|
U trenutku dok javnu sferu potresaju afere poput slučaja "Jovanjica"
ili pak nezakonitog prisluškivanja predsjednika Republike, vlast u
Srbiji izvela je teatralni manevar koji je prividno demonstrirao
monolitnost partije i jedinstvo naroda s obje strane Drine. Time su
zamaskirane sve očiglednije veze između države, tajnih službi i
kriminala. Događaj o kojem je riječ jest otkrivanje spomenika
Stefanu Nemanji, koji je uz Svetog Savu i Dušana Silnog središnja
figura renesanse nacionalizma s kraja 1980-ih. Besramno ignorirajući
epidemiološke mjere, u Beogradu je 27. siječnja (Dan Svetog Save)
ispred zatvorenog željezničkog kolodvora uprizorena ceremonija kojoj
je, osim državnog vrha Srbije i Republike Srpske, prisustvovala
promrzla publika, nagurana iza trostruke zaštitne ograde.
Spektakl izveden u svrhu legitimacije vlasti uprizoren je u
scenografskom okviru kojim dominiraju sablasne kulise Beograda na
vodi, podignute novcem arapskih investitora. Kako i dolikuje
palanačkom vašaru novokomponiranih elita odraslih na turbofolku i
mistici pravoslavnog melosa, priredba je započela zvukom frulaša.
Zatim se prešlo na intoniranje himne i mudre riječi akademika i
poglavara SPC-a, koji su projicirani s ekrana veličali vladara i
njegove zasluge za (modernu) Srbiju. Osim njih, čule su se i poruke
autora spomenika, ruskog kipara Aleksandra Rukavišnjikova. Na scenu
je potom stigao ansambl srednjovjekovnih vitezova, koji su dojahali
na konjima. Glumac izdvojen iz te mase arhaičnim monologom
progovorio je kao Stefan Nemanja. Nakon kilave patronizacije o
obiteljskim vrednotama, imperativu nacionalnog jedinstva i slavi
prošlih stoljeća, fikcija je prepuštena političarima. Na scenu su
stupili Milorad Dodik i Aleksandar Vučić.
Prvi u spomeniku vidi kontinuitet stvaranja slobodne države.
Međutim, kaže, jedna bivša država kriva je što slavno sjećanje na
Nemanju još uvijek nije dobilo pravi izraz: "Taj deo naše
srednjovekovne istorije ostao je bez razloga potisnut, pogotovo u
decenijama bivše Jugoslavije. Sada je vreme da se vratimo našim
temeljima." Za razliku od njega – koji se osramotio poklonivši
ukrajinsku ikonu sumnjivog porijekla ruskome premijeru – Vučić u
svom govoru neće evocirati ni bivšu državu ni "komunistički teror".
Ipak, ozbiljnim glasom i ničim izazvan, ukorit će budućeg
ikonoklasta koji bi se drznuo dirnuti u svetinje: "I onima koji
danas maštaju o tome da će da izmeste ili unište spomenik Stefanu
Nemanji, da izmeste hram Svetog Save, poručujem: Nemanja i Sveti
Sava, njihovi spomenici i hramovi su sidro i krst srpskog naroda.
Nikada ih niko neće skloniti ni iz naših srca, ni sa mesta gde su
zauvek postavljeni!" Je li pritom mislio na političke
neistomišljenike okupljene na platou ispred Filozofskog fakulteta
koji su prosvjedovali protiv spomenika ili je pak vizionarski
anticipirao rušenje spomenika, a na tragu obaranja simbola
kolonijalne prošlosti na demonstracijama pokreta Black Lives Matter,
pokazat će vrijeme.
Lekcija koju nauči svaki student povijesti, a koja je izgleda
promaknula političarima i kulturnim elitama na jugoistoku Europe,
glasi da su modeli nacionalnih identiteta narativni konstrukt 19.
stoljeća, koji se podudara s ekonomskom emancipacijom građanstva. Za
razliku od proleterske solidarnosti i socijalne inkluzivnosti
izražene krilaticom "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!",
građanska struktura nacionalne (i nacionalističke) državnosti
usidrena je u raskolu i trijumfu individualizma koji se oslanja na
privatno vlasništvo. Svečanost otkrivanja spomenika, slijedom te
logike, umjesto kreiranja prostora i scene za društveni dijalog,
nastavlja s agresivnom politikom rascjepa. U konstelaciji zaoštrenog
klasnog sukoba, ključnu ulogu igra i devastacija savske obale nad
kojom je učinjen svojevrstan urbanistički zločin jer su umjesto
javnog prostora forsirane nekretnine za korumpirane političare,
estradnjake, starlete i kriminalce.
