|
U jednoj od scena filma Suđenje u Nürnbergu, (Stanley Kramer, 1961.)
tokom zajedničkog ručka optuženih u Nirnberškom sudskom procesu,
postavlja se i pitanje omalovažavanja i neadekvatnog tretmana
njemačkih nacističkih sudaca, kojima su se kao optuženima na suđenju
prikazivali užasi iz logora:
„ - Kako se usuđuju? Mi nismo izvršioci, mi smo sudije!
- Misliš li i ti da nije bilo tako? Da bilo je pogubljavanja,
svakako, ali ništa slično onome, baš ništa! [obraćajući se Oswaldu
Pohlu, glavnom upravitelju nacističkih koncentracionih logora]
- Ti si bio u tim koncentracionim logorima, ti i Eichmann. Oni kažu
da smo mi poubijali milijune ljudi. Milijune ljudi! Kako to može
biti moguće? Kaži im, kako to može biti moguće?
- Ha. Moguće je.
- Kako?
- Misliš tehnički? Sve ovisi o postrojenjima, objektima i opremi.
Recimo da imate dvije odaje od kojih svaka prima dvije hiljade
ljudi. Shvati. Moguće je riješiti se deset tisuća u pola sata. Za to
vam ne trebaju čak ni noževi. Možete im reći da će se istuširati, a
zatim umjesto vode uključite plin. Nije problem u ubijanju, već u
odlaganju tijela. To je problem.“
Film Stanleya Kramera tako, ukoliko ga pogledamo, stoji na onoj
mračnoj stazi suočavanja sa zločinima počinjenim u prošlosti.
Butterbeans Cafe je crtani film Jonny Belta i Roberta Sculla kojeg
emitira kompanija Nickelodeon, Radnja se odvija u magičnoj zemlji
zvanoj Puddlebrook. Glavni lik je mlada vila koja vodi lokalni
mliječni restoran uz pomoć svoje sestre i prijatelja. Crtani film
uključuje učenje o kretivnom kuhanju, filozofiju prehrane koja
slijedi princip „s polja na sto“ te socio-emocionalno planiranje
kojim se potiču liderske vještine. Crtani film je premijerno izašao
na TV ekrane u novembru 2018. godine. Crtani film je dostupan putem
TV operatera, a u prijevodu na hrvatski jezik prikazuje se kao
Kuharica Kiflica. Prema jednoj od recenzija gledatelja ovo je „[...]
prelepa animirana skoro bezazlena dečja emisija u mnogo epizoda
[...] stvarno moje devojčice obožavaju“.
U prijevodu crtanog filama na srpskom jeziku, glavna junakinja
Butterbean je dobila ime Ceca Pereca, dok je Puddlebrook nazvan -
Potočari. Ceca Pereca iz Potočara kao crtani lik stoji na braniku
negiranja i relativiziranja zločina. Ne ona nema veze s Kosovkom
djevojkom, pogotovo nema nikave veze sa „srpskom majkom“ Svetlanom
Veličković, a Potočari su magična zemlja koja nestaje i nastaje
pritiskom na TV upravljač. Svakodnevno u 05:20, 10:15 i 22:15. Jer
djeca su vojska najjača. Ako pretjerujem – vi nemojte. Ovdje se samo
pitam kolika je slučajnost da se jedan nadimak dovede u vezu s
mjestom u kojem je bila smještena baza holandskog bataljona. Mjesto
na kojem se šuti i ćuti.
