|
Najava Kosova da će tužiti Srbiju za genocid izazvala je puno
oprečnih reakcija i izrodila mnoštvo kontroverzi i pitanja.
Najglasni je, po običaju, bio srbijanski predsjednik Aleksandar
Vučić koji je gostujući u programu TV Pinka pojasnio kako „tužbu za
genocid protiv države Srbije, koja je uvek i koja i danas formalno
pravno postoji na KiM, možete da izvedete samo preko druge države,
Albanije. To bi značilo de fakto početak ujedinjenja sa Albanijom.
Upozoravam vas i molim da to ne činite“.
Pitanja o tome kako i na koji način Kosovo, u pravnom smislu, može
pokrenuti tužbu za genocid su mnoga, a generalno nepoznavanje
pravnih normi i regulativa, po tom pitanju, pomaže stvaranju i
širenju kontraverzi i zbunjujućih narativa.
To je bio razlog zašto smo se obratili Nevenki Tromp za pomoć, jer
držimo da je najpozvanija osoba da objasni postoji li osnova za
jednu takvu vrstu tužbe. Nevenka Tromp je osoba koja je godinama
bila saradnik Haškog tribunala, osoba koja je napisala komparativnu
historijsku studiju Smrt u Hagu: nezavršeno suđenje Slobodanu
Miloševiću i koja je danas profesorica na Univerzitetu u Amsterdamu.
Kakva je Vaša prva reakcija na vijest da Kosovo namjerava tužiti
Srbiju za genocid? To vas pitam jer ste dugo godina bili uposlenik i
suradnik Suda u Hagu i osoba koja je radila u timu Tužilaštva u
slučaju protiv Slobodana Miloševića?
– Ovo nije neočekivan potez vlade Kosovo. I prije nego je ova vlada
došla na vlast, o tome je javno govorio i bivši Predsjednik Kosova
Hashim Thaci. Genocid je jedini zločin koji se može stavljati na
teret i pojedincima i državama prema UN Konvenciji za sprječavanje i
kažnjavanje zločina genocida iz 1948. Što se sukoba na Kosovu tiče,
niti Milošević, niti jedan drugi optuženik kojima se sudilo za
zločine na Kosovu u razdoblju od 1998 do 1999 nisu bili optuženi za
zločin genocida niti na Haškim niti na bilo kojem sudu. Od sva tri
ratna sukoba, onog u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, kao zločini
genocida su u optužnicama kvalificirani samo zločini na području
BiH.
Pred kojim sudom bi Kosovo moglo podignuti optužnicu za genocid
protiv Srbije?
– Pojedincima optuženim za zločin genocida se sudi na krivičnim
sudovima – nacionalnim ili međunarodnim. Takav krivični međunarodni
sud je bio Haški tribunal, koji je stvoren od strane UN-a kao
privremeni sud. Onima presuđenim za zločine se određuje zatvorska
kazna. Danas postoji i permanentni krivični sud – isto tako smješten
u Hagu koji se zove Međunarodni krivični sud (MKS ili ICC). Znači od
2003. godine je moguće podizati optužnice za ratne zločine, zločine
protiv čovječanstva, za teške povreda zakona i običaja ratovanja kao
i za genocida. Genocid je jedini od ove četiri grupe međunarodnih
zločina za koji se mogu tužiti i pojedinci kao i države. Državama se
za genocid može suditi u parnicama na jednom jedinom sudu na
svijetu, a to je UN-ov sud, Međunarodni sud pravde (MSP ili ICJ). To
znači da samo države članice UN-a mogu biti strane na MSP suđenjima.
Nikada se još nije desilo da je neka država nađena odgovornom za
planiranje i sprovođene genocida.
Posjeduje li Kosovo pravni legitimitet da podigne jednu takvu
optuženicu s obzirom da nije članica Ujedinjenih nacija?
– Kosovo nije članica UN-a niti će to u bliskoj budućnosti postati.
Pravne procedure za početak procedure za genocid mogu ići različitim
putevima. Jedan od tih puteva je da jedan treća država članica UN
tuži Srbiju u ime Kosova. To je učinila Gambija u ime Rohinja naroda
koje progoni država Mianmar. To je put kojim bi moglo poći Kosovo
ukoliko nađu prijateljsku državu da preuzme tu odgovornost.
