doticaj sa zaraženima. U ovoj, narednoj
fazi borbe, uspjesi pojedinih zemalja mjerit će se prije svega prema
tome koliko su uspjele tijekom razdoblja izolacije sačuvati svoje
bolnice i domove umirovljenika od ograničenih epidemija s COVID-19.
Razmislite o sljedećemu: epidemija u zajednici može doseći i stotinu
zaraženih a da pritom rezultira sa samo jednom smrću zaražene osobe.
Međutim, epidemija u nekom domu umirovljenika ili na odjelu bolnice,
zarazi li stotinu osoba, može izazvati i dvadeset ili trideset
smrtnih slučajeva. To je doista ogromna razlika i zato sada treba
čuvati upravo te skupine. Kako to osigurati? Bilo bi poželjno svakog
dana na prisutnost koronavirusa testirati baš sve uposlenike
zdravstvenih ustanova i domova umirovljenika. Međutim, to je vrlo
teško provesti, iz brojnih praktičnih razloga. Stoga bi se, možda,
mogao početi voditi registar ljudi u Hrvatskoj koji su već
preboljeli koronavirus i stekli imunost pa njima povjeravati
strateški važne uloge "čuvara". No, iako se ta ideja može činiti
načelno dobrom, problem je pritom što je virus nepoznat i ne znamo
još koliko ta imunost traje, niti koliko se dugo virus izbacuje iz
organizma pa treba pričekati istraživanja koja bi mogla odgovoriti
na ta pitanja.
Očito je da će dobra organizacija bolničke skrbi i domova
umirovljenika i njihova zaštita od širenja zaraze biti važna u
predstojećim tjednima. Važno je da se u bolnicama, koliko god je to
u pojedinim gradovima moguće, strogo odijele one bolnice, ili barem
njihove zgrade ili katovi, gdje se liječe zaraženi s COVID-19 od
svih ostalih mjesta. Drugi bolesni i stariji ljudi, kao i
zdravstveni djelatnici koji nisu uključeni u borbu s COVID-19, ne bi
smjeli prilaziti tim mjestima dok epidemija ne završi. Unutar
bolnica, prilično je važno da osobe na respiratorima budu izložene
svježem zraku koliko je to moguće jer on pospješuje oporavak
sluznice dišnih puteva. S druge strane, suh grijani zrak otežava
oporavak sluznici jer je isušuje, a to pogoduje virusu. U ovoj novoj
situaciji, sve kreativne ideje i resursi mogu nam biti od koristi.
Stoga bi i zaraženi liječnici s vrlo blagim simptomima bolesti, ili
pak liječnici koji su zbog kontakta sa zaraženima u samoizolaciji,
možda mogli liječiti pojedine bolesnike na respiratoru u šatorima
izvan bolnice, čime bi se mogao povećati kapacitet za pružanje
intenzivne skrbi u slučaju krajnje potrebe.
Bitno je, na državnoj razini, sačuvati i barem jednu ustanovu kao
"rezervu" za zbrinjavanje bilo kakvog epidemiološkog incidenta, jer
oni su uvijek mogući. Utvrdi li se naglo širenje epidemije u nekoj
drugoj bolnici, ili u domovima umirovljenika, pa je potreban hitan
transport zaraženih bolesnika, liječnika, umirovljenika i osoblja,
ili se pak incidenti dogode u manjim mjestima gdje se lokalna
zdravstvena služba neće moći nositi s manjim epidemijama, sve
zaražene bi tada, jednostavno, trebalo vozilima hitne pomoći ili
helikopterima prebaciti u takvu "rezervnu" ustanovu pa sve blaže
oboljele izmjestiti u šatore izvan kruga bolnice, a teže oboljele u
tu ustanovu. Takvom "rezervom" vjerujem da bi se spasili mnogi
životi u situacijama koje su najopasnije, a to su širenja zaraza u
bolnicama ili domovima umirovljenika. U takvoj "rezervnoj" ustanovi
i rizik zaraze zdravstvenih djelatnika bit će velik, pa je i za njih
dobro da ostaju u bolnici te dobiju skrb od svojih kolega, a ne šire
zaraze na svoje obitelji. Ovakva bi "rezervna" ustanova bila zadnja
linija obrane za sve slučajeve gdje bi se zaraza počela širiti među
najugroženijima. Zaključno, bolnice su, trenutno, najopasnija mjesta
u ovoj epidemiji. Zato, gdjegod se mogu odijeliti zaraženi od
nezaraženih u bolnicama, to treba stalno činiti. Sve pacijente u
bolnicama, kao i djelatnike administracije, i svakoga tko ne mora
trenutno biti u bolnicama jer nije životno ugrožen, razumno je stoga
poslati kući kako bi naša izloženost bolničkim epidemijama bila što
manja.
