|
“Nacionalista ne samo da ne osuđuje zločine koje je počinila njegova
strana, nego ima izvanrednu sposobnost da za njih i ne čuje”
George Orwell
Ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme liberalizacije
jugoslovenskog socijalističkog režima i prije nego što će zmaj
nacionalizma na slobodarski Beograd izrigati vatru provincijalizma,
intelektualnog siromaštva i bijednih predstava o srpskom
suprematizmu u kulturi i politici, mogao se steći opravdani dojam da
u glavnom gradu Titove Jugoslavije cvjetaju intelektualne debate
čiji je cilj demokratizacija monističkog političko-socijalnog
poretka, otvaranje javnog prostora za promicanje demokracije,
ljudskih prava i univerzalnih ideja građanskog društva u kojemu
slobodni pojedinci konstituiraju agoru proturežimskog duha a u
dosluhu sa ključnim vrijednostima slobodnih društava kao što je
pravo na kritiku režima i njegovih vodećih protagonista.
Upravo je intelektualna živost Bogdanovićevog Beograda, prije nego
što će ga staljinističko-nacionalističkom politikom slomiti budući
“balkanski kasapin”, motivirala intelektualce, novinare i aktiviste
iz drugih gradova Jugoslavije, da kritički duh prestonice prenesu i
u svoje komune, jer zaboga – moćno je kritikovati režim i
suprotstaviti se teroru komunističkog jednoumlja, koje je tako
snažno bilo prisutno u Bosni, a čiji su vlastodršci, dok su
zabranjivali mišljenje, sebi gradili vikendice. U Neumu. Ej,
vikendice! Kako smo samo bili naivni!
Vodeći barjaktari beogradske medijsko-intelektualne scene,
akademici, univerzitetski profesori, kolumnisti, režiseri, novinari
i voditelji osvajali su republičke javne prostore svojim razarajućim
kritikama komunističkog jednoumlja, afirmacijom demokracije, prava
na slobodno mišljenje, na slobodu okupljanja i kritičkog
izražavanja, pa je i Sarajevo, tih osamdesetih, postalo Meka
beogradske intelektualne čaršije koja se prostrla Šeherom da pomogne
demokratizaciju “tamnog vilajeta”. Čavoški, guru liberalizma,
Koštunica, guru demokracije, Tijanić, gigant autentičnog slobodnog
novinarstva, itd. itd… svi su oni govorili, ali ništa nisu kazivali.
Nisu nam kazivali da iza njihove ingeniozne, hrabre, na trenutke
šarmantne vivisekcije komunističkog jednoumlja i afirmacije
univerzalnih vrijednosti demokratskih društava, ne stoji ljubav za
čovjeka, ne stoji ljubav za humanum, nego samo i samo ljubav (ako je
budući zločin ljubav) za svoju srpsku naciju i njenu dominaciju.
Nije to bilo lako vidjeti, prepoznati, konotirati… Pa intelektualno
uzavreli Beograd tih ranih osamdesetih privlačio je najsnažnije
intelektualne autoritete iz drugih Republika a koji nisu u svojim
lokalnim sredinama mogli objavljivati kritičke rasprave!