Kosovo je od 2008 de facto država, koju je priznalo 98 drugih država
članica UN-a. Srbija aktivno lobira da se proces bilateralnog
priznavanja Kosova zaustavi. Neke države koje su već bile priznale
Kosovo su od 2011. počele povlačiti priznanje pod utjecajem
diplomatske aktivnosti Srbije. Srbija je u tu svrhu koristila
izvještaj Dika Martija Savjetu Evrope. Ovaj izvještaj zasnovan na
bazi nekakvih indicija i glasina iznosi fantastične tvrdnje o
vađenju i prodaji organa od strane OVK vođa za vrijeme i poslije
rata 1999. godine. Taj izveštaj ozbiljno dovodi u pitanje do tada
uvriježenu i općeprihvaćenu sliku o ratu na Kosovu da je srpska
strana glavni počinitelj, a da su kosovski Albanci žrtve srpskog
nasilja. Time se odvraća pažnja od zločina od srpske strane i sva
pažnja sad ide na zločine koje je navodno počinila OVK.
U javnosti na Kosovu se javlja zabrinutost zbog tog relativiziranja,
i već od 2016. se govori o tome da Kosovo nije posvetilo dovoljno
pažnje zločinu genocida jer se i Kosovo kao i Bosna i Hercegovina
previše oslanjalo na međunarodne sudove koji nisu na kraju jasno
pokazali razliku između strane ‘počinitelja’ i strane ‘žrtava.’
Politički vrh shvaća da nitko iz Srbije nije niti će biti optužen za
zločin genocida, a da k tome Srbiji uspijeva da plasiranjem ovakvih
senzacionalističkih insinuacija u stvari radi na izjednačavanju
krivice. Jer ispada da iako su Srbi možda i radili neke zločine na
Kosovu, kosovski Albanci prednjače svojom surovošću.
Zašto se OVK prikazivao kao organizator „trgovine organima“?
– Prikazvanje Kosovske oslobodilačke vojske kao organizatora
“trgovine organima“ je imala za svrhu da u javnosti demonizira
Kosovske Albance ali i da Srbiju vremenom moralno i politički
rehabilitira za zločine koji su srpske sigurnosne snage činile na
Kosovu. To je svakako bilo potrebno da bi Srbija na dnevni red u
pregovorima o statusu Kosovo koji se vode preko Brisela stavila i
razgraničavanje između Srbije i Kosova. Relativiziranja srpskih
zločina na Kosovu od strane Srbije je jedan dugotrajan proces koji
je s vremenom doveo do zapanjujućih rezultata. Samo uspostavljanje
Kosovskog specijalno suda u Hagu, na kojem će se suditi samo
kosovskim Albancima, prema navodima iz Martijevog i zvještaja, čak
ako taj sud ne uspije nikoga od optuženika osuditi – će samo njegovo
postajanje doprinijeti da na „sud javnog mnijenja“ ostane trag da su
i Kosovski Albanci činili zločine.
Isto tako sama činjenica da su prve četiri optužnice podignute i da
je među njima i bivši predsjednik Kosova Thaci, je Kosovo stavio u
obrambenu poziciju na pregovorima za status Kosova. Mislima da se u
ovom kontekstu treba sagledati i najave tužbe za genocid kosovskog
državog vrha. Jer sama najava tužbe stavlja srpsku stranu na
pregovorima o statusu Kosova u obrambenu poziciju. Predsjednica
Vjosa Osmani i Premijer Albina Kurtija su jasno dali do znanja da
neće voditi istu politiku po pitanju “korekcije granica“ između
Kosova i Srbije koju je podržao tadašnji Predsjednik Thaci još 2018.
godine. Oni neće pristati na podjelu Kosova kao preduvjeti za
priznavanje Kosova kao države od strane Srbije.
Tako da ove najave tužbe protiv Srbije za genocid imaju vrlo
konkretne političke implikacije za pregovore između ove dvije
države, koji bi trebali osnažiti pregovaračku poziciju Kosova da
nema mijenjanja granica. To isto znači vraćanjem u devedesete godine
i korekcija kompromitiranog povijesnog narativa po kojem bi ispalo
da su Kosovski Albanci bili isti ili čak okrutniji počinioci zločina
za vrijeme sukoba na Kosovu.
