|
Nevenka Nena Tromp profesorka je na Univerzitetu u Amsterdamu, a
radila je kao stručna saradnica Tužilaštva Haškog tribunala.
Istražuje tranzicijsku i post-tranzicijsku pravdu, autorka je knjige
Smrt u Hagu; Nezavršeno suđenje Slobodanu Miloševiću (University
press, Sarajevo 2019). U razgovoru za Remarker govori o uzrocima
raspada bivše Jugoslavije, dostignućima i propustima Međunarodnog
krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, odgovornosti za genocid. Naša
sagovornica konstatuje, između ostalog, da proces dezintegracije
Jugoslavije još nije dovršen i ukazuje na poltičke ambicije Srbije
da pripoji Republiku Srpsku i sever Kosova.
Ona ističe da osnivanje Tribunala 1993. “nije spriječilo notorne
počinitelje zločina prije tog datuma da nastave s nasiljem protiv
civilnog stanovništva”.
“Tako se u ljeto 1995. dogodio genocid u Srebrenici i Žepi, kao
nastavak strateških ciljeva koje je usvojila Skupština Republike
Srpske u maju 1992. I koji se izravno bavi ciljem koridora u
Podrinju, gdje Srbi nikada nisu bili u većini. Poslije genocida u
Srebrenici i MKSJ optužnica koje su odmah uslijedile, Srbija ne
preza od nasilja i započinje oružani sukob na teritoriji Kosova.
Možda je najciničniji zaključak o neefikasnosti MKSJ-a da zaustavi
zločine taj da u usporedbi sa Vance-Owen planom iz 1993, srpska
strana, odnosno Slobodan Milošević, kao de facto vođa svih Srba,
potpisuje Daytonski sporazum koji je za RS i Srbiju teritorijalno
puno prihvatljiviji od prethodnih sporazuma, jer, preko zauzimanja
Srebrenice i Žepe, Podrinje postaje dio teritorija RS, i time se
istočne granice RS prostiru uzduž granice sa Srbijom. Ovakav ishod
je bio od ključnog značenja za nastavak rata; od stvaranja MKSJ -a
do genocidinih zločina u Podrinju u julu 1995, kada međunarodna
zajednica ne šalje zračnu podršku nizozemskom bataljonu da bi se
zaštitilo bošnjačko stanovništvo u Srebrenici od srpskih osvajača”,
naglašava naša sagovornica.
Bilo je različitih političkih uticaja na Tribunal?
Osnivanje MKSJ od strane međunarodne zajednice je imalo konkretnu
političku funkciju te fatalne 1993. godine, da bi se kupilo vrijeme
i odvratila pažnja od stvarnih političkih, diplomatskih i vojnih
kalkuliranja, prvenstveno zapadnih sila koje nikada nisu računale da
će MKSJ ipak zaživjeti i da će početi s prvim suđenjima već 1995.
Jednom kad su suđenja počela i kad je Louise Arbour, nasljednica
Richarda Goldstona, došla na poziciju glavne tužiteljice, ona je
napravila sve da profesionalizira Tužiteljstvo, tražeći aktivno i
zapošljavajući iskusne tužioce. Arbour je isto tako počela s praksom
zapečaćenih optužnica. Ona je u maju 1999, u jeku NATO intervencije
na Kosovu, podigla optužnicu protiv Slobodana Miloševića. Poslije
njenog odlaska, prije isteka mandata, zamijenjuje ju 1999. Carla del
Ponte koja nepotrebno politizira Tužilaštvo i ostavlja previše
prostora i Srbiji i međunarodnoj zajednici da utječu na rad
Tribunala.
Serge Brammertz koji nasljeđuje del Ponte 2008. godine nije niti
pokušao napraviti iskorak, nego je nastavio tamo gdje je del Ponte
stala. Njegova dužnost je bila diskretno zatvoriti, zaključati vrata
Tribunala i njegovati imidž Tribunala kao nepristrasne institucije
koja je sudila svim stranama u ratu. I to mu je gotovo i uspjelo,
jer rijetki su oni koji su pomno čitali optužnice i presude
Tribunala da bi shvatili u kojoj je mjeri MKSJ, u ime
“nepristranosti”, pogodovao srpskoj strani, i time pridonio pravnoj,
političkoj i povijesnoj nepravdi prema žrtvama – u prvom redu tu
mislim na Bošnjake.
Kriminalna delatnost Slobodana Miloševića jedna je od sintagmi koja
unekoliko objašnjava raspad bivše Jugoslavije. Da li je Tužilaštvo
dokazalo postojanje plana?
Tužilaštvo je u slučaju Slobodana Miloševića upravo i objasnilo
početak kriminalnosti Miloševića i njegovih suradnika i pomagača.
