|
Za svakoga koga zanima dublji uvid u politička previranja koja su
prije pedeset godina potresala Hrvatsku, ali i cijelu ondašnju
Jugoslaviju, nezaobilazna je kapitalna knjiga Latinke Perović
“Zatvaranje kruga – Ishod rascepa 1971. – 1972.”. Zbog toga, ali i
zbog njenih jasnih uvida i ocjena svih kasnijih događanja, kao i
društvene i političke sadašnjosti u prvom redu Srbije, ali i regije
i svijeta, dragocjena je svaka prilika za razgovor s još uvijek vrlo
aktivnom politologinjom i povjesničarkom, rođenom 1933. u
Kragujevcu. Latinka Perović kao sekretarka Centralnog komiteta
Saveza komunista Srbije, uz Marka Nikezića na čelu tog tijela, bila
je i jedan od ključnih sudionika i predvodnika srpskih liberala
unutar SKJ, čija je čistka uslijedila godinu dana nakon “sječe
Hrvata” u Karađorđevu u prosincu 1971. Principijelan i do kraja
dosljedan stav Nikezića i Perović da ne budu Titovi sekundanti u
obračunu s hrvatskim partijskim vodstvom, predvodnicima onoga što
danas pamtimo i slavimo kao Hrvatsko proljeće, i danas zaslužuje
duboko poštovanje. O tim danima gospođa Perović govorila nam je u
dugom telefonskom razgovoru iz Beograda.
Vaš otac imao je malu knjižaru pa nije čudo da su i vas od malena
najviše privlačile knjige i učenje. Vi niste odabrali politiku, nego
ona vas.
Točno je da sam od malih nogu bila upućena na knjigu. Na mene su
mnogo utjecali i moji profesori u srednjoj školi i na univerzitetu.
To je bila generacija koja je bila rođena i formirala se poslije
Prvog svjetskog rata. Oni su bili učeni ljudi, dobri stručnjaci i
pedagozi. To je bilo vrijeme kada je škola bila ustanova sa snažnom
ne samo obrazovnom i pedagoškom dimenzijom nego i snažnom socijalnom
dimenzijom. Mislim da su naši razrednici poznavali obitelj svakog
svog učenika, kako žive, kako se odgajaju... Drugo, njihov
vrijednosni sustav bio je vrlo utjecajan, ideja oslobođenja,
perspektive razvoja. Vrlo dobro pamtim svoje profesore i bit će vam
možda čudno ako vam kažem da i danas pamtim kakva je bila njihova
odjeća, pamtim boju njihovih glasova. Ja sam dobro učila i politika
je u to vrijeme vodila računa o kvalitetnim i talentiranim ljudima.
Kad sam završila studije, trebala sam ostati na univerzitetu, za što
se naročito borio moj profesor Mihajlo Stevanović. Sjećam se da mi
je on u posljednjem razgovoru rekao da je znanost nešto nedjeljivo
i, kad u nju ulazite, morate znati da je ona vaš bog i da ne možete
imati drugog osim njega. Ja sam se tih riječi često sjećala. Ali u
to vrijeme Partija je išla za tim da dobije najbolje ljude, da bi se
njima koristila i da bi ih za sebe vezala. Ne mogu reći da je ta
odluka o mom političkom angažmanu bila protiv moje volje, ja bih je
možda vrlo rado prihvatila i da je bilo drukčije, ali ako sada
gledam na svoj život, iz staračke perspektive, mogu vam reći da sam
uvijek nekako bila između znanosti i politike. Prije nego što sam
izašla iz politike, na način koji je poznat, ja sam završila dva
magisterija. Nisam htjela doktorirati jer sam mislila da bi se to
moglo shvatiti kao neka upotreba mog položaja, ali po izlasku iz
politike to sam na neki način doživjela kao oslobođenje i vrlo brzo
posvetila sam se izradi doktorske teze, a onda i proučavanju
povijesti Srbije u drugoj polovici 19. stoljeća, Kraljevine SHS,
socijalističkih učenja... Nije mi bio nikakav problem prijeći na tu
vrstu djelovanja. Ja sam tome apsolutno posvećena i vjerujem da mi
je to ispunilo život na koristan način za mene, a mislim da nije bio
štetan ni za zajednicu, bez obzira kako je na to moja uža zajednica
gledala i kako je to primala. Naravno, ja pri tom angažmanu, radu u
bibliotekama, radu u arhivima, istraživanjima i pisanju, nisam
ostajala bez moralnog i intelektualnog stava prema onome što se oko
mene događa. To znači da sam bila vrlo opredijeljena i prema ratu
koji se dogodio, prema odgovornosti moje sredine za rat, prema
načinu na koji se raspala Jugoslavija. Taj rat smatrala sam teškim
nasiljem koje je ostavilo i teško naslijeđe od kojeg se mi vrlo
teško oslobađamo. Sva moja proučavanja i razmišljanja mene ne vode
zaključku da je sve to što se dogodilo bilo neizbježno. Naprotiv,
vode me zaključku da je uz izvjesnu zrelost i pretpostavke moglo
doći do mirnog razlaza jugoslavenskih naroda.
