|
Tema najnovijeg Mosta Radija Slobodna Evropa (RSE) bila je odnos
Beograda prema Srbima u regionu. Sagovornici su bili Dejan Jović,
profesor Fakulteta političkih znanostu u Zagrebu i Žarko Korać,
dugogodišnji profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.
Bilo je reči o tome zašto je Beograd tako oštro reagovao na
prisustvo predstavnika hrvatskih Srba obeležavanju 25. godišnjice
Oluje, da li se rukovodstvo Srba u Hrvatskoj izmiče ispod Vučićevog
kišobrana i da li hrvatski premijer Plenković želi pomiranje sa
srpskom manjinom u Hrvatskoj.
Razgovaralo se i o tome kakvu ulogu ima Milorad Dodak u politici
objedinjavanja Srba u regionu, zbog čega Beograd stalno drži
otvoreno pitanje granica Srbije, kakav je položaj Srba u Crnoj Gori,
da li Vučića interesuju samo oni Srbi na Zapadnom Balkanu koji imaju
teritoriju, da li je Srbija ikada prešla Drinu, koliko su Srbi u
regionu bitni za narativ Beograda o srpskom narodu kao večitoj
žrtvi, kao i o tome da li Srbi na Zapadnom Balkanu doživljavaju
Vučića kao svog lidera.
Omer Karabeg: Beograd je do sada čvrsto držao pod kontrolom Srbe u
regionu. Njihovi predstavnici redovno su posećivali Beograd,
sastajali se sa najvišim rukovodiocima Srbije i donosili zajedničke
deklaracije. Ove godine kao da se nešto menja. Predstavnik Srba u
Hrvatskoj Boris Milošević, koji je i potpredsednik hrvatske vlade,
prisustovao je u Kninu proslavi 25. godišnjice Oluje i pored toga
što je iz Beograda oštro upozoren da to nipošto ne čini. Da li se
rukovodstvo Srba u Hrvatskoj izmiče ispod Vučićevog kišobrana?
Dejan Jović: Ja bih rekao da ono zapravo nikad nije ni bilo pod
Vučićevim kišobranom i da je uvijek pokazivalo dovoljnu dozu
samostalnosti. Ne treba zaboraviti da se partija, koju vodi profesor
Milorad Pupovac, zove Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS).
I to ne slučajno.
Ta tradicija samostalnosti, koja je povjesna i traje još od vremena
Svetozara Pribićevića, namjerno je istaknuta u nazivu partije zbog
toga što se htjelo da ta partija sama donosi svoje odluke i da bude
samostalna.
I do sada je bilo razlika između SDSS-a i predsjednika Vučića. Kad
je Vučić posjećivao Hrvatsku nekoliko puta je kritizirao Milorada
Pupovca naročito kad su u publici bili Srbi iz Hrvatske. Jednom je
rekao da je bio vrlo nezadovoljan što je Pupovac prihvatio Zakon o
braniteljima koji definira da su branitelji borci koji su
sudjelovali u ratu kojega je Hrvatska okarakterizirala kao agresiju.
Mislim da Beograd više nastoji da koordinira akcije Srba u drugim
zemljama regiona nego što odlučuje, posebno ne u slučaju SDSS-a.
Patronat
Žarko Korać: Ja mislim da je Pupovac zapravo rešio da podrži prve
korake hrvatske vlade u pokušaju da se srpsko-hrvatski odnosi počnu
da stavljaju u neki drugi kontekst. Pupovac je zapravo dao podršku
Plenkoviću da počne nešto da menja u tom odnosu. Beograd je sigurno
bio iznenađen, vrlo oštro je reagovao.
Tabloidi, koje vlast apsolutno kontroliše napali su Miloševićev
odlazak u Knin bez ikakve zadrške. Oni drugačije i ne zovu Hrvatsku
nego ustaškom državom. Vidljivo je bilo i oficijelno nezadovoljstvo
Beograda. Međutim, ne tako davno na inicijativu Beograda potpisan je
dokument o položaju Srba u regiona koji je na moje iznenađenje
potpisao i Pupovac. Dakle, to jeste promena.
