|
Profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu dr. sc.
Dragan Đukanović je od 2018. godine predsjednik Centra za spoljnu
politiku u Beogradu. Akademsku karijeru je započeo u Institutu za
međunarodnu politiku i privredu 2001. godine, a NVO angažman u
Europskom pokretu u Srbiji, gdje je od 2015. godine i potpredsjednik
Foruma za međunarodne odnose. Đukanović je bio dugogodišnji urednik
časopisa Međunarodna politika (2008. – 2017.) i u svom istraživačkom
radu se bavi odnosima Srbije i njenih susjeda, a ujedno je i veoma
aktivan na javnom zagovaranju ubrzanja europskog puta svih
zapadnobalkanskih država. S profesorom Đukanovićem smo razgovarali o
implikacijama otvaranja rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu na
odnose između Srbije i Hrvatske, položaju manjina i vanjskoj
politici Srbije.
U Petrovaradinu je u petak bio jedan značajan događaj za hrvatsku
manjinu u Srbiji na kojem je prisustvovao i predsjednik Srbije
Aleksandar Vučić, a koji je u medijima prikazan kao najava boljih
odnosa između Srbije i Hrvatske. Koliko ovakvi događaji zaista
pomjeraju stvari ili samo dođu i prođu bez značajnijeg utjecaja na
poboljšanje bilateralnih odnosa?
Iskreno se nadam da je ovo jedna naznaka sasvim drugačijih odnosa u
odnosima Srbije i Hrvatske nego što su do sada bili. U svakom
slučaju je poticaj kao što je otvorenje rodne kuće bana Jelačića u
Petrovaradinu više od simbolike. I nešto što treba dati smjernice za
buduće odnose, kako između Srbije i Hrvatske tako i vezano za status
Hrvata u Vojvodini i Srbiji.
Kako vidite status Hrvata u Srbiji?
Mislim da je proteklih nekoliko godina uočljivo izvjesno poboljšanje
tog statusa, budući da je startna pozicija bila prilično loša. Još
dosta toga treba uraditi, ali čini mi se da je upravo ovo što se
sada desilo naznaka da do tog poboljšanja treba doći. S druge
strane, zaista bih volio da postoji jedna jasnija inkluzija hrvatske
zajednice u srpsko društvo kroz možda participaciju u tijelima
vlasti, da se u perspektivi osigura zastupljenost u parlamentu
Srbije, a što podrazumijeva i sudjelovanje u izvršnoj vlasti. Ali,
naravno, tu ima još dosta preduvjeta koji trebaju biti ostvareni. U
svakom slučaju, mislim da u pogledu položaja hrvatske zajednice u
Srbiji ima još dosta prostora za unaprjeđenje i upotpunjavanje.
Što se tiče participacije Hrvata u vlasti, postoji bilateralni
sporazum između Srbije i Hrvatske o zaštiti manjina i članak 9. koji
obvezuje dvije države da osiguraju participaciju srpske, odnosno
hrvatske manjine na svim razinama vlasti. U Hrvatskoj postoje
garantirani mandati i osigurana mjesta u izvršnoj vlasti na svim
razinama, ali u Srbiji to još uvijek nije ostvareno. Kako je moguće
da se ono što je potpisano u Sporazumu ne provede u djelo i da to
tako traje godinama?