Oni su imali plan prije nego je ispaljen prvi metak i oni su
prihvatili nasilje kao opciju ostvarenja srpske države u etničkim
granicama. To je bio plan s predumišljajem i kriminalnost koja se
očitovala u ubijanju i progonstvu nesprskog stanovništva bila je
svrha, a ne posljedica tog predumišljaja. Znači, Tužilaštvo je taj
dugi i krvavi put jugoslavenskog raspada predstavilo kao dio plana
srpskih političkih elita. Kosovo je bilo od geostrateškog značenja,
način zadržavanja Kosova je bila promjena etničkog sastava, kojom bi
se omogućila vladavina srpske manjine nad albanskim većinom. Dok se
poslije 1990. na Kosovu uvodi politika aparthejda, NATO intervencija
1999. se koristi od strane Beograda kao štit i izgovor za ubistva i
protjerivanje albanskog stanovništva. Znači, kad se sad pogleda što
je bio strateški cilj Srbije kad su u pitanju granice
post-jugoslavenske srpske države, onda vidimo da Miloševiću ništa od
zacrtanih ciljeva nije uspjelo. Djelomični uspjeh je to što je
Republika Srpska preživjela i dobila formu u Daytonskom mirovnom
sporazumu. Nakon 2008. Srbija se izborila za postojanje Zajednice
srpskih općina na sjeveru Kosova. Međutim, političke ambicije
Srbije, da se i teritorij RS i sjever Kosova pripoje Srbiji, još
uvijek postoje.
Može se reći da proces dezintegracije i nakon 30 godina još nije
dovršen. Srbija radi na tome da stvori platformu podrške za
prekrajanje granica na Zapadnom Balkanu. U te svrhe Srbija radi po
principu “ekvidistance” pa je tako okrenuta i prema Moskvi i prema
Briselu, približavajući se i udaljavajući se prema jednom ili drugom
u taktiziranju koja je dio strategije proširenja sadašnjih srpskih
granica. Pripajanje teritorija RS i Kosova nije samo pitanje
geostrateških ambicija Srbije unutar Zapadnog Balkana i Evrope, nego
i pitanje re-evaualacije ratne prošlosti od 1990. godine, kada je
Srbija ušla punom silom u osvajačke ratove. I izgubila ne samo
ratove, nego uništila ekonomski i socijalni prosperitet vlastitog
naroda, ali i duboko narušila svoj ugled kao nacije u svijetu. Ovim
činom bi Srbija bila u boljoj poziciji da rehabilitira svoju
katastrofalnu politiku koja bi joj omogućila da reinterpretira
narativ gubitnika u narativ pobjednika. Retorika Miloševića da je on
jedini garant očuvanja cjelovitosti jugoslavenskog državnog prostora
je dugo prihvaćana od strane Zapada kao činjenica. Međutim to što je
Milošević govorio, radio drugo, a mislio treće nije bilo teško
razotkriti. Tako su, na primjer, Njemčka i Austrija na početku rata
1991. stale na stranu Slovenije i Hrvatske, zauzimajući se za
priznanje njihove samostalnosti, tvrdeći da unilateralni čin
proglašavanja nezavisnosti nije bio uzrok raspada Jugoslavije, nego
posljedica Miloševićeve strategije da centralizira Jugoslaviju sa
Srbijom kao dominantnom i hegemonističkom političkom snagom. Kad to
nije uspjelo Srbiji, i nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske,
Srbija je već bila započela nasilno preuzimane srpskih teritorija u
Hrvatskoj koje je, još od augusta 1990, dovelo do toga da na tim
teritorijima gotovo da nije niti bilo više hrvatskog ili drugog
nesprskog stanovništva. U ovoj fazi kad Srbija počinje sa scenarijom
stvaranja etničke srpske države, prvo kroz stvaranje Republike
Srpske Krajine u Hrvatskoj, a onda, po istom modelu, stvaranja RS u
BiH, vidimo da međunarodna zajednica, predvođena zemljama EU i USA,
velikim dijelom podržava srpski geostrateški obrazac. To ne znači da
je međunarodna zajednica podržavala masovne zločine, ali čini se da
su geostrateški ciljevi bili važniji od zaštite civilnog
stanovništva. Kada pogledamo rezultat raspada Jugoslavije, vidimo da
je gotovo svaka post-jugoslavenska država postala etnički homogenija
nego prije rata.
Gde u svemu vidite poziciju međunarodne zajednice?
