|
Uloga međunarodnih organizacija poput Ujedinjenih naroda dovedena je
u pitanje nakon invazije Vladimira Putina na Ukrajinu i nakon
aneksije ukrajinskog poluotoka Krima. Tvrdi to bivši ambasador
Venezuele u UN-u Diego Arria, koji ovih dana promovira svoju knjigu
Rat i terorizam u srcu Evrope, u kojoj osuđuje način na koji se
svijet ponašao tokom rata u bivšoj Jugoslaviji, te je komentirao
sličnosti s onim što se događalo u Ukrajini od 2014. godine.
Diego Arria iznimno je zanimljiva ličnost. Ne postoji mnogo osoba na
svijetu koje su bili ambasadori svoje zemlje u Ujedinjenim narodima,
predsjedavale Vijećem sigurnosti te organizacije, bio je prva osoba
koja je vodila službenu misiju na ratištu i svjedočila užasima
počinjenim u Bosni i Hercegovini, posebno u Srebrenici, piše Stav.
Diego Arria jedno je od najvažnijih imena Ujedinjenih naroda kroz
njihovu historiju. Njegova knjiga je hronika nekih od najmračnijih
godina moderne historije u kojoj, tačku po tačku, ukazuje na greške
koje je činila i koje danas čini međunarodna zajednica i odgovorne
za te greške. Arria je napisao priču o nekoliko godina vlastitog
života, koja u nekim trenucima, tvrde kritičari, prerasta u
avanturistički roman, jedan od onih u kojima nema sretnih
završetaka, ali koje se mora ispričati kako se ne bi ponovili.
Arria kaže kako je knjigu, koju je objavio, “morao napisati
Evropljanin”, jer su “za ono što se dogodilo u Jugoslaviji krive
evropske zemlje”. Dodaje da se slična stvar onoj kakva se događala u
bivšoj Jugoslaviji početkom devedesetih godina prošlog stoljeća
“dogodila na Krimu 2014. godine”, kada je Putinova Rusija anektirala
ovu ukrajinsku regiju i potakla separatizam u Donbasu. “U
Jugoslaviji su preko noći Englezi i Francuzi, ali i još neki drugi
članovi EU, odlučili da Bosanci nisu Evropljani. To je postavilo
presedan za ono što se dogodilo u Ukrajini.”
“Invazija na Ukrajinu počela je na Krimu, a svijet nije učinio
ništa”, prisjetio se bivši predstavnik Venecuele u Vijeću sigurnosti
UN-a 1990-ih koji je rat u bivšoj Jugoslaviji iskusio iz prve ruke.
“Ljudi ne znaju šta se događa u zatvorenoj prostoriji Vijeća
sigurnosti. Kad dođete ondje, sve je već odlučeno”, jer “‘postoji
interna soba’ u kojoj se donose sve odluke.”
Njegov opis tajnih dogovora otkriva i naglašava mutnu politiku
najmoćnijih zemalja na planeti kada je riječ o djelovanju u tako
ozbiljnim stvarima kao što su etničko čišćenje i genocid, te
dvostruke standarde koje su usvojili kako bi sudili osobama poput
Sadama Huseina ili Moamera Gadafija ili za djela međunarodnog
terorizma.
Arria smatra da je početak jugoslavenskog rata bilo “savršeno
vrijeme da ga se zaustavi” i da se nakon onoga što se dogodilo na
Balkanu stvari “ponavljaju” nedjelovanjem međunarodne zajednice.
“Došla je Sirija, a sada gledamo Ukrajinu”, istakao je. Osim toga,
podsjetio je, da je tragediju na Balkanu opisao kao “usporeni
genocid”, kao “zločin počinjen pred očima svijeta koji niko ne može
poreći”, ali i od kojeg su Britanci i Francuzi oprali ruke.
Arriji svijet duguje činjenicu da su Ujedinjeni narodi uvrstili
pojam “genocid” u svoj rječnik. Svijet mu duguje i iz drugih
razloga, jer je osoba koja je govorila istinu o onome što se
događalo u ratu u bivšoj Jugoslaviji; on godinama dokazuje da se
genocid u Srebrenici mogao izbjeći i razotkriva što se događalo iza
kulisa Vijeća sigurnosti UN-a kojima je predsjedavao.