Vi ste već nekoliko dana nakon sjednice u Karađorđevu, na političkom
aktivu SK Srbije, navodno izjavili da je to bila velika greška, i to
za sto godina unaprijed.
Točno je, to sam rekla. Ja mislim da se jugoslavenski narodi nisu
odjednom iznebuha počeli klati kao žuti mravi. To odbacujem kao
jednu paušalnu ocjenu koja se ne zasniva ni na znanju ni na
iskustvu. Zemlja je bila bremenita vrlo ozbiljnim problemima i u tom
jednopartijskom sistemu, s tim gvozdenim jedinstvom, s Titom kao
njegovim simbolom, vrlo su bile neprohodne staze koje bi vas vodile
k razmišljanju, debatama, racionalnim rješenjima. Te 1972., odnosno
1971. godine s Karađorđevom, napravljen je jedan brutalan zaokret
Partije od pokušaja demokratizacije i liberalizacije. Društvo se
vratilo na 1952. godinu, na Partiju kao stožer vlasti i poretka, sa
snažnom osobnom ulogom Josipa Broza Tita. To je svakako bila duboka
involucija koja je, prema mom mišljenju, lišila Jugoslaviju kritične
mase za promjene u političkom, odnosno, možda još točnije, u
ideološkom smislu. Jer postojala je mogućnost da se izvrše političke
i dijelom društvene promjene, ali barijera prema tome uvijek je bila
ideološka. To je bio vlasnički odnos i monopol Partije. To što se
početkom sedamdesetih godina dogodio najprije obračun s hrvatskim
proljećarima i slovenskim reformistima oko Stane Kavčiča, što se
napravila temeljita čistka 1972. u Srbiji, što su tim čistkama bile,
naravno u nešto manjoj mjeri, zahvaćene i ostale republike, sve to
je, prema mom mišljenju, pripremilo kasniji ishod. Jer ljudi koji su
sklonjeni 1971. i 1972. bili su ljudi dijaloga, kompromisa i
sporazumijevanja. Ne vjerujem da bi jedan Tripalo, Stane Kavčič ili
Marko Nikezić u kritičnim trenucima devedesete godine izabrali rat
kao rješenje i silu kao sredstvo uređenja međusobnih odnosa. Tada su
u rukovodstva dovedeni ljudi sa srednjeg nivoa nomenklature koji
nisu imali ni tu kompetentnost, ni tu političku kulturu ni to
razumijevanje Jugoslavije. Ja ne mislim da se Jugoslavija raspala na
način na koji se raspala zato što nije bilo rješenja. Ustav 1974.
godine donesen je veoma teško i, prema mom mišljenju, predstavljao
je rješenje za period poslije Tita. Jugoslavija se raspala zato što
je Srbija jednostrano odbacila postojeće rješenje. Tadašnje vodstvo
Srbije vratilo se na centralizaciju i unitarizaciju Jugoslavije,
poništen je konfederalni status republika, ukinute su pokrajine i
počelo se razgovarati s pozicije sile. Postupno su se rušili stupovi
koncepta Jugoslavije koji je nastao u tijekom i neposredno nakon
Drugog svjetskog rata. Najprije je to došlo s biološkim krajem
Josipa Broza Tita, onda je došlo do raspada SK na Četrnaestom
kongresu, a na kraju se vojska stavila na srpsku stranu, što se
dogodilo i ostalim višenacionalnim saveznim institucijama. Nakon
svega toga bilo je vrlo jasno da drugi u Jugoslaviji ne mogu
pristati na rat protiv samih sebe u ime jedinstva neke
centralizirane Jugoslavije s dominacijom relativno većinskog naroda.