I tu se, naravno, opet vraćamo na pitanje uloge i odgovornosti
međunarodne zajednice za vrijeme ratnih zbivanja, ali i za političke
implikacije mirovnih dogovora kao i za postkonfliktni period. Prvo
pitanje koje se nameće je da li je slučajno da su dvije
postjugoslavneske države koje imaju muslimansku većinu ostale
teritorijalno razdijeljene i time postale permanentno nestabilne? Na
suđenju Slobodanu Miloševiću nekoliko vrlo visokopoziciniranih
političara, poput Ante Markovića, posljednjeg saveznog premijera
SFRJ i Hrvoja Šarinića, (bivšeg predsednika Vlade Hrvatske, prim.
aut.) osvrnulo se na to pitanje. Oni su tvrdili da su Milošević i
Tuđman u svojim razgovorima o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske
imali podršku Zapada, jer članice EU nisu željele BiH kao većinsku
muslimansku državu u srcu Evrope. Milošević je vrlo vješto igrao na
tu kartu Srbije koja je trebala biti zid koji bi štitio Evropu od
“Zelene transverzale.” Nemojmo zaboraviti da se rat u BiH odigrava u
vrijeme kada je strah od komunizma kao ideologije koja ugrožava
Zapad zamijenjen strahom od političkog islama koji je dobio prve
konture od vremena Iranske revolucije još u osamdesetim godinama
prošlog stoljeća – i koji je od početka devedesetih prerastao u
globalnu islamofobiju. To što su Bošnjaci njegovali sekularizam i to
što su bili i ostali odani evropskim političkim i kulturnim
vrijednostima nikoga nije previše zanimalo, niti opterećivalo. I tu
vidimo da je Zapad odigrao veliku ulogu u slabljenju BiH i Kosova
kao država. Zato je arhiv Miloševićevog suđenja izuzetno važan da se
sagleda važnost islamofobije u riješavanju jugoslavenske krize i
uspostavljanju granica postjugoslavenskih država.
Još 2015. (u intervju Avazu) povezali ste to što je u junu 1995.
Sandi Veršbov iz Nacionalnog vijeća za sigurnost američke vlade pred
kamerama izgovorio: “Enklave u istočnoj Bosni ne mogu se odbraniti i
treba doći do razmjene teritorija!” sa stavovima Slobodana
Miloševića iznetim na sednicama VSO, ali i rečenicom Vorena
Kristofera, tadašnjeg američkog državnog sekretara “Da, desila se
tragedija, ali to će nam pojednostaviti proces ka miru!”
Da li stvarno jedna moćna Amerika nije mogla da sačuva enklave u
istočnoj Bosni? I o kakvom je “pojednostavljenju” reč?
Taj arhiv sadrži i puno citata iz medija i dokumentarnih filmova,
gdje na primjer, prije napada na Srebrenicu, Sandi Veršbov izgovara
ovo što ste citirali, a tu je i ova Kristoferova izjava. Kristofer
aludira na to da je etnička homogenizacija spornih teritorija
riješenje koje će dovesti do konačnog mirovnog dogovora, što se na
kraju dešava u Daytonu. Milošević u ispitivanje Eve Prentice, jedne
svoje svjedokinje, od nje traži potvrdu da je 1994. Osama Bin Laden
boravio na području BiH. Miloševićevi pokušaji da se zločini protiv
bošnjačkog naroda opravdaju njihovom radikalizacijom se nisu
pokazali učinkovitim i sigurno ne odgovaraju stvarnosti. Bošnjaci
nikada nisu odustali od evropskog puta i na tom putu najveća
opstrukcija dolazi od strane političkog vodstva RS koje igra na
kartu oslanjanja na Vladimira Putina, odnosno Rusiju. U vanjskoj
politici predstavnici RS imaju pravo veta na sve vanjskopolitičke
odluke, što dovodi do apsurdnosti, poput te da BiH nije i neće
priznati Kosovo kao nezavisnu državu u nekoj skoroj budućnosti.
Šta je to trajno što treba znati o presudama Tribunala, kada je reč
o dostignućima, ali i propustima?
Upravo sam završila jedno istraživanje o post-tranzicijskoj pravdi
gdje sam analizirala optužnice i presude u kojima je Tužilaštvo
kvalificiralo zločine počinjene na sjeveru BiH u toku 1992. godine,
kao i one u Podrinju 1995. kao genocid. Ukratko ću sažeti moje
zaključke. Iako je za zločine genocida za 1992. optuženo sedam
optuženika, nitko na MKSJ-u nije proglašen krivim za zločin genocida
u prvoj godini rata. Po MKSJ presudama, kriminalna namjera da se
dijelom uništi bošnjački narod je nastala 13. jula 1995. To znači
iznenada, spontano, neplanirano. Tu genocidnu namjeru su imali
izgleda samo pripadnici RS i to mahom generali VRS i posiije RS, dok
je Karadžić jedini političar kojemu je presuđeno za genocid u
Srebrenici. Nema niti jedne presude za genocid u kojim su sudije
potvrdile postojanje udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) kojima se
ovaj zločin povezuje s Beogradom, odnosno pojedincima čija imena se
navode u optužnici kao članovim UZP-a. To što nema presude za
genocid za 1992. ne može biti slučajno.