Bivši guverner Caracasa i bivši direktor IDB-a (Međuameričke
razvojne banke), Arria u knjizi detaljno opisuje svoj put u Bosnu i
Hercegovinu na kojem se suočavao s brojnim preprekama. Bilo je to
drugo vrijeme, kaže, “prije trideset godina, kada je zemlja bila
raskomadana zbog nedjelovanja, ravnodušnosti i suučesništva” UN-a.
Dobar dio knjige Arria je posvetio Genocidu u Srebrenici, odnosno,
razlozima koji su doveli do masakra nad više od 8.000 Bošnjaka u
julu 1995. godine. Dvije godine prije Genocida Arria je stigao u
bivšu Jugoslaviju kako bi se iz prve ruke uvjerio šta se ondje
događa.
“Došao sam predsjedavajući misijom ambasadora Ujedinjenih naroda, u
aprilu 1993. godine, sa mnom su bili ambasadori Francuske, Rusije,
Pakistana, Novog Zelanda i Mađarske…”, kaže. Tada je upozorio
međunarodnu zajednicu da se u zemljama bivše Jugoslavije događa
“genocid u usporenom snimku”. Niko nije previše mario, ravnodušnost
i nedostatak osjećaja izazvali su masakr koji se mogao izbjeći.
“Međunarodna zajednica prije svega brani interese velikih država”,
upozorava Arria.
Ujedinjeni narodi, organizacija koja okuplja 193 zemlje svijeta,
zatvorila je oba oka na istrebljenje Bošnjaka, samo zato “jer su
bili muslimani”, piše Arria. Tragična historija Bosne i Hercegovine
započela je s “neograničenim ambicijama” Slobodana Miloševića, kojeg
opisuje kao “fanatika koji je odlučio poduzeti etničko čišćenje.
Cilj mu je bio podijeliti zemlju s Hrvatima i iskoristiti prednost
činjenice da su Bosanci bili nenaoružani”, prisjeća se. “Bili su
muslimani i zbog toga su bili napušteni,” inzistira Arria. “Mislim
da je prepuštanje Bosne njenoj sudbini bio okidač za kasniju
eksploziju islamskog fundamentalizma u Evropi. Do tada nije bilo
napada. Mi smo Bosancima pružili utočište, ali ih nismo odbranili.”
Ujedinjeni narodi su, kaže Arria, itekako odgovorni za sve užase
kojima smo svjedočili tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu.
“Zapadne obavještajne službe znale su šta se događa. Evropa,
predvođena Velikom Britanijom, održavala je politički dosluh s
Miloševićem. Milošević je bio mali Putin. On je sanjao obnovu velike
Srbije, a Putin sanja carsku Rusiju. U oba slučaja odlučili su
napasti druge zemlje. Dijelili su neumjerenu ambiciju, brutalnu
žestinu i apsolutni prezir prema međunarodnom poretku.
Ključni razlog zašto se odlučio napisati knjigu bio je
“obračunavanje s historijom”, ali njegov lični obračun s bivšim
generalnim sekretarom UN-a Butrosom Ghalijem, kao i s Vijećem
sigurnosti. “To je obračun sa historijom Vijeća sigurnosti. Doveo
sam čitatelja u tu ‘sobu’ Vijeća, gdje se zapravo donose odluke i
gdje vlast ima pet stalnih članica (Sjedinjene Američke Države,
Kina, Rusija, Velika Britanija i Francuska). ‘Veto gorilu’, kako je
ja zovem, stvorili su SAD i Sovjetski Savez, to je bio njihov uslov
za potpisivanje Povelje UN-a. Ta je okolnost onemogućila Vijeće u
izvršavanju njegovih ovlasti. Pretvorio ga je u hendikepirani
organ.”
Arria je upozorio Butrosa Ghalija da se na terenu dešavaju stvari
koje mogu rezultirati masakrom kakav se kasnije i dogodio u
Srebrenici, a isto je rekao i tadašnji visoki povjerenik za ljudska
prava u izvještaju koji Butros Ghali nikada nije pokazao Vijeću
sigurnosti. “Za taj izvještaj visokog povjerenika saznao sam deset
godina kasnije. Kladim se da je Butros to dao stalnim članovima
Vijeća, ali ne i nama. Oni, njih pet, imali su druge interese.”
Arria kritikuje i ponašanje plavih šljemova na terenu. “Zamjenik
premijera Bosne i Hercegovine Hakija Turajlić ubijen je u oklopnom
vozilu UN-a. Vojnici su otvorili vrata vozila i izrešetan je mecima.