Meni se čini da je, kada je u pitanju lokalna struktura vlasti, gdje
žive pripadnici hrvatske zajednice kao i u Autonomnoj Pokrajini
Vojvodini dosta toga urađeno. Kada je u pitanju reprezentativnost na
republičkoj razini, tu postoji inicijativa hrvatskih političkih
činioca u Vojvodini koji iniciraju osiguranje mjesta u parlamentu
Srbije i mislim da je to tema koju svakako treba razmotriti u nekom
širem kontekstu ustavnih izmjena. Dakle, ne inkorporirati samo
hrvatsku zajednicu nego napraviti takav model koji bi osigurao
manjinama, koje nisu brojčano premoćne ili nemaju veći postotak u
ukupnoj populaciji Srbije, da ipak dobiju mogućnost za
predstavljanje u Narodnoj skupštini Srbije. Kada je u pitanju
izvršna vlast, naravno to ovisi od političkih partija koje formiraju
samu vlast i njihove spremnosti za to. Ranije smo vidjeli da su
hrvatski politički faktori u Vojvodini imali dobre odnose s vlašću
Demokratske stranke, sada vidimo kako postoje naznake da će
sudjelovati i u vlasti Srpske napredne stranke koja se treba
formirati na neki način da postoji neka participacija. Mislim da je
veoma značajno svako sudjelovanje u vlasti etničkih zajednica u
Srbiji.
Da. Ali to ovisi o dobroj volji stranaka na vlasti, u ovom slučaju
SNS-a, a nije riješeno sustavno kroz zakone.
U ovom trenutku to ovisi od vodećih političkih činilaca, smatraju li
oni da im je takva vrsta participacije predstavnika onih partija
manjina koje nisu reprezentirane u Narodnoj skupštini Srbije
potrebna.
Stalno se, već više od dvadeset godina, govori o normalizaciji
odnosa u regiji. Poslije toliko proteklog vremena od završetka
ratova na prostoru bivše Jugoslavije, što se u stvari podrazumijeva
pod terminom normalizacije?
Ta normalizacija je otpočela 1996. godine između Hrvatske i tada
Savezne Republike Jugoslavije. Bilo je uspona i padova u tim
odnosima, mislim da je veoma značajno da se na tragu onoga što je
prije nekoliko godina u Subotičkoj deklaraciji izraženo, gdje su
pobrojani krucijalni problemi u odnosima između Beograda i Zagreba,
krene u otpočinjanje njihovog rješavanja. Oni jesu predominantno
vezani za postjugoslavensko ratno naslijeđe, ali mislim da je veoma
značajno da se postupno krene s otvaranjem tih pitanja i na neki
način dođe do njihovog rješavanja. Paralelno s tim, naravno, nije
samo odnos vlada taj koji determinira, ili odnos predsjednika ili
nekih drugih nositelja javne vlasti. Mislim da sada sama društva
dubinski trebaju shvatiti potrebu poboljšanja odnosa ili pune
normalizacije. Taj proces nije lak, vezan je za ožiljke rata iz
devedesetih godina, ali mislim da postoji prostor da se i kroz jednu
medijsku percepciju susjeda taj odnos javnosti postupno izmijeni i
da ono što jest najprirodnije: ti odnosi budu što kvalitetniji.
Ipak, ili upravo nasuprot tome, na nekim vrlo gledanim televizijima
i čitanim tiskovinama konstantno se blate upravo ti susjedi, među
njima i Hrvatska i Hrvati, pa nije rijetkost da se na naslovnici
Hrvati nazivaju ustašama itd. To se čak najčešće niti ne registrira
kao problematično već se u javnosti prihvaća kao nešto sasvim
»normalno«. Kome to ide u prilog da se stvara i održava takva loša
slika o susjedima i sprječava neki dalji proces pomirenja?
Takvi medijski napisi, takav način senzacionalističkog i površnog
izvještavanja na žalost ne doprinosi poboljšanju odnosa, kako odnosa
Srbije i Hrvatske, tako ni poboljšanju statusa tzv. novih manjina
koje su nastale raspadom Jugoslavije. Na žalost, nije to tendencija
samo kad je u pitanju Hrvatska. Vidjeli smo izvještavanje i kad su u
pitanju neki drugi susjedi, od Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Bosne
i Hercegovine. Mislim da to nije nešto što doprinosi promjeni
suštinske matrice odnosa. Nadam se da će nekako svakodnevica, život,
međusobna upućenost naših društava, nužnost pune integracije
manjinskih zajednica u društvo napokon obesmisliti takvu vrstu
etiketiranja i označavanja susjeda i čitavih etničkih zajednica na
takav način. Mislim da to nije nešto što doprinosi ne samo
normalizaciji odnosa između Srbije i Hrvatske nego i jugoistoka
Europe.