Beograd pokušava da vodi politiku patronata nad Srbima u regionu
koja je, naravno, različita. U ovom trenutku taj patronat je
najočigledniji nad srpskim strankama u Crnoj Gori zato što su tamo
izbori za dve nedelje. Oni dolaze u Beograd i ne kriju da idu na
konsultacije. Beograd ih novčano pomaže i direktno se meša u izbore
u drugoj državi. Što se tiče Bosne i Hercegovine, Beograd daje
ekskluzivnu podršku Miloradu Dodiku i Republici Srpskoj. Nema
nijednog događaja u Beogradu, utakmice ili bilo čega, da ne dođe
Dodik i sedi pored Vučića. Demonstrira se potpuno jedinstvo.
Ali mi sad govorimo o Srbima u Hrvatskoj. Tamo jeste došlo do
promene. Pupovac ove godine nije otišao u Sremsku Raču na
komemoraciju žrvama Oluje, koju organizuje Srbija, a ranije je
odlazio. On je zvaničnicima Srbije uputio intresanto pitanje. Rekao
je: vi sada napadate Borisa Miloševića, a da li ćete se izviniti
jednog dana ako bude ispalo da smo zapravo mi bili u pravu. Time je
aludirao na činjenicu da se Beograd nikad nije izvinio za politiku
koju je vodio 1991. godine koja je zapravo dovela do egzodusa Srba
iz Hrvatske.
Omer Karabeg: Beograd ima najprisnije odnose sa Republikom Srpskom,
to jest sa bosanskohercegovačkim Srbima, a Milorad Dodik se slavi
kao najveći borac za srpsku stvar. Gospodin Korać je pomenuo da nema
nijednog značajnijeg događaja u Srbiji kome ne prisustvuje Dodik, a
Vučić ga vrlo često poziva u Beograd na kosultacije. Koja je uloga
Milorada Dodika u politici objedinjavanja Srba u regionu?
Dejan Jović: Ja bih rekao da je to indikator politike u Srbiji.
Nedavni izbori značili su povratak jednopartijskog sistema u
nedovršenu državu. U političkom prostoru Srbije dominiraju
homogenizacija i antipluralizam, a to se ogleda i u odnosu prema
Srbima i njihovim organizacijama u regionu.
Beograd s nervozom gleda na bilo kakav pluralizam i na pokušaje
odstupanja kada se radi o organizacijama Srba u regionu. Nedovršena
država je možda jedan od razloga zašto predsjednik Vučić održava
tako bliske odnose sa Dodikom i Dodik sa njim. Meni čini da sve to
treba staviti u kontekst odnosa Srbije prema Kosovu.
Problem Kosova traje duže nego srpsko pitanje u regionu nakon
raspada Jugoslavije, ima dugu povjest i nije rješen. Stalno postoje
neke najave da će se uskoro, možda čak i ove godine, to pitanje
napokon rješiti, ali ja ne vjerujem da će se ikada rješiti, kao što
ne vjerujem da će se ikada rješiti srpsko pitanje na Balkanu, kao ni
pitanje odnosa prema prošlosti. Takva pitanja su nerješiva. Mislim
da nikada nećemo staviti tačku na njih. Iluziju ima i Samostalna
demokratska srpska stranka ako misli da će se odlaskom Borisa
Miloševića u Knin završiti poglavlje nesporazuma između Srba i
Hrvata.
Takve stvari se ne mogu skloniti s dnevnog reda. Ja čak mislim da se
ni ne trebaju skloniti. Potrebno je razvijati pluralizam i slobodu
da svatko ima svoju interpretaciju prošlosti. Ali, kada se radi o
odnosu Dodik - Vučić, mislim da je tu važno vidjeti da se Srbija
stalno suočava sa nerješivošću svog teritorijalnog pitanja u pogledu
Kosova i da zato cijelo vrijeme ostavlja otvorenom neku vrstu
alternative.