Pisma srpskom prijatelju
Stariji, dobro upućeni čitaoci, sjetit će se, recimo, izuzetnog
mislioca iz Slovenije Tarasa Kermaunera, koji je redovito
objavljivao i predavao u Srbiji a u Sloveniji je bio pod udarom
represivnog partijskog aparata. Kermaunera navodim jer je od iznimne
važnosti za argumentacijski niz ovog kritičkog osvrta. U intervjuu
koji je sa njim, za Sarajevske Sveske (broj 04, 01/10/2003) vodio
Boris A. Novak, ovaj žestoki, kritički orijentirani intelektualac,
govorio je o tome kako je volio srpske intelektualce, kako su mu
brojni među njima bili prijatelji pa, između ostalih, navodi Danila
Kiša, Svetu Lukića, Vuka Krnjevića, Dobricu Ćosića, Ljubu Tadića,
Svetu Stojanovića, Vidosava Stevanovića… upoznaje nas da je više od
deset godina imao udarnu emisiju na izuzetno uglednom beogradskom
Trećem programu, da je pisao eseje za Književnost i Književnu reč,
da se “vezao za Srbe internacionaliste, široke, tolerantne,
kultivisane, elitno stilizovane…” A onda veliki šok kada sredinom
osamdesetih sve se obrće na glavu i mnogi od srpskih kosmopolitskih
intelektualaca postaju ono što su (navodno) negirali i prezirali;
nacionalisti, uskogrudi, fanatični, nasilni… i otkrivaju se kao
“patvoreni frizerski kosmopoliti”, koji su “od izrazito
konciliantnih ljudi, preko noći postajali fašisti,” za čiju je, kako
kaže Kermauner, intelektualnu regresiju najodgovorniji Dobrica Ćosić
kao izraz provincijalnog, arhaičnog, varvarskog…
Upravo će ta šokirajuća transformacija srpske intelektualne scene i
“arhaizirajuća mitologija srpske istorije” (B. A. Novak) navesti
Kermaunera da u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća
započne svoja znamenita Pisma srpskom prijatelju u kojima će
razbucati srpski nacionalizam i postati meta raznih
propagandističkih i mrzilačkih pamfleta, koji nekako uvijek krenu
kad nekome podastrete istinu. A ta istina, koja se proteže do
današnjeg dana je da se “oni (srpski nacionalistički intelektualci,
op.a.) još uvijek ne žele suočiti sa stvarnošću svog položaja, (i)
da odbacuju samokritičnu samorefleksiju. Još uvijek nisu sposobni za
nju, čak ni njihovi najnapredniji pojedinci.”
Kermauner genijalno pogađa suštinu: “srpski kosmopolitizam je propao
kao stvar volje koja se nije usidrila u socijalnu grupu-narod”. To
jedinstvo socijalne grupe i intelektualaca u našem vremenu došlo je
do izražaja, kako kroz osvajačke ratove, tako i kroz postratne
politike u kojima kosmopolitizam ne postoji ni na koji način, već se
etnički prostor i duh koji “raste” na tom prostoru, gradi i
servisira kao početak i kraj svega. Uzmimo za primjer Republiku
Srpsku kao entitet u BiH u kojemu i dvadeset pet godina nakon
okončanja rata, ne postoji nikakva politika koja nadilazi,
relativizira, kritikuje politiku krvi i tla. Svaka srpska politika u
RS-u je krv i tlo. Strijela vremena je zaustavljena.
Vidljiva je ta arhaizirana ideologija “srpskog jedinstvenog
prostora” i u našem Danas, (baš kao da se nismo odmakli od
srednjovjekovnih predstava “čija je zemlja, toga je i vjera”) kroz
otvaranje duhovnog bojnog polja Srpske Pravoslavne Crkve prema Crnoj
Gori nakon što je Vlada bježeće Republike iz srpskog
nacionalističkog zagrljaja, izašla sa prijedlogom Zakona o slobodi
vjeroispovjesti.
Nacionalizam i hristoslavizam
Prije nekoliko mjeseci veliki broj političara, javnih radnika,
profesora, akademika, novinara, aktivista civilnog društva…
potpisalo je Apel za osudu ugrožavanja mira u Crnoj Gori i regionu
od strane Beograda. Apel k’o apel, svakodnevno se pišu peticije u
našem konfliktnom svijetu, pa su se pojavile i one koje su antipod
pomenutom Apelu 88, zbiljski trag nacionalističke volje. Iako je
Apel bio razuman pokušaj da se infrastruktura velikosrpskog
nacionalizma urazumi (naravno, opet je izostala “samokritična
samorefleksija”) potpisnici su se suočili ili sa intelektualnom
indignacijom ili sa neviđenom internet hajkom i bjesomučnim
izljevima mržnje koji su potvrdili da bi tenkovi iz Beograda na
imaginarnom putu za odbranu srpskog duhovnog prostora bili ponovo
kićeni cvijećem. Čak i najrazumniji među nacionalističkim
intelektualcima, čak i umjereni, naprosto je to bilo vidljivo iz
interpretacija regionalnog apela za spas Crne Gore, ne mogu
shvatiti, razumjeti i prihvatiti da Beograd nema ništa sa Crnom
Gorom, da je ona za Beli Grad nešto sasvim drugo, odvojena
supstanca, nova država, u suverenitetskom smislu daleko od Srbije
kao da je na drugom kontinentu, kao da je Sao Tome i Principe.