Smatrate li da je u Srbiji došlo do suočavanja s prošlošću,
vlastitom odgovornošću za događanja u ratovima devedesetih? Ministar
vanjskih poslova Gordan Grlić Radman je pozvao da se na
dostojanstven način obilježe logori u Srbiji u kojima su tijekom
posljednjeg rata mučeni Hrvati. Takav zahtjev je bio upućen još u
vrijeme predsjednika Borisa Tadića, ali je tada rečeno »kako još
nije vrijeme za to«. Je li sada vrijeme za to?
Ja mislim da je uvijek vrijeme za normalizaciju odnosa. Ne smije
postojati nikakv izgovor da se odnosi pogoršavaju. Na žalost, te
bolne točke iz ratova devedesetih ostavile su tragova i na državne
odnose, odnose između naroda i mislim da je veoma značajan proces
suočavanja s prošlošću. Na žalost, u postjugoslavenskom kontekstu, u
svim društvima je ta priča otežana i to je ono što nas blokira da
napravimo korak ili dva naprijed, da krenemo u neku drugačiju
perspektivu naših međusobnih odnosa, u neku našu širu uklopljenost u
europske strukture. Mislim da bez toga neće moći biti mogućnosti
nikakvoga suštinskoga napretka i ono što upravo treba postojati su
različite komisije, različita tijela, koja te neuralgične točke iz
prošlosti mogu rasvijetliti.
Nedavno, na konferenciji Igmanske inicijative, bivši predsjednik
Tadić je spomenuo naoružavanja kao potencijalni problem u međusobnim
odnosima, pa čak i potencijal za neki novi konflikt. Je li to
naoružavanje jedan normalan proces ili je to nešto što nas treba
zabrinjavati?
Smatram da su zapadni Balkan i jugoistočna Europa duboko
inkorporirani u euroatlantske strukture sigurnosti. I mislim da je
to krucijalna činjenica s kojom se suočavamo. Svako iskakanje iz tog
okvira regionalne sigurnosti nije dobro. Vidimo da postoji ta neka
tendencija naoružavanja, ali vjerujem da ipak to nije nešto što može
zabrinjavati, imajući u vidu upravo taj euroatlantski mozaik na
zapadnom Balkanu i u ovom dijelu Europe.
Kako ocjenjujete vanjsku politiku Srbije danas?
Ne može se reći jednoznačno. Mislim da Srbija mora imati nekoliko
veoma bitnih ciljeva, i organizacija koju ja vodim je prošle godine
u veljači pokrenula Novu spoljnu inicijativu Srbije. U njoj je bilo
jasno nagoviješteno da je nužno ubrzati europski put Srbije, jer bez
njega nema modernizacije Srbije. Zatim, da se mora riješiti odnos
Beograda i Prištine, jer je to i uvjet za demokratski razvitak
Srbije, da se apsolutno trebaju, mimo svih opterećenja prošlosti,
regulirati odnosi sa svim susjedima i da se taj problem bilateralnih
odnosa svede na minimum. I naravno, ono što ne možemo preskočiti, a
što je veoma značajno, je da Srbija mora imati produbljeno
partnerstvo sa Sjevernoatlantskim savezom, odnosno s NATO-om, jer
bez toga ona zapravo neće korespondirati s realnošću kojom je
okružena.
Gdje se danas nalazi Srbija u odnosu na ta četiri cilja?