Naime, ako dođe do toga da se Kosovo u legalnom i političkom smislu
više ne tretira kao dio teritorije Srbije, razmišlja se o tome da se
Republika Srpska de facto tretira kao sastavni dio političkog
prostora Srbije. Ja pri tom ne mislim da će Srbija htjeti, ni da
može razbiti Bosnu i Hercegovinu, niti da može prisajediniti
Republiku Srpsku, ali tamo živi veliki broj građana koji imaju
srpsko državljanstvo koji imaju politički utjecaj i koje vodi
Milorad Dodik. Tako ja gledam na tu bliskost.
Dodikova uloga
Omer Karabeg: Da li Dodik govori ono što Vučić ne sme da kaže?
Naime, Vučić se nikada nije ogradio od Dodika kada je Dodik u
njegovom prisustvu govorio o stvaranju zajedničke srpske države koja
bi obuhvatala Srbiju, Republiku Srpsku, sever Kosova i Crnu Goru.
Dodik to kaže, a Vučić ćuti.
Žarko Korać: Za razliku od profesora Jovića ja mislim nešto
drugačije. Ova sadašnja politička garnitura - nažalost, dobrim delom
i Tadić i deo Demokratske stranke, ne i Đinđić - nikada nije
odustala od programa zajedničke srpske države koji je formiran
krajem 80-ih, ali je de facto stariji. Tačno je da Srbija ima stalno
otvorene granice, ali ne samo prema Kosovu.
Ona ih ima i prema Bosni i Hercegovini. Kao što znamo, istorijski
Srbija nikad nije bila u Bosni i Hercegovini. Nikada nije prešla
Drinu, iako je odlazak Turske u 19. veku otvorio pitanje položaja
srpskog naroda. Kao sto znate kasnije je formalno prisajedinjenje
Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj izazvalo krizu koja je skoro
dovela Austro-Ugarsku i Kraljevinu Srbiju na ivicu rata.
Mislim da Vučić nema snage da napusti program stvaranja zajedničke
srpske države. On o njemu ne govori. On ćuti, govori samo o
evropskim integracijama. To je dosta lukavo, ali ta sitna lukavost
koja je bila vrlo uspešna, pre svega u Evropi, polako gubi svoju
vrednost. Vučić apsolutno nikada nije rekao ni jednu jedinu reč
protiv onoga što Dodik govori o zajedničkoj srpskoj državi. To se ne
može drugačije shvatiti nego kao pasivno odobravanje Dodikovih
ispada.
Uzgred, Dodik ima vrlo velike finansijske interese u Srbiji. Njegov
sin gradi u Srbiji, Dodik gradi puteve, njegova firma gradi hotele
po Zlatiboru i stambene objekte u Beogradu. Sve su to vrlo
lukrativni poslovi za porodicu Dodik. Ali vratimo se Vučiću i
njegovoj stranci.
Svi se prave da ne postoji istorija Srpske napredne stranke koja
danas vlada Srbijom. Ta stranka je deo Srpske radikalne stranke. Ona
okuplja ljude relativno niskog obrazovanja i relativno niskog
položaja na ekonomskoj lestvici. Vučić je deset godina bio vrlo
aktivni propagator ideje Slobodna Miloševića da su AVNOJ-evske
granice arbitrarne. Drugim rečima, mi ćemo postaviti neke druge
granice, što se naravno nije dogodilo.
Centralni problem Srbije je što ne želi da izvuče nikakvu pouku iz
svog katastrofalng poraza. To se može videti na odnosu prema
kosovskoj krizi. Niko nikad ne pominje Kumanovski sporazum, zašto su
sa Kosova povučene srpska vojska i policija, kakve uopšte
ingerencije Srbija ima na Kosovu. Svi se prave kao da nikada nije
bilo Kumanovskog sporazuma, kao da nikada nije bilo poraza. Kad
govore o Oluji, nikada ne pominju šta se sve zapravo dešavalo.