Koliko bi dokazi u suđenju Slobodanu Miloševiću mogli biti
„korišteni“ u tužbi Kosova za genocid?
– Ne zaboravimo da je jugoslavenska kriza Jugoslavije započelo
srpskim pitanjem na Kosovu, a da je definitivni raspad Jugoslavije
obilježen ratom na Kosovu 1999. i stvaranjem države Kosova 2008.
Isto tako, ne zaboravimo da je Milošević po prvi put optužen od
strane Haškog tribunala za zločine na Kosovu i to u maju 1999. dok
je tamo još buktao rat. U toj optužnici su dominirala protjerivanja
albanskih građana preko granice u Albaniju i Makedoniju, uz
oduzimanje svih ličnih dokumenata na granici kako se ne bi mogli
vraćati natrag. Obrana je tvrdila da su on bježali preko granice
tražeći sklonište od NATO bombi. Intervencija jednog studije je bila
dovoljna da se ova linija obrane obezvrijedi jer je pitao pa kako to
da nisu bježali preko granice u Srbiju? Ispostavilo se da bi srpske
snage prvo opkolile selo i nakon toga bi ostavile bi samo jedan
transportni koridor slobodan koji ih je organizirao vodio do
graničnih prijelaza ka Albaniji i Makedoniji. Nadalje, izvedeno je
na desetke svjedoka koji su svjedočili o tome kako je Milošević i
cijeli srpski i SRJ državni vrh dobro znao da su masovno ubijani
civili i gdje su njihove masovne grobnice.
Jer u maju kada Milošević ostaje jasno da NATO neće prestati
bombardiranje dok Srbija ne kapitulira, oni sazivaju sastanak da se
leševi ubijenih civila vade iz grobnica i hladnjačama prebacivanju u
Srbiju gdje se onda opet zakopavaju na terenu koji je kontrolirao
MUP Srbije, poput onog na MUP terenu u Batajnici. Znači, ako su ti
ljudi poginuli u legitimnim borbenim okršajima dvije vojske, zašto
ih se prebacuje u Srbiju? Nepotrebno je reći da je autopsija
pokazala da su to bili civili među kojim je bilo i staraca i žena i
djece. Što je veći dokaz priznavanju vlastite kriminalnosti nego
skrivanje tragova kriminala i dokaza da je kriminal počinje?
Kako je Slobodan Milošević doživljavao i percipirao kosovske Albance
i Albance kao naciju uopšte?
– Kad bih trebala izdvojila dva vrlo snažna dokaza kriminalnosti za
zločine na Kosovu koji su izašla na vidjelu na suđenju Miloševiću
prvo bih izdvojila njegovo stanje svijesti, kad je u pitanju njegov
odnos prema kosovskim Albancima. On u svojoj retorici nikada nije
koristio jezik rasizma ili mržnje prema Hrvatima ili Bošnjacima, za
koje, recimo nije koristio dehumanizirajuće termine poput “balije“
ili sl. Samo je prema kosovskim Albancima pokazivao ostrašćeni jezik
nepodnošljivosti. U odgovoru na pismo Hubertu Vedrainu i Robinu
Cooku – tadašnjim ministrima vanjskih poslova Francuske i Velike
Britanije – u kojima ga ni mole da još ima šanse da se spriječi NATO
intervencija samo da on pristane na mirovni sporazum iz Rambouillea,
Milošević odgovora da to ne dolazi i obzir i da je Zapad tj. NATO
stao na stranu ‘hulja bez povijesti,’ a protiv velike evropske
države Srbije.
Taj rasizam koji postoji u Srbiji na najvišim državnim nivoima
odražava internaliziran i institucionaliziran rasizam usmjeren
protiv kosovskih Albanaca koji se u službenim dokumentima nazivaju
Šiptarima. Recimo doktorska disertacija generala Božidara Delića,
koji je bio aktivan kao oficiri VJ na visokom nivou u Prištinskom
Korpusu u ključnim godinama rata na Kosovu, vrvi od rasističkih
pojmova. Tužilaštvu je ona došla u ruke i kad je on svjedočio kao
svjedok obrane, mi smo citirali upravo rasističke dijelove i on
naravno nije imao objašnjenja za to i samo ga je zanimalo kako je
Tužilaštvu došla u ruke. Upravo taj ponižavajući i dehumanizirajući
jezik od Kosovskih Albanaca čini ‘zaštićenu grupu’ kao neophodan
element za tužbu i dokazivanje genocida.