Ako za trenutak ostavimo po strani društvenu scenografiju i osvrnemo
se na spomenik, ono što upada u oči jest temeljna ikonografska
nelagoda. Iako je prvobitno bio dogovoren križ, u desnoj ruci
vladara našao se mač, zbog čije se težine figura neprirodno naginje
prema istoku. I dok javnost spekulira o razlozima zamjene simbola –
od toga da je riječ o intervenciji arapskih investitora do teze da
svu odgovornost snosi vlast – isukana oštrica nedvosmisleni je
označitelj sile te je kao takva u suprotnosti s ostalim
ikonografskim atributima koji Nemanju predstavljaju kao monaha, a ne
ratnika. U svojoj besprizornoj grandioznosti i prevladanim
kulturno-povijesnim modelima, spomenik stoga zrcali moralni sunovrat
društva, čije ukuse i vrijednosti (de)formiraju rijaliti programi
privatnih televizija, teorije urote, sumnja u razum i korumpirana
duhovnost. Najbliži rođak s kojim dijeli ovu megalomansku viziju
prošlosti je kip Aleksandra Makedonskog u Skoplju.
Iz vizure rodnih reprezentacija, upadljivo je upražnjeno mjesto
ženskog lika, što svjedoči o reprodukciji patrijarhalnog poretka
mača i falusa. Ne napuštajući kalupe mizoginije i seksizma
utemeljenih na nasilju i strahu od drugog, strogi lik starca
smrknutog pogleda nema milosti za slabije. Da to sve, međutim, nije
specifikum samo srpskog društva, već simptom temeljne krize
neoliberalnih struktura i demokracije, mogli smo se uvjeriti u
nedavnom rušilačkom pohodu na Kapitol, čije su ikonografija i
izvedba također bile zbrkane, patrijarhalne i retrogradne.
Kulturna povijest Srbije u posljednjih tridesetak godina obiluje
skandalima i ekscesima: od prekida predstave "Sveti Sava" u Beogradu
1990., preko napada na Paradu ponosa deset godina kasnije, pa do
policijskih intervencija za vrijeme festivala srpsko-albanskog
prijateljstva "Mirëdita, dobar dan!" (koji se održava od 2014.) i
upada desničara na izložbu stripa u Zemunu (2020.). U toj
historijskoj optici, predimenzionirani Stefan Nemanja dodatno
radikalizira kulturni i klasni rat. Ako bismo kao početnu točku
antagonizma uzeli film "Boj na Kosovu" (iz 1989.), koji
kinematografskim sredstvima inaugurira mit o nebeskom narodu, drugu
fazu određuje ponavljanje ikonoklastičkih izvedbi poput uklanjanja
spomenika Josipu Brozu Titu u Užicu (1991.) te promjena naziva ulica
i skidanje petokrake (1996.) sa skupštine Grada Beograda, u režiji
Zorana Đinđića.
Zakucavanje 23-metarskog kipa od 68 tona (i cijenom koja je
proglašena službenom tajnom do 2023.) moguće je tretirati kao
završni rez u autopsiji socijalističkog leša. Povijest
jugoslavenskog modernizma uspješno je prekrojena i revidirana po
interesu vlasti, koja u srednjovjekovlju pronalazi svoj metafizički
legitimitet i tehnologiju vladanja, usidrenu u nasilju i osveti. Ako
je ključni događaj Miloševićeve ideološke mobilizacije prošlosti bio
govor na Gazimestanu povodom 600. godišnjice Kosovske bitke, onda je
krivotvoreni spomenik srednjovjekovnog vladara materijalni dokaz da
vrijeme u Srbiji nije orijentirano prema budućnosti, nego
konzekventno regresira. Srbija iz 1989. nije dakle nikada stigla u
2021., već se vratila 800 godina unatrag, u 12. stoljeće. S visokog
postolja, na razvaljenom bizantskom šljemu, s isukanom oštricom i
prijetećim pogledom, vlast kroz lik Stefana Nemanje upozorava da joj
se valja bespogovorno prikloniti. Ili: "ideš pod mač". |