The chase is better than the catch
„...ništa ne nosiš sa sobom. Ništa. Držiš mater za ruku. I ideš.“
Nakon Mladićeva ulaska u Srebrenicu i Žepu, 11. jula 1995. godine
oko 17 sati je počelo izvlačenje stanovništva iz enklave i jedinica
Armije Bosne i Hercegovine sa položaja. Iz izvještaja koji je iz
komande 1. milićke lakopješadijske brigade, poručnik Kaldešić Goran,
uputio komandi Drinskog korpusa 12. jula jasno stoji kako je
zarobljavanjem grupe vojnika koja se kretala iz pravca Srebrenice
Vojska republike srpske dobila saznanja o pravcima i satnicama prema
kojima treba biti provedeno izvlačenje vojnika Armije Bosne i
Hercegovne prema planini Udrč, te dalje u pravcu Tuzle. Od iste
grupe zarobljenika, Mladićevi podčinjeni su mogli saznati i da su se
prema selu Potočari izvlačili civili, budući je tamo bio lociran
punkt UNPROFOR-a.
Po ovim saznanjima je uslijedila igra proganjanja i lov na Turke i
balije koji su istjerani iz arkadije, ustupali je sretnim pastirima,
sa sobom iznosili „vreće zlata, dukate i novac“. Tako su u području
Luke, pripadnici 1. Vlaseničke lakopješadijske brigade 28. na 29.
jula 1995. godine vršili kontrolu konvoja izbjeglih i pri tome
„izdvajali vojno sposobne muškarce koji su pokušali da idu iz pravca
Žepe u pravcu Kladnja“ te ih zadržavali u prostorijama stare škole u
Lukama. Za popisivanje i „čuvanje izdvojenih muškaraca“ su bili
zaduženi pripadnici vojne policije. U ranim jutarnjim satima je u
prostorije škole uletio poručnik Milutin Matić koji je prisutne
vojnike VRS kritikovao zbog toga što loše „rade posao“ te da su
„turci pronijeli milijon maraka“ i da će im on „pokazati kako treba
pretresati muslimane i uzimati novac“. Matić je između ostalog rekao
kako ima naređenje „da izvrši pretres zadržanih muslimana i da im
oduzme sve vrijedne stvari, a posebno novac“ nakon čega su „pojedini
muslimani (su) počeli sami vaditi novac i davati ga“. Zarobljenicima
je bilo rečeno i kako će oni koji budu imali novac „iznijeti živu
glavu“ dok za ostale to neće biti garantirano. Nakon što je pokupio
sav novac, Matić je dao 170 maraka policajcu, a ostatak zadržao za
sebe te napustio školu nakon čega je „posao priveden kraju“.
Načelnik štaba, Ljubiša Beara je naredio istragu po ovom slučaju
nakon čega je pronađeno lice „koje je opljačkalo zarobljene balije“
te je 100 njemačkih maraka, „starog tipa“, „koje policajci nisu
potrošili“ vraćeno – Glavnom štabu VRS, Sektoru za obavještajno
bezbjednosne poslove.
Je li moguće krenuti prema naprijed? Moguće je. Samo treba...
...shvatiti da je genocid proces
Genocid je proces koji se razvija u više faza koje su predvidljive,
ali nisu krute i definitivne. U svakoj fazi, koja je proces sam za
sebe, preventivnim mjerama je krvoproliće moguće zaustaviti. Ne radi
se o linearnom procesu, ali je logično da kasnijim fazama moraju
prethoditi ranije faze, te da prethodne faze nastavljaju djelovati
tijekom cijelog procesa. Prema profesoru Gregoryju Stantonu,
osnivaču Genocide Watcha, proces genocida ima deset faza. Nakon
klasifikacije, odnosno podjela na ''nas'' i ''njih'', slijedi
simbolizacija u kojoj se drugi obilježavaju simbolima, potom
diskriminacija kojom se označenoj zajednici uskraćuju prava koja
imaju ostali. Dehumanizacija je naredna faza u kojoj se označeni
drugi stavlja u ravan neljudskog bića – životinje, štetočine,
pošasti. Peta faza je faza organizacije koja podrazumjeva da iza
genocida stoje institucije i država. Tokom faze polarizacije dolazi
do odvajanja grupa, slijedi faza pripreme – kada se znakovito
povećava zapaljiva retorika i mržnja s ciljem stvaranja straha.
