|
- Autor je direktor Memorijalnog centra Srebrenica. Honorarni je
predavač na Odsjeku za međunarodne odnose Internacionalnog
univerziteta u Sarajevu (IUS). Suljagić je i autor dvije knjige:
“Etničko čišćenje: politika i nasilje - srpska kampanja etničkog
čišćenja u bivšoj Jugoslaviji“ i “Razglednica iz groba“
Nekoliko dana nakon, kako se čini, uspješne ofanzive oružanih snaga
Azerbejdžana u regiji Nagorno-Karabah, premijer Armenije Nikol
Pashinyan dao je intervju za vodeći njemački list “Bild“. U onome
što je na trenutke izgledalo više poput galame, gospodin Pashinyan
je ponovo iznio niz “historijskih“ tvrdnji, zaključujući da su
„Nagorno-Karabah i Armenija trenutno na civilizacijskom frontu. Te,
ako međunarodna zajednica ne reaguje na odgovarajući način na ovu
činjenicu, Tursku treba očekivati blizu Beča”. [1]
Ova izjava izgleda poput dobro poznate retorike korištene tokom
ratova iz 1990-ih, usljed raspada bivše Jugoslavije. Radovan
Karadžić, lider bosanskih Srba, koji trenutno služi doživotnu kaznu
zatvora zbog genocida i zločina protiv čovječnosti, vjerovao je da
je krajnji cilj nezavisnosti Bosne i Hercegovine “uspostaviti
‘zelenu transverzalu‘ kroz Sandžak, Kosovo i albanski dio
Makedonije, i tako postati uporište islamskih, prvenstveno turskih,
interesa u Evropi" [2]. Još neki srpski političari iz tog perioda
govorili su da “u mračnom carstvu islama, u torovima (...) nema
(...) mjesta” za civilizirane narode [3], tvrdeći da Evropa nije
bila dovoljno zahvalna Srbima “kao posljednjem bedemu protiv prodora
islama u Evropu“. [4]
Kako tada tako i sada, retorika “sukoba civilizacija“ je cinična
taktika čiji je cilj, između ostalog, manipuliranje maštom političke
klase u Evropi. Ovo nije jedina paralela između dva sukoba međusobno
udaljena četvrtinu stoljeća i tri hiljade kilometara.
Nagorno-Karabah je na mnogo načina služio kao inspiracija, ako ne i
model, srpskom rukovodstvu u bivšoj Jugoslaviji, posebno rukovodstvu
bosanskih Srba predvođenih Radovanom Karadžićem. Baš kao što su
dolazili u Bosnu i Hercegovinu tokom 1990-ih, paravojne formacije iz
Grčke sada odlaze u Nagorno-Karabah kako bi učestvovale u većem
“civilizacijskom” sukobu. Ustvari, kada je grad Srebrenica u julu
1995. godine pao u ruke jedinica bosanskih Srba Ratka Mladića,
podignute su četiri zastave - “srpska, grčka, te zastave Vergine i
Vizantije“. [5] Ovaj je narativ bio u tolikoj mjeri instrumentalni
dio srpskih napora da je Karadžićev potpredsjednik Nikola Koljević
(romantiziran od nekih zapadnih medija kao istaknuti poznavalac
Williama Shakespearea) predložio da se traži podrška saveznika u
“Rusiji, Armeniji, Rumuniji, Grčkoj, Bugarskoj, pa čak i u
Makedoniji" [6].