Upravo iz tog nerazumijevanja huči logika nacionalizma koji misli da
nije nacionalizam, koji traži da duh srpskog pravoslavlja ne može
biti sekularno normiran, ograđen zakonom, institucionaliziran, pa ko
to ne shvata on je očito protiv srpskog pravoslavnog naroda. To
razmišljanje, ta nacionalistička srpska pijemontizacija suverenih
država pod svoje kvaziimperijalne šape onemogućuje dovršetak
jugoslovenskih ratova na jedini pravedan način: da se svaka
postjugoslovenska Republika konstituira kao svijet za sebe, pri čemu
svaka Republika po sebi za sebe određuje u kakve će odnose stupiti
sa drugim državama postjugoslovenskog svijeta. Ovakvo viđenje je
neprihvatljivo za teritorijalno-sakralni nacionalizam i
hristoslavizam nacionalističke lige postćosićevskog
antikosmopolitskog Beograda koja svako dovođenje u pitanje ove
latentne agresije, prije svega prema Bosni i Crnoj Gori, smatra
antisrpskom rabotom iako veće antisrpske rabote od sopstvene
debosnizacije i decrnogorizacije nema. I zato je srpski nacionalizam
konstrukcijska greška koja onemogućuje potpunu emancipaciju naših
krajeva.
Neprihvatljivo je da i 25 godina nakon okončanja jugoslovenskih
ratova, u Beogradu još nema političke stranke koja nedvosmisleno
priznaje Bosnu i Hercegovinu, koja razvija politički program
emancipacije Srbije od Bosne, koja pušta Bosnu da živi sama sobom,
koja priznaje agresiju Srbije i ponizno moli oprost od Sarajeva i
koja poziva srpske stranke u Bosni i Hercegovini da politički
relativiziraju Beograd i započnu razvoj nove srpske paradigme Bosne
a koja bi cijelu zemlju tretirala kao istovremenu, zajedničku državu
svih bosanskohercegovačkih ljudi. Dakle, tek kada se pojavi
politički pokret koji će etički i politički materijalizirati
vrijednosti i ideje Srđe Popovića, Sonje Biserko, Borke Pavićević,
Dragana Stojkovića, Latinke Perović, Dubravke Stojanović, Vesne
Pešić, Staše Zajović, Žarka Koraća, Dejana Ilića, Peščanika, Fonda
za humanitarno pravo, Inicijative mladih za ljudska prava, itd…, i
koji će krenuti u potragu za istinom, a ne za novim porcijama mita,
moguća je naša zajednička politička modernizacija i ekonomski
progres. Toga nema ni na vidiku i zato rastu sumnje u srpsku
političku diviziju unutar antiđukanovićevske koalicije. Srbiju,
uostalom kao i Bosnu, mogu spasiti samo one politike koje ne liče na
svoje narode.
Čemu vodi dosljednost u politici?
Imam puno razumijevanje za umor građana Crne Gore od višedecenijske
vlasti DPS-a koja je s jedne strane donijela briljantne strateške
odluke za državnost Crne Gore ali je istovremeno opteretila društvo
klijentelizmom, korupcijom, kriminalom. Mogu stoga da razumijem i
ushićenje dijela osiromašenih crnogorskih građana eventualnim padom
Đukanovićeve vlasti jer pretpostavljaju svoj goli život velikim
državotvornim naracijama.