Umesto toga, Srbija ni danas - paradoksalno pod firmom evropskih
integracija - ne odustaje bar od dela programa zajedničke srpske
države.
Tuđmanove iluzije
Omer Karabeg: Svetlana Lukić, urednica Peščanika, izjavila je ovih
dana da su Vučiću potrebni samo oni Srbi koji imaju teritoriju.
Delite li to mišljenje?
Dejan Jović: Meni je teško objasniti Vučićevu politiku. Ne znam
zapravo što bi dobio oslanjanjem na Srbe koji imaju teritoriju. Jako
mi je teško povjerovati da ima iluziju da je moguće mijenjati
granice ili da očekuje da će se Bosna i Hercegovina raspasti, kao
što je svojedobno očekivao Franjo Tuđman - to znam sasvim pouzdano -
pa zbog toga nije formirao treću hrvatsku jedinicu u Bosni i
Hercegovini.
Rasformirao je Herceg-Bosnu zato što je mislio da će Bosna i
Hercegovina kao multietička zajednica prije ili kasnije doživjeti
sudbinu Jugoslavije. Pa, ako se već Bosna i Hercegovina dijeli,
bolje da se dijeli po pola nego u tri dijela. Jer je pola je više od
trećine.
To je bio razlog zašto nije htio imati Herceg-Bosnu nego je radije
sudjelovao u formiranju Federacije Bosne i Hercegovine očekujući da
bi kasnije kroz konfederalni ugovor ona mogla biti spojena sa
Hrvatskom. Mnogi ljudi izvan Hrvatske ne vide pluralizam i složenost
raznih grupa Srba u regionu koje su imale vrlo različita iskustva u
devedesetim godinama, pa su formirale i različite ideje o tome kako
djelovati u novim državama. Čak i u okviru iste nacije. Mislim na
Srbe u Hrvatskoj.
U periodu od 1991. do 1995. oni su bili podjeljeni na Srbe koji su
živjeli unutar Republike Srpske Krajine i na Srbe koji su živjeli
izvan tog područja - u Zagrebu, Osijeku, Splitu, Rijeci, u Gorskom
Kotaru koji se nije pridružio Republici Srpskoj Krajini iako je bilo
pokušaja da se to učini. Iskustva, s jedne strane Krajišnika, a s
druge svih ostalih Srba bila su vrlo različita. Ne kažem da svi nisu
bili pod pritiskom hrvatskog nacionalizma.
Mnogi Srbi iz gradova su otišli ne zbog Oluje nego zbog
diskriminacije i pritisaka uključujući i one fizičke. Njihove
međusobne odnose karakterizirala je zaoštrena retorika. Podsjetio
bih da je za vodstvo Republike Srpske Krajine bio neprihvatljiv
Jovan Rašković, prvi predsjednik Srpske demokratske stranke, zato
što je rekao: “Ja vas ne želim voditi u rat, ja nisam čovjek rata,
želim vas voditi u mir i u sporazum sa Hrvatima”. Morao je napustiti
funkciju jer je postao nepoželjan.
Već tu vidimo razliku između onih Srba koji su htjeli rat i onih
koji su htjeli autonomiju, ali ne i rat. Kasnije je Milorad Pupovac
za najradikalnije elemente, koji su Krajinu vodili u rat, bio
najveći mogući izdajnik srpstva i najveći mogući neprijatelj. Da se
slučajno desilo da su imali kontrolu nad njegovim životom - teško bi
mu ostala glava na ramenu.
Oni nikada nisu shvatili da raketiranje i bombardiranje, kao i
razaranje Vukovara, jednako ide i po Hrvatima i po Srbima koji tamo
žive. Dakle, da lokalni Srbi dijele sudbinu lokalnih Hrvata i da su
imali slične sudbine. Tipična je priča Borisa Miloševića. On je iz
Šibenika, njegov otac je mobiliziran u hrvatsku vojsku, a njegova
baka je ostala na teritoriji Republike Srpske Krajine i na kraju je
ubijena.