Tako ja to vidim.
Je li sam Tito imao čvrstu kontrolu nad svim tim procesima početkom
sedamdesetih, je li to bio smjer koji je on osobno želio?
Reći ću vam direktno. To bez njega nije bilo moguće. Ne samo zbog
njegovih osobnih karakteristika vođe, šefa države i Partije. Nego,
on je jednostavno bio završetak piramide vlasti u partijskoj državi.
On je bio na njenom vrhu. To je struktura koja je bila
karakteristična za sve istočnoeuropske države koje nisu na čelu
imale čovjeka i ličnost Titova formata, nego kuferaše koje je doveo
Sovjetski Savez. Tito je neodvojiv od tog sistema. Naravno, nikad
neću reći da on nije bio povijesna ličnost. To su priznavali i ljudi
koji su u jednom periodu bili vrlo kritični prema njemu, poput Koče
Popovića ili Milovana Đilasa. On je bio taj koji je neposredno
poslije diktature kralja Aleksandra 1929. konsolidirao Partiju,
naravno po uzoru na boljševičku partiju, ali tada drugog uzora nije
ni bilo. Ljudi gube iz vida da je Oktobarska revolucija bila
globalna pojava, da je ona zahvatila svijet, da je bila neki novi
početak u povijesti. Dakle, nitko mu nije poricao tu ulogu u
konsolidiranju Partije, u njenoj pripremi za rat, u njenom vođenju
rata, a onda i u njenom otporu Staljinu. Naravno, problem je postao
stvaranje njegove karizme, izgradnja njegova kulta, na što se i on
sam navikavao. Sve te garniture 1971. i 1972. otišle su pod optužbom
da su prozapadne, antisovjetske, nacionalističke, liberalne,
tehnokratske... ali i kao antititoističke. To nam je bio najveći
krimen. Tito je balansirao između istoka i zapada, imao je oko sebe
vrlo iskusne i darovite ljude, takva je bila jugoslavenska
diplomacija. Onda je došla politika nesvrstanosti i on je govorio u
ime trećeg svijeta. Sve je to učvršćivalo njegov položaj. Ali
nadilazile su ga promjene u svijetu i modernizacija. On je imao
ideološku barijeru, granicu preko koje nije mogao prijeći. On je bio
čovjek jednog vremena. Nikada nije prihvatio kapitalizam i politički
pluralizam, za njega je jedinstvena Komunistička partija ostala alfa
i omega upravljanja jednom relativno uspješnom državom kakva je
Jugoslavija bila pedesetih i šezdesetih godina. I, naravno, odigrao
je ulogu, ako se gleda površno, neočekivano, a ako se gleda
dubinski, onda vrlo očekivano, koja ga je na neki način označila kao
začetnika krize iz koje Jugoslavija nije mogla izaći.
Povjesničar Milivoj Bešlin koristi zajednički termin “liberalna
koalicija” za ondašnja partijska vodstva Hrvatske i Srbije...
Ako čitate povijesti Jugoslavije, recimo poznatog slovenskog
povjesničara Jožu Krivca, on je sve te garniture koje su se javile
sedamdesetih godina nazivao mladim lavovima. To su bili ljudi kojima
je glavni impuls bio modernizacija. Znači, sustići svijet, što je
više moguće u razdoblju hladnog rata, udaljiti se od modela
socijalizma u Sovjetskom Savezu i istočnoeuropskom lageru. Ne možete
se uključiti u Sjeverno-atlantsku alijansu, ali civilizacijski smo
pokušavali biti što bliže njoj. To je bio i generacijski sukob i
Tito se tu vratio na ratnu generaciju koja se, kako je izgledalo na
Osmom kongresu, mirno povukla i ustupila, što se teško događa u
revolucijama, mjesto dolazećoj generaciji. On je tu osobno napravio
zaokret. Imate nova istraživanja koja je provodio upravo moj mlađi
kolega Milivoj Bešlin koja pokazuju kako Tito osobno nisko pada
tražeći način da održi taj sistem, ali na neki način i sebe. Kako se
on oslanja na vojsku i kako se, iako je odbacio Aleksandra
Rankovića, još uvijek služi Službom sigurnosti u pripremi obračuna s
novom generacijom u svim republikama.
