|
Bakir Izetbegović je kao lignja. Ako je stisnete ona isklizne. Nju
treba postaviti u malo vode a onda je osvijetlili nekim jačim
svjetlom. Tada ona postaje providna, vidi se cijela njena unutarnja
struktura.
Bakirova ideološka strategija postala je vidljiva tek u svjetlu
aktuelnih pregovora o promjeni Ustava BiH i Izbornog zakona. Nije ni
čudo, to su ipak najvažniji pravni akti kojima se uređuju država i
društvo. To je teren na kome se otkrivaju svi tragovi. Njegova
politika, otvorene i prikrivene namjere, izašle su na svjetlo.
Jedinstvena strategija pod koju se mogu podvesti jeste strategija
skrivanja. S moralnog stanovišta svako skrivanje je kukavičluk, s
političkog stanovišta to se tretira kao mudrost. Međutim, to je
„mudrost“ bez morala i principa, politika koja privatne interese
stavlja iznad općih.
Pod jakim svjetlom vidljivo je da je prva Bakirova strategija upravo
skrivanje osobnog, egoističkog interesa iza općeg. On već godinama u
javnom diskursu nastupa kao lider naroda, tobože ne u svom osobnom
interesu, iako sve statistike i sva istraživanja javnog mnijeja
pokazuju da on nema tu podršku. Rastakanje stranke iz koje je
nastalo već nekoliko stranaka pokazuje da tu podršku nije imao ni u
stranci. Ali to su unutarnje stranačke stvari u koje ne treba
ulaziti. Međutim, ako se radi o narodu, onda je to potpuno nešto
drugo. To je strategija prenošenja odgovornosti za neuspjehe na
narod. Ako se uradi nešto uspješno, kao zapošljavanje 100 hiljada
ljudi, onda je to njegova osobna zasluga. Ako se radi o neuspjehu,
onda se društveni animozitet prenosi na narod. To je potrebno stanje
jer tada ima jak alibi da stane u zaštitu naroda kojega je sam doveo
u tešku poziciju. Posljednji pregovori o izmjenama Ustava BiH i
Izbornog zakona to najbolje pokazuju. On istrajava na „bošnjačkoj
strani“ u pregovorima naspam „hrvatske“. On se obraća javnosti s
rječima: „ budite zajedno s nama i pustite lidere da nađu rješenje“.
Ako pegovori propadnu, nije on kriv nego „bošnjačka strana“, tj.
narod. Ako pregovori uspiju, on je to učinio, on je heroj, opet
naroda. Međutim, ne radi se ni o narodu ni o državi, radi se o
osobnom ineresu. Zna on da ostaje u špici politike ako sačuva Čovića
i Dodika. Radi toga je prihvatio pregovarati u trenutku kada su
otvorene sankcije prema njima. Stvara privid da je sve uredu, da se
međunarodna zajednica treba zaustaviti i prepustiti njemu i njegivim
partnerima u vlasti da državu izvuku iz blokada. A i ptice na grani
znaju da su blokade izvršili upravo Dodik i Čović. On je bio samo
sekundant. Sada je postao i njihov spasilac, zagnjureni su u
državnom povodnju koji su sami izazvali, voda ih nosi potopljene do
grla, on s obje ruke drži i jednog i drugog da ne potonu. To je
pozicija u kojoj se ne zna da li spašava njih ili se rukama drži za
njih spašavajući sebe.
Druga strategija je skrivanje iza „međunarodne zajednice“. Tko je ta
„međunarodna zajednica“ kojoj se sada izlazi u susret? Očito je da
to nije onaj dio koji insistira na evropskoj BiH, koji odbija
entonacionalističke podjele kao rješenja za BiH i izlazak iz krize.
Taj dio međunarodne zajenice uporno šalje poruke da se s tim
politikama ne može prevladati kriza jer je ona upravo njima
proizvedena . Ne mogu državu izvesti iz krize oni koji su tu krizu
izazvali, to je osnovno političko pravilo. Oni se moraju ukloniti iz
politike. Najnovija prevara je delegacija evropskih parlamentaraca
koji trebaju obnoviti neumske propale pregovore. Dovoljno je reći da
je na čelu te delegacije Željana Zovko. Bakir Izetbegović ne želi
znati da se odnos političkih snaga u Evropskom parlamentu promijenio
i da pučani više ne diktiraju evropsku politiku prema BiH. Koristi
se prilika u kojoj je Evropski parlament, pa i cijeli svijet, zauzet
situacijom na Ukrajinsko-Ruskoj granici, da bi nam posrednici u
pregovorima bili oni koji godinama nastoje donijeti rezolucije
nepovoljne za BiH. „Ako se vidi da su pregovori na tragu dogovora“,
reći će Bakir, „međunarodna zajednica“ je spremna podržati čak i
prolongiraje izbora. „Pokušat ćemo približiti stavove strancima“,
kaže on, kao da su stranci stavili na stol izmjene našeg Ustava i
Zakona. On ne skriva samo sebe nego i Čovića jer su Čovićevi stavovi
na stolu. Stranci su paravan, i to kakav. Drže ga u svojim rukama
Željana Zovko i Manfred Weber, Plenkovićev prijatelj, čovjek koji je
izgubio izbore u svojoj državi. Oni su čak toliko drski da prijete:
„bez kompromisa zemlji prijeti sukob“. Bakir je već podlegao toj
prijetnji a da nije ni provjerio tko to iz EU stoji iza nje. On je
spreman približiti stavove „strancima“, on jedini izgleda ne vidi da
ti „stranci“ nisu došli u Sarajevo radi BiH nego radi Čovića, da
dobiju kompromis na njegovim opcijama za BiH. Skrivajući sebe iza
„međunarodne zajednice“ Bakir skriva i Čovića, a „međunarodnu
zajednicu“ skriva iza institucija EU.
