Bolje je to jasno reći odmah na početku, kada već nekoliko decenija
iskustva ne ostavlja mjesta dvojbi: poput Katoličke crkve u
Hrvatskoj, Srpska pravoslavna crkva je leglo nacionalističkog zla, a
u figuri patrijarha Porfirija dobila je adekvatnog vođu.
Da bi zadržala takav karakter i kontinuitet djelovanja – da bi
nastavila širiti nacionalističko zlo – Srpska pravoslavna crkva
možda je i mogla na svoj tron postaviti pogodniju ličnost od
Porfirija, ali ne i pogodniju dvoličnost od njegove.
U izboru između odgovarajuće ličnosti i odgovarajuće dvoličnosti na
komandnome mjestu, iz perspektive trajne zadaće Srpske pravoslavne
crkve – naime širenja nacionalističkog zla – mnogo je korisnije i
probitačnije igrati na drugu varijantu.
To, dakako, ne znači da su svi pravoslavni svećenici upregnuti u
temeljnu misiju Srpske pravoslavne crkve, u proizvodnju i
distribuciju nacionalističkog zla – ima ih, kao i u
hrvatsko-katoličkom univerzumu, čitava šačica koji se tome
suprotstavljaju – no jedno je sigurno: Porfirije među takve ne
spada.
Sve se to potvrdilo prilikom desantnog ustoličenja mitropolita
Joanikija na Cetinju, osmišljenog radi produbljivanja razdora između
Srba i Crnogoraca i radi opsluživanja beogradske političke fantazije
o konstituciji "srpskog sveta". U samoj izvedbi – zahvaljujući
spomenutoj dvoličnosti, kao i činjenici da se kroz protekla
desetljeća SPC usavršio u disciplini spiritualiziranja nasilja –
zbio se karakterističan nastup lažnoga boga i stvarne batine,
mističan spoj ekumenizma i kemijskog oružja.
Taktika je, pogotovo u fazi poricanja, stara i otrcana, na našim
prostorima popularna još otkad su skicirane prve političke piruete
Slobodana Miloševića: isprovocirati reakciju kako bi tom reakcijom
mogao biti isprovociran; poslužiti se tuđim nacionalizmom, koji si
vrijedno hranio i poticao, a za prijeke potrebe i izmislio, kao
opravdanjem što onaj tvoj poseže za silom. Tek kada bi ga neka
intervencija s nebesa na trenutak lišila zaliha licemjerja,
patrijarh bi možda mogao i artikulirati taj cinizam: Ako niste u
stanju vidjeti da sam došao širiti ljubav i pomirenje, braćo
Crnogorci, to je zacijelo zbog suzavca!
Porfirijevi adoranti, kakvih je popriličan broj u
ekumensko-liberalnim salonima Zagreba i Beograda (a o onima iz
uspaljenih patriotskih masa da se i ne govori), misle sasvim
drugačije, i uopće ne sumnjam da će me zbog gornjih rečenica žustro
kasapiti po društvenim mrežama, na koje srećom ne zalazim. Liberalni
intelektualci koji su, trčeći pred rudo, Porfirijev uspon na vlast
popratili ekstatičnim usklicima i naramcima biranih lauda, teško se,
naime, mire s činjenicom da je funkcija patrijarha Srpske
pravoslavne crkve dovoljno široka da posluži kao grobnica za njihove
nade. Nakon pušione, nije lako pritisnuti komandu "restart" i smoći
snage da se iscijedi gorka istina, i o promaknutom velikodostojniku
i o pokopanim očekivanjima – popu pop, a grobu grob.
Izraz je odurne dvoličnosti kada nakon cetinjske demonstracije sile
napišeš na Instagram profilu, kao što je to učinio Porfirije, kako
si "tužan, čak i užasnut činjenicom da su se nazirali neki ljudi
koji su namjeravali snajperskom puškom spriječiti ovaj čin ljubavi
prema svima", jer te snajperske puške nitko nije ni zapazio ni
"nazirao", dok su šok-bombe, otrovna dimna zavjesa i do zuba
naoružana garda koja štiti desant oklopnog pravoslavlja bili
bjelodani svima.