Podsjetio bih kakve su oštre riječi ovih dana upućene Miloradu
Pupovcu od strane izbjegličkih udruženja, posebno od Miodraga Linte
koji sebe valjda vidi kao lidera svih Srba u regionu. Taj animozitet
prema Pupovcu i SDSS-u je dugotrajan, uopće nije novi. Ja za njega
znam već godinama. Dio Srba koji su izbjegli u Srbiju, tvrdi da Srba
u Hrvatskoj uopće nema, da su oni koji su ostali, a njih je oko
180.000 hiljada, Tuđmanovi Srbi, zapravo Hrvati. Neki od njih su
rekli da je Milošević time što je otišao u Knin postao Hrvat. Dakle,
nije više Srbin.
Granice Srbije
Žarko Korać: Čitajte Dobricu Ćosića, šta on govori o srpskom
političkom programu i raspadu Jugoslavije. Ta priča se svodi na
sledeće - vi nećete Jugoslaviju, mi vama ne damo granice. Vi ste,
gospodine Joviću, rekli da ne verujte da neko sanja o izmeni
granica. Mislim da jako grešite. Itekako sanjaju o izmeni granica.
Oni kažu: "Sada ne, ali mi čekamo da se promene svetske okolnosti".
Oni stalno čekaju. Ja ih slušam. To nisu beznačajni ljudi u smislu
njihovog uticaja na javno mnjenje u Srbiji. Oni polaze od toga da
srpsko nacionalno pitanje nije rešeno. Oni očekuju da Srbi u regionu
podrže tu tezu, ne javno - oni to od njih ne traže - već da se ne
protive Beogradu i da ne sarađuju sa vlastima država u kojima žive.
Ništa jasnije to ne pokazuje nego ponašanje srpskih stranaka u Crnoj
Gori. One nisu samo protiv evroatlantske i prozapadne orijentacije
Crne Gore nego su protiv toga da se, kako oni kažu, Crna Gora odvaja
od Srbije. Drugim rečima, oni traže da se sa Srbijom napravi neka
vrsta državne zajednice. To je u stvari teza Beograda - da se je
Crna Gora greškom odvojila. Beogad neće da ona nestane kao država
nego da prestane da vodi samostalnu politiku.
Vučić ne može da se pomiri s tim da srpske zajednice u regionu same
donose političke odluke i da grade odnose sa većinskim narodom u
državama u kojima žive. Jer to je garant njihove budućnosti i
njihove ekonomske i političke stabilnosti. Beograd ne može to da
prihvati i zato je politika Beograda prema Srbima u regionu sasvim
pogrešna.
Život na grobljima
Omer Karabeg: Koliko su Srbi u regionu bitni za zvanični narativ
Beograda o srpskom narodu kao večitoj žrtvi?
Dejan Jović: Mislim da su jako bitni. Primjećujem da službeni
Beograd, a onda i neslužbeni - govorim o svima onima koji formiraju
javno mnjenje gostujući na raznim televizijama - insistira na toj
opciji. Indikativna mi je bila izjava istoričara i akademika
Ljubodraga Dimića koji je rekao da će Srbi u Hrvatskoj izgubiti svoj
identitet, ako odu na proslavu Oluje.
On je taj identitet stavio u kontekst žrtve što je meni bilo
zanimljivo kao politologu koji o tome i piše. Napisao sam knjigu
koja se bavi političkim identitetom u Hrvatskoj. Hrvati imaju dvije
ideje - pobjeda i žrtva, pa se pobjeda slavi u Kninu, a žrtva se
obilježava u Vukovaru, ali i na čitavom nizu drugih mjesta, na
primjer na Bleiburgu.