Kako bi se, pak, trebali ponašati građani Hrvatske da bi smanjili
širenje virusa tijekom mjera izolacije? Primijetio sam da se najviše
nejasnoća proteklih dana povezivalo s time smije li se izlaziti iz
domova, je li uputno pjevati na prozorima i balkonima, treba li
nositi maske, rukavice te kako odlagati obuću; te treba li
dezinficirati pakiranja na namirnicama iz dućana. Ovdje ću ukratko
pokušati odgovoriti na ta pitanja putem svog osobnog primjera te ga
obrazložiti. Prvo, suočeni smo s virusom koji je pokazao da se jako
brzo i uspješno širi među ljudima, a još nije sasvim jasno kako to
čini. Ovakvi se virusi obično prenose kapljicama izdahnutog zraka,
ali i prstima nakon što netko zaražen protrlja oko ili dira nos i
usta, jer u suzama, sluzi nosa i slini možemo očekivati prisutnost
virusa. Druga osoba može ga udahnuti, ali i dodirnuti mjesto ili
predmet koji je zaražena osoba prije toga dirala. Što to znači za
pitanje izlaska iz domova? To, zapravo, znači da ste sigurni samo
dok ste u svom domu. Čim izađete na stepenište, možete udahnuti zrak
na mjestu gdje je netko ranije zakašljao ili glasno govorio, možete
dotaknuti rukohvat tamo gdje ga je dirao netko zaražen, također i
kvaku od ulaznih vrata. Rizik da se na taj način zarazite je,
naravno, iznimno malen, ali prijenos virusa time više nije nemoguć i
barem negdje će se nastaviti širiti i tako. Zbog toga, osobno
izbjegavam izlaske ako nisu nužni, posebno dok se još uvijek prvi
put nastoji suzbiti broj zaraženih.
Također, razumijem i da se mnogi ljudi moraju kretati i vježbati
kako bi sačuvali dobro zdravlje. Zbog toga je teško dati striktnu
preporuku koja bi vrijedila u svim situacijama i za svakoga, jer za
starije i vrlo stare osobe svakako je sada bolje ostati u
zatvorenom, dok je za nešto mlađe vjerojatno bolje preuzeti manji
rizik izlaska pa održavati što bolje zdravlje. Iz istog razloga,
pjevanje na prozorima i balkonima vjerojatno nije velik rizik, ali
moguće je zamisliti da bi se ponegdje, u određenim uvjetima, i na
taj način mogao prenijeti poneki virus.
Zatim, u izlascima uvijek nosim istu obuću i rukavice koje držim
odmah do vrata, a preko usta i nosa stavim ili kiruršku masku, ili
ih prekrijem šalom. Rukavice i obuću skidam i ostavljam uz vrata kad
god se vratim kući. Vjerujem da je nošenje rukavica tijekom izlazaka
važno jer dodirivanje rukohvata, kvaka ili bankomata moglo bi
pogodovati širenju zaraze. Ljudi nesvjesno tijekom dana dodiruju te
površine, a zatim i usta, nos ili protrljaju oči. Ako su dirali
površinu gdje je bio virus, na ovaj će se način zaraziti, ali
rukavice će im pomoći da to ne učine.