Izraz je odurne dvoličnosti kada Porfirije cvrkuće o međunacionalnom
pomirenju i "ljubavi prema svima", a dan prije cetinjskog pičvajza
bez kraja i konca veliča Amfilohija Radovića (koji je "čitavog sebe
ugradio u biće ovoga naroda", i to "na kamenu temeljcu koji se zove
Hristos"), jer je pokojni mitropolit, osim tvrdokornog negiranja
crnogorske nacije, osiguravao duhovnu podršku cijeloj galeriji
ratnih zločinaca, od Arkana do Karadžića, starajući se da na onom
"kamenu temeljcu" dotični izbruse noževe za organizirana klanja.
Obrazac je, što bi se reklo, transparentan: drobim o pomirenju,
radim na sukobu; usta su mi puna negacije vlastitih djela;
opskrbljujem nacionalističku rutinu šupljom popovskom frazom...
Obožavateljima se to silno dopada, cikću od ushićenja kao šiparice
kada zavodnik, opremljen s više kilograma religijskog kiča, saopći
da se on i Hrvatska javno vole.
Jedan član zagrebačkog fan cluba čak je ustvrdio da nas Porfirije
svojim istupima izvlači iz "semantičkih logora", premda je iz
konteksta patrijarhova govora u kojem je upotrijebio taj retorički
izum jasno da otpor "semantičkim logorima" može značiti samo jedno:
Nitko nas ne može natjerati da onu stvar u Srebrenici nazivamo
genocidom. Nikakve semantičke trice neće nas odvratiti od
relativiziranja zločina.
Analitičar koji je u prošlim Novostima izdašno masirao čitatelje, na
drugome je mjestu helikoptersko iskrcavanje klera na Cetinje
usporedio s pripadnicima LGBT zajednice koji pokušavaju održati
Paradu ponosa, a desni ekstremisti to nastoje spriječiti, pa onda –
logično – očekujemo od policije da zaštiti ugroženu manjinu i
omogući joj ostvarenje ustavnih prava. Oslonimo li se na njegovu
usporedbu, šteta je u cetinjskome happeningu ne prepoznati
istospolne partnere koji se u blizini oltara prpošno drže za ručice,
naime – crkvu i državu.
Unutar svetišta odat će se očekivanim čulnim radnjama i složno
zapjevati "Kad se vojska na Kosovo vrati". Nezgodna stvar s
komparacijom je što stvarni pripadnici LBGT zajednice, za vraga,
nisu u crkvenim prostorijama kadrovirali ministre u crnogorskoj
vladi, nego su to činili pok. Amfilohije i kompanija, uključujući
izbor crnogorskoga premijera koji je, slijedom toga, danas politički
autonoman koliko i vrtni patuljak u dvorištu ostroškog manastira.
Imamo dakle posla s raznim vidovima bulažnjenja nad razvalinama
sekularnog društva. Problem s takvim "analizama" i pratećim
argumentima je polazište prema kojemu je religijska institucija
odana religijskom poslanju, što je u postsekularnom dobu kapitalna
zabluda, usvojena na osnovu obrednog folklora. Sasvim suprotno, i
sasvim nalik konfesionalnim pogonima u Zagrebu i Sarajevu, Srpska
pravoslavna crkva je politička organizacija u vjerskoj ambalaži.
Porfirije, čija hipokrizija udovoljava svim suvremenim trendovima
(pa ga vispreniji Hrvati zovu i Andrejom Plenkovićem SPC-a, zlobno
ciljajući na njegovo lažno reformatorstvo), tu je da naglasi važnost
religijskog dekora kako bi stvarna duša crkve – njezina političnost
– dobila na težini.
Nijemi svjedok svega toga je valjda i onaj zatureni Bog koji, što ga
se češće spominje u liturgijskim inscenacijama, nestaje sve dublje u
mišjoj rupi, ustupajući mjesto svojoj nacionaliziranoj karikaturi.
Na pozornicu stupa Srpski Bog, čija je kompletna transcendentna
istina sadržana u njegovu pridjevu. Bilo bi plitko pomisliti kako se
na litijama masa okupljala zato da se ugrije božjom ljubavlju; ona
je kroz kolektivni ritual snažila svoju ljubav prema naciji i
hranila se, po uputama klera, antagonizmom koji tom zajedništvu
potvrđuje smisao.
Teatralno zapišavanje duhovnog teritorija i vladajućeg aparata u
Crnoj Gori, osim svega, pokazuje i geopolitičke domete dvoličnosti:
aspiracija srpsko-pravoslavne vjerske institucije nije da utvrdi
neraskidivi savez između crkve i države, nego između crkve i dviju
država. S vjerom da će te dvije opet postati jedna. |