Međutim, u isto vrijeme nastavlja s izradom Ustava koji će biti
donesen 1974. godine...
Tito je sve te promjene donekle poticao i slijedio do neke mjere,
dok je mislio da je sve to više-manje formalno. To što spominjete
zanimljiv je paradoks. Pazite, sedamdesetih godina uklonjene su
ekipe koje su u svim republikama pripremile Ustav iz 1974. i došli
su ljudi koji ne samo da su sudjelovali u tim velikim
ideološko-političkim okršajima nego su bili ljudi nivoa srednjih
kadrova koji nisu mnogo razmišljali o budućnosti, ne dovodeći u
pitanje njihov ljudski format – mada je i on bio na probi. Dakle,
došli su ljudi koji su sve te forme odnosa koje je nudio Ustav iz
1974. praktički ispraznili, sveli ih na nadmudrivanje parcijalnih
interesa, ucjene centra. Tito je sve to zaustavio sigurno iz
uvjerenja, ali i iz pragmatičnih razloga. Ako vi pratite njegov
obračun sedamdesetih godina u zapadnom, pa čak i u istočnoeuropskom
tisku, oni su svi govorili da je Tito započeo borbu protiv titoizma,
da se vraća na konzervativne pozicije, da se približava
istočnoeuropskom lageru, da se udaljava od zapada. Ali su i istok i
zapad u njemu još uvijek vidjeli čimbenika sigurnosti u Jugoslaviji,
da bi netom nakon njegove smrti svi sukobi izbili na površinu. Svaki
povjesničar koji je pratio zbivanja u Jugoslaviji, te podvodne
struje, bio je svjestan da Jugoslaviju tek čeka suočavanje s istinom
o tim procesima.
Nikezić i vi nikako niste pristajali na uključivanje u obračun s
Hrvatima, premda vas je Tito, kao što opisujete u “Zatvaranju kruga”
na to poticao...
To je bio dio naše strategije i našeg razumijevanja Jugoslavije s
republikama koje su na neki način suverene i koje sudjeluju u
formuliranju jugoslavenske vanjske politike. Mi smo smatrali da ne
može jugoslavenski vrh s pozicije moći i Titova autoriteta
intervenirati u ono što se zbiva u republikama. To je vodilo u
međusobne sukobe republika i mi smo, ako tako smijem reći, u tom
davanju šlagvorta da se mi u razgovoru s njim obrušimo na Hrvate,
vidjeli provokaciju, vidjeli smo nešto intrigantsko i nismo na to
nasjedali. Mi smo uvijek govorili da mi razgovaramo s Hrvatima i sa
svima drugima i uistinu su se počele uspostavljati te horizontalne
veze. Republička su se rukovodstva sretala, o tome postoje brojni
izvori, razgovarala o spornim pitanjima i o jugoslavenskim
pitanjima. To nije uklanjalo Titovu povijesnu poziciju, ali na neki
ga je način eliminiralo. Pokazalo se da je to jedinstvo bilo moguće
ostvariti i izvan arbitrarne uloge njegove ličnosti i mislim da on
to nije mogao podnijeti, a nije mogla podnijeti ni ta generacija,
taj krug ljudi koji je bio oko njega.
Je li se tada, prije vaše smjene, možda dogodilo to da je neželjena
modernistička elita na trenutak postala dominantna, ili da je možda
bila na korak da se nametne u cijeloj Jugoslaviji i zada smjer
daljnjeg razvoja i događaja?