Bila je to neopreznost, koja se ponovila i sa mnom kada sam otišao u
Srebrenicu, srećom da me niko nije gađao”, kaže Arria koji u knjizi
tvrdi da su vojnici mirovnih snaga, umjesto da mu olakšaju,
otežavali njegov odlazak u Srebrenicu.
Predstavljajući knjigu, Arria je objasnio zašto Evropa u Bosni i
Hercegovini nije djelovala istom snagom kao u Kuvajtu ili u Libiji s
Gadafijem. “Engleski predstavnik mi je rekao: ‘Sve si u pravu,
Diego, ali mi nismo mogli dopustiti da iz Bosne u Evropi nastane
muslimanska država.’ Jugoslavija je bila multietnička država, koja
je živjela u miru sve dok Milošević nije pokušao napasti Hrvatsku, a
Evropljani nisu učinili ništa. Slično se dešavalo u Gruziji ili na
Krimu, Putin je ušao i nije se mnogo toga dogodilo. Mislim da je
Zelenski to dobro opisao: ‘Košta vas u dolarima, eurima; nas košta u
krvi.’ On se bori za sve nas, ne samo za Ukrajinu; niko nije želio
biti Evropljanin kao Ukrajinci, a Bosanci su se osjećali potpuno
isto”, kazao je Arria, nastavljajući: “Tema Ukrajine savršeno
podsjeća na Jugoslaviju. Evropljani su, ruku pod ruku sa Sjedinjenim
Američkim Državama (posebno Velika Britanija i Francuska), rekli:
‘Pa, ovi momci nisu Evropljani, oni su muslimani i stoga nije
prikladno imati muslimansku državu u Evropi.’ Niko im nije htio
pomoći, to se danas ponavlja u Ukrajini. Da je Evropa jače prigrlila
Ukrajinu, ne bismo imali rat. Ravnodušnost se pretvorila u
saučesništvo, što se i dogodilo u Jugoslaviji.”
Arria opisuje i detalje jednog od njegovih sastanaka s tadašnjim
predsjedavajućim bosanskohercegovačkog Predsjedništva, Alijom
Izetbegovićem, s kojeg je otišao a da mu, zbog svoje pozicije, nije
mogao reći sve što je htio. “Pokušao sam mu reći da tamo u Vijeću
sigurnosti UN-a postoji zavjera protiv njega jer su mislili da je
prijetnja, ali nisam mogao ispričati sve tajne šefu države.”
Evropa, tvrdi Arria, nije uspjela okajati svoje grijehe, koje je
napravila u Bosni i Hercegovini. “Ne, nikad nisam čuo niti jednog
evropskog šefa države da se ispričava a i oni su saučesnici. Ni
Mitterrand, ni Major, niko. Nisam vidio žaljenje. Sada počinju nešto
raditi i istupati kako bi se pokušali iskupiti, ali to je nešto čime
ne mogu oprati svoju savjest jer je to bio masakr, počinjen pred
njihovim očima, koji su onda skrivali i koji nastavljaju skrivati.
Svijet se okupio da dovrši likvidaciju muslimana.”
Iako je Srebrenica najveći masakr počinjen na tlu Evrope nakon
Drugog svjetskog rata, zapadni svijet i dalje malo zna o ratovima u
bivšoj Jugoslaviji a Arria pokušava pojasniti zašto je to tako.
“Vrlo je malo knjiga jer je odgovornost velikih država tolikih
dimenzija… Postoji prešutni dogovor o nečemu što ne odgovara ni
Sjedinjenim Američkim Državama, ni Velikoj Britaniji, ni Francuskoj,
ni Njemačkoj, ni Rusiji. To je ono što objašnjava ulogu
Butrosa-Ghalija koji je za mene velika izopačena pojava jer je dao
zataškati sve ovo kada je tražio reizbor. Na rat u Jugoslaviji se
zaboravlja jer u Jugoslaviji nije bilo nuklearnih prijetnji, nije
bilo problema s opskrbom energijom ili prodajom hrane; bilo je to
nešto što uopće nije doticalo svakodnevni život Evropljana. Jedini
na koje je uticao je 200.000 onih koji su tamo umrli, 20.000
silovanih žena, ali ne i na normalan život Evropljana. Jevrejima ne
prođe dan a da ne spominju Holokaust i u pravu su, jer današnja
generacija, ako im se to ne kaže, neće znati. Svojom sam knjigom dao
doprinos da se to ne zaboravi, zato sam i pristao svjedočiti u
Haagu.”