Ta grupa može biti religiozna, rasna, etnička ili nacionalna. Nakon
toga se treba dokazivat da li je kriminalna namjera bila uništiti tu
grupu ‘djelom ili u cijelosti.’ U raznim političkim služenim
dokumentima – poput Šešeljevog partijskog SRS Manifesta iz 1990.- se
govori o planu protjerivanju oko jedne trećine Albanaca s Kosova. Ne
zaboravimo da je Šešelj u doba NATO intervencije bio jedna od
podpredsjednika Vlade Srbije i da je u svom govoru na Ušću pred NATO
intervenciju 1999. rekao da ako NATO napadne Srbiju, Srbi će patiti,
ali da na Kosovu Albanaca više neće biti.
Postoje li dokumeni iz kojih se može vidjeti namjera Srbije da se
počini genocid nad kosovskim Albancima i da li su oni, ako postoje,
dostpuni široj javnosti?
– I na kraju jedan od jako značajnih dokumenata je bila ratna
bilježnica generala MUP-a Srbije Obrada Stevanovića. Tu se u stvari
vidi kriminalna strana srpske politike: recimo on tu opisuje
sastanak u maju 1999. kod Miloševića kada im je jasno da gube rat i
to cijela elita iz vlade, VJ i MUP-a razgovara kako trebaju
sklanjati leševe, jer ako nema leševa nema ni zločina. Što je isto
indikativno je da Stevanović spominje u svom dnevniku izdavanje
ljudima iz “Šida” uniformi Posebne jedinica policije (PJP), koje su
pripadale Resoru za javnu bezbjednost MUP-a Srbije. To se odnosi na
tu istu jedinicu Škorpione, čiji su se pripadnici poslije Erdutskog
sporazuma iz novembra 1995. kojim je taj dio okupirane Hrvatske
mirnim puten reintegriran u Hrvatsku državu, preselili iz Istočne
Hrvatske u Vojvodinu, odnosno u pogranični gradić Šid.
To su ti isti ljudi koji su pod komandom Slobodan Medića na lokaciji
Godinjske bare likvidirali metkom u potiljak šestoricu mladića i
muškaraca zarobljenih nakon pada Srebrenice. Srbija, koja se uvijek
odricala veza sa Škorpionima, ne samo da ih je tolerirala u Šidu bez
ikakvih istraga, nego ih u aprilu 1999. opet rekrutira kao jedinicu
na Kosovu.
Oni vać prvog dana prelaska na Kosovo ubijaju jednu porodicu
Kosovskih Albanaca u Podujevu. Vraćaju ih natrag u Srbiju da bi ih
opet vratili nakon neka tri tjedna i da bi im general Stevanović
izdavao uniforme PJP-a. Ti isti Škorpioni se vraćaju i opet čine
zločine na području Gnjilana. I tako Škorpioni služe kao poveznica
genocidnih zločina koja je planirana od isti ljudi i izvođena od
istih organa i pojedinaca i na području Hrvatske i na području BiH i
Kosova. Jedina je razlika da je su se kao zločin genocid
kvalificirali kao zločini na području BiH.
Dalje, hoće li presuda za počinjenje genocida u Srebrenici imati
utjecaja na moguće suđenje u tužbi Kosova protiv Srbije za genocid?
– Jedan od propuštenih šansi Haškog tribunala u optužnicama i
suđenju slučaju Slobodanu Miloševića je to da su nakon podizanja tri
optužnice u obrnutom kronološkom redosljedu rezultirale i obrnutim
kronološkim redosljedom suđenja: prvo su se iznosili dokazi o
zakonima na području Kosovo, pa je onda slijedilo dio suđenja po
optužnici za Hrvatsku i na kraju za BiH. Milošević je prvo optužen u
maju 1999. za zločine ma Kosovu i tek dvije godine kasnije i za
zločine na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine premda su se ti
zločini desili tri do sedam godina ranije.