Vidimo sada da je cijeli svijet u nekoj prekretnici i da su neka
zbivanja i u SAD-u i u Europi i u odnosima između Istoka i Zapada, i
da se stalno mijenjaju. Nedavno je govoreno da je Srbija napravila
suštinski zaokret prema Zapadu zahvaljujući Washingtonskom sporazumu
o ekonomskoj normalizaciji između Beograda i Prištine. Međutim, ja
imam neku vrstu rezerve i mislim da je to samo jedan blagi okret,
ali ne i suštinski zaokret vanjske politike. U svakom slučaju, vrlo
se lako može desiti da već nakon predstojećih američkih
predsjedničkih izbora i nekih drugih promjena taj zaokret mora biti
nešto više izražen nego što je to sad i mislim da će se od Beograda
očekivati jedna značajnija usklađenost prije svega vanjske politike
sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU. To je nešto na
čemu će EU inzistirati, imajući u vidu da je u prvoj polovici ove
godine taj postotak usuglašenosti iznosio svega 48 posto što nije
ono što treba biti odlika jednog kandidata koji pregovara o članstvu
u EU. Mislim da je nužno bolje usuglašavanje vanjske politike Srbije
s EU i značajniji zaokret ka zapadnoj hemisferi političkog utjecaja.
Stalno se govori o europskim vrijednostima. Kako ih Vi definirate?
To su vrijednosti liberalne demokracije, nadograđene međuetničkom
tolerancijom i širim vrijednosnim sustavom na kojima se zasniva
suvremena europska civilizacija. Veoma je značajno dubinski u
društvu, dakle ne samo pukim usvajanjem europskog zakonodavstva,
probati reformirati društvo, već da se ove vrijednosti dubinski
usade u samo društvo i postanu predominantne. To su vrijednosti
demokracije, vladavine prava, pune inkluzije, socijalne kohezije i
ravnomjernog ekonomskog razvoja.
Gdje su prepreke da se te vrijednosti i usvoje dubinski u društvu i
reguliraju društveni odnosi na temelju tih vrijednosti?
Čini mi se da su dva ključna problema. Prvo je proces zakašnjele
tranzicije koji kasni desetljeće ili desetljeće i pol u odnosu na
države Srednje Europe i države našeg okruženja. A drugo su problemi
vezani za ratno naslijeđe i sukobe na prostoru bivše Jugoslavije. To
su dvije ključne prepreke za prihvaćanje europskih vrijednosti.
Naravno, kako ti procesi budu odmicali i imali nekakav drugačiji
epilog u odnosu na ovaj današnji možemo očekivati da te vrijednosti
više zažive.
Najavljen je novi Ekonomski investicijski plan, vrijednosti 9
milijardi eura, za zemlje zapadnog Balkana. Vladavina zakona,
eliminiranje korupcije, transparentni način izbora izvođača
infrastrukturnih projekata su uvjeti za dobijanje ovih sredstava.
Gdje je uzrok nemogućnosti da se postigne puna vladavina prava i
umanji korupcija? Je li odgovornost na eliti ili je uzrok u
prevladavajućoj političkoj kulturi?
Meni se čini da je odgovornost ravnomjerno raspoređena. Između
političke kulture i dominantnih sfera javnosti koje diktiraju ono
što rade političke elite. Jasno je pak da je Europska unija kroz
ovakav investicijski okvir ukazala na pravac u kojem želi da se
države u ovoj regiji kreću, da je vladavina prava i sve što sadrži
poglavlje 23 i 24, borba protiv korupcije, organiziranog kriminala
temelj na čemu će se zasnivati procjena napretka zemalja. To je
nešto na čemu će EU istrajati i na neki način nastaviti onu davno
započetu politiku uvjetovanja, a samim tim i odobravanja korištenja
dijelova tog paketa koji je namijenjen za Srbiju i države zapadnog
Balkana.
Kako će se raspoređivati sredstva?
Pomoć će ići u ključne infrastrukturne projekte koji će povezati
zapadni Balkan sa Srednjom i Zapadnom Europom i s Mediteranom i koji
će tu, uvjetno rečeno, crnu rupu povezati infrastrukturno s ostakom
Europe.
Rekli ste da uzroci ratova u bivšoj SFRJ nisu bili ekonomski. U
kojoj mjeri ekonomska pomoć može omogućiti da dođe do boljih odnosa
između država?