Progon je faza koja prethodi istrebljenju, masovnom ubijanju kao
dijelu procesa koji se pravno naziva genocidom i koji može
zaustaviti samo odlučna, snažna i brza vojna reakcija. Žrtva u očima
počinitelja nije ljudsko biće, počinitelj je uvjeren da ubijanjem
čini dobro svojoj zajednici. Posljednja faza je ujedno i upozorenje
da se zločin genocida može ponoviti, a to je negiranje zločina.
...prepoznati obrasce negiranja zločina
Negiranje zločina genocida predstavlja pokušaj da se grupa nad kojom
je zločin genocida izvršen psihički i kulturalno uništi. Genocid se
nastavlja tako što se poriče sjećanje na ubijene. Jedan od uzroka
negiranja genocida je bjeg od osjećaja krivice, a upravo je
prihvatanje moralne kolektivne krivice „prvi korak u katarzi jednog
naroda koja je neophodna da se genocid ne bi ponovio.“ Genocid je
proces koji podrazumjeva kolektivitet i na strani žrtve, ali i na
strani počinioca. Kolektivno negiranje genocida ima „bogat izbor
odbrambenih mehanizama koji se odvijaju na nivou pojedinačne
svijesti pripadnika jednog naroda.“ (Bećirević, 2009., 229)
Israel Charny, psiholog i istraživač, je primjetio određene obrasce
prema kojima se negira genocid. On je primjetio kako se prije svega
postavlja sumnja u statističke podatke i izriču tvrdnje prema kojima
se radi o „puno manjem broju ubistava“. Potom se, s ciljem
ublažavanja užasa, prelazi na relativiziranje smrti nevinih ljudi
tako da se tvrdi da je smrt uslijedila „zbog rata“, ratnih uslova
koje je dovelo do gladi, da je smrt uslijedila tokom migracija zbog
različitih uslova (zdravstvenog stanja žrtve, vrućina, hladnoće i
sl.). Užas će biti ublažen i nakon stvaranja različitih blokatora
koji pomažu u odvraćanju identifikacije sa žrtvom i njihovim
sudbinama, čime se žrtva posmatra kao problem, prijetnja koju je
bilo potrebno otkloniti, a ne kao živo biće. Naredno relativiziranje
i negiranje ide prema predlošku koji govori o tome da se zločin
genocida dogodio davno, da se na prošlost i prošle događaje ne treba
osvrtati i spominjati ih, a kako bi „rane zacijelile“, što se čini u
korist realpolitike ili tobožnjih ekonomskih interesa sadašnje
generacije. Posljednji je predložak izričito odbacivanje tvrdnji o
počinjenom zločinu genocida i istodobno postavljanje protuoptužbe u
kojoj se tvrdi da je žrtvama ustupana medicinska pomoć, adekvatna
zaštita kao i da im se (u logorima, tokom progona) nastojala pružiti
maksimalna ugoda.
Sasvim je izvjesno da će se donošenjem tzv. Inzkovog zakona
negiranje i relativizacija genocida povući iz javne sfere, neće
nestati, preselit će se u privatnu sferu i moći ćemo je nalaziti u
paraliterarnim tekstovima kakav i jeste rogatički plakat. No ono što
je možda i bitnije jeste suočavanje društva, mladih ljudi sa
događajima i zločinima tokom 90-ih godina. Šta se o tome i na koji
način uči u školama država nastalih raspadom Jugoslavije? Uči se
vrlo malo, relativiziraju se i prešućuju zločini, djeca dobijaju
jednu iskrivljenu sliku događaja ne samo o posljednjem ratu nego i o
svim važnim pitanjima historije 20. stoljeća. Udžbenici i školski
programi nisu demilitarizirani, imaju svrhu predvojničke obuke.
Svoja djetinjstva provode u bijelim apartheidima, u duboko
podijeljenim društvima ne samo prema vjerskim i etničkim osnovama,
već i socijalno raslojenim, na gotovo paralelne svjetove odvojene
sfere koje funkcioniraju na predmodernim postavkama. |