Meni je zanimljivo bilo čuti da kolega Dimića na neki način
potvrđuje ideju da je identitet Srba u Hrvatskoj identitet žrtve i
ništa izvan toga. Ja mislim da je ta ideja pogrešna i pogubna. Kada
bi Srbi u Hrvatskoj na to pristali, oni ne bi imali budućnost.
Nestali bi ako bi isključivo tugovali i živjeli na grobljima. Ja
mislim da oni već sad pretjeruju u tome.
Mislim da o tome mora voditi računa zajednica koje ja doživjela
brodolom, koja je sa 580.000 spala na 180.000, i pred kojom je
sljedeće godine popis stanovništva koji će vjerojatno pokazati da će
njen broj pasti za još nekoliko desetaka hiljada - što zbog
asimilacije, što zbog odlaska na Zapad, što zbog slabog povratka
kojega zapravo onemogućava narativ da nema suživota sa Hrvatima i da
je Hrvatska neprijateljska prema Srbima.
Mislim da je to bio jedan od motiva incijative SDSS-a da se na neki
način pokaže da se u Hrvatskoj može živjeti iako si Srbin i da se
time pozovu Srbi, koji su otišli iz Hrvatske, da se vrate. Ne znam
da li ste primjetili da je premijer Plenković u svom govoru u Kninu
- pored onih koji su se vratili - pominjao i one koji se žele
vratiti u Hrvatsku.
Kada bismo identitet srpske zajednice gradili na onome što se
dešavalo od 1941. do 1945. i od 1991. do 1995, ona bi propala. Treba
činiti obrnuto. Treba se odmaknuti od rata što je više moguće, treba
prestati ići po grobljima i prestati graditi identitet na
tragedijama. Sastavni dio politike povjesti ne smije biti samo
suočavanje s prošlošću nego i zaborav.
Nama je potreban zaborav onoga tragičnoga što se dogodilo u odnosima
između Srba i Hrvata. Ja ne vjerujem niti u frojdističke, niti u
katoličke, odnosno hrišćanske ideje o tome da je pokajanje preduvjet
pomirenja. To se do sada nije pokazalo dobrim. Ja mislim da je
pogrešno suočavanje s prošlosću na način da se pokajemo.
Mislim da je za srpsku zajednicu u Hrvatskoj važno da okrene list,
da pokuša zatvoriti priču o prošlosti. Neće je, nažalost, nikad
uspjeti zatvoriti, ali treba da se trudi. A to sve ima smisla samo
ako se identitet Srba u Hrvatskoj odmakne od ideje žrtve. Jer ako na
tome gradimo nacionalni identitet, onda nema budućnosti.
Srbi u Hrvatskoj trebaju pokušati da se odmaknu od rata. To trebaju
uraditi i Hrvati, a ne da žive u ratu. Svaki dan, kad gledam
televiziju, izgleda kao da smo u 1995, kao da od tada nije prošlo 25
godina. U tome vidim jedini put naprijed.
Crna Gora
Žarko Korać: Srbi u regionu su potvrda zvaničnog narativa o srpskom
narodu kao večitoj žrtvi. Njima se manipuliše u nastojanju da se
raspad Jugoslavije predstavi kao delo antisrpske zavere. Tvrdi se da
je sve to urađeno da bi se Srbi u novonastalim državama sveli na
beznačajnu grupu koja ne može imati nikakav politički uticaj.
Umesto da daje podršku kulturnom životu Srba u regionu, umesto da ih
finansijski pomaže da bi mogli da funkcionišu kao zajednice, kao što
to čine druge države u okolini Srbije, Beograd im kao u slučaju Srba
u Hrvatskoj poručuje - ako odeš u Knin, nisi dobar Srbin.
Sve evropske zemlje imaju manjine. Čak i one za koje mislite da ih
nemaju. Rešenje manjinskog pitanja je jedan od preduslova izgradnje
demokratskog društva. To važi i za Hrvatsku. Odnos prema srpskoj
manjini je značajan za izgradnju njenih demokratskih institucija i
za stvaranje demokratske Hrvatske u punom smisli te reči.