Oko pitanja maski bilo je dosta nejasnoća. Nekoliko je potpitanja
koje bi trebalo razlikovati. Najprije, služe li maske prije svega za
zaštitu sebe ili drugih? Ako služe za zaštitu sebe, onda trebaju
biti posebne, skuplje maske. Ali, u tom slučaju trebali bi ih nositi
svi. Kako je svakoj zemlji teško planirati nabavu posebnih zaštitnih
maski za sve svoje građane, pogotovo jer i one imaju rok trajanja,
maske za osobnu zaštitu od zaraze nabavljaju se i čuvaju za
zdravstvene djelatnike. Oni će, naime, sasvim sigurno biti izloženi
zaraženima.
Život s virusom
Bilo bi razumno da ih, također, nabave, ili da se takve maske
podijele i onima koji su posebno ugroženi virusom zbog svoje dobi
ili zdravstvenog stanja. No, za sve druge, ako samo šeću ulicom, za
susret s nekim zaraženim morali bi u Hrvatskoj sresti oko tisuću
osoba. Tako, zaštita sebe u takvim situacijama s epidemiološkog
gledišta i nije toliko presudna. Puno je važnije, međutim, da netko
tko je zaražen, ali još nema simptoma, ne zarazi druge. S obzirom na
to da ne možemo znati tko je zaražen dok ne pokaže simptome, razumno
je stoga da baš svi na neki način prekriju usta i nos kako ne bi
nehotice širili zarazu drugima. To je epidemiološki znatno
opravdanije. Dakle, što god se može poduzeti kako bi se virusu
otežalo skakanje s jedne osobe na drugu, to i treba poduzeti. Razlog
zbog kojeg u mnogim zemljama još ne postoji striktna preporuka o
nošenju maski je taj što se u medicini preporuke donose temeljem
čvrstih znanstvenih dokaza. Međutim, u slučaju djelotvornosti maski
teško je steći dovoljno vrsti dokaza kada bi potreban ishod
istraživanja trebao biti veća ili manja zaraženost. No, za takvo
istraživanje nitko u mirnodopskim okolnostima ne bi dobio etičko
dopuštenje. Stoga, ono što o djelotvornosti maski znamo temelji se
na istraživanjima koja nisu bila optimalno dizajnirana pa je zbog
toga teško dobiti od bilo kojeg službenog tijela čvrstu preporuku.
Osobno vjerujem da će maske pomoći da se zaraza širi manje te da bi
se svatko trebao pobrinuti da nekako prekrije nos i usta kako ne bi
slučajno zarazio druge. Za to može koristiti i šal, maramu, kiruršku
masku, sve što prekriva nos i usta. Uz to, tko god želi ili je
posebno ugrožen, može, naravno, nositi i skuplju zaštitnu masku, čak
i ako nije zdravstveni djelatnik. Zdrav razum govori da će svako
onemogućavanje širenja virusa pomoći u borbi s ovom pandemijom, čak
i tamo gdje nemamo čvrste znanstvene dokaze kakve bismo voljeli
imati za takvu preporuku.
Treba li dezinficirati pakiranja iz samoposluživanja prije uporabe?
Slično kao i kod pitanja pjevanja na balkonu ili izlaska u
samostalnu šetnju, rizik od ovakvog prijenosa je vjerojatno vrlo
malen, ali dok se bolje ne istraži, nije ni sasvim isključen. No,
oni koji se eventualno zaraze na ovakav način vjerojatno će unijeti
u organizam znatno manju početnu dozu virusa nego da to učine
udahnutim zrakom, pa bi u njih tijek bolesti mogao zbog toga biti
blaži, iako to znanost tek treba potvrditi. No, epidemiologe ne bi
čudilo da se to pokaže točnim, mada treba uvijek ponoviti da su
iznenađenja kod novih virusa uvijek moguća.