Odgovornost Srbije gurnuta je u stranu, uprkos tome što je kažnjena
sankcijama UN?
Genocid je proces koji dugo traje i što duže traje postaje
efikasniji. Međunarodna zajednica je od samog početka rata prisutna
na terenu u svojstvu promatrača i UN mirovnih snaga. Svaka od država
se obavezala Konvencijom iz 1948. spriječiti genocid, kao i kazniti
počinitelje. Da je MKSJ donio presudu da je i 1992. počinjen zločin
genocida, to bi impliciralo svaku državu iz međunarodne zajednice
koja je bila na terenu u to vrijeme, u Posavini, i nije spriječila
genocid. Da je bilo presude za genocid 1992, ne bi tada sudije tako
olako pisale da je genocidna namjera u Podrinju nastala 13. jula
1995. Tako da međunarodna zajednica i sve one zemlje koje su radile
na stvaranju MKSJ-a, braneći sebe i svoju odgovornost za genocid
1992, su u stvari isto tako branile odgovornost Srbije.
Tako je narativ genocida u BiH završio presudama koje ovaj zločin
predstavljaju u kontekstu građanskog rata, pa su svi presuđenici
tretirani kao službenici RS, bez obzira što su svi oficiri kojima je
presuđeno za genocid, Ratko Mladić, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović
i drugi u isto vrijeme bili i oficiri Vojske Jugoslavije. To sve ove
presude prešućuju. Frapantno je to da nema niti jednog optuženika iz
političkih, policijskih, vojnih ili paramilitarnih krugova Srbije
koji je dosad odgovarao za bilo koji zločin na području BiH. A uloga
Srbije i umješanost u međunarodni oružani sukob u BiH je, u
presudama MKSJ, trajala od 6. aprila do 19. maja 1992, do momenta
kad je formirana Vojska Republike Srpske.
Nesporno je, valjda, učešće Srbije u ratu u BiH od samog početka?
Paradoksalno je da su UN krajem maja 1992. uveli sankcije protiv
SRJ, odnosno Srbije i Crne Gore, upravo zbog njihove umješanosti u
rat u BiH koje su ukinute tek nakon potpisivanja Daytonskog
sporazuma. Nemojmo zaboraviti isto tako da je Hrvatska – protiv koje
nije bilo UN sankcija i koja je nakon ratnih sukoba s bošnjačkom
stranom tokom 1993. vojno i politički surađivala sa BiH političkim i
vojnim snagama – u MKSJ presudama bosanskim Hrvatima navedena kao
strana u međunarodnom oružanom sukobu u BiH. Tako je Hrvatska
potpisala Washingtonski sporazum u martu 1994. kojim se obavezala na
savezništvo s BiH državnim vrhom, što je, opet, dovelo do
zajedničkih vojnih akcija protiv RS i potpunog poraza srpskih snaga
u ljeto 1995. u Zapadnoj Bosni, kao preduvjetu da srpska strana
korak po korak prihvati mirovne pregovore. Isto tako, u optužnicama
za genocid za 1992, nekoliko srpskih optuženika se teretilo za
genocid i protiv Bošnjaka i bosanskih Hrvata. Jedini optuženik
protiv koga je Tužilaštvo imalo realne šanse dokazati genocid za
1992. i 1995. je bio Slobodan Milošević. No, on je umro prije
završetka svog suđenja i spise ovog suđenja samo zbog ove činjenica
treba uvrstiti u istraživanje o post-tranzicijskim procesima. Jer,
dok je Srbija u tranzicijskom periodu optuživala MKSJ da je
antisrpska organizacija, postranzicijska analiza pokazuje da niti
jedna od postjugoslavenskih država nije toliko utjecala na MKSJ u
svoju korist kao Srbija. I, ako je suditi samo po MKSJ presudama za
genocid, ova strategija Srbije se i te kako isplatila. Jer MKSJ nije
utvrdio odgovornosti niti Srbije niti srpskih optuženika za genocid,
ali niti bilo koji drugi zločin na području BiH. I sad ispada da su
upravo su Bošnjaci ti koji su od MKSJ najviše očekivali, koji su s
MKSJ najviše surađivali, a na kraju je njihova očekivanja Tribunal
najviše iznevjerio. |
