|
Ovo što slijedi nije moja odbrana Zlatka Pakovića i glumačke ekipe
koja je odigrala predstavu-liturgiju “Srebrenica: Kad mi Ubijeni
Ustanemo”. Ja sam, prije svega, slabašan da bih branio ovog hrabrog
režisera i hrabre glumce. Njih mnogo uspješnije od mene brane
ostvarenja na sceni, i van nje.
Moj dosadašnji javni angažman oko analiziranja ratnih zločina i
genocida bio je uglavnom omeđen akademskim okvirom profesionalnog
istoričara, u kojem funkcionišem već više decenija. Za razliku od
mene, Paković već duži niz godina uporno otvara korice bosanske
krigle mrtvih. On to čini u lice onima koji su tokom 1990-tih godina
svojim političkim odlukama i direktivama omogućili rafalno
ispisivanje stranica takve knjige. On to čini u lice onima koji su
“osvetnički” radili na isporučivanju posljednjih “800 paketa” u
Srebrenici, kako ih je okarakterisao osuđeni ratni zločinac, general
Krstić.
One koji još uvijek drže oči širom zatvorene prema nedavnoj
prošlosti, Paković uči azbuci i abacedi moralnosti i samopoštovanja.
Pakovića najbolje brani njegov napor da naše poglede usmjeri unutra:
ka ličnim ponorima duše u kojima se šćućurila naša moralnost, a od
straha pred cunamijem primitivizma i mržnje zažmurila naša
ljudskost.
Ovo što slijedi je moja poruka Zlatku Pakoviću i glumačkoj ekipi, da
su se zahvaljujući i njihovom naporu – poput mrtvih koji ustaju u
njegovoj pozorišnoj liturgiji – uspravile širom otvorenih očiju, i
moralnost i ljudskost.
Ono što eminentni nacionalni zločinci, kao i njihovi obožavaoci,
branitelji, sljedbenici, i kukavice na funkcionerskim platama u
Srbiji i šire, neće nikada oprostiti Zlatku Pakoviću jeste to što ih
je podsjetio na noćnu moru koju žive.
Od Srđana Aleksića, Rama i Nermina Osmanovića, preko Ismeta Babačića
i Tome Buzova, Dragana Jakovljevića, Dražena Milovanovića, pa do
braće Bitići – ubijena nevinost je ustala s prvim metkom ispaljenim
u njen potiljak. Od tada, ona zločince ne napušta, već permanentno
naseljava njihove snove i njihovu stvarnost. Ona sa njima ispija
prvu jutarnju kafu i meku šljivu, prati ih u korak do Bajlonove
Pijace, a na kalemegdanskim šetalištima ih podsjeća na doskorašnju
sopstvenu krvožednost. Dok miluju mekane kose svoje unučadi, ubijena
nevinost ih vraća u Pionirsku ulicu i u dvorište Hatidže Mehmedović,
u kojem njihovo samodovoljno i patetično djedovsko nacional-maštanje
namah potone pod “srebrnim laticama užasa”.
Glasove te ubijene nevinosti koji im lede krv u žilama nikako ne
mogu da ućutkaju. Zato se trude iz petnih žila da ućutkaju ljude
koji ih, poput Zlatka Pakovića, podsjećaju na to kolike su
ništarije. Kao i svi primitivci u ofanzivi, i ovi post-moderni
četnici i intelektualna nedonoščad Dragoša Kalajića, koji po
novinama i društvenim mrežama ispaljuju verbalne rafale prema
reditelju i glumcima, zaboravili su da se istina ne može ućutkati.
Njihova kolektivna nada da će ponavljanjem svojih laži da nadviču
dokumentovanu i dokazanu istinu se bespovratno razbila u paramparčad
o poslovične “daske koje život znače”.
Činjenica da je ta pozornica istine smještena u prostorije
Helsinškog odbora za ljudska prava nam govori sve što treba da znamo
o Srbiji danas. Govori nam o bijedi institucija kulture, kukavičluku
intelektualaca (uz časne i malobrojne izuzetke), i o podgojenim
tetoviranim junošama koji doživljavaju ideološko-vjerski orgazam kad
god bace pogled na fotografiju osuđenog ratnog zločinca Ratka
Mladića. Govori nam o primitivizmu političke elite, i o značajnom
segmentu populacije koja je pelcovana “plavom travom zaborava” u
produkciji Pinka i egoističnog brucoša koji pod stare dane ostvaruje
dječačke snove. Govori nam i o tome da je danas u Srbiji mnogo više
onih koji “sviraju u diple” od onih koji “predaju etiku”.
Upravo zato smatram da je važno prepoznati snagu i značaj predavanja
o etici, moralu, ličnoj i umjetničkoj hrabrosti, i istini koja život
znači – koje su svima nama održali Zlatko Paković i članovi
glumačkog ansambla. |