Ako se uzme u obzir da je kriminalna namjera nastala još prije
izbijanja rata – sve ove tri optužnice su dio jedinstvene političke
transakcije u kojoj je genocidna namjera bila dio „kriminalne
namjere“ pojedinaca koji su to sve planirali i radili tek kad su
osvojili vlast u Srbiji, stvorili SRJ i time imali pristup
infrastrukturi na državnim nivou koja je omogućila sprovođene tog
plana upotrebom državnih institucija vojske, policije i raznih
„rezervnih“ sastava i „dobrovoljaca“. Sve se to dešavalo unutar
zakonskih i institucionalnih okvira gdje su veliku ulogu odigrala
para-državne formacije upravo kad se radilo o kriminalnosti. tu do
ga se optužuje i za zločin genocida.
Ako pogledate pojedince koji su optuženi ili navedeni kao članovi
mreža Udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) u optužnicama za
Hrvatsku, BiH i Kosovo tu vidimo da se uz konstantnog Miloševića –
kao paternalističkog vođe post-jugoslavenskog srpstva – pojavljuje
jedna grupa istih imena. Znači, spremnost i prihvaćanje tih
pojedinaca da deset godina budu dio te mašinerije ne može biti
slučajna. Znači presuda za genocid za 1995. godinu ne treba značiti
da je ta grupa najednom – i to u julu 1995 – imala kratkotrajnu
genocidnu namjeru koja je rezultirala genocidom u Srebrenici.
Da su se optužnice protiv Miloševića dizale po kronološkom redu,
znači da je prvo bila podignuta optužnica za Hrvatsku, pa onda za
Bosnu i Hercegovinu i tek na kraju za Kosovo, i da se je po tom
redoslijedu odvijalo i suđenje, da bi to dovelo do toga da se
genocid uključe i za zločine počinjene na području Hrvatske kada je
srpska strana pristupila etničkim razdvajanju i etničkoj
homogenizaciji okupiranih područja koji su nazvani RSK. I da bi isto
tako zločin genocida bio uključen i za zločine počinjene na Kosovu.
Zašto tako mislite?
– Zašto to mislim? Zbog toga što ako jedan kriminalac ima zločinačku
namjeru 1992 i 1995 da počini genocid nad Bošnjacima muslimanima
zašto je taj isti zločinac ne bi imao i 1999 kad pokušava zadržati
Kosovo unutar granica Srbije bez obzira na to da Kosovski Albanci
čine više od 80 posto stanovništva Kosova? Jer nije Milošević kao
Predsjednik Srbije i poslije kao Predsjednik SRJ planirao i
naređivao izvršenje zločina s vremena na vrijeme – kad je zatrebalo.
Srpski plan stvaranja post-jugoslavenske Srbije je bio zacrtan još
od prije početka ratova. Zločinački karakter tog plana je izašao na
vidjelo u ratovima na teritoriju Hrvatske, Bosne i Hercegovine i
Kosovo, gdje je najviše stradalo nesrpsko stanovništvo na
teritorijima na koje je Beograd polagao pravo. Taj zločinački plan
je pokazao svoje pravo lice prvo na Kosovu ranih 1990. kada je tamo
Beograd uveo aparthejd režim uvođenjem diskriminirajućih zakona kako
bi srpska manjina mogla vladati albanskom većinom. 1998. godine
sukob eskalira i 1999. dolazi do NATO intervencije.
Srbija NATO intervenciju koristi kako bi pod izgovorim otpora
napadima NATO-a počela sprovoditi već planiranu vojnu kampanju koja
je imala za cilj promijeniti etnički sastav Kosova s time da nestane
jedna trećina albanskog stanovništva s Kosova. To se desilo masovnim
prognanstvom, masovnim egzekucijama i uništavanjem kulturnih i
drugih dobara.
Po Vašem mišljenju koji period bi bio obuhvaćen tužbom i da li
Kosovo može tužiti Srbiju, između ostalog, i za provođenje etničkog
aparthejda u periodu od 1990. do 1999. i NATO intervencije?
– Vrlo je važno ovdje naglasiti to da se države kao države mogu
tužiti samo za zločine genocida jer za to postoji UN Konvencija koje
su se dužne o sprječavanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973.
Međutim u gotovo 50 godina postojanja ova Konvencija nije bila
primjenjivana protiv neke države. Sve pravne kvalifikacije koje
spadaju pod zločin aparthejda se tretiraju kao dio široke lepeze
zločina protiv čovječanstva i kao takve se primjenjuju u suđenjima
protiv pojedinaca. Permanentni krivični sud (ICC) ga je uključio u
svoj Statut, ali konkretne primjene za taj oblik zločina još nema.