Treća strategija je skrivanje vlastite političke pozicije iza nečije
tuđe. Kada dođe u poziciju da mora otkriti svoju političku
strategiju, on se sakrije iza tuđe ili ide u krajnost, prebaci se u
suprotnu. „Treba iznaći model u kojem će se većinskom voljom Hrvata
izabrati jedan član Predsjedništva“. Ovom izjavom Bakir demonstrira
nacionalistički stav Čovića i to kao imperativ koji se ne može
izbjeći, od koga zavisi da li će uopće biti izbora. Ustvari, on samo
skriva svoj nacionalisički stav, jer što važi za Hrvate važi i za
Bošnjake. On inače nije za to, on je za drugačiju opciju, ali što
može kad Čović insistira. To nije njegov nacionalizam nego Čovićev.
Ali pošto je suviše providno, traži se daljnje skrivanje skokom na
tuđi teren. U nastavku svoga iskaza on kaže: „Pri tome, taj
predstavnik, član Predsjedništva ne predstavlja samo Hrvate. Mora
zastupati državu i građane. U tom izboru mora biti komponenta koja
nije samo hrvatska, bošnjačka i srpska“. Ne postoji logička forma
koja ove stavove može povezati u smislenu cjelinu. Ne treba velika
pamet da se shvati - ako Hrvati ekskluzivno biraju svoga člana u
Predsjedništvo države, onda on predstavlja samo njih, ne može
predstavljati one koji ga nisu birali. To vrijedi i za bošnjačkog i
srpskog člana Predsjedništva. Drugim riječima, Predsjedništvo nije
više državno tijelo nego etničko, s etničkim predstavljanjem. Ne
postoji logika niti politička akrobatika po kojoj etnički umočeni
članovi Predsjedništva mogu biti suhi građani. Samo Bakiru može naum
pasti da u etničko predstavljanje ugura „komponentu“ koja nije
etnička. Ali, tako skriva svoj nacionalizam. Drugim riječima, on
kaže, nisam ja za etničku državu, ja sam za građansku, nacionalista
sam iz nužde, ja sam demokrata i imam razumijevanje za tuđi
nacionalizam a ne demonstriram svoj.
Četvrta strategija skrivanja je bježanje od odgovornosti. Bakir je
majstor u tome. Kada dođe na ivicu donošenja odluka koje povlače
odgovornost, on se brzo povlači i gura druge, skriva se iza njih.
Sada je to maestralno izveo s liderima NIP-a i SBB-a. On je dobro
procijenio da njima treba snažnije liderstvo od stranačkog, uvukao
ih je u „bošnjačku stranu“, dao im djelić fiktivnog narodnog kolača.
Njihov stranački kapacitet je mali, imaju samo po jednog zastupnika
u državnom parlamentu, treba ih uzdići u lidere naroda. „Gledamo da
spasimo ovu zemlju od destabilizacije i svi smo spremni podnijeti
teret i žrtvu. - Zahvaljujem Konakoviću i Radončiću što su zajedno
sa mnom ušli da taj teret ponesu“. - Neka se ipak oni eksponiraju,
ako stvar propadne odgovornost je na njima, ako uspije zasluge su
moje jer sam ih ja isturio ispred sebe. Oni ne shvaćaju da će
konačno podnijeti samo „teret“ i biti „žrtva“
Konačno, strategija je skriti se iza onih koji ne sudjeluju u ovim
sramnim pregovorima. Njih unaprijed treba markirati, unaprijed
optužiti da žele nastavak krize, nastavak blokada, čak da žele rat.
Kao da su oni skrajali Ministarsko vijeće s Dodikom i Čovićem i
propustili priliku formirati Vladu Federacije, a ne on. Znala su
mala djeca da će Čović to blokirati kada dobije Vijeće ministara, i
da će blokirati sve što se u Federaciji može blokirati. Ti drugi su
krivi i za loše odnose među narodima jer im navodno smeta
„harmonizacija odnosa“. Ustvari, time se skriva istina da su upravo
Dodik, Čović i Bakir deharmonizirali odnose među narodima jer su
svoje stranačke borbe za vlast prenosili na narode i proizvodili
strah. Oni su podijelili društvo, oni su razdvojili djecu u
obdaništima i škama, studente na fakultetima, neutralizirali sve što
je zajedničko i multietničko, marginalizirali građane i oteli im
građanska prava, nacionaliziral prirodna bogatstva. Čak su etnički
podijelili i budžete i jagmu oko njih pretvaraju u sukobe naroda.
Treba se ponovno skriti iza drugih kao da su oni zatezali tanku žicu
međunacionalnih odnosa zadnjih 30 godina i blokiali mostarske izbore
12 godina. I po tom modelu treba skrojiti državni Izborni zakon, po
modelu etničkih izbornih jedinica. Ti drugi će biti odgovorni i za
rezultat sadašnjih pregovora bez obzira što u njima ne sudjeluju.
Ako propadnu, krivi su jer nisu sudjelovali, izostao je njihov
doprinos, ako „uspiju“ i to državu gurne u daljnje podjele, opet su
krivi jer nisu bili podrška kada je državu trebalo braniti. Kao da
se država može obraniti ustupcima etnonacionalističkim politikama.
Država se brani principima koje su izgradili međunarodni sudovi u
svojim presudama i Ustavni sud BiH. Oni su nulta tačka svih
pregovora o prevladavanju krize u BiH. To je čistina, sve izvan toga
je skrivanje. |