Ne mislim da je bila stvorena objektivna situacija da se mi
nametnemo. U Srbiji je to jedna teška borba koja traje od 19.
stoljeća. Da vam kažem, ta je liberalno-demokratska vertikala
neprestano postojala Srbija, ali ona je stalno na neki način bila
lomljena, ljudi su eliminirani, ideje su poništavane. Ja ništa
drugo, čini mi se, nisam ni radila u ovim desetljećima nakon izlaska
iz politike, nego pokušavala rekonstruirati baš tu vertikalu i
pokušavala pokazati da je ona uvijek postojala. Ona je definitivno
poražena baš u ratovima devedesetih godina. Reći ću vam jedan
zanimljiv slučaj koji zaslužuje proučavanje. Pazite, u svim
istočnoeuropskim zemljama, uključujući i jugoslavenske republike, vi
ste poslije kraja komunizma imali vraćanje toj
reformatorsko-liberalnoj struji među komunistima. Tako je došlo do
okruglih stolova između opozicije i reformističkih komunista kojima
se došlo do alternativa, promjena u ekonomskim odnosima, tržišne
privrede, višepartijskog sistema, pravne države, od Poljske nadalje.
Jedina struja koja nije doživjela historijsku revalorizaciju i koja
nije bila ni pozvana da sudjeluje u traženju rješenja bili su srpski
liberali. I to je ostalo do danas tako. Da bi onda u
antikomunističkoj propagandi još bili proglašeni kao glavni žandari.
Tako su srbijanski liberali, koji su otišli da ne bi zabranjivali
tekstove i kazališne predstave, bili optuženi da su upravo oni to
činili, iako su i sami godinama, ako su se bavili intelektualnim
radom, bili zabranjivani. To govori o odnosu snaga koji je nastao.
Ta dominantna elita koja je bila, bez obzira na retoriku,
antizapadno i antieuropski orijentirana, parohijalna, zatvorena,
posvećena samo tom etničkom, pa ako hoćete i organističkom jedinstvu
srpskog naroda, prevladala je i mislim da je Srbija još uvijek, a
teško mi je zamisliti iz kojih rezervi može doći do regeneracije,
pod njezinim teretom. Ona se, naravno, reducira, nema više ni snagu
ni utjecaj jednog Dobrice Ćosića, ali to živi u njenim
institucijama, u pojedincima koji govore. Ovdje je kritičko
mišljenje još uvijek subverzivno i još uvijek je izdajničko.
Dobrice Ćosića više nema. Vidite li u nekome njegova nasljednika?
A ne. Da vam kažem, nema više ličnosti koja bi bila usporediva po
svojoj ulozi s Dobricom Ćosićem. On je simbolizirao neke
karakteristike srpske povijesti i srpskog društva. On je u mladosti
bio pristalica Nikolaja Velimirovića, koji je poricao Europu i
humanizam. Onda se opredijelio za oslobodilački pokret preko kojeg
je i postao vrlo utjecajan u Srbiji, od njega je Partija pravila
svog pisca i intelektualca. On je čovjek koji je sintetizirao spoj
te srpske nacionalističke opozicije i Partije. On je vrlo važan i
griješe svi koji ga podcjenjuju. I kada me pitate ima li netko tko
ga nasljeđuje, odmah ću vam reći da ima više pretendenata da to
postanu, ali nema ličnosti koja bi sintetizirala sva ova svojstva,
uključujući i pripadnost komunističkom pokretu. Međutim, ono što je
bilo zavještanje Dobrice Ćosića, to se danas na neki način održava.
On je na sjednici Skupštine Republike Srpske, kada je odlučivano o
prihvaćanju Vance-Owenova plana, rekao: “Ja sam tvorac paradigme
‘pobjednici u ratu, gubitnici u miru’, a danas vam kažem, okrenimo
tu paradigmu: ono što nismo postigli u ratu, probajmo drugim
sredstvima ostvariti u miru.” Ja mislim da je to ono što se na djelu
događa. Mi jesmo verbalno za Europu, ali odlučnog prijeloma nema.
U Hrvatskoj i u BiH puno se govorilo o Memorandumu SANU 2, pa čak i
3. Što vi kažete na to?