PUN Konvencija za aparthejd protiv država još nikada nije
primijenjena. Da li bi se Kosovo pravni tim trebao baviti ovim
eksperimentom?
Ako se uzme u obzir da se zločin aparthejd dešava unutra granica
jedne države, Kosovo nije dio države Srbije i vraćanje na tu
prijašnju paradigmu bi moglo biti riskantno. U isto vrijeme bi se
ovaj pristup Kosovu moga vratiti kao bumerang jer bi to možda
potaklo Beograd da mobilizira srpsku manjina na Kosovu da uzvrati
istom mjerom i da primijeniti tu istu pravnu mjeru i da se žaliti se
na ugnjetavanje po etničkoj osnovi od strane državnih institucija
Kosova.
U BiH se još uvijek malo zna o kosovskoj tužbi. Imate li saznanja za
koja konkretna djela bi Srbija bila tužena da je planirala, počinila
ili pomagala počinjenje genocida nad kosovskom Albancima –
Kosovarima?
– Ova konstatacija da se u BiH vrlo malo zna i o kosovskoj tužbi
stoji. Ja bih dodala da o ratu na Kosovu kao i o trenutnim
političkim previranjima na Kosovu ima jako malo i znanja a možda i
zanimanja izvan Kosova i Srbije. BiH nije priznala Kosovo i nema
bilateralne odnose s Kosovom. To svakako utječe na protok
informacija i suradnje. To je u isto vrijem i zabrinjavajuće jer BiH
i Kosovo dijelile sličnu sudbinu nakon raspada Jugoslavije, odnosne
Srbija još uvijek dovodi u pitanje njihov teritorijalni integritet.
Ako ili kada Kosovo nađe pravni put da otvori ovi pitanje kroz
podnesak na MSP-u vremenski period će se svakako odnositi na
razdoblje 1990 do 1999. godine.
Ali, kada je riječ o dokazima o kriminalnoj namjeri, to će
zahtijevati povijesni pristup – jer nije Milošević prvi smislio
velikosrpsku ideologiju niti rasizam prema kosovskim Albancima. Obe
ove stvarnosti su postojale i prije njegovog dolaska na vlast – on
ih je samo vješto iskoristio dajući im novu političku aktualnost u
vrijeme kad se raspadala Jugoslavija i kad su se iz Beograda krojile
granice post-jugoslavenske Srbije.
Šta će se desiti za proces ustanovljavanja pravde ako, hipotetički,
tužba „propadne“, dakle tužba bude odbačena zbog političkih,
administrativnih ili birokratskih razloga ili, s druge strane, bude
prihvaćena a onda Srbija bude oslobođena odgovornosti?
Svaki podnesak koji je zaprimljen na MSP-e je veliki uspjeh bez
obzira na ishod. Sam podnesak i cijela rekonstrukcija genocida. Tu
‘e Kosovo imati priliku zabilježiti ono što je ostalo nezabilježeno
na drugim autoritativnim sudovima, poput Haškog tribunala. MSP nije
krivični sud i tu nam prikupljanja i izvođenja dokaza. Ovaj sud se
isključivo oslanja na podneske strana u parnici. U slučaju tužbe za
genocid BiH protiv Srbije na MSPa, studije su se oslanjale na
dokaze, odluke i presude haškog tribunala. Iako je na Haškom
tribunala dokazano da se desio genocid u Srebrenici, presuda MSP
nije dovela do toga da je Srbija kao država planirala i sprovodila
genocid u BiH. Za Kosovo ne postoji niti jedna optužnica pa tako
niti presuda da se tamo dogodio genocid. No, za razliku od BiH
Kosovo je bilo dio teritorija Srbije i tu je odgovornost Srbije
direktna i velika.
Ne zaboravimo isto tako da Kosovo u ovom trenutku upotrebljava
retoriku tužbe za genocid u specifičnom političkom kontekstu i da
sama ta činjenica bi mogla već imati efekta na Srbiju u pregovorima
o statusu Kosova. Jer ovaj narativ podsjeća svijet da je svaki
teritorijalan ustupak Srbiji povijesni i politički nepravedan u
odnosu na zločine koje je Srbija tamo činila. |
