|
Ratko Mladić, srpski general i komandant Vojske bosanskih Srba,
dobro je poznat svjetskoj javnosti, ne samo zbog zločina za koje je
osuđen, već i po 16-godišnjem skrivanju pod patronatom demokratskih
vlasti u Srbiji predsjednika Koštunice i Tadića. Danas je
Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji potvrdio
presudu i proglasio ga krivim po deset od jedanaest tačaka
optužnice, među kojima su genocid, zločini protiv čovječnosti i
kršenje zakona i običaja ratovanja.
Bez obzira što je rad Haškog tribunala od izuzetnog značaja za
region, jer je utvrdio činjenice koje su nesporne, ipak je propustio
da dokaže Mladićeve veze sa Beogradom, odnosno sa predsjednikom
Srbije Miloševićem, šefovima Državne bezbjednosti Srbije Jovicom
Stanišićem i Frenkijem Simativićem, zatim liderom Srpske radikalne
stranke Vojislavom Šešeljom i liderom Dobrovoljačke garde Željkom
Ražnatovićem Arkanom, jer su sva ta imena navedena u Miloševičevoj
optužnici.
Srbija negira sve presude Haškog tribunala
U presudi Dušku Tadiću, prvoj osobi kojoj je suđeno u Hagu, je
utvrđeno da je riječ o međunarodnom sukobu. Haški tribunal je
izbjegao da potvrdi da je Srbija vodila rat u BiH, kao što je
izbjegao i da dobro dokumentovan genocid u još šest opština koji je
počinjen na samom početku rata 1992, uključi u presudu, prije svega,
Ratku Mladiću.
Srbija, kao što je poznato, negira sve presude Haškog tribunala koje
se odnose na Srbe, kvalifikujući ih kao antisrpske i veoma
selektivno koristi samo one presude koje se odnose na ratne zločince
drugih naroda. S obzirom da nije optužena za udruženi zločinački
poduhvat, Srbija odbija bilo kakvu odgovornost i tvrdi da se u Bosni
"vodio oslobodilački rat Srba”, te da je islamski fundamentalizam
odgovoran za raspad Jugoslavije. Iz toga se razvio narativ koji
prikazuje Srbe isključivo kao žrtve koje svijet stigmatizira između
ostalog i zbog bliskosti sa Rusijom.
Genocid u Srebrenici - dio srpske strategije
Genocid u Srebrenici i u istočnoj Bosni bio je dio srpske strategije
koja je Srebrenicu, zajedno sa Žepom i Goraždem, smatrala
"muslimanskim koridorom” (tzv. "zelena transferzala”) koji povezuje
Sarajevo i Tursku preko Sandžaka, Albanije i Kosova. Po njihovom
tumačenju, to je bila svojevrsna opasnost za čitavu Evropu, pa je
zbog toga Srebrenica bila na meti Ratka Mladića još od 1992. godine.
Ta interpretacija još uvijek je aktuelna u Srbiji.
Događajima u Bosni doveden je u pitanje kredibilitet proklamovanih
demokratskih i moralnih vrijednosti zapadnih zemalja a Srebrenica je
bila tačka koja je diskreditovala svijet jer su međunarodne snage,
koje su štitile Srebrenicu kao zaštićenu zonu UN-a jednostavno ovaj
grad predale srpskim snagama koje je predvodio Ratko Mladić. Sa
moralne tačke gledišta, Srebrenica je bila prekretnica u bosanskom
ratu, ali istovremeno i simbol ravnodušnosti i ignorancije zapadnih
zemalja.
Srebrenica je isprovocirala ozbiljne moralne dileme svuda u svetu,
osim u Srbiji. Rezolucija UN da se prizna genocid u Srebrenici je
pokušaj da se uspostavi zajednički istorijski narativ i ustanovi dan
sjećanja na Srebrenicu. Mnoge države su to prihvatile ali je određen
broj zemalja bio uzdržan u tom pogledu, prije svega, Rusija i Kina.
Žrtvovali se za "srpsku stvar"
Dok se Bosna i danas uporno pokušava izboriti za funkcionalnu i
pluralnu državu, u Beogradu se rehabilituju svi optuženi zločincii u
Hagu, uključujući i Ratka Mladiča, koji se tretiraju kao nacionalni
heroji koji su se žrtvovali za "srpsku stvar”. Potvrđena presuda
Ratku Mladiću, najokrutnijem ratnom zločincu, neće imati naročitu
recepciju i odjek u Srbiji. Interpretacija raspada Jugoslavije, koja
postoji u Srbiji, neminovno je nametnula i različito poimanje
odgovornosti.
Radikalna transformacija društva nije moguća sve dok se srpska elita
ne suoči sa istinom i ne odgovori na određena pitanja:
Da li je spremna da prizna da je kolaboracija institucija poput JNA
i službi bezbjednosti bila izvođač Miloševićeve državne politike?
Da prizna da su postojale deportacije i masakri civilnog
stanovnistva, identifikovanih poimence, zajedno s njihovim kulturnim
ili religioznim afilijacijama?
Da prizna da postoje dokazi o dislociranju ubijenih (tzv. sekundarne
i tercijarne masovne grobnice) i njihovo unakaživanje, a, ponekad i
njihovo spaljivanje?
Da je namjerno uništavano kulturno i religijsko nasljeđe, kako bi se
zatro identitet drugih zajednica i još mnogo toga?
Da prizna da je odsustvo volje političkih i kulturnih elita da sa
odgovornošću priđe obradi prošlosti značajna opstrukcija u otvaranju
evropske perspektive Srbije?
Da prizna da je orijentacija na relativizaciju odgovornosti za
nedavne ratove prepreka normalizaciji odnosa u regionu?
Da prizna da je takav odnos takođe još jedan element zatvaranja
srbijanskog društva u autističan i retrogradan sistem vrijednosti?
Da prizna da je princip kažnjivosti jedno od ključnih pitanja za
uspostavljanje pravnog okvira i sistema u Srbiji?
Bez suočavanja sa Ratkom Mladićem I njegovim zločinima Srbija ne
može da konstituiše sopstveno moderno društvo niti da obnovi
povjerenje regiona. |