Ja to ne gledam ni iz perspektive Hrvatske ni Bosne, iako pratim što
se tamo događa. Što se tiče Memoranduma 1, 2 ili 3, mislim da ih
uopće nije potrebno numerirati. Taj duh je prisutan, ako čitate
tisak, ako slušate političare koji i danas u Srbiji kažu da je
njihova generacija kao cilj postavila stvaranje srpske države u
etničkim granicama, to jest ujedinjenje srpskih zemalja. To je još
uvijek prisutno, to je nešto što izaziva nepovjerenje u regiji, što
izaziva otpor i što, ako hoćete, izolira Srbiju kao centar
nestabilnosti na Balkanu, a na neki način je udaljava i od tih,
istina turbulentnih, ali različitih procesa koji se događaju tijekom
globalizacije.
Što Srbija dobiva, a što gubi stavom o nepriznavanju Kosova ni pod
koju cijenu?
Mislim da dosta gubi jer problem Kosova tu ostaje kao neka magma, a
to više nije nikakva realnost i tu imate manjinu Srba koje
sprečavate da se integriraju u kosovsko društvo. Mislim da je to
gubitnička pozicija koje se vodeća politička garnitura ne odriče.
Niste optimistični ni u pogledu opozicije?
Realistična sam. Dok vi slijedite jedan isti program, a samo je
pitanje tko će biti na vlasti, tu nema nikakvog pluralizma u
društvu. Vi na istom tragu možete smijeniti jednog pa drugog
predsjednika... pa smo na kraju dobili današnjeg, kada je sve
svezano u čvor za ili protiv njega. A to je zapravo pitanje dubokog
oranja u srpskom društvu, analize zašto smo tu gdje jesmo, kako smo
dotle stigli, što smo mogli izbjeći, što nam je danas potrebno...
Koliko u Srbiji danas živi svijest o tome što je zapravo htio
Đinđić?
Ne mnogo. To je obično vraćanje o godišnjicama njegova ubojstva,
moram reći često vrlo prigodno, od vlasti isto moram reći često
neiskreno. Ali, ono što barem ja vidim kao suštinsko ostaje u drugom
planu i to za mene nije neočekivano.
A to suštinsko je odnos prema ratu?
Tako je. Đinđić je rekao da nikad neće braniti zločin i da svaki
zločin mora biti sankcioniran, ali da u tome očekuje i podršku
društva. Nije on Srbiju tumačio Miloševićem. On je Miloševića
tumačio Srbijom, on je govorio o tom širokom konsenzusu za jednog
vođu koji bi narod poveo u rat za rješavanje nacionalnog srpskog
pitanja kao državnog pitanja. On je to vrlo točno razumio.
Kako ste doživjeli podizanje spomenika Stefanu Nemanji?
To da se sada, kao prvo, krivotvori povijest, jer takav srednji
vijek nije realno postojao, da se podiže taj spomenik i da se na
početku 21. stoljeća vraćamo obnovi srednjeg vijeka kao ključnoj
točki identiteta, to govori gdje smo. Tako je i osamdesetih godina
sve počelo vraćanjem srednjem vijeku s nošenjem mošti kneza Lazara
po cijeloj Srbiji, s pojačanom ulogom Crkve, s izjednačavanjem
srpstva i pravoslavlja. Ako to i sada radite, to indicira da ste još
uvijek u ćorsokaku povijesti.
Srpski liberali 1971. neprestano su govorili o opasnosti ne
hrvatskog, nego srpskog nacionalizma. Politika čišćenja vlastite
kuće bila bi vjerojatno i danas vrlo korisna na našim prostorima,
zar ne?
Potrebno je sazrijevanje, stalno preispitivanje, kritička svijest i
kultura sjećanja. Upravo čitam knjigu posvećenu 80. godišnjici
rođenja Milana Kučana i duboko sam impresionirana tom zrelošću,
kritičnošću slovenskog društva. Tu o Kučanu govori 85 ljudi koji
imaju različita iskustva s njim. Ali, to je i opserviranje društva
prije, tijekom i poslije osamostaljenja. Koliko su se i zašto se
nisu ostvarili mnogi snovi, a što je ipak neupitno i što se moralo
dogoditi na prijelazu osamdesetih u devedesete? To je zrelost
društva koju jako cijenim. Ali, mi se ne rađamo ni kao pojedinci ni
kao zajednice sa zrelošću. Mi je stječemo iskustvom, osvajanjem
znanja i kritičkim razmišljanjem. |