Ona može samo u nekoj mjeri pridonijeti, ali ne i suštinski riješiti
te probleme. Prije svega je ključna dobra volja političkih elita s
jedne strane, a s druge spremnost društava da to prihvate. Ekonomski
procesi mogu unaprijediti klimu u kojoj će se ti problemi rješavati
ali ekonomija sama po sebi, na žalost nisam siguran da će riješiti
te nagomilane probleme. Dakle, prije svega dobra volja političkih
elita, a s druge strane mogućnost apsorpcije toga od strane
ovdašnjih društava.
Da se vratimo na manjinska pitanja. Postoje određeni projekti, kao
što je formiranje Hrvatskog školskog centra u Subotici, čija se
realizacija stalno otežava i umjesto da se riješi postavljaju se
uvijek nove administrativne ili političke prepreke. Zašto se to radi
kada bi to u međusobnim odnosima bio jedan problem manje?
Reguliranje takvih pitanja bi svakako pridonijelo suštinskom
kvalitetu položaja hrvatske zajednice u Srbiji i sve te
adminsitrativne probleme treba što prije riješiti. Boljka je to
čitavog društva i birokratske barijere su svugdje prisutne. S druge
strane, ukoliko Srbija želi da status Srba u Hrvatskoj bude
unaprijeđen, svaki dobar akt prema hrvatskoj zajednici u Srbiji će
svakako biti korak i k tom cilju. Tu se treba vidjeti uzročna veza
koja postoji.
U Srbiji se malo zna i govori o manjinskim pravima i njihovom
(ne)ostvarivanju, kao da se unaprjeđenje njihovog statusa ne
prepoznaje kao nešto što doprinosi cijelom društvu kao i poboljšanju
odnosa s njihovim matičnim državama?
Vrlo malo se govori, čak i uvjetno rečeno građanski mediji jako
rijetko izvještavaju o problemima manjina i općenito postoji neka
vrsta nezainteresiranosti za manjinska pitanja. Obično se toga
sjetimo kada iziđe izvještaj o napretku i kada vidimo koliko se to
pitanje aktutalizira ili ne. To se vrti oko toga. S druge strane,
neki prodor mora postojati i krenuti se naprijed jer puno stojimo u
mjestu.
Tko treba raditi na pomirenju: oni koji su bili u antiratnim
pokretima i koji su zagovarali mir ili možda oni koji su i
sudjelovali u konfliktima i u to ratno vrijeme zagovarali sukob?
Civilno društvo je, kada je u pitanju proces pomirenja u našem
dijelu Europu, mislim na Igmansku inicijativu, dalo mnoge značajne
poticaje i smjernice u kom pravcu bi trebali ići naši državni
odnosi. Međutim, mislim da to ipak mora ići dublje kroz sama društva
i da i političke elite i sama društva u suštini pomirenje trebaju
shvatiti kao način poboljšanja vlastitog položaja, odnosno
rješavanja opterećenja tog naslijeđa. Mislim da to mora ići mnogo
dublje nego što to u ovom trenutku ide.
Na kome je odgovornost da potakne te procese?
Političke elite prije svega, zatim sustav obrazovanja koji mora biti
rasterećen elemenata koji upućuju na diskriminaciju i na te loše
stereotipne slike o susjedstvu, zatim mediji koji imaju značajnu
odgovornost da sa što manje senzacionalizma, a sa što više
objektivnog pristupa ukazuju na ono što se događa. Kada pogledate
medijsku sliku u ovom našem dijelu Europe, obično mediji prenose
manje-više samo ono loše što se dešava u našem susjedstvu, a rijetko
gdje se može, osim u medijima nedominantnih etničkih zajednica ili
nekim regionalnim medijima, vidjeti da se i nešto pozitivno dešava s
druge strane granice. Mislim da je to ono na čemu se suštinski treba
raditi kako bi se percepcija susjedstva mijenjala, a tu su mediji
jedan od ključnih faktora. |