Ja mislim da Beograd ne mari mnogo za srpske zajednice u regionu sem
onda kada može da ih koristi. U ovom trenutku to je slučaj u Crnoj
Gori. Tamo se oni koriste da se kaže Milu Đukanoviću i njegovom
režimu ono što je patrijarh Srpske pravoslavne crkve rekao - da je
položaj Srba u Crnoj Gori gori nego za vreme NDH.
Možete zamisliti dokle je otišla retorika između Beograda i
Podgorice. Dakle, da ponovim, nije dobro što Beograd srpske manjine
u susednim državama isključivo vidi kao deo svoga političkog
programa koji je, po mom uverenju, duboko pogrešan.
Dejan Jović: Ipak treba priznati da se suočavamo i sa crnogorskim
nacionalizmom koji je veoma agresivan prema Srbima u Crnoj Gori. To
nije slučaj sa Andrejem Plenkovićem u Hrvatskoj koji se na nedavnim
izborima izrazito ogradio od nacionalističkih elementa u svojoj
partiji i od onih iz Domovinskog pokreta Miroslava Škore.
Zbog toga je Plenković dobio neku vrstu kredita kod Samostalne
demokratske srpske stanke. Ja mislim da se gesta Borisa Miloševića,
koju je on učinio kao član vlade, malo pretjerano interpretira kao
da je srpska zajednica išla na obilježavanje Oluje i da je u tom
smislu promijenila odnos prema Oluji.
Boris Milošević nije išao u Knin na obilježavanje Oluje kao
predsjednik Srpskog narodnog vijeća (SNV), jer više nije
predsjednik, niti je išao kao zastupnik Srba u hrvatskom parlamentu
jer je taj mandat zamrznuo. Išao je kao potpredsjednik hrvatske
vlade. On je predstavnik Samostalne srpske demokratske stranke u
parlamentu, a time i u vladajućoj koaliciji, ali nitko iz SDSS-a, pa
ni Milorad Pupovac nije išao u Knin.
Ali da se vratim Crnoj Gori. U Crnoj Gori imamo novu državu koja
radi neku vrstu institucionalnog dizajna identiteta time što negira
ili čak ide direktno protiv bilo kakvog prisustva srpskih
identitetskih elemenata u javnom prostoru počevši od alfabeta gdje
su uveli dva nova slova, preko pitanja crkve, koje su nepotrebno
otvorili, interpretacije istorije, sve do zabrane dvojnog
državljanstva.
Sve to nije slučaj u Hrvatskoj, niti u Bosni i Hercegovini ili
drugdje. Moramo biti malo oprezniji i reći da u Crnoj Gori nije samo
jedna strana problem. Problem su obje strane.
Žarko Korać: Ja se apsolutno ne slažem sa kolegom Jovićem.
Crnogorska vlast je suočena sa pokušajem negiranja postojanja
crnogorske nacije za koju na moje iznenađenje primećujem da vi,
kolega Joviću, mislite da je to neki novi projekt.
Dejan Jović: Ne mislim da je novi projekt nego oni uvode novi
alfabet.
Žarko Korać: Nema ga nigde ni u jednom mediju. Pokažite mi novine
koje ga koriste.
Dejan Jović: Uvode nova slova žj i šj.
Žarko Korać: Ono s čim se suočava vlast u Crnoj Gori je rusko
mešanje. Uoči prošlih izbora imali ste direktnu intervenciju jedne
strane zemlje koja je htela da organizuje vojni udar i to preko
jednog broja Srba koji su se borili u jedinicama proruskih
pobunjenika - ili ruske armije bez ruskih uniformi - u istočnoj
Ukrajini. To uopšte nije sporno. Postoji ogroman broj dokaza.
Donesena je i prvostepena presuda. To suđenje je bilo javno,
prenosila ga je televizija, mogao je svako živi da gleda.