Tokom promocije svoje knjige Arria je ispričao kako je jednu od
svoje dvije kćerke doveo u Bosnu i Hercegovinu da i ona vidi mjesta
o kojima joj je često govorio. “Jednu sam, Manuelu, poveo u
Sarajevo. Rekao sam joj da su muslimani u svijetu toliko napadnuti i
da postoji ideja za koju mislim da je iskrivljena o tome kakvi su
oni vragovi. Odveo sam je u Srebrenicu, a u razgovoru s udovicama
plakala je slušajući šta su joj govorile. Bio je to vrlo jak
emotivni udarac, ali nije lahko navući mlade ljude na temu kao što
je Srebrenica jer je to pomalo kao davna historija. Ali nije,
ponovit će se ako se ne nauče te lekcije. To se već dogodilo u
Siriji, događa se u Ukrajini, sutra bi se moglo dogoditi u
Moldaviji, Poljskoj”, kaže Arria, nastavljajući: “Za mene nastanak
savremenih zala počinje u Jugoslaviji, kao što je Drugi svjetski rat
počeo u Sudetima: mi ćemo Hitleru ovdje dati mali komadić
Čehoslovačke, koji ostaje miran, ma, ista stvar. Krim! Dat ćemo
Putinu mali dio i pustiti ga da bude miran. Nije se smirio. Dajmo mu
onda malo Donbasa! I sve tako dok ne shvate da je ono što on zapravo
želi cijela Ukrajina.”
Počasni građanin
U oktobru prošle godine Diego Arria dobio je priznanje “Počasni
građanin Grada Sarajeva”. Prije no što je primio nagradu, novinarima
je kazao kako je knjigu počeo pisati prije trideset godina te da će
ona biti posvećena građanima Bosne i Hercegovine. “Bit će to više od
historije i tragičnih trenutaka kroz koje je prošla ova zemlja. Biće
to više jedno svjedočenje tragedije i napuštanja ljudi u Bosni i
Hercegovini kao i same države od strane svijeta, odnosno evropskih
zemalja, koje ne vide, zaslijepljene su i nisu vidjele tragediju u
Bosni i Hercegovini”, kazao je tada Arria.
“Moja knjiga je, zapravo, o dvostrukim standardima koje primjenjuje
međunarodna zajednica kada je riječ o državama kakva je, zbog nafte,
Kuvajt ili Libija zbog drugih resursa. Potom dolazi Bosna i
Hercegovina, koju počinju identificirati kao ‘muslimansku državu’,
ali ne pridaju joj toliko važnosti, vjerovatno zato što u Bosni i
Hercegovinu nema nafte”, kaže Arria.
Upitan jesu li u tom vremenu postojali načini i mehanizmi da se
spriječi ono s čim je Bosna i Hercegovina bila suočena od 1992. do
1995. godine, odgovorio je: “Mnogo je načina bilo da se to uopće ne
dogodi. Moja prednost je ta što ja to ne govorim danas, nego sam to
govorio u vremenu kada se to dešavalo. Kada je Milošević bombardirao
Dubrovnik, u novembru 1991. godine, prejednostavno je bilo
zaustaviti ga. Međutim, tada je počela priča da su Srbi ‘super
ljudi’, ‘super nacija’, ‘mega nacija’, ‘pobjeđuju naciste’, samo sam
superlative slušao o toj naciji. Ne možete ništa uraditi protiv
njih, niti ići u sukob s njima”, govori Arria, te nastavlja: “Riječ
je zapravo o scenariju koji je izrežirala međunarodna zajednica kako
bi se Bosna dovela u situaciju da bude, ako se tako mogu izraziti,
kao mrtav pas na ulici. Međutim, ljudi iz Bosne i Hercegovine digli
su glas i odbili igrati takvu vrstu uloge u scenariju međunarodne
zajednice.”
Ambasador Diego Arria bio je stalni predstavnik svoje države pri
Ujedinjenim nacijama od 1991. do 1993. godine, a predsjedavajući
Vijeća sigurnosti UN-a tokom marta 1992. godine. Bio je inicijator i
šef delegacije Vijeća sigurnosti UN-a koja je u aprilu 1993. godine
posjetila Sarajevo i Srebrenicu.
Izvor: Stav.ba |