I sam Karadžić je bio opsjednut Nagorno-Karabahom. Između januara
1993. i jula 1994. godine, Karadžić se u Skupštini bosanskih Srba u
šest različitih navrata pozivao na Nagorno-Karabah. Karadžićeva
preokupacija bila je teritorijalna povezanost područja pod kontrolom
Srba u Bosni i Hercegovini i međunarodno priznanje entiteta
izgrađenog taktikom "spaljene zemlje" u istočnoj i zapadnoj Bosni. U
tom smislu, često je podsjećao na Nagorno-Karabah, školski primjer
neuspjeha da se osigura međunarodno priznanje teritorija osvojenog
putem nasilja. Ciničan kakav je bio, Karadžić je, predstavljajući
bosanske Srbe u inostranstvu kao njihov glavni međunarodni
pregovarač, rano shvatio da međunarodni legalitet zavisi od sile
koja je sposobna da kreira činjenice na terenu. Također je shvatio
da bi neuspjeh u sticanju formalnog međunarodnog priznanja na kraju
značio kraj njegovog projekta, bilo u srednjem ili dužem roku.
Karadžića je Nagorno-Karabah zanimao iz još jednog razloga: za
razliku od bosanskih Srba, tamošnji lokalni čelnici naizgled su
uspjeli preuzeti kontrolu nad rodbinskom državom, Jermenijom, nakon
što je njeno rukovdostvo pokazalo spremnost na nagodbu. Karadžić to
nije uspio učiniti u kratkom roku, jer je Slobodan Milošević sebe
doživljavao kao lidera svih Srba i imao sredstva da osigura
poslušnost bosanskih Srba. To se ne može kazati i za sadašnje
rukovodstvo Srbije - i podjednako važno, inteligenciju - koje je
dopustilo političkoj eliti bosanskih Srba da odlučujući utiče na
njihove vanjskopolitičke odluke. U kombinaciji s iskazanim
avanturizmom vlasti bosanskih Srba predvođenih Miloradom Dodikom,
ovakav razvoj događaja ne sluti na dobro za stabilnost regije u
skorijoj budućnosti.
Ovdje se, međutim, završava istorijska lekcija.
Odmrzavanje sukoba u Nagorno-Karabahu i njegov tok od velike su
važnosti danas za region bivše Jugoslavije. Status quo uspostavljen
Dejtonskim mirovnim sporazumom nije potkrijepljen snagom ili
spremnošću potrebnim za njegovo očuvanje, pa prema tome, trebamo
naučiti nekoliko lekcija. Kao prvo, borbena upotreba bespilotnih
letjelica (UAV) u Nagorno-Karabahu ima revolucionarne implikacije za
budućnost ratovanja. Sistem utvrđenja izgrađen tokom proteklih
gotovo trideset godina doslovno je razoren u roku od sedam dana.
Drugo, možete imati samo ono što silom možete zadržati - međunarodni
poredak ponovo se vodi načelima samopomoći i anarhije. Kao treće,
islamofobija je i dalje živa i prisutna, što se jasno ogleda u
izvještavanju o konfliktu u mnogim velikim medijskim kućama, kao i u
službenoj retorici u Evropi i na Zapadu.
U pogledu budućeg razvoja dešavanja na Balkanu, čini se da su ovo
najvažnije lekcije. Nagorno-Karabah je bio rani model za uspostavu
međunarodno nepriznatih entiteta kroz ubistva i progone, inače
zločine protiv čovječnosti. Sada može poslužiti kao model uklanjanja
takvih entiteta iz historije.
[1]
https://www.bild.de/politik/ausland/politik-ausland/armenien-premier-paschinjan-tuerkei-will-den-genozid-an-armeniern-fortsetzen-73236824.bild.html
[2] Assembly of the Serb People in Bosnia and Herzegovina, 16th
Session, May 12, 1992, p. 36, Radovan Karadžić
[3] Assembly of the Serb People in Bosnia and Herzegovina, 24th
Session, January 8, 1993, p. 26, Vladimir Kovačević
[4] Assembly of the Serb People in Bosnia and Herzegovina, 25th
Session, January 19-20, 1993, p. 46, Nikola Erceg
[5] Michas Takis, „Unholy Alliance“, Texas A&M University Press,
College Station, 2003, p 17
[6] Assembly of the Serb People in Bosnia and Herzegovina, 22nd
Session, November 23-24, 1992, p. 106, Nikola Koljević |