Imam velike simpatije i za nevinu projugoslovensku mladost koja u
građansko-srpsko-crnogorsko-albanskoj koaliciji vidi utopijsku nadu
za novi unutarcrnogorski i regionalni internacionalizam posvađane
južnoslavenske braće. No, razumijevanje ne može značiti i
prihvatanje, jer bi apstrahiranje problema – da je stožerna
politička organizacija antiđukanovićevske koalicije Demokratski
front, eklatantni izraz velikosrpskog, panteritorijalnog
nacionalizma, predstavljalo, naročito sa stanovišta Bosne i
Hercegovine, novu dionicu naivnosti, koja bi za našu nesretnu zemlju
bila neoprostiv luksuz, na koji bi se u budućnosti mogao platiti
enormno visoki porez.
Zato je u smislu regionalne objektivizacije crnogorskih izbora važno
postaviti pitanja koja se tiču dosljednosti: Da li je za sve nas
bolji Đukanović koji se emancipirao od jogurt revolucije ili onaj
koji je uveo Crnu Goru u zajednicu suverenih država Moderne? Da li
je, na toj liniji dosljedno-nedosljedno, za sve nas bolja Biljana
Plavšić koja muslimane smatra genetskim otpadom ili ona koja je na
haškom sudu priznala svoju ulogu u ratnom zločinu? Samo je šteta što
to golemo priznanje ne otvara čitanke u Srbiji i Republici Srpskoj
kao uvod u ontološki i deontološki preokret u nemitološkom
razumijevanju srpskog političkog i kulturnog života.
Hoću da kažem kako dosljednost u političkoj sferi nije roba na koju
se igra kao na apriorni etički plus, jer bi onda i koalicija između
Abazovića i Krivokapića bila nemoguća, ako znamo šta su govorili i
kako su politički djelovali najviđeniji ljudi Demokratskog fronta,
vodeće stranke Krivokapićeve, odnosno Amfilohijeve koalicije.
Gađenje prema korumpiranoj vlasti se politički materijalizira
razvojem snažnih, nezavisnih institucija koje u konačnici mogu
dovesti i Mila na optuženičku klupu, ako je krao. Ipak, je li moguća
Crna Gora osim kao srpska nahija ako je ključna struktura buduće
vlasti pod snažnim uticajem ljudi kao što je Andrija Mandić koji je
u Skupštini Crne Gore, povodom rasprave o Zakonu o slobodi
vjeroispovjesti, uputio muslimanima, katolicima i pravoslavcima
nagnutim na Zapad, riječi koje smrzavaju i svojim prijetećim tonom
podsjećaju na čuvene Karadžićeve riječi o nestanku bošnjačkog
naroda.
Sve su te samrtne, eshatološko-zločinačke ideje odnjegovane u
skriptama nacionalističkih intelektualaca čiji je mitološki
vokabular opijen imaginacijama o srpskoj Bosni i srpskoj Crnoj Gori.
Kada ne bi bilo te kontinuirane negacionističke imaginacije spram
Bosne i Crne Gore, promjena vlasti u Montenegru bila bi radosna
vijest, jer vlast valja i treba mijenjati čak i kada je najbolja.
Ali koalicija za budućnost Crne Gore, zanemarimo sve ostrašćene
navijačke suverenističke tekstove o ovoj političkoj mreži, naprosto
je koalicija za prošlost Crne Gore, za transformaciju države (koja
se od svih naših zemalja najviše približila Normativnom,
Proceduralnom Svijetu) u srpsko rebro kojim upravlja teos a ne
sekularni telos.
Srpski svet – nova metafora nacionalizma
Snaga Teosa je ogromna, na kraju krajeva, stvara uvjete za promjenu
tridesetogodišnje vlasti u Podgorici, ali nije na odmet podsjetiti
se moćnog Siorana koji o politici u mantijama blistavo primjećuje:
„Vjerska strategija uvijek će biti tananija i sumnjivija od
političke strategije. Uporedite Duhovna vježbanja (Djelo Ignasija
Lojole, osnivača jezuitskog reda, op.a.) ispod čijeg se ravnodušnog
izgleda skriva velika preprednost, sa ogoljenom iskrenošću koju
otkrivamo u Makijavelijevom Vladaocu, pa ćete vidjeti koliko
rastojanje dijeli u ispovjedaonici primjenjivana lukavstva od
lukavstva kancelara ili vladara. Što se u duhovnim vođama jače
razgorijeva žudnja za sticanjem moći, oni tim više nastoje, ne bez
razloga, da je obuzdaju u drugim ljudima.“
U tom ključu valja čitati Krivokapićev odlazak Amfilohiju nakon
objave rezultata. A to nije dobra vijest u 2020-oj godini, taman da
su u pitanju sveci poštenja, časti i čojstva!