U Crnoj Gori imate jedan fenomen koga nema ni u Srbiji, niti igde
drugde. A to je da mitropolit Amfilohije Radović govori na mitinzima
opozicionih političkih stanaka. Ne sada povodom zakona o verskim
zajednicama, nego i ranije. To nikad nisam video u Srbiji. Kad je
opozicija devedestih godina molila patrijarha Pavla da govori na
njenim skupovima, on je to odbio. Rekao je da predstavlja celokupan
narod, a ne samo jednu političku stranku.
Tragedija je srpskih stranaka u Crnoj Gori što žele da dođu na vlast
uz pomoć Beograda i Moskve. Moram da kažem još i ovo. Kad razgovaram
sa svojim hrvatskim prijateljima, oni uvek izgube iz vida rusku
kartu zato što je ona u Hrvatskoj istorijski gledano relativno
beznačajna. U Crnoj Gori i Srbiji ona je veoma bitna.
Crnogorska vlast pokušava da sačuva Crnu Goru i njenu nezavisnost,
Crna Gora je vrlo mala, ima 670.000 stanovnika. Ona je poslednjih 30
godina prošla kroz vrlo teške periode. Crna Gora se bori da sačuva
svoj identitet kao država. Svi izbori u Crnoj Gori, pa i ovi koji će
biti za dve sedmice, su isključivo referendum o tome da li će Crna
Gora biti samostalna država i voditi svoju samostalnu politiku.
Dejan Jović: To je Đukanovićeva retorika - da bez njega nema Crne
Gore. Ako je to tako, onda je to vrlo zabrinjavajuće. Ako jedna
država ovisi o tome hoće li jedan čovjek doživotno ostati na vlasti,
onda se postavlja pitanje šta će biti nakon njegove smrti. Ja mislim
da to Europsku uniju jako brine. Ta retorika da će Crna Gora
propasti bez Mila Đukanovića na vlasti - nije korisna ni samoj Crnoj
Gori. Ja mislim da on producira krize kako bi ostao na vlasti - ako
je moguće doživotno.
Žarko Korać: Moram da priznam da sam iznenađen. Vi zapravo
ponavljate zvaničnu retoriku Beograda da Milo proizvodi krize. Ne,
on ne proizvodi krize, krize proizvodi Beograd.
Dejan Jović: Kriza proizvodi Mila Đukanovića.
Lider svih Srba
Omer Karabeg: Vidim da nema saglasnosti o Crnoj Gori. Da se vratimo
osnovnoj temi. Vučić se ponaša kao lider svih Srba koji žive na
Zapadnom Balkanu. Da li ga Srbi u regionu tako doživljaju?
Dejan Jović: Tko god kaže da je apsolutni, neprikosnoveni i jedini
lider koji predstavlja sve Srbe u regionu to, po mom mišljenju,
ukazuje na autoritarne, autokratske i nedemokratske tendencije kod
takve osobe ili takvog sistema.
Omer Karabeg: Gospodine Korać, da li se može reći da je Vučić lider
svih Srba koji žive na Zapadnom Balkanu?
Žarko Korać: On to nije, ali se jako trudi da ostavi taj utisak. U
ovom trenutku on je faktički lider srpskih političkih stranaka u
Crnoj Gori i ima presudan uticaj na politiku rukovodstva Republike
Srpske, iako ne odriče da oni imaju određenu samostalnost. Ali do
sada se nikada nije dogodilo da su oni vodili politiku koja je bila
suprotna onome što kaže Beograd.
To će Vučiću stvoriti ogromne probleme ako rukovodstvo Republike
Srpske krene da radi stvari koje ne odgovaraju Zapadu. Tada će Zapad
tražiti od Vučića da na njih utiče. Tako da mislim da će on da plati
vrlo veliku cenu. U svakom slučaju, Vučić želi da bude lider Srba u
regionu i to svakako odgovara njegovom autoritarnom i
antidemokratskom stilu vladanja. |
