|
Uoči obilježavanja godišnjice vojne operacije “Oluja” svake se
godine u javnom prostoru pojavljuju brojna i uglavnom već poznata
pitanja. A unatoč protoku vremena očito je da se odgovori na ta
pitanja i dalje uglavnom traže u sferi subjektivnog i emocionalnog,
a ne racionalnog. Jedno od pitanja koje se ove godine nametnulo kao
dominantno glasilo bi otprilike ovako: je li vrijeme?
Pa onda, ovisno koga pitate, idu nastavci. Hrvati se pitaju je li
vrijeme da predstavnici Srba dođu u Knin na obilježavanje Dana
pobjede, a Srbi je li vrijeme da predstavnici Hrvata dođu u okolicu
Knina na komemoraciju ubijenim srpskim civilima. Kao i pitanja, i
odgovori se, ovisno koga pitate, razlikuju. Jedni smatraju da još
nije sazrelo vrijeme za ovakve geste, drugi da su takve geste više
nego dobrodošle, a treći da se ipak radi samo o gestama, ne i o
promjeni načina razmišljanja.
Kao povjesničar i građanin demokratske i pravne države na pitanje je
li vrijeme bez ikakve dvojbe odgovaram – vrijeme je! Vrijeme da se
napokon počnemo suočavati s činjenicama. Naravno da će takav oblik
suočavanja nekima ići teže. Posebno onima koji su u spomenutim
događajima izgubili člana obitelji ili neku dragu osobu. Ali, koliko
god takvih među nama ima, i koliko god njihova trauma bila teška,
oni ipak predstavljaju manjinu u društvu. Što ne znači da njihov
odnos prema prošlosti često nije puno zdraviji od odnosa onih koji
su stradanja gledali samo na televizijskim ekranima. Međutim, kao
što je njihova subjektivnost razumljiva, objektivnost svih ostalih
bila bi poželjna.
Naime, bilo bi vrijeme da umjesto inzistiranja na narativima
kolektivne žrtve ili kolektivne krivnje većina na temelju
relevantnih činjenica počne kritički promišljati ono što se događalo
i, kao posljedicu tog misaonog procesa, počne donositi vlastite
sudove. Koji bi u tom slučaju, siguran sam, umjesto crnom ili
bijelom obilovali različitim nijansama. Znam da vjerojatno tražim
previše jer je mnogima umjesto građenja vlastitog stava
jednostavnije ne dovoditi u pitanje stav “kolektiva” (nacije, rekli
bi političari; stada, rekli bi svećenici; krda, rekli bi
epidemiolozi). Znam i da inzistiranjem na individualnom pristupu
nekome zvučim nedovoljno patriotski, pa čak i izdajnički.
Međutim, vjerujem da je unatoč svemu baš takav pristup ispravan.
Kako za suočavanje s prošlošću tako i za suočavanje s budućnošću.
Nema spora da će takav pristup mnogima biti zahtjevan, bolan,
ispunjen razočaranjima i moralnim dilemama. Ali, od problematičnih
poteza koje donosimo na temelju tuđih obmana još su problematičniji
oni koje donosimo na temelju samoobmana.
Pogrešan povijesni narativ
Preuzimanje uloge isključivo žrtve ili isključivo pobjednika ne samo
što nije poželjno nego je i povijesno netočno. Jer, Srbima nitko ne
smije oduzeti pravo da se s tugom prisjećaju ljeta 1995., osjećaja
nesigurnosti i masovnog napuštanja svojih vjekovnih ognjišta, te da
s ljutnjom reagiraju na neprocesuiranje zločina koji su se po
dalmatinskim i ličkim selima događali nakon “Oluje”. Ali, za
razumijevanje (ne i opravdanje) događaja iz 1995. Srbi se imaju
obavezu prisjetiti i događaja iz druge polovice 1980-ih kada su po
Hrvatskoj (i cijeloj Jugoslaviji) organizirali mitinge na kojima su
pjevajući četničke pjesme zazivali “Veliku Srbiju” i skandirali
Slobodanu Miloševiću i Vojislavu Šešelju kao svojim vođama.
Kada su po Dalmaciji, Lici, Baniji, Kordunu i Slavoniji “emisari” iz
Beograda uvjeravali lokalne Srbe da su ugroženi i da se trebaju
pripremati za borbu. A sve to u vrijeme kada su Hrvatsku vodili
osvjedočeni antinacionalisti i jugoslavenski orijentirani komunisti
Ivica Račan i Stipe Šuvar, a Franjo Tuđman tek razmišljao o
političkom angažmanu. Trebaju se prisjetiti i da su oružje uzeli u
ruke i balvane počeli rušiti ne zbog želje da žive u boljoj i
demokratičnijoj Hrvatskoj, nego zbog ultimativnog stava da u
Hrvatskoj ne žele živjeti. Naposljetku, kada se opravdano prisjećaju
ubijanja srpskih civila, protjerivanja i paljenja srpskih kuća iz
ljeta 1995. bilo bi opravdano da se prisjete i ubijanja hrvatskih
civila, protjerivanja i paljenja hrvatskih kuća iz ljeta 1991.
S druge strane, bez obzira na to što kronologija događaja (potvrđena
na brojnim sudovima) ukazuje na Slobodana Miloševića kao
najodgovorniju osobu za pokretanje ratova na području Jugoslavije
Hrvati itekako moraju biti svjesni postupaka svojih političara koji
su se često ponašali kao da su nametnuti rat jedva dočekali. Moraju
znati da su naši sugrađani srpske nacionalnosti, uključujući i one
koji nisu odobravali oružanu pobunu, život 1990-ih bez ikakvog
objašnjenja mogli skončati u nekoj rijeci, šumi ili garaži.
Da je pripadnost srpskom narodu bila otežavajuća okolnost prilikom
dobivanja posla i čest razlog šikaniranja u svakodnevnom životu.
Naposljetku, kada razmišljaju o prošlosti Hrvati moraju odbaciti i
osuditi nakaradnu nacionalističku tezu da u obrambenom ratu onaj
koji se brani ne može počiniti ratni zločin. Jer (ne)činjenje
zločina ne ovisi o karakteru rata već o karakteru ljudi koji u njemu
sudjeluju.
Dakle, je li vrijeme?
Da, vrijeme je da napokon izađemo iz mirnodopskih rovova koji nam ne
dopuštaju da vidimo, čujemo i razumijemo jedni druge. Vrijeme je da
osvijestimo nepravde koje smo činili jedni drugima u ratu i
nastojimo ih ne ponavljati u miru. Vrijeme je da uključimo razum,
ali ne isključimo osjećaje.
Vrijeme je da se potrudimo spriječiti neko novo nevrijeme. |