Kada bi vodeća srpska politička stranka u Crnoj Gori bila zasnovana
na vrijednosnim izvorima koji su nasljeđe prethodno pomenutih ljudi
i organizacija od Latinke do Dubravke, dakle, kada bi kosmopolitizam
a ne nacionalizam kreirao političku volju srpskog naroda u Crnoj
Gori, kakav bi divan dan mogla biti pobjeda opozicione, multietničke
građanske koalicije! Kakav bi to zamah bio Srbima u Bosni da se
vrate Bosni, duhovno i prostorno svojoj matici, sigurno bližoj od
Šumadije i Negotinske krajine. Kakav bi to bio početak kraja
vladavine nacionalističkih bagri i sanjajući početak kraja
nacionalnih stranaka u postjugoslovenskom svijetu! Crnoj Gori malo
fali za takav emancipacijski poduhvat. Toliko malo da se čini
nemoguće.
To nemoguće i u Bosni i u Crnoj Gori i u Srbiji postat će moguće
kada u Srbiji vodeće mišljenje počnu kreirati mislioci vremena a ne
prostora, kosmopolitski intelektualci a ne oni koji su pristali na
statičnu koncepciju historije: moramo slušati apstraktni duh naroda
koji neće promjenu, koji neće kosmopolitizam. I tako dolazimo do
poente: lijenost nacionalističkog uma, povezana sa kulturom nerada,
proizvela je vladavinu prkosnog mita o ničemu. Srpski geopolitički
diskurs nacionalistički je mit u opreci sa stvarnošću i zbog te
opreke nije moguće konstituirati jasan i trajan geopolitički poredak
kosmopolitske orijentacije na našem brdovitom Balkanu. Hrvatski i
bošnjački nacionalizam nasljeđuju na najgori način srpsku
nacionalističku matricu kao svoj uzor. Kakav kosmopolitizam, kakvi
bakrači!
Lažni akademici, lažni intelektualci, lažni Evropljani, lažni ljudi…
decenijama se u nedostatku duha pozivaju na duh naroda. I
participiraju u njegovoj eutanaziji. Pozivajući se na ono čega nema,
na narodnu volju, ne moraju ništa raditi nego izmišljati historije
koje su dovele do ludih ideja, sada ovaploćenih u geopolitičkom
kodu: srpski svet. Nova metafora starih osvajačkih ambicija. U
Srbiji su uvek na ceni bili oni koji literarnu koncepciju historije
pretpostavljaju onoj koja se odigrala. Matija Bećković pretpostavlja
se Tomislavu Markoviću. Čedomir Antić Milivoju Bešlinu. Aleksandar
Tijanić Srđi Popoviću. Amfilohije Radović Mirku Đorđeviću… To vam je
to o čemu je mudro zborio Taras u svojim pismima srpskom prijatelju,
apostrofirajući sopstvenu tugu zašto slom velikosrpstva nije shvaćen
“kao šansa za evropsko srpstvo i za tolerantno hrišćanstvo”.
Kako da bude shvaćen kada još uvijek najjači uticaj u Srbiji i
“srpskom svetu” imaju militantni “pastirski intelektualci”. S
mantijom ili bez nje. Dokaz ove tvrdnje je i prošlogodišnji
oktobarski sajam knjiga u Beogradu. Moram priznati da sam se prepao
te svetkovine knjiga. Tek poneka oaza slobode, tek poneki pult
kosmopolitizma. Sve ostalo nacionalizam, gradiran do šovinizma. U
knjigama raznim, u knjigama lažnim. Autora, izvanredno otpornih da
primjete zločine sopstvene nacije. One zločine koje su pripremili
svojim knjigama, separatima, memorandumima... |