Trenutno "epidemijski val" prelazi preko stanovništva Hrvatske, ali
brojke novozaraženih iz dana u dan ostaju dvoznamenkaste, dok su u
mnogim drugim državama četveroznamenkaste, što pokazuje koliko je
rani odgovor Hrvatske u prvih nekoliko koraka bio dobar. Naš
zdravstveni sustav zasad još ima dosta rezerve. Međutim, sada je
doista vrijeme za discipliniranu izolaciju kako bismo dočekali barem
nekoliko dana uzastopnog pada broja novozaraženih. To bi nas sve
uvjerilo kako je Hrvatska u stanju suzbiti širenje ove zaraze
protuepidemijskim mjerama koje su raspoložive. Ali, svako
nepridržavanje uputa stožera značit će veći broj zaraženih, zatim
veći broj teško bolesnih i time veći pritisak na zdravstveni sustav,
kao i dulji ostanak u izolaciji. Pridržavanje mjera smanjit će broj
zaraženih i teško oboljelih, održavati zdravstveni sustav
rasterećenim i skratiti vrijeme u izolaciji.
U idućem koraku, međutim, morat ćemo se što prije izvući iz
izolacije i naučiti živjeti s virusom. Kako bismo to mogli što prije
učiniti, trebat će osmisliti niz mjera koje će zajednički djelovati
kako bi što više smanjile brzinu širenja virusa među ljudima. Važno
je da svaki zaraženi ne zarazi više od jedne druge osobe, tako da
broj zaraženih više ne može prijeći u eksponencijalni rast, jer to
bi značilo novu karantenu već ubrzo. Svakim je danom sve više ideja
među epidemiolozima kako to učiniti. Izlazak će najvjerojatnije
uključivati kombinaciju nekoliko mjera koje bi mogle usporiti
širenje virusa.
Razmak, maske, rukavice, testiranje
Najprije, mi ćemo sami usvojiti
održavanje razmaka, prekrivat ćemo nos i usta, nositi rukavice, te
se ponašati oprezno i odgovorno. Već i time ćemo vrlo značajno
smanjiti virusu mogućnost širenja. Zatim, povećat će se kapaciteti
za testiranje kako bismo mogli slijediti dobre primjere iz Južne
Koreje i Singapura i, dodatno, aktivno tražiti zaražene i izolirati
ih. Tako ćemo stalno "presijecati puteve" virusu u njegovu širenju.
Zatim, ostaje i nada da će se tijekom toplijeg vremena virus ipak
barem sporije širiti, ako ne nestane. Vjerojatno će se razviti
tehnološka rješenja za brzu identifikaciju i izolaciju kontakata
zaraženih. Inovativna rješenja mogla bi uključivati i
"razdjeljivanje" stanovništva na nekoliko sasvim odvojenih
podskupina kako bi se "razrijedila" populacija dostupna virusu. Sve
su to mjere koje bi zajednički mogle biti dovoljne za relativnu
normalizaciju života nakon ovog udarnog vala.
Osobno mi je drago vidjeti da su hrvatski stručnjaci ovako dobro
odradili faze prve linije obrane, zatim povlačenja u karantenu, te
sada i održavanja mjera izolacije. Očito se već i vrlo aktivno
razmišlja o mjerama za što skoriji siguran izlazak iz izolacije, a
nedavni paket mjera pokazao je da ni ekonomija nije zaboravljena.
Prisjetite li se teških dvojbi vlada zapadnih zemalja s početka
ovoga teksta, teško da se može na razumniji način provlačiti kroz
ovu neočekivanu krizu. Dok ne dobijemo cjepivo protiv koronavirusa,
ili barem lijekove koji bi mogli smanjiti potrebu za respiratorima,
nećemo se, nažalost, lako moći vratiti životima na kakve smo
navikli. Ali toliki broj ljudi sada radi na rješenjima da treba i
dalje strpljivo odrađivati zadatke i nadati se najboljem. |